Izricanje kazni je ratovanje drukčijim sredstvima

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Ovaj put to je opsjednutost Amerike i ostalih zapadnih zemalja izricanjem gospodarskih i drugih kazni ili sankcija zemljama s nepoćudnim političkim sustavom. Smisao izricanja gospodarskih kazni oduvijek je bilo isključenje, izopćenje ili izgon nekoga ili nečega iz uobičajenog sudjelovanja ili iz uvriježenog djelovanja. Izgoni se ljude, korporacije, ustanove, udruge, skupine i države. Izricanje gospodarskih i drugih kazni, koje je nedvojbeno znak neprijateljstva vodi podjeli svijeta i naše vrste, jer Zapad neće moći u budućnosti, kao što je uspijevao u prošlosti, ujednačiti svijet na svoj način i njim gospodariti. U svijetu će opstati i ostati politički sustavi nesukladni „liberalnoj demokraciji“. Svijetu dobro dođe raznolikost političkih sustava država, a vlastoljubljivo ujednačivanje političkih sustava ne smije ni privremeno stvarati podjele u vrsti.

U pozadini nastojanja Zapada da ujednači, „poravna“ ili pobrana političke sustave svih država je ideologija, koja je jedan od četiriju izvora vlasti ili utjecaja u političkim zajednicama. Ostali izvori su politika, gospodarstvo i zaštita ili obrana. Politika seže do granica države. Vojska ima doseg dulji od dosega politike, ali vojska se ne može i ne smije dugo zadržati u tuđem prostoru, ako zauzeti prostor ne kani prisvojiti. Gospodarstvo ima doseg mnogo veći od dosega vojske, posebice u sadašnje vrijeme globalnosti poslovanja kad države ne priječe tuđim korporacijama, da u njima posluju. Trgovci su oduvijek polazili, a često i dolazili u zemlje, koje su daleko od njihova zavičaja. (Dosta je spomenuti dvadeset četverogodišnje putovanje obitelji Polo u Kinu te po Kini i Aziji.)

Ideologija ima neograničen doseg i ona ne poznaje i ne priznaje državne granice. Stoga je uputno osvajanje tuđe države početi izvozom ideologije, koju se redovito predstavlja kao sveopću, naravnu i bogomdanu. Ideologija gotovo neopazice zaokuplja ljudske umove. U našoj vrsti ponašanje i postupanje ljudi nisu urođeni, nego su određeni sadržajem uma čovjeka. Stoga se potkopavanje jednog naroda i njegova političkog sustava najlakše obavlja podmuklom promjenom sadržaja uma ljudi. Obavljanju tog posla pomaže pojmovno mišljenje, kojim se ističe naša vrsta, ali koje našu vrstu čini i neotpornom. U našoj vrsti postoje istina i obmana, izvorno znanje i umetnuto znanje.

(Ne nakaze li američki mediji i američka industrija razbibrige sadržaj uma mladih ljudi diljem svijeta, posebice u europskim narodima? Nije li nedavni pokušaj ubojstva slovačkog premijera Roberta Fica posljedica domišljeno stvorenog ozračja mržnje, koju mediji iskale na svakom čovjeku, koji ne odobrava američku ili kapitalističku uporabu ukrajinskog naroda za potkopavanje i razaranje Rusije?)

Prije je izricanje političkih i gospodarskih kazni protiv država bilo u ovlasti Ujedinjenih naroda. Tako je bilo u vrijeme, u kojemu se je briga za čuvanje i za obnovu mira prepuštala Ujedinjenim narodima. Međutim, otkad su se zapadne zemlje počele više trsiti oko čuvanja hegemonije kapitala, nego oko čuvanja mira zapadni političari su se pomamili za izricanjem ili „rezanjem“ političkih i gospodarskih kazni ili sankcija. U tomu nedvojbeno prednjače SAD.

U Americi je u Ministarstvu financija (Odjelu za riznicu) još 1950. godine utemeljen poseban ured, Ured za nadzor inozemne imovine (The Office of Foreign Assets Control – O-FAC), koji se bavi skupljanjem povjerljivih obavijesti i provedbom kaznenih mjera. OFAC određuje i prisilno provodi gospodarske i trgovinske kazne sračunate na ostvarenje nakana američke vanjske politike i svrha zaštite američke države. Djelovanje OFAC-a utemeljeno je na ovlastima, koje predsjednik SAD ima u hitnim stanjima pa OFAC može provoditi mjere protiv tuđih država te protiv pojedinaca, ustanova, udruga i skupina kao što terorističke skupine, za koje OFAC smatra, da su prijetnja američkoj državnoj sigurnosti ili zaštiti.

Kao dio Ministarstva financija OFAC djeluje pod nadzorom Ureda za terorizam i financijsko obavještavanje, koji uglavnom zapošljava pravnike, ali i obavještajce, kojima je zadaća tražiti i birati mete za izricanje kazni. Iako mnoge mete za kažnjavanje određuje Bijela kuća, većina jediničnih slučajeva kažnjavanja je nastala na temelju istraga, koje vodi OFAC-ov Ured za izbor meta (The Office of Global Targeting). Tako Ministarstvo financija ima i obavještajnu i kaznenu ulogu.

Ured za nadzor inozemne imovine (OFAC) naglašava, da se gospodarske i trgovinske kazne izriču (1) u svrhu zaštite Amerike i (2) kao sredstvo ostvarenja američkih vanjskopolitičkih namisli. Drugi navedeni razlog je razumljiv, jer Amerika vodi iznimno grubu politiku, kako bi ostvarila svoje nakane. Međutim, prvi navedeni razlog nije opravdan, iako američki političari smatraju, da su SAD najugroženija zemlja na svijetu. Ameriku uistinu nitko ne ugrožava, jer je ona dvama oceanima odijeljena od ostatka svijeta, ako se izuzmu Kanada i Meksiko, koji ne ugrožavaju Ameriku, koja je dobar kupac njihovih proizvoda i tražen platiša.

Usto, SAD u svijetu imaju više od 750 vojnih uporišta u 80 država. Američki političari smatraju, da je ugroza svakog jediničnog američkog uporišta – koliko god daleko bio od američkog kopna – ugroza Amerike. Stoga je puka izlika tobožnja potreba zaštite američke države kao temelja za političko upletanje u unutarnju politiku drugih država i za izricanje gospodarskih kazni. Može se govoriti samo o ugrozi američkih probitaka ili interesa, ali u globalnom poslovanju zaštita probitaka je pitanje nadmetanja i razvijenosti tehnologije.

Američka politika je često izvor mogućeg neprijateljstva nekih država prema Americi. SAD stvaraju neprijatelje svojom geopolitikom i svojom brigom za održavanje hegemonije kapitala, koju je američka politika pomogla uspostaviti. Bez uporabe američke politike ne bi bilo sadašnjeg uzorka hegemonije kapitala. (Prije je kapital za uspostavu svoje hegemonije rabio Nizozemsku i Veliku Britaniju.) Američka politika, koja je u službi kapitala u mnogim narodima stvara netrpeljivost, koja se brzo pretvori u neposluh, otpor i političko suprotstavljanje. Svijet bi bio mnogo mirniji, a države u njemu mnogo susretljivije, da se Amerika okani pružanja potpore hegemoniji svjetskog kapitala. SAD na politički neposluh država redovito uzvraćaju gospodarskim i trgovinskim kaznama, a često i vojnim napadom te još češće obavještajnim potkopavanjem.

Očito je, da je izricanje kazni ratovanje drukčijim sredstvima. Izricanje kazni je sračunato na slabljenje naroda neposlušnih država i ono u mnogim primjerima zamjenjuje rušenje nekretnina i ubijanja pučanstva. Računa se, da bi država, kojoj narod slabi i trpi pod proizvoljno nametnutim kaznama trebala za volju Amerike promijeniti svoju politiku i svoj politički sustav, kako bi pomogla vlastitom narodu. To se međutim ne događa, a u primjerima jačih zemalja i naroda gospodarske i trgovinske kazne ne donose priželjkivane rezultate. [U knjizi Vom Kriege pruski general Carl von Clausewitz (1780.–1831.) napisao je, da je „rat nastavak politike drukčijim sredstvima“.]

SAD i njihov Ured za nadzor inozemne imovine stavljali su „u kaznu“ mnoge države: Afganistan, Bjelorusiju, Boliviju, Burmu, Etiopiju, Hong Kong, Irak, Iran, Jemen, Kinu, Demokratsku Republiku Kongo, Kubu, Libanon, Libiju, Mali, Nikaragvu, Rusiju, Siriju, Sjevernu Koreju, Somaliju, Srednjoafričku Republiku, Sudan, Južni Sudan, Venezuelu i Zimbabve. Zanimljivo je to, da su posebno teške i obuhvatne kazne nametnute Iranu, Kini, Rusiji i Sjevernoj Koreji, koje su – osim što imaju „nepoćudne“ političke sustave – i nuklearne sile. Težina kazni, pod kojima se nalaze te četiri sile pokazuje, da je izricanje gospodarskih i trgovinskih kazni uistinu „nastavak ratovanja drukčijim sredstvima“.

Amerika stalno domišlja nove razloge za kažnjavanje država i njihovih naroda. Nedavno domišljen razlog za dodatno kažnjavanje Kine je njezina suradnja s Rusijom, koja je pod najtežim mogućim kaznama. (Navodno je OFAC protiv Rusije te protiv ustanova i pojedinaca u njoj dosad izrekao 16.000 jediničnih kazni.) Nedavno su zapadne sile upozorile i ukorile Mauricijus, zbog strategijskog sporazuma s Rusijom o suradnji u područjima oceanografije, nuklearne energetike, informacijske tehnologije, morskog prijevoza, ribarstva i uporabe ruskog sustava međunarodnog plaćanja nazvanog Mir putem uporabe kartica ruske državne banke Sber. [U ruskom jeziku riječ „мир“ (mir) je homonim ili istoznačnica, a znači i „mir“ i „svijet“.]

Ruska Federacija ima tijesnu suradnju u područjima obrane, energetike, rudarstva ili graditeljstva s brojim afričkim državama: Angolom, državom Burkina Faso, Ganom, Južnom Afrikom, Kamerunom, DR Kongom, Libijom, Madagaskarom, Malijem, Mozambikom, Nigerom, Nigerijom, Obalom Bjelokosti, Srednjoafričkom Republikom, Sudanom i Zimbabveom. Suradnja Ruske Federacije s nekim afričkim državama je nastavak suradnje tih država sa Sovjetskim Savezom. Mogu li se sve te države podvrgnuti kaznama bez daljnjeg dubljenja podjele u svijetu?

Ipak, pravi razlozi kažnjavanja Kine su snaga kineskog gospodarstva i predvodništvo Kine u mnogim gospodarskim granama: električnim automobilima, fotonaponskim pločama, vjetrenim turbinama, električnim akumulatorima, brzim vlakovima, postavljanju prijevozne podloge (ceste, željezničke pruge, mostovi, tuneli, luke), nuklearnoj energetici, brodogradnji, kopnenim i satelitskim komunikacijskim mrežama, proizvodnji „rijetke zemlje“ i u drugom strukama. Kao što sam bio naveo, američka ministrica financija Yelen i ministar vanjskih poslova Blinken su u Kini, a predsjednica Europskog povjerenstva von der Leyen u Francuskoj u lice rekli visokim kineskim dužnosnicima, da Kina ima prevelike industrijske mogućnosti ili „kapacitete“ te da ih treba smanjiti. Kaže se, da za Ameriku pravu nevolju, prijetnju ili opasnost čini Made in China.

Amerika i Zapad su se sami doveli u sadašnje stanje, u kojemu zapadni političari u svemu vide ugrozu Zapada od Svjetske većine. Glavni razlog tomu je, što zapadni kapitalisti nastoje živjeti od „rente“ ili od uporabe već nakupljenog novca te što su uvelike zanemarili skupnu poduzetnost i predano izumiteljstvo. Oni se ne obziru na to, da je mogućnost korisne uporabe gotova novca ili novca fiat iznimno ograničena, ako nema poduzetnosti i izumiteljstva. (Stoga se je američki kapital početkom stoljeća i bio vinuo do Kine.)

Međutim, temelj međunarodne trgovine je proizvodnja tvarnih dobara, koja počiva upravo na poduzetnosti, znanju, radu i na izumima, što podrazumijeva usporedni razvitak tehnologije. Zapad nastoji i dalje stvarati zaradu uporabom nakupljenog novca dok su se stari azijski narodi već primili proizvodnog posla, a mladi afrički narodi se tog posla sad primaju, iako raspolažu golemim i traženim prirodnim blagom.

Kapital sad koči razvitak Amerike, jer zbog usredotočenja na stjecanje zarade uporabom nakupljenog novca zanemaruje razvitak proizvodnje tvarnih dobara, pružanje međunarodnih usluga i osuvremenjenje prijevozne podloge. U SAD su financijalizirane i proizvodne korporacije. One – kao da je riječ o kakvim ulagateljskim zavodima – isto nastoje veću zaradu napraviti uporabom nakupljenog kapitala, nego smišljanjem, proizvodnjom i prodajom tvarnih dobara.

Ipak, Amerika nije uvijek bila takva. Poslije Građanskog rata (1861.-1865.) Sjevernjaci su se domogli golemog južnjačkog kapitala, koji su ulagali u osvajanje dodatnog zemljopisnog prostora, stvaranje prijevozne podloge i u razvitak industrije. Usto, vlasti su zatvorile granice Amerike i spriječile uvoz tuđih gotovih proizvoda. Dopuštali su samo dolazak novih radnika i potrebnih stručnjaka te, dakako, unošenje kapitala koji se je u Ameriku obilno premještao iz Britanije, jer se je više plodio u SAD, nego u Britaniji.

Međutim, Amerika je tad raspoloživi kapital sudvojila (kombinirala) ili sparila s poduzetnosti i s dotad neviđenim izumiteljstvom. U Americi je izumljena bodljikava žica, koja je preporodila poljoprivredu, stočarstvo i mesnu industriju. Zaredali su se izumi brzojava, telefona, jakih parnih strojeva za obradu tla i za obradu drva, parni brodovi na kotače s lopaticama, izmjenična struja, šivaći strojevi za kućanstva, električne ledenice za kućanstva, pravljenje govornih zapisa, film i mnogi drugi izumi.

Sretno sudvojenje kapitala s poduzetnosti i izumiteljstvom od Amerike je do kraja devetnaestog stoljeća napravilo prvu gospodarsku, industrijsku, trgovinsku i političku silu svijeta. Pravu velesilu! U isto vrijeme ujedinjena Njemačka je na isti način postala prvom gospodarskom i političkom silom Europe, a preobraženi Japan prvom gospodarskom i političkom silom Azije. Njemačka industrijska proizvodnja zasjenila je britansku i francusku. Britanija i Francuska su zaostajale u razvitku, jer se kapital nije prvobitno stvarao proizvodnjom dobara, nego se množio uporabom postojećeg novca. Stoga je britanski kapital i bio prebjegao u Ameriku.

Boleština financijalizacije sad je napala Ameriku. Čini se, da se ta priljepčiva bolest lijepi na iscrpljene organizme, koji su prije bili previše opterećeni. Takvo njihanje gospodarstava otvara pitanje održivog rasta nacionalnih gospodarstava. Za gospodarstvo je dobro, da ima najmanji potreban rast, umjesto najvećeg mogućeg rasta te da postupno i umjereno razvija i rabi novu tehnologiju, kako bi dobrobiti rasta gospodarstva dopirale do svih dijelova svijeta. To bi kapitalisti trebali omogućiti svakom nacionalnom gospodarstvu. Uloga kapitala u životnom zajednicama otvara pitanje političkog sustava, koje je sad kost razdora u svjetskom gospodarstvu i u svjetskoj politici. Politički sustav svake zemlje treba izrasti iz naroda, iz njegove povijesti i iz njegove političke misli. Narod ne bira politički sustav iz popisnika (kataloga) političkih sustava, posebice ne ako taj popisnik ima samo jedan sustav – „liberalnu demokraciju“. Mnogim narodima, njihovim gospodarstvima i njihovim političkim zajednicama ne odgovara zapovjedna uloga kapitala.

Zato se moglo i očekivati, da – uz neujednačen industrijski razvitak istočnih i zapadnih naroda – gospodarsku prevagu dobiju svi narodi u razvitku, zbog mudre uporabe tehnologije, izumiteljstva, poduzetnosti, znanja, rada i prirodnog blaga. Zapadni narodi zaostaju i čak nazaduju. Amerika i Zapad, koje je nadvladao zreli kapitalizam zatečeni su političkom i gospodarskom prevagom Eurazije, Afrike, Južne Amerike odnosno Svjetske većine. Takav opći razvitak u našoj vrsti učinak je globalnosti poslovanja i same vrste pa svjetski kapital nakupljen u SAD nastoji učiniti dvoje: (1) razjediniti, ponovo raskomadati ili deglobalizirati svijet i (2) nasrnuti na Globalnu većinu i posebice na Kinu i Rusiju, koje su svojim savezom postale stožerom okupljanja naroda, koji se svjesno svrstavaju u Globalnu većinu.

Najnovija američka optužba protiv Kine je, da ona „destabilizira“ svijet. Pojava Kine na svjetskoj političkoj, gospodarskoj, sigurnosnoj i ljudsko-vrijednosnoj pozornici ne remeti moguće ustaljene odnose u svijetu, nego američku hegemoniju ili „svjetski poredak utemeljen na pravilima“. Američka hegemonija ili hegemonija svjetskog kapitala nakupljenog u Americi je uistinu poremećena ili „destabilizirana“. Svjetski uspon Kine postigao je to, da je naša vrsta počela prelaziti iz američke hegemonije u višestožerni svijet. Godine 1957. kineski predvodnik Mao Zedong je rekao: „Neka cvjeta sto cvjetova, neka se natječe sto škola mišljenja!“ Našoj je vrsti potrebna raznolikost političkih sustava. Kapital drobi svijet, jer se plaši, da bi mu Svjetska većina mogla preuzeti podanike hegemonije kao cjelinu. Daj što daš!

Ovaj se osvrt bavi opsjednutosti Amerike i Zapada izricanjem kazni državama s nepoćudnim političkim sustavom. U svijetu teče pravi, vrući svjetski trgovinski rat. Međutim, posrijedi je ozbiljan geopolitički sukob, koji samo pokriva krinka trgovinskog rata. Pitanje izbora, uređenja i ugađanja političkog sustava je prvoklasno političko ili geopolitičko, a ne gospodarsko ili trgovinsko pitanje. Nakupljene političke i geopolitičke nevolje su se u prošlosti uklanjale ili diplomacijom i pregovorima ili ratovanjem. Ipak, u tom području isto ima izumâ.

Za vladavine predsjednika Obame (2009.-2017.) SAD su izvele niz zahvata za potkopavanje država, koje su imale politički sustav nepoćudan za kapitalizam: Tunis, Egipat. Libija, Sirija, Jemen i na kraju Ukrajina. To su bile takozvane obojene ili cvjetne revolucije. Umjesto da otvoreno ratuje na vruće kao i njegov prethodnik, predsjednik Obama je objavio prestanak podizanja novih ratova, za što mu je „na riječ“ dodijeljena Nobelova nagrada za mir već 2009. godine. Ipak, čim je primio nagradu mirotvorni američki predsjednik je obavještajnim načinom uklonio niz nepoćudnih političkih sustava. Predsjednik Obama nije ni ratovao niti je pregovarao. On je prokrčio „treći put“ za obavljanje obračuna s nepoćudnim političkim sustavima. Na tomu bi kapital i kapitalizam trebali dok traju biti zahvalni predsjedniku Obami. Ta trajna zahvalnost bi mogla predsjedniku Obami i njegovoj obitelji postati vrjednijom od Nobelove nagrade za mir. (Vlade „lijevog centra“ su se svojevremeno hvalile svojim hodom „trećim putem“.)

Ipak, predsjednik Obama nije bio mali, nego veliki geopolitički izumitelj. Uviđajući da prave velesile Kinu i Rusiju ne može potkopati kao što je potkopao niz arapskih država i Ukrajinu, predsjednik Obama je za Kinu i Rusiju predvidio omeđivanje. Omeđivanju Kine trebalo je poslužiti Prekopacifičko ortaštvo (The Transpacific Partnership – TPP), koje bi po-vezalo SAD i veliku skupinu tihooceanskih zemalja, ali bez Kine. Za omeđivanje Rusije trebalo je poslužiti Prekoatlantsko trgovinsko i ulagateljsko ortaštvo (The Transatlantic Trade and Investment Partnership – TTIP), koje bi svezalo SAD i EU, ali bez Rusije. TPP je bio uglavljen, a ugovor za TTIP bio je pred zaključenjem. Međutim, predsjednik Trump (2017.-2021.) je odbacio oba sporazuma o ortaštvu i omeđivanju, jer je njegova geopolitika bila usmjerena na dvostrane ili bilateralne odnose.

Na Zapadu ili među zapadnim kapitalistima se smatra, da nije časno pregovarati i dogovoriti se sa silama, posebice ne s Kinom, koje se usuđuju suprotstavljati se SAD, koje svoje blagostanje stvaraju znanjem, radom i poduzetnošću, koje „destabiliziraju“ svijet, koje imaju prevelike proizvodne mogućnosti ili „kapacitete“, koje njeguju i produbljuju strategijske saveze s prijateljskim silama te koje djelatno sudjeluju u postavljanju trokontinentalne prijevozne i komunikacijske podloge.

(Možda nije u pitanju samo geopolitički, nego i civilizacijski sukob, u kojemu bi moglo doći do smjenjivanja civilizacije. U toj smjeni bi kapitalistički uzorak civilizacije mogao biti zamijenjenen novim načinom povezivanja ljudi u životne zajednice, a naroda u vrstu Homo sapiens. Bilo bi prirodno novi način povezivanja nazvati globalizacijom, da se ta riječ nije otrcala označivanjem globalizacije poslovanja. Mogao bi se rabiti i izraz mondijalizacija (usvjetovljenje), kojim su Francuzi okrstili globalizaciju poslovanja. Meni se čini, da bi budući novi, viši stupanj ljudskog povezivanja valjalo nazvati globalizacijom vrste, za razliku od globalizacije poslovanja.)

Kapital bi izlazak iz sadašnje stiske, u koju je zapao svojom krivnjom, mogao potražiti u ratovanju, kako je napravio mnogo puta u prošlosti. Ipak, protivnik na kojeg bi kapitalu valjalo navaliti je mnogoljudan, bogat, politički iskusan i mudar, naoružan dobrom i suvremenom vojnom opremom, a nalazi se na više mjesta u oceanima daleko od Amerike i koji u Americi ima svoju „petu kolonu“. Kineski političar, general i politolog Sun Cu (544.-496.) je u knjizi Vještina ratovanja napisao: „Svaka bitka je dobivena ili izgubljena i prije nego što se zapodjene. Ako računaš da ćeš je dobiti, ostvari svoje ratne svrhe drukčijim, mirnim načinom, a ne ratom. Ako misliš da ćeš bitku izgubiti, u nju se ni ne upuštaj.“

Računaju li nositelji kapitala koji je nakupljen u Americi, da Amerika u vrućem ratu može pobijediti Svjetsku većinu? (Kapital ne može ratovati sam, nego mora ratovati putem država.) Kako je Amerika prošla u ratu u Afganistanu od 2001. do 2021. godine? Kako za Ameriku i njezine brojne saveznice iz NATO-a teče Rat za Ukrajinu, u kojemu Amerika štiti najiskvareniji politički režim u novijoj povijesti svijeta? Meni izgleda, da Amerika ne može u ime svjetskog kapitala dobiti rat protiv Svjetske većine, a izgledi da dobije taj rat su svakim danom sve slabiji, jer Amerika kao opća velesila vene. Na što su se srozale dosadašnje europske velesile? Teško je pretpostaviti, da bi se Amerika usudila stupiti u otvoreni, vrući rat. U Ratu za Ukrajinu ratuju samo američko i europsko oružje te ukrajinski ljudi.

Čini se da je Amerika uvažila savjete Sun Cua. Ona nastoji svoje svrhe postići mimo rata: gospodarskim i trgovinski kaznama te „hibridnim“ ratom, koji uključuje prijetnje, „zveckanje oružjem“, vrući medijski rat i obavještajno rušenje nepoćudnih političkih sustava. Ipak, Americi je potrebno, da se hitno prihvati diplomacije i suradnje, dok i za to ne bude kasno, kao što je sad kasno stupati u običan vrući rat ili u paklenski vruć nuklearni rat.

Zdravo Mršić