Geopolitička preobrazba Afrike

Ovaj se osvrt bavi preobrazbom Afrike iz predmeta geopolitike u djelatnu silu ili subjekt (podmet) geopolitike. Povod za uvrštenje tog pitanja među temeljne značajke današnjeg prijelaznog svijeta – kojima se sustavno bave moji noviji osvrti – je to, što je Južna Afrika 29. prosinca 2023. godine prijavila Izrael za krivnju genocida protiv pučanstva Pojasa Gaze Međunarodnom sudu pravde u den Haagu. To nije napravila neka zapadna država, dužnosnicima koje je briga za „ljudska prava“ stalno na ustima, nego upravo Južna Afrika, koje je pučanstvo bilo žrtvom bjelačkog aparthejda.

Očekuje se, da će u slijedećim desetljećima Afrika postati jednim od stožera međunarodnih odnosa. To očekivanje se oslanja na obilje strategijskih prirodnih izvora u Africi, povoljan demografski razvitak i na uistinu dobre izglede za gospodarski rast, koji narodi Afrike mogu ostvariti. Afrika je drugi najveći kontinent svijeta. Suparništvo Kine i SAD u Africi te potreba oporavka klime bit će katalizatori ili ubrzivači afričkog gospodarskog rasta. Afriku taru i mnoge nevolje, kao što su područni politički sukobi, rašireno siromaštvo i poguban stupanj potkupljivosti. Ipak, po meni, najveći nedostatak Afrike je to, što ona nema sveafričku političku, prijevoznu i komunikacijsku podlogu, koja bi iznutra povezala Afriku, koja je podijeljena na mnogo načina.

Kako je Afrika dospjela u sadašnje teško stanje iz kojega se vidno propinje? U Istočnoj su Africi niknuli čovjekoliki majmuni i praljudi, a kasnije se – prije oko 300.000-250.000 godina – pojavio i Homo sapiens, koji se otad nije anatomski mnogo promijenio. Vrsta Homo sapiens se iz Afrike proširila prvo u Europu, a poslije i cijelom Eurazijom do Polinezije. Prebivanje ljudi u Africi bilo je neprekidno i ono je dovelo do sadašnjeg mnoštva afričkih nacionalnih država, koje se međusobno razlikuju i koje se razvijaju. Politička povijest prvi put je zabilježena upravo u Africi, u drevnom Egiptu, a poslije u Nubiji, Sahelu i Magrebu te na Rogu Afrike. (Sahel je pojas duljine 5.900 kilometara i širine od nekoliko stotina do tisuću kilometara, koji se južno od Sahare proteže od Atlantskog oceana do Crvenog mora.)

Poslije pretvaranja Sahare u pustinju povijest Sjeverne Afrike bila je spletena s povijesti Bliskog istoka i Južne Europe, a od tisućite godine prije Isusa do vremena Isusa širenje naroda koji su govorili jezik bantu stvorilo je jezičnu zajednicu, koja je prebivala diljem središnjih i južnih dijelova kontinenta. Tijekom srednjeg vijeka islam se iz Arabije proširio u Egipat te dosegnuo Magreb i Sahel.

Prije pojave Homo sapiensa čovjekoliki majmuni su postali dvonošcima, što im je omogućilo prebivanje i u šumovitim predjelima i u savanama, koje su se širile nauštrb šumama. Kulturna baština ranog Homo sapiensa pronađena je u Etiopiji, Istočnoj Africi i Južnoj Africi. U Južnoj su Africi nađeni pravokutni komadi tkanine iz srednjeg kamenog doba s geometrijskim uzorcima naslikanim na njima mineralnim bojama. Nađena su i oslikana jaja noja. Ti pronalasci pokazuju, da su se u vrsti Homo sapiensa pojavili pojmovno mišljenje i kultura.

Od oko šesnaest tisuća godina prije Isusa ljudi su na etiopskoj visoravni za hranu prikupljali orašaste plodove, trave i gomolje biljaka. Kasnije su ljudi u Africi skupljali plodove divljih žitarica, kao što su pšenica i ječam. (Te žitarice su bile prenesene u Zapadnu Aziju, gdje su bile i uzgajane.) Od oko šest tisućite godine u Etiopiji su uzgajane banane te bili pitomljeni magarci, koji su oko 4.000 godina prije Isusa dospjeli u Zapadnu Aziju. Tad su u Africi bile uzgajane ovce i goveda. Prikupljani su i uzgajani proso i sirak. Uzgajane su tikve i lubenice, afrička riža i pamuk. Uhvaćene divlje životinje pitomljene su hranidbom u prostorima ograđenim bodljikavom živicom. (Bodljikava žica je izumljena u SAD i to poslije Građanskog rata. Prvi patent za bodljikavu žicu dodijeljen je Lucienu Smithu iz Kenta, Ohio, 1867. godine, a patent za preinačenu bodljikavu žicu dodijeljen je Josephu Gliddenu iz DeKalba, Illinois, 1874. godine.)

Nedvojbeno je to, da Afrika do nekog vremena nije tehnološki i životno zaostajala za Azijom, Europom i obama američkim kontinentima. To je bilo i prirodno, jer se vrsta Homo sapiens pojavila u Africi. Po meni, do kasnijeg zaostajanja Afrike došlo je zato, što su na ostalim kopnima bile uspostavljene civilizacije, a u Africi je bila samo egipatska civilizacija, koja je od ostatka Afrike i svijeta bila odijeljena pustinjama. Vlast je u „civilizacijama“ bila oduzeta izvornim zajednicama, a u Africi su izvorne zajednice bile sačuvane i u njima je politička vlast pripadala zajednici. Jedna od značajki civilizacija je neprestano ratovanje, koje je izvor tehnološkog napretka. Afrika nije bila „civilizirana“.
Drevne civilizacije iz dolina velikih rijeka (Nil, Eufrat-Tigris, Ind, Žuta rijeka) ostavile su velebne građevine (ili ruševine takvih građevina), jer su bile kadre unovačiti i ujarmiti golema mnoštva radnika za rad i ratnika za pljačku. Tehnologija željeza se silno razvila u Kini u razdoblju zaraćenih država, koje je trajalo od 475. do 221. godine, godine ponovnog ujedinjenja Kine. Tehnologija željeza i ostalih kovina u Europi se je razvijala od nastanka nacionalnih monarhija, koje su neprestance međusobno ratovale. Izgleda, da je Afrika bila pošteđena i civilizacije i ratovanja i tehnološkog razvitka, kakav je bio upriličen na ostalim „civiliziranim“ kontinentima ili kopnima. Čini se, da su ljudi u Africi bili voljni ratovati samo nasitno, međuplemenski, bez podizanja velike vojske te da im nije bila potrebna vojna tehnologija mnogo bolja od zatečene, koja je stvarana za potrebe lova životinja.

Paleontolozi, povjesničari i antropolozi su ustanovili, da je u Africi postojala trajna povezanost među obližnjim plemenima, da su se sklapali brakovi među pripadnicima različitih plemena i da su afrički ljudi govorili po nekoliko jezika obližnjih naroda. Moglo bi se reći, da je putem međuseoskih i međuplemenskih veza cijela Afrika bila nasitno umrežena. Bila je golem ljudski, životni vez.

Do ozbiljne promjene u Africi došlo je prodorom islama u nju. Arapi su u prostorima oko Arabije uspostavljali carevinu ili kalifat, s ozbiljnom nakanom poislamljenja pučanstva osvojenih zemalja. (U Afriku je bio unesen arapski jezik, koji je „službeni“ jezik islama.) Islam je djelomičnim osvajanjem Afrike u nju unio ozbiljnu podjelu, dobrim dijelom i strogim jednoboštvom. Arapi su zapravo počeli kolonizirati Afriku. Arapski su trgovci uvelike trgovali crncima. Trgovina crncima stvarala je zavadu među susjednim plemenima, jer se nije ratovalo radi ubijanja tuđih ljudi ili zauzimanja tuđeg prostora, nego za uzimanje zarobljenika, koji su bili roba za prodaju arapskim trgovcima.

Portugalci su po dolasku na zapadne obale Afrike preoteli Arapima trgovinu robljem ili ratnim zarobljenicima, koji su otad uglavnom bili prodavani u obje Amerike. Za Portugalcima su došli i ostali kolonizatorski europski narodi, koji su prebivali uz obale Atlantskog oceana. Otad je Afrika bila podijeljena na europske kolonijalne carevine: portugalsku, španjolsku, francusku, englesku, nizozemsku i belgijsku. (Na kraju su nešto prostora u Africi dobili i Nijemci, koji su zabačeni uz Baltičko more.) Koncem devetnaestog stoljeća slobodne zemlje Afrike bile su samo Etiopija i Liberija. Liberija je kao slobodno područje bila ostvarenje američke zamisli. Liberija je proglasila samostalnost 1847. godine. SAD su priznale Liberiju, koja je isto bila republika tijekom Građanskog rata, 1862. godine.

Poslije Drugoga svjetskog rata počeo je postupak dekolonizacije prvo osamostaljenjem Sjevernog Vijetnama i Indonezije (1945.), a ubrzo zatim Indije (1947.) i Izraela (1948.). Dekolonizacija Afrike uzela je mah od 1960. godine. U nekim kolonijama podignuti su žestoki pokreti otpora (Kenija, Alžir, Angola), na koji su kolonijalne vlasti odgovarale pravim ratovima. Kolonijalni gospodari su konačno odustali od kolonija jer su im kolonije nosile nepodnošljive izdatke. Europski gospodari su shvatili, da im je od držanja kolonija mnogo isplatljivije držati dobro opremljene znanstvene i tehnološke istraživačke zavode.

Međutim, otpuštanje uvriježenih kolonija nije donijelo kraj europskog gospodstva nad Afrikom. Počeo je postupak neokolonizacije, kojemu se pridružila i Amerika. Smisao novog gospodstva nad Afrikom bio je iskorištavanje prirodnih izvora Afrike i afričkog endemnog bilja, kao što su kakao i kava. Metama neokolonijalista su ponajviše bili zlato, srebro, olovo, željezo, bakar, cink i mangan; dijamant, ametist, smaragd i ostalo drago (skupocjeno) kamenje; nafta i prirodni plin, ugljen i drveni ugljen; milovka i vapnenac. [Milovka (talc) ima slojevit kristalni sastav, netopljiva je, a rabi se u proizvodnji papira, keramičkoj industriji te pri izradbi pomasti i praška koji se nanose odnosno sipaju ljudima na kožu.]

Zanimljivo je to, što neokolonijalisti različito postupaju prema zemljama zrele državnosti i prema mladim afričkim narodima. Za kažnjavanje prve vrste zemljama rabi se „izgradnja države“ ili nasilna promjena političkog sustava zemlje. Navala ili napad na mlade afričke zemlje obavlja se uspostavom monopola na vađenje i izvoz mineralnog blaga i plodova endemnih biljnih vrsta. Neokolonijalisti tako postupaju ne vodeći račun o gospodarskom rastu i razvitku afričkih naroda.

(Dobar primjer takvog postupanja je iskorištavanje nafte u Nigeriji. Nigerija dnevno proizvodi 1,5 milijuna buradi nafte, ali ona 90-95% svojih potreba za derivatima zadovoljava uvozom derivata. Nova rafinerija Dangote blizu Lagosa – koju je nedavno napravio domaći poslovni čovjeka Aliko Dangote i koja sad dnevno prerađuju 650.000 buradi nafte – moći će dnevno preraditi 1 milijun buradi nafte.)

Neokolonijalisti i nadalje dijele Afriku, kao što su je kolonijalisti dijelili u devetnaestom stoljeću u vrijeme jagme za Afriku. Sad zapadni gospodarski geografi dijele Afriku po vrstama inozemnih izravnih ulaganja. Razlikuje se pet zemljopisnih područja ulaganja: Sjeverna Afrika, Zapadna Afrika, Središnja Afrika, Istočna Afrika i Južna Afrika. Ukupna tuđa izravna ulaganja u Afriku 2023. godine bila su 83 milijarde dolara, što je znatan rast prema iznosu od 39 milijardi u 2020. godini. Porast ulaganja zabilježile su Južna Afrika, Istočna Afrika i Zapadna Afrika; Središnja Afrika je ostala na istoj razini ulaganja; Sjeverna Afrika zabilježila je znatan pad ulaganja, što se ne odnosi na Maroko, koji je primio više od 2 milijarde dolara uloga. (Političko rasulo u Libiji ima svoj učinak na tuđa ulaganja.)

Ulaganja u Zapadnu Afriku vezana su ponajviše uz naftu i plin te uz izvlačenje i izvoz mineralnog blaga. U Istočnoj Africi po primljenim ulozima prednjače Kenija, Etiopija i Tanzanija zahvaljujući prvobitno kineskom ulaganju. U Središnjoj Africi po tuđem ulaganju prednjači Demokratska Republika Kongo i to crpljenjem nafte na pučini, u rudarstvu, ali i u području „zelene energetike“ i računalstva. Zanimljivo je to, da su zemlje iz gospodarskih grupacija [Gospodarska zajednica Središnje Afrike, Južnoafrička gospodarska zajednica i Zapadnoafrička gospodarska unija (ECOWAS) primile osjetno više uloga od zemalja izvan tih zajednica, jer su bile dijelovima širih tržišta. ECOWAS se poslije državnih udaraca u Maliju, Nigeru i Burkini Faso te poslije predsjedničkih izbora u Senegalu našao pred rasapom kao francuska neokolonijalna tvorevina.]

Dosad su među ulagateljima prednjačile europske korporacije. Po vrijednosti imovine u Africi prednjače Velika Britanija sa 65 i Francuska sa 60 milijardi dolara.

Međusobno povezivanje afričkih zemalja počelo je još 1963. godine u Adis Abebi u Etiopiji uspostavom Organizacije afričkog jedinstva (OAU), kojoj su pri utemeljenju pristupile 32 države. Svrha uspostave OAU bila je borba protiv kolonijalizma i neokolonijalizma. OAU je raspuštena 2002. godine kad je utemeljena Afrička unija, koja je preuzela načela OAU. Do promjene je došlo poslije prigovora koji su dolazili od mnogih članica, da je OAU „klub za raspravljanje, a ne tijelo za djelovanje“. Izjavom u Sirti u Libiji 1999. godine zatražena je korjenita promjena u OAU, što je dovelo do uspostave Afričke unije.

Nedvojbeno je to, da je unutarnjem povezivanju Afrike silinu davao predvodnik Libije Muammar Muhammad al-Gaddafi (1942.-1969.-2011.), koji je svoju državu nazvao Džamahirijom („svenarodnom republikom“). Gaddafi je kanio utemeljiti Afrički novčarski zavod (African Monetary Fund) pa je bio pripravio zlato vrijedno 50 milijardi dolara kao podlogu za buduću sveafričku monetu. Međutim, u zračnom i pomorskom gusarskom napadu na Libiju nekih europskih članica NATO-a pod ravnanjem SAD Muammar al-Gaddafi bio je ubijen, a pripravljeno zlato odneseno je iz Libije.

Taj događaj je znatno zakočio djelovanje Afričke unije, ali se ona već pribire oslanjajući se prvobitno na BRICS, koji je početkom 2024. godine znatno proširen. Od sadašnjih deset članica BRICS-a tri su u Africi. U Africi silno raste politički utjecaj Rusije i Kine. Potezi Vladimira Putina izražavaju mišljenje mnogih ljudi u svijetu. Putin se usudio suprotstaviti ne samo američkoj vojnoj i političkoj hegemoniji, nego i hegemoniji svjetskih financijskih ustanova, kojima upravlja Amerika. Usto, Amerika gubi potporu u svijetu, jer nastoji mijenjati politički sustav brojnih zemalja, koje su po svojem sustavu nepoćudne Americi. Mnogi ljudi odobravanjem prate rusko suprotstavljanje Americi.

Afrika vidno mijenja svoj stav prema dosadašnjem američkom pristupu geopolitici. Afričke zemlje se žele razvijati u skladu sa svojom povijesti i svojom kulturom. To se posebno očitovalo poslije nedavnih predsjedničkih izbora u Senegalu. Afričke zemlje nastoje upravljati same sobom. One jedna za drugom otkazuju svoje „gostoprimstvo“ francuskim i američkim vojnim snagama, koje su došle u mnoge afričke zemlje pod izlikom borbe protiv islamskih fanatika, djelovanje kojih su poticale upravo zapadne sile. Kina sa svoje strane djeluje putem pothvata jedne ceste i jednog pojasa, koji osim ulaganja u prijevoznu podlogu nosi i ulaganja u rudarstvo, industriju, urbanizam i zelenu energetiku. Očito je, da će Afrika pod svaku cijenu ukloniti ne samo kolonijalizam, nego i neokolonijalizam.

U geopolitički podijeljenom ili višestožernom svijetu Afrika se neće svrstati ni uz Rusiju ni uz Kinu, ali će uz potporu tih država dobro koristiti opće slabljenje Zapada, kako bi se (1) zauvijek otresla neokolonijalizma i (2) postavila kao samostalna i djelatna geopolitička sila, koja je pripravna surađivati sa svim narodima i sa svim državama. Afrika mora postati sama svojom, kako bi pružila pravi prinos uklanjanju nevolja koje tište našu vrstu.

Ako je Afrika bila kolijevka vrste Homo sapiens i ako su njezini ljudi dugo predvodili napredak naše vrste, zašto se današnji ljudi Afrike ne bi mogli ponovo uključiti u predvođenje vrste. Afrika je u davnini obilovala biljnom i životinjskom hranom i bez plodnog mulja koji su nanosile velike rijeke, u dolinama u kojima su se pojavile izvorne, ratničke civilizacije. Mulj je bio zarobio ljude. Afrika sutra može obilovati hranom, a već danas – u vrijeme tehnologije, koja je utemeljena na mineralnom blagu – obiluje mineralima i ljudima, koji od minerala mogu napraviti sve tražene i potrebne proizvode. Ipak, za dobro obavljanje ljudskog posla afrički ljudi moraju biti potpuno slobodni, a oni stoljećima slobodni bili nisu. Napredak Afrike ovisi o slobodi Afrike.

Zdravko Mršić