(O mjesnim i područnim izborima 2009.)

Sadržaj:

(1) Nema rješenja mjesnih pitanja bez rješenja nacionalnih pitanja;

(2); Stanje Zapada i Hrvatske;

(3) Domaći problem;

(4) Neka otvorena politička pitanja;

(5) U Hrvatskoj nema politike;

(6) Ideje i projekti ljudi vlasti;

(7) Otpor propadanju i kraj antipolitike u Hrvatskoj;

(8) Povratak demokracije

(1) Nema rješenja mjesnih pitanja bez rješenja nacionalnih pitanja

Mjesni i područni izbori za skupštine, vijeća, načelnike, gradonačelnike i župane zajedno s izbornim kampanjama obavljat će se usred krize, koja potresa cijeli svijet. Kriza se još produbljuje. Ne zna se:

• koliko će kriza trajati,

• koliko će biti duboka,

• koliko će ozbiljno pogoditi pojedine zemlje,

• kako i koliko će mjere za ublaženje krize i olakšanje stanja građana i trgovačkih društava, koje se poduzimaju u jednim zemljama, utjecati na stanje i mogućnosti ublaženja krize u drugim zemljama.

U nas su ljudi na vlasti, još kod predlaganja proračuna za 2009. godinu u prosincu prošle godine, računali na godišnji porast nacionalnog gospodarstva od 2-2,5%. Priznali su da je i u nas izbila kriza istom u veljači ove godine. U međuvremenu pojavile su se ozbiljne poteškoće u mnogim područjima narodnog života. Međutim, hrvatska koalicijska vlada je istom u travnju 2009. godine donijela mjere sračunate samo za preinaku državnog proračuna. U Hrvatskoj se ne zna što će vlasti poduzeti i kada glede:

• pojedinih sektora gospodarstva (poljoprivrede, prijevoza, industrijske proizvodnje, bankarstva, turizma),

• olakšanja socijalnih problema,

• otplate vanjskih dugova,

• školstva i zdravstva,

• izvoza, zapošljavanja, ili ulaganja.

Ne zna se:

• koliko će gospodarstvo oslabiti,

• kakav će biti prihod državnog proračuna,

• kakvi će biti izravni prihodi proračuna županija, gradova i općina, ni

• kolike će biti potpore iz državnog proračuna mjesnim proračunima.

Ne zna se hoće li se i kad će, ako bude htjele, vlasti obratiti MMF-u za ozbiljnu pomoć u rješavanju krize i u obnovi i restrukturiranju hrvatskog gospodarstva. Kandidati za područne i mjesne skupštine i vijeća te kandidati za župane, gradonačelnike i načelnike općina dobro znaju, a to znaju i hrvatski birači, da nitko nikome ne može i ne smije obećati ni stjecanje dobrobiti ni izvedbu javnih projekata koji traže i novac i vrijeme kako bi se ostvarili. Takvo obećanje biračima u sadašnjoj gospodarskoj i socijalnoj neizvjesnosti vodilo bi potpunoj nevjerodostojnosti kandidata. Mudar kandidat može jedino obećati da će na svaki način, udružen s drugim izabranim lokalnim čelnicima i, ako je u nekoj stranci, putem svoje stranke pokušati nagovoriti ili prisiliti središnju vlast da čim prije i čim temeljitije napravi:

• ostavarljiv program za svladavanje krize i olakšanje stanja građana i trgovačkih društava, i

• izbor strategije za promjenu stanje u državi, narodu i zemlji općenito koje je kao posljedicu imalo izbijanje sadašnje strašne i duboke krize.

Nova nacionalna društvena (politička, gospodarska, sigurnosna i socijalna strategija) treba spriječiti da se poslije izlaska iz krize, koja je istovremeno pogodila cio svijet, obnovi stanje koje je kao nužnu posljedicu imalo izbijanje krize. Kandidati za obnašanje mjesnih i područnih dužnosti vlasti mogu, smiju i trebaju obećati da će odrediti regionalnu strategiju revitalizacije i rasta gospodarstva te ukupnog društvenog razvitka i boljitka, s tim da se naglasi da se takva strategija može ostvariti jedino ako se buduće hrvatske središnje vlasti poduzetnički posvete obnovi, razvitku, radu i proizvodnji u cijelom hrvatskom društvu.

Ovogodišnji mjesni i područni izbori trebaju dovesti prave političare na vodeća mjesta u županijama, gradovima i općinama prvobitno zato da osiguraju dovođenje pravih i odgovornih političara u sabor i vladu naše države. Stoga se kampanje kandidata, koji shvaćaju svu ozbiljnost stanja u Hrvatskoj i ozbiljnost stanja hrvatskog naroda, trebaju voditi tako da birači, koji dobro osjećaju i razumiju sadašnje stanje u Hrvatskoj, prihvate mjesne i područne izbore kao referendum za promjenu sadržaja i načina vođenja ukupne hrvatske politike, kao referendum o neprimjerenosti pristupa sadašnjih državnih vlasti vođenju države koja je u gotovo beznadnom stanju. Hrvatski narod mora se mirno, demokratski ali žestoko oduprijeti sadašnjem propadanju zemlje, države i samoga sebe. Mjesni su izbori prava i izvrsna prigoda da se sadašnji otpor pojača.

(2) Stanje Zapada i Hrvatske

Sadašnja kriza, koliko god je žestoka, ne smije zasjeniti stanje u svijetu i posebice na Zapadu, kojem pripada i Hrvatska, koje je uzrokovalo krizu. Problematično stanje koje je dovelo do krize, bilo je obilježeno visokim stupnjem globalizacije svijeta i to ne samo u gospodarstvu, nego i u politici, sigurnosti te u sustavu ljudskih vrijednosti. Globalizacija sama po sebi ne mora nipošto izazvati krizu. Krizu je izazvala globalizacija koju su diktirale proizvodne i financijske korporacije koje su gospodarile nacionalnim državama i tehnologijom. One su bez odgovornosti prema ljudima, narodima, državama, prirodnom blagu, okolišu i klimi, pa čak i bez odgovornosti prema kapitalu, stvarale i stvorile nepodnošljivu neizvjesnost u svijetu. U neizvjesnosti su se našle i najveće i najjače prizvodne i financijske korporacije. Sudbine naroda i ljudi bile su prepuštene kapitalu, tržištu i korporacijama koje su poslovale na rubu vlastitog opstanka. Države su postale nemoćnim, jer su im bile nametnute:

• liberalizacija, zbog koje države nisu smjele nadzirati opticaj dobara i novca preko svojih granica,

• privatizacija, zbog koje države nisu smjele ništa posjedovati i ništa proizvoditi, te

• deregulacija, zbog koje se države nisu smjele upletati u gospodarstvo. Države su smjele samo od građana (birača) ubirati porez i posuđivati novac na tržištima novca.

Bilo je dosta samo dvadeset godina globalizacije pod nadzorom korporacija, tržišta i kapitala da Zapad desetkuje svoju industriju i da zanemari proizvodnju hrane, jedinih grana koje uz rudarstvo omogućuju da svijet postane bogatiji. Liberalni je kapitalizam prvo iz proizvodnje iscrpio sav „kućni“ kapital koje se stvarao ulozima i viškom vrijednosti, a onda je odbacio proizvodno gospodarsvo i protjerao ga u azijske zemlje. Time je golem kapital koji je iscrpljen iz proizvodnje i prirodnog blaga izgubio osnovu na kojoj je stvoren i bez koje se ne može umnožavati. U nekoliko desetljeća, gospodarske aktivnosti koje su bile utemeljene na gotovini pretvorene su u kreditno gospodarstvo. Kreditiranjem nepotrebnih gospodarskih aktivnosti i financijskim spekulacijama tekući novac pretvoren je u mrtvi kapital pa je sada gospodarstvo, koje je bilo utemeljeno na kreditiranju, izgubilo pokretačku silu koja ga je gurala u neodržljiv rast. Sadašnju krizu nije izazvao takozvani financijski sektor, nego propadanje proizvodnog sektora u kojem se stvara novo bogatstvo. U takvom stanju posrnuli i proizvodni i finacijski sektor traže, očekuju i dobivaju pomoć država koje se donedavno nisu smjele upletati u gospodarstvo. Sad bi oslabljene i neautoritativne države trebale donijeti spas korporacijama. Države su se našle pod ucjenom društveno neodgovornih korporacija.

Međutim, osim pružanja potrebne pomoći ljudima i narodima da lakše prebrode krizu, države moraju pružiti pomoć u preinaci ukupnih odnosa u svjetskom gospodarstvu. Više se nikad ne smije dopustiti da sudbine naroda, ljudi, država i cijele zemlje budu u rukama tržišta. Narodi i ljudi trebaju se oduprijeti snagama koje su stvorile nepodnošljiv svijet koji je doveo do krize te trebaju zauvijek odbaciti načela liberalizma po kojima mora nastati svijet u kojem nitko ne može i ne smije odlučivati o svojoj sudbini. Države će preuzeti nadzor nad tehnologijom i tržištima, jer se samo tako može stvoriti svijet održljiva potrebnog rasta, u kojem ne će dolaziti do kriza u kojima propadaju ljudi i korporacije koji ne zaslužuju da propadnu. Za obavljanje takve zadaće države trebaju preuzeti ulogu poduzetnika, koji će izgraditi društvenu i fizičku infrastrukturu potrebnu za stvaranje neprekidnog, predvidljivog i održljivog rasta gospodarstva. Nacionalne države se moraju kao cjelina tako povezati da u svijetu obnovljenog gospodarstva globalizacija ima drukčiji tijek i da bude predvođena nacionalnim državama, koje će usmjeravati razvitak tehnologije na dobrobit ljudi i naroda a ne na trenutačnu korist korporacija te učiniti korporacije društveno odgovornima.

Za ostvarenje te svrhe ili vizije potrebno je da se u narodima uspostavi uzajamnost, da u državama postoji trajan, dinamički konsenzus glede nacionalne strategije a da se u ozračju mira među državama i narodima uspostavi svijest o potrebi prirodne uzajamnosti bez koje ljudski rod ne može opstati. Svjetski mir je neizostavan uvjet obnove i opstanka svijeta. Sadašnja kriza je prva kriza u globalnom svijetu. Ako se poslije krize obnove dosadašnji odnosi u svijetu, koji su doveli do krize, pojava novih kriza bit će neizbježna a krize će biti znatno pogibeljnije. Za takav novi svijet bit će potrebno drukčije držanje i vladanje ili ponašanje ljudi. Ljudi u sebe moraju uzidati nova načela ljudskosti. Zadaća politike i posebice političkih vođa, a ne crkava, sekti ili udruga građanskog društva, je da se počnu izgrađivati nova, drukčija načela zajedništva među ljudima – uzajamnost i solidarnost za razliku od svojatanja prava, sebičnosti i samoživosti. Opća, svjetska, globalna konkurencija nanijela je veliko zlo ljudima, narodima i cijelom čovječanstvu. To što je ovdje zapisano treba ljudima kazati otvoreno i to tako kako jest. To je puno bolje, iskrenije, čestitije i kandidatu korisnije od obećanja izgradnje novih stotina ili tisuća metara nogostupa, novih kružnih tokova i sportskih objekata, osnivanje novog sveučilišta, ili izdašnog financiranje sportskih klubova ili društava. Nacijama valja opet prionuti uz posao, jer nema kruha bez motike, a za to ih u ovakvom stanju svijeta mogu nadahnuti samo politički vođe i za posao ih mogu organizirati samo nacionalne države.

(3) Domaće nevolje

Temeljna oznaka stanja hrvatskog društva, države i naroda je siromaštvo. Siromaštvo je rezultat općeg nerada u državi te male proizvodnje dobara i usluga, koja nije dovoljna ni za pokriće javne i privatne potrošnje ni za plaćanje onih uvoznih dobara i usluga koje moramo nabavljati u tuđini. Izdatke privatnih osoba bez pokrića njihovim prihodom većini građana nametnula je predodžba o tome kako ljudi trebaju živjeti a ne kako se može živjeti. Javne izdatke bez pokrića nametnuli su nadmetanje stranaka koje se žele dokopati vlasti i koje žele ostati na vlasti privlačnim i velebnim obećanjima te pogrešne predodžbe o tome što predstavlja društveni napredak i u čemu je zadovoljstvo ljudi. Država je prihvatila obvezu izdržavanja golemog mnoštva umirovljenika, branitelja, nezaposlenih ljudi, svećenstva, povlaštenih dužnosnika te održavanje administrativnog ustroja i poslovnog ustroja u državnim poduzećima koji je predimenzioniran, neučinkovit, skup, razmažen i naviknut na uživanje povlastica. Jedna od olako preuzetih finacijskih obveza vlasti bilo je ugovaranje povišice plaća od 6% za državne i javne službenike.

Stvarno siromaštvo ljudi, naroda i države nije se očitovalo u niskoj razini privatne i javne potrošnje, nego samo u ukupnoj zaduženostii države i u državi, u smanjenju imovine u vlasništvu hrvatskih građana, trgovačkih društava i države te u izostanku industrijskih ulaganja. Uvećavala se samo vrijednost imovine Katoličke crkve i to značajno. Korupcija, koja je uvijek bila dio političkog sustava istočnog svijeta i koja se u Hrvatsku ukorijenila poslije I. svjetskog rata, u samostalnoj Hrvatskoj dobila je snažan zamah postupkom privatizacije koji još uvijek traje, izgradnjom velikih infrastrukturnih objakata, visokim udjelom javnih izdataka u domaćem proizvodu te jačanjem uloge države u kulturi, uređenju prostora i zaštiti okoliša. Hrvatska nema gotovo nikakve prirodne industrijske sirovine ako se izuzmu drvo, voda, kamen, šljunak i neke druge tvari na osnovi kalcija. Jako negativna bilanca robne razmjene Hrvatske sa svijetom pokazuje da Hrvatska nije u stanju niti akumulirati tehnologiju na kojoj bi utemeljila smišljanje suvremenih izvoznih proizvoda. U takvom su stanju sve južnoeuropske zemlje osim Italije. Nekadašnja izvrsna hrvatska znanstvena podloga za smišljanje dobrih svjetskih proizvoda u kemijskoj, prehrambenoj i farmaceutskoj industriji uništena je upravo poslije osamostaljenja Hrvatske.

Posljedica takvog stanja je iseljavanje mladih stručnjaka u tehnološki napredne zemlje kako bi mogli drugdje sudjelovati u smišljanju suvremenih proizvoda ili upravljanju njima. Sposobni mladi stručnjaci koji su ostali u domovini promiču tuđe proizvode na domaćem tržištu i postupno gube volju i sposobnost za stvaranje novih proizvoda. Obrazovni sustav ne pomaže mladim ljudima da razviju ni živo zanimanje za određena znanstvena, tehnička, driuštvena i stručna područja ni pravo razumijevanje predmeta učenja. Provjera znanja učenika i studenata putem testova unazađuje sposobnost razmišljanja studenata te u najboljem slučaju stvara uske specijaliste koji dobro poznaju činjenice ali se ne mogu dokopati cjelovitog sustava znanja u jednom području a kamoli u cijeloj znanosti. U Hrvatskoj se uči za ispite, diplome i dopusnice a ne za stjecanje znanja i mudrosti. Takva praksa ne postavlja ni učiteljima i profesorima velike zahtjeve glede poznavanja određenih područja znanosti i dobrog iznošenja građe u kojoj poučavaju studente. Tržište, mediji i takozvane udruge građanskog društva - podupirući ideje, načela i praksu slobodarstva ili liberalizma - sprječavaju da se u mladim ljudima stvori svijest o potrebi društvene i moralne odgovornosti ne samo u ljudima nego i u trgovačkim društvima i državnim ustanovama. Oni razvijaju svijest ljudi o ljudskim pravima. Tako se kod mladih ljudi stvara uvjerenje i dojam da se svatko bez ičije pomoći i bez zajedništva može domoći uspjeha u društvu i zadovoljstva životom. Ni Crkva ne može mnogo pridonijeti preokretu u takvom razvitku u odgoju Hrvatica i Hrvata, jer se i ona prvobitno brine za svoje institucionalne interese i za meterijalnu dobrobit svojih profesionalnih djelatnika.

Hrvatska, kakva je bila do sada, prepuštena je na milost i nemilost ne samo svjetskog tržišta, nego i na milost i nemilost svjetskog političkog i sigurnosnog sustava. Slavna i slavodobitna hrvatska vojska oslabljena je u tolikom stupnju da može jedino upućivati hrvatske vojnike u sastav interventnih snaga NATO-a i UN i to u ograničenoj mjeri. Teško bi se bez pomoći cijelog naroda oduprla vanjskoj ugrozi. Tako je moralo biti 1990. godine, ali tako ne smije biti sad. Sadašnji je hrvatski ministar vojske s ponosom skresao, više od svih ostalih ministara, svoj proračun u očekivanju proračunske rebilance. Cijeli hrvatski unutarnji sudbeni i sigurnosni pogon od obavještajnih službi, krimilnalističke policije i ureda za borbu protiv organizanog kriminala do hrvatskog zatvorskog sustava ne predstavlja cjelovit, suvisao, trajan i otporan sustav zaštite građana, imovine, javnog i državnog interesa. Taj je aparat djelomično privatiziran, a djelomično je pod tekućim nadzorom stranke ili stranaka koje obnašaju vlast u Hrvatskoj. Sukob interesa onemogućuje njegovo objektivno i nepristrano funkcioniranje. Ispada da je posao odnosa s javnošću unutarnjeg sigurnosnog aparata u Hrvatskoj jedan je od najvažnijih njegovih poslova.

Općenito, odnos hrvatskih vlasti s hrvatskom javnošću jedan je od velikih nevolja Hrvatske. U njemu nema ni trunke iskrenosti i otvorenosti, što govori o sićušnosti ljudi koji obavljaju državne poslove, o njihovom preziru prema ljudima i javnosti te o svijesti tih ljudi da slabo obavljaju poslove koje im je narod pogreškom povjerio. Sposobnost ispredanja priča, izmišljanja izlika i iznošenja obmana ogorčuje građane te ih sprječava da izraze svoju volju a kod državnih dužnosnika stvara dojam da se sve može slobodno, proizvoljno i nakažnjeno činiti. Javne medijske kuće u Hrvatskoj ne spadaju prvobitno u područje informiranja, nego u poslovanje na temelju informiranja i prezentiranja. Sprega interesa obnašatelja ili stranaka vlasti te poslovnog interesa medijskih kuća spriječava i spriječila je da se zna prava istina o stanju u Hrvatskoj i o stanju hrvatskog naroda. Osobno uviđanje pojedinih građana stanja države i stanja u narodu nije dostano. Za osiguranje opstanka i unapređenje naroda ili društva potrebana je zajednička, javna svijet o pravom stanju. Informacijska djelatnost izborila je slobodu djelovanja te pisanja, govora i objavljivanja nepokretnih i pokretnih slika, ali po svom doprinosu stvaranju slike o stanju društva i države te rješavanju strategijskih pitanja Hrvatske, mnogi informacijski subjekti ne zaslužuju slobodu koju imaju. Narod treba i traži istinu.

Ni u područjima vezanim uz osamostaljnje Hrvatske i Domovinski rat stanje ni sada nije dobro. Široka hrvatska javnost rezervirana je prema ukupnom sustavu odnosa države prema braniteljima, veteranima i stradalnicima Domovinskog rata. Tuga i gorčina građana prate pitanje povratka srpskih izbjeglica u Hrvatsku te istovremena izostanka povratka hrvatskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine na svoja stara ognjišta te njihov položaj u Hrvatskoj. Neprincipijelan odnos hrvatskih vlasti prema Međunarodnom sudu za ratne zločine u den Haagu stalno donosi iznenađenja i obrate koji su teško shvatljivi i podnošljiv našim građanima. Neprincipijelan, neujednačen i pristran stav niza hrvatskih vlada prema zločinima počinjenim tijekom i neposredno poslije Drugog svjetskog rata sprječava uspostavu kohezije hrvatskog naroda i hrvatskog društva u cjelini, koja je potrebna za stvaranje konsenzusa u narodu i među vodećim političkim strankama o određivanju ukupne nacionalne strategije. Nepostojanje jasnog i pozitivnog stava hrvatskih vlasti prema tom pitanju rezultat je i otvorenog i latentnog utjecaja antifašita, koji su se u Hrvatskoj pojavili i prije pojave fašizma i koji ne kane izumrijeti ni deset stoljeća nakon sloma fašizma.

Jedno od bolnih pitanja je problem hrvatskih granica sa susjednim zemljama. Čini se da je dugogodišnji nejasan stav hrvatskih vlasti prema načinu rješavanja graničnih sporova konačno zamijenjen jedinim pravim načinom rješavanja graničnih sporova a to je traženje da se sporovi riješavaju i riješe pred Međunarodnim sudom pravde u den Haagu, a ne putem nepouzdanog načina mirenja putem arbitražnog postupka. Do toga je došlo u strahu hrvatskih vlasti od vlastitog naroda odnosno vlastitih glasača, nakon što su slovenski političari i slovenski parlament u svojim zahtjevima prešli svaku granicu razbora i normalnog političkog ophođenja. Ipak, pitanje hrvatskih granica je još uvijek otvoreno. Srozavanje hrvatskih vanjskih odnosa, koji ne zaslužuju da ih se nazove vanjskim politikom, samo na slijepo ustrajavanje - po svakoj cijeni i pod svim uvjetima – na pristupu Europskoj uniji dovelo je Hrvatsku u samoizolaciju u odnosu na brojne svjetske države i sile, bilo članice EU bilo zemlje izvan Unije, te je učinile ovisnom o volji i prohtjevima činovništa Unije u Bruxellesu. Hrvatska do sada nije imala izbor pa je morala prihvaćati diktat i čekati milostinju Komisije i Parlamenta EU. Još nema naznaka da će hrvatske vlasti iskoristiti krizu u Uniji koju je izazvala svjetska kriza za jačanje glasa Hrvatske. U Uniji, koja je još uvijek unija korporacija a ne unija naroda i država a pogotovo ne prava država, slabljenje i propadanje tržišta, korporacija i kapitala te slom liberalističke ideologije otvaraju mnoge opcije na koje su samo rijetki ljudi donedavno pomišljali. I Hrvatska je daleko od toga da bude pravom državom, ali to može postati prije Unije. Da se to ostvari hrvatske se vlasti moraju upustiti u politiku, što su do sada pomno izbjegavale.

(4) Neka otvorena politička pitanja

Medijske kuće i stranački ljudi, a posebice ljudi vlasti, nastoje u hrvatskoj javnosti napraviti dojam da postoje samo gospodarska i socijalna pitanja i nevolje. K tome, poslodavatelji udruženi za lobiranje u interesu svojih trgovačkih društava naglašavaju samo pitanje poslovanja, a sindikati samo socijalna pitanja. (Vlada je u jednom su času, tijekom rasprava o rebalansu proračuna u Gospodarsko-socijalnom vijeću, bila rekla da će razinu plaća u državnoj upravi prepustiti dogovoru Udruge poslodavatelja i sindikata, iako je Vlada poslodavatelj državnim i javnim službenicima. Uz vladu koja nema poduzetničku ulogu u hrvatskom gospodarstvu, Gospodarsko-socijalno vijeće samo stvara nepotreban izdatak.) U mnogim pitanjima i kod izbijanja na vidjelo mnogih hrvatskih nevolja, čak i najviši državni „dužnosnici“ naglašavaju kako „treba prepustiti pravnoj državi da obavlja svoj posao“. Hrvatska država je svedena od političke na „pravnu državu“. Država u duhu pravnog pozitivizma i liberalizma ne smije ni u kojem slučaju postupati kao „politička država“.

Ipak, kako se u društvu i u životu ne mogu razdvojiti utjecaju politike ili države, gospodarstva, sigurnosti i sustava ljudskih vrijednosti, svako pitanje ima snažan politički smisao. Politika je stvar polisa, države kao suverenog, samostalnog i nezavisnog instrumenta naroda, zajednice, prostora i potrebe opstanka na državnom prostoru. Polis ili država treba politiku kao trajan postupak jamčenja zaštite ljudi, prostora, bogatstva, rezultata rada i stjecanja najvišeg mogućeg stupnja ljudskog zadovoljstva i zajedničkog bogatstva. Siromaštvo, koje se zavuklo u Hrvatsku i koje se neprestance povećava, prvoklasno je političko pitanje, jer može ne samo privremeno ugroziti životni standard ljudi, nego i dovesti u smrtnu pogibelj cijeli narod i državu te time ostaviti milijune ljudi bez domovine, doma i kruha. Država mora sustavno smanjivati siromaštvo i konačno ga iskorijeniti, pruzimajući ulogu poduzetnika u stvaranju potrebne društvene i fizičke infrastukture za povećanje proizvodnje za domaće potrebe i za izvoz.

Korupcija se zacarila u Hrvatskoj i prijeti uništenjem reda i društvenog poretka te sprječava državu u obavljanju potrebnih državnih i političkih poslova. Korupcija je primila takve mjere da se mnogi ljudi odlučuju za „političko“ zvanje i zanimanje upravo kako bi se brzo i lagano uključili u sustav korupcije. Korupcija je zakleti neprijatelj države, društva, naroda i birača. Država mora za svoje dobro i u interesu hrvatskih građana pomesti korupciju i iz državne uprave i iz cijele Hrvatske. Korupcija je posljedica nepostojanja politike i slabe države. Održavanje snažne i jake vojske primjerene potrebama po „domaćim standardima“ koji su iskušani u Domovinskim ratu jamac je opstanka hrvatske države. Posluh NATO-u nije zamjena za postojanje hrvatske obrambene politike. Hrvatska je prestala biti sigurnom i zaštićenom zemljom kako pokazuju politički razvitak oko osamostaljenja Kosova, previranja u BiH te brojni granični sporovi Hrvatske sa susjedima. Hrvatski dužnosnici misle da se valja više brinuti za sigurnost Afganistana i Sudana, nego za sigurnost Hrvatske. Hoćemo li Srbiji i Republici Srpskoj prepustiti prostor do „crte“ Virovitica-Karlobag, a Sloveniji prostor od te crte?

Zaštita hrvatskog prirodnog blaga, zemljišta i prostora, koja je uvjet opstanka zajednice i naroda, prvorazredno je političko pitanje. Ako naši ljudi i naša trgovačka društva sami u Hrvatskoj ne daju tim izvorima dodatnu vrijednost, ni ljudi ni zemlja ni narod ne će moći opstati. Ako se prirodno bogatstvo proda tuđincima, oni će dodanu vrijednost ostvarivati u svojim zemljama. Naše vlasti, umjesto da se trse oko povećanja proizvodnje i usluga za domaće potrebe i za izvoz, pomišljali su i na prodaju gotovih cesta za koje smo još dužni. (Krajem devetnaestog stoljeća Britanci su od Turskog carstva bili preuzeli njegovu carinsku službu i prihod te službe kako bi osigurali povrat zajma danog sultanu.). Od prodaje na malo pojednih hrvatskih prirodnih izvora bolje bi bila prodaja cijele države, jer bi država i narod tako stekli jednog gospodara. Stanje u Hrvatskoj je uzbunjujuće! Državni dužnosnici i stranački aktivisti primaju ravnodušno kronično nepovoljnu i sve nepovoljniju hrvatsku bilancu robne razmjene s inozemstvom, koja će dovesti državu i narod do stečaja. Potreba smanjenja uvoza općenito, zaustavljanja uvoza svega što Hrvatska može proizvesti, posebice hrane, te prije svega povećanje domaće proizvodnje dobara i pružanja domaćih usluga prvorazredna je politička zadaća. Bez ispunjenja te zadaće narod ne može preživjeti i ostati u domovini.

Kao i u drugim važnim pitanjima, nepostajanje političke volje te ravnodušnost hrvatskih državnih dužnosnika i vlasti prema nevoljama naroda, dolaze od njihovog prijanjanja uz načela liberalizma, koji rabi tržište da uništi male narode kakav je hrvatski. Hrvatski državni dužnosnici u liberalizmu nalaze izliku, čak i u današnje dane sloma liberalizma, za nastavljanje korištenja nastalih okolnosti samo na korist posebnih poslovnih interesu. Građani s pravom postavljaju pitanje o tome kome su odgovorni hrvatski državni dužnosnic: svjetskim liberalima ili svojem narodu? Dobni sastav hrvatskog pučanstva i izostanak prirasta pučanstva kojim bi se mogao poboljšati njegov dobni sastav traži ozbiljan zahvat, kako bi se moglo povećavati bogatsvo naroda, bez čega se ne može ni zadržati postojeći životni standard ni zadovoljiti stvarne rastuće potrebe pučanstva zbog povišenja izdataka za održavanje infrastrukture, produženja životnog vijeka i zbog povećanja udjela neradnog pučanstva u ukupnoj populaciji. K tome valja dodati da je ukupno znanje domaćeg pučantstva nedovoljno za smišljanje i promicanje novih konkurentnih domaćih proizvoda. Nebrojene mlade osobe zadovoljavaju se stjecanjem znanja koje ne nadmašuje potrebu zaposlenja na mjestu konobara ili blagajnika u trgovinskim centrima. Hrvatska je postala zemlja neznanja.

Ni nevolja slabog demografskog stanja ni problem strukture doraslosti pučantva potrebama suvremenog gospodarstva i poslovanja ne daju se ukoniti bez jasne i domišljate političke strategije i angažmana države. Država i državni dužnosnici digli su ruke s odgoja djece za stvaranje njihova osobnog zanimanja za određena područja društva, života, poslovanja i znanosti, za njihovo dobro razumijevanje svijeta, čovjeka, života i društvenih odnosa i postupaka te za odgovorno ponašanje u društvu i među ljudima. Ta zadaća je prepuštena tržištu uz ispraznu nadu da djeca mogu dobro odgojiti sama sebe bilo pojedinačno bilo skupno. Na ljudima koji će biti odgojeni kako se danas djeca odgajaju ne može se zasnivati uspjelo društvo, ne može se graditi zaštita države i ne može se jamčiti ni opstanak društva ni dobrobit njegovih članova. Srozavanje odgoja, do kojeg je došlo na cijelom Zapadu, traži preokret u držanju države prema odgoju. Uspostava pravog i odgovrnog odgojnog postupka vapi za dobrim političkim idejama i djelovanjem države.

Za ublaživanje i uklanjanje nevedenih društvenih i ljudskih nevolja potrebni su pozitivno držanje i dobronamjerno nastojanje medijskih kuća. U svijetu ima i dobro postavljenih i društveno odgovrnih medijskih kuća. Međutim, u Hrvatskoj se sve medijske kuće natječu i nadmeću koja će, podilazeći negativnim instinktima i sklonostima kojih ima u svakom čovjeku a kojih obično nema u ostalim životinjskim vrstama, guše u mladim ljudima volju za stjecanje izvrsnosti, za marljiv rad i ustrajno učenje te za preuzimanje odgovornosti i odgovorno ponašanje u društvu. Politika bi se mogla pobrinuti da bar mediji u javnom vlasništu sustavno pomažu odgoj djece i odgovorno vladanje odraslih ljudi u društvu. Hrvatski „državni“ radio i televizija smatraju da su oni obična trgovačka društva koje se moraju brinuti za svoj prihod i zaradu, a u sadašnjem ozbiljnom financijskom stanju u državi povisiju obveznu pretplatu građana u skladu s povišenjem prosječne plaće u državi, iako svaki dan nosi ozbiljno zatvaranje radnih mjesta. Nezaposlenim ljudima plaća iznosi ništa kuna, a moraju plaćati radijsku i televizijsku pretplatu. Država treba zaštiti građane i od „državnih“ radija i televizije.

Sve navedene nagomilane nevolje dolaze od kapitulacije cijelog Zapada pa i naših medijskih kuća, parlamentarnih stranaka i državnih dužnosnika pred idejama liberalizma i pred svjetskom urotom liberala. Država je odgovorna narodu i odgovorna je za njegov opstanaik i za njegovu budućnost. Hrvatski dužnosnici bi morati shvatiti, kao što političari velikih naroda već shvaćaju, da bez odbacivanja dogmi liberalizma o prijekosti interesa tržišta pred dobrobiti država, naroda i ljudi, nema očekivanog i nužnog poboljšanja stanja. Ipak, hrvatski državni dužnosnici ne griješe samo mišlju, riječju i propustom, nego i djelom. Oni su u ime države napravili sudbinske pogreške upravo onim što su radili i napravili. Jedno od područja, koje je presudno za funkcioniranje svake države i svakog društva, u kojem je država pogrešno postupila je sudstvo. U Hrvatskoj pravda nije ni brza ni polagana. Ona je nepomična, a nema povez na očima tako da može vidjeti na koga će se ustremiti. Hrvatska država mora društvu, narodu i ljudima dati pravdu, koja će počivati na jasnom, suvislom, jednoznačnom i cjelovitom zakonskom sustavu te na nesmiljenom kaznenom progonu svih ljudi i korporacija koji štete društvu i zakidaju narodnu zaslužbu koja je ionako slaba. To mnogi dosadašnji i sadašnji dužnosnici nisu ni pokušali učiniti, jer bi se i sami našli na udaru slijepe i odlučne pravde. Hrvatski narod treba pozdanu, slijepu i dostupnu pravdu.

Usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s „europskim“ nije izvoran zakonodavni postupak nego provođenje političkog diktata. Regnum regno non prescribit leges! Hrvatska pokušava kopirati pravni sustav razvijenih europskih zemalja, iako je siromašna te iako ima problematično gospodarstvo. Tako nisu postupali hrvatski političari ni revolucionarne 1830. godine u saboru u Bratislavi, kad su odbili mađarski zahtjev da se mijenjaju hrvatski zakoni o vjerskim zajednicama u prilog protestantizmu. Mađari su se pokušali upletati u hrvatsku politiku, iako je upletanje jedne zemlje u vjerske poslove druge bilo je zabranjeno Vestfalijskim ugovorom iz 1648. godine. Hrvatska država prisilno mijenja svoje zakone, iako se ne zna ni hoće li ni kad će pristupit EU. Dužnosnici koje žele po svakoj cijeni pristup Hrvatske Uniji, neka bar uvjetuju stupanje „europskih“ zakona na snagu danom određivanja datum pristupa Hrvatske EU.

Jedno drugo područje pogrešnog stava i postupanja države je područje manjinskih interesa i „prava“, koji su danas u Hrvatskoj presudan i presuđujući politički čimbenik, posebno otkad HDZ-ova koalicija ovisi o odvjetnicima manjinskim interesima koji zahtijevaju od hrvatske države pozitivnu diskriminaciju. To se ne odnosi samo na Srbe, koji su se u postotku puno višem od polovičnog bili pobunili protiv hrvatske države i koji su ratovali protiv nje, nego i na mnoge druge „hrvatske“ manjinske interese i lokalne inerese. Poljoprivredno zemljište u vlasništvu Srba koji ne žive u Hrvatskoj dragocjenije od katastarski hrvatskog zemljišta. Ceste u bjelovarskom kraju važnije su od ostalih cesta. Opstanak neodržljivih seoskih gospodarstava je važniji od obilne proizvodnje hrane. Narod treba na vlast dovesti političare koji imaju ideje i sposobnost da kao političari zaustave krvarenje Hrvatske, uklone imobilizaciju nacionalnog gospodarstva te spriječe razbijanje narodnog jedinstva.

U području manjinskih interesa i u mnogim drugim područjima hrvatski državni dužnosnici popuštaju svjetskom lobiju, koji je još uvijek zadojen idejama i načelima liberalizma, kojemu je na korist malog broja naroda stalo do potkopavanja nacionalih interesa i dobrobiti ljudi, posebice u malim narodima. Kina i Rusija se znaju hrvati s tim lobijem. Odnedavno su manjinska i takozvana ljudska prava dobili nizak stupanj prijekosti, jer su i svi većinski narodi pa čak i narodi koji stoje iza svjetskog lobija postali ugroženim u svjetskoj krizi, iz koje se mora pojaviti novi svijet usklađivanja interesa a ne lobiranje za posebne interese. Hrvatska traži u svojoj mjeri ljude poput Vladimira Putina i drugih pobornika nacionalnog ponosa. Sve dosadašnje hrvatske vlasti olako su dodjeljivale obilne povlastice određenim kategorija građana, od saborskih zastupnika, preko nositelja zabavljačkog poslovanja i prijevremeno umirovljenih radno sposobnih ljudi do braniteljske i stradalničke populacije. Nekad su tako postupili iz razumljivih, nekad iz nerazumljivih razloga.

U svakom takvom primjeru vodilo se računa „iz kojih će se financijskih izvora“ namirivati dodijeljene povlastice za koje primatelji misle da su „stečene“ povlastice. Međutim, nije se vodilo računa da „izvori“ tih fanancijskih sredstava mogu postati oskudnim ili potpuno presušiti. Stoga bi hrvatska politika trebala objaviti broj povlašenih osoba po osnovi ili kategorijama povlaštenosti, ali i kunske iznose vrijednosti povlastica po razredima ili rasponima zajedno s nefinancijskim povlasticama. Politika se mora pobrinuti da se narod ne zadužuje za nerazborito i nekritički dodijeljene povlastice. Hrvatske vlasti trebaju prekinuti neprincipijelnu suradnju sa Sudištem za ratne zločine iz bivše Jugoslavije u den Haagu, jer mnogi pogrešni potezi i vlasti i pojedinih dužnosnika sprječavaju da se pravedno obavi pomirba i s domaćim Srbima i sa srpskim pučanstvom bivših jugoslavenskih socijalističkih republika. Pomirba unutar hrvatskog naroda traži silan politički angažman po kojem bi se odmah od sutra počelo otkrivati, istraživati, kvalificirati, kvantificirati i kažnjavati zločine koje su hrvatski antifašisti napravili nad hrvatskim življem.

Hrvatskim anti-antifašistima (i mnogim njima bliskim nedužnim ljudima) kazna je još davno brzo izrečena i brzo izvršena. Prave političke vlasti ne bi smjele popuštati ni svjetskim ni domaćim lobijima koji zaziru od pravde i koji nastoje podupirati i nastavljati mitove koje su izgradili antifašisti o svojem domoljublju, svojem humanizmu i o pravednosti svoje borbe. Samostalna hrvatska država nije utemeljena na antifašizmu i ne smije se misliti da jest. Ona je utemeljena po želji hrvatskog naroda da ima svoju državu i na Domovinskom ratu. Dosta je što je na antifašizmu bila „zasnovana“ hrvatska socijalistička republika. Hrvatska država je pravni sljednik Austro-ugraske monarhija, kraljevske Jugoslavije i Socijalističke federativne republike Jugoslavije. SR Hrvatska nije bila država. Hrvatske državne vlasti trebaju čim prije sve hrvatske granične sporove riješiti pred Međunarodnim sudom pravde u den Haagu, kako se hrvatska politika, hrvatski narod, hrvatski građani i hrvatski poslovni svijet ne bi držali u neizvjesnosti i golemoj zebnji. Za to valja imati politički instinkt i političku odlučnost.

Hrvatska je vanjska politika srozana na obijanje vrata središnjih ustanova EU. Najnovije nastojanje hrvatskih vlasti da okrešu svoj diplomatski ustroj je hvalevrijedno, jer ako nema vanjske politike ne treba ni diplomacije, koja se dosta iskazala prijeporima i visokim izdatcima. Hrvatskoj ne treba ni takozvana gospodarska diplomacija (koja polazi za rukom samo velikim zemljama sa snažnim gospodarstvom) ni ekstenzivna, naširoko zasnovana diplomatska mreža. Treba joj selektivna, intenzivna diplomacija uperena na zemlje sa snažnim gospodarstvom i s ozbiljnim političkim utjecajem u Europi i u svijetu, posebice na jake obližnje zemlje. Svojim projektom pristupa EU hrvatska se država de facto udaljila od država, čak i prijateljskih država iz EU, koje su je podupirale u Domovinskom ratu i koje su joj pomogle da dođe do međunarodnog priznanja. Hrvatske se vlasti sada drže jedino Europske pučke stranke. Danas nitko ne zna kakvom će biti EU kod pristupa Hrvatske Uniji, ako Hrvatska EU ikad pristupi Da političari vode Hrvatsku, hrvatsko bi vodstvo imalo više vanjskopolitičkih inačica. To bi svakako ubrzalo i vremenski skratilo pristupni postupak. Pravi političari bi pristup Uniji smatrali sredstvom a ne svrhom nacionalne politike, koja se može ostvariti na više načina.

(5) U Hrvatskoj nema politike

Politiku shvaćam kao postupak kojim se nadziru i usklađuju različiti interesi unutra jedne države. To je aktivnost kojom se različiti interesi u jednoj državnoj zajednici mire tako da se pojedinačnim interesima prepušta dio utjecaja ili vlasti u skladu s njihovom ulogom u osiguranju dobrobiti, opstanka i razvitka cijele zajednice. Naglasak je i na pojmu dobrobiti i na pojmu usklađivanja. Dodjela utjecaja pojedinim interesima može se postići i drugim načinom – ne vodeći računa o proporcionalnim, razmjernim udjelima interesa u stvaranju dobrobiti cijele zajednice. Međutim, ideja usklađenja svakako uključuje pojam suverenosti, jer se raznoloki interesi ne mogu uskladiti bez tijela koje je ovlaštenije nego pojedinačni različiti interesi. To svakako uključuje sporazum ili svijest da raznoliki interesi žele skladno djelovati u zajednici. Suverenost je uvjet zajedničkog života i uvjet poštivanja uspostavljenog sklada interesa. Za suverenost se podrazumijeva da pripada narodu odnosno cijeloj zajednici, ali ona može biti narodu ili zajednici oduzeta bilo silom bilo milom.

Kod poremećenosti odnosa i stanja u zajednici, kad je suverenost cijele zajednice okrnjena ili zanemarena, lako dođe do nerazmjernog utjecaja na vlast nekih interesa u društvu. (Za nositelje nekih interesa se pokaže da smatraju da je suverenost u ostvarenju njihovih dobrobiti.) U hrvatskom društvu postoje i u Hrvatskom su saboru zastupljeni mnogi pojedinačni interesi - interesi profesionalnih stranačkih aktivista (koje je teško nazvati političarima, jer ne usklađuju sve interese), poslodavatelja, branitelja i stradalnika Domovinskog rata, radnika i drugih zaposlenika, umirovljenika, manjinskih etničkih skupina u zemlji, manjinskih skupina koje su voljno napustile zemlju, istospolno usmjerenih osoba, rođene i nerođene djece, svete majke Crkve, obavještajne zajednice, nasljednih antifašista, središnjih ustanova EU, denhaaškog lobija, NATO-a, svjetskih liberala te brojnih drugih interesnih skupina. (Neke obilježene interesne skupine koje postoje u društvu, isključene su iz postupka mirenja pojedinačnih interesa ili iz nacionalne politike.)

Svi se spomenuti posebni interesi sukobljavaju te mire i pomire u postupku razdiobe proračunskih rashoda, a da ni u razdoblju suprotstavljana ni u postupku mirenja ne misle na stvaranje ukupnog narodnog prihoda a time i na osiguranje proračunskih prihoda. Posebni interesi u saborskoj se areni ne nadmeću u stvaranju nacionalnog prihoda. Neki posebni interesi svoj udio u proračunskim rashodima imaju unaprijed osiguran. U takve interese spadaju saborski zastupnici, branitelji i stradalnici DR-a, vlasnici trgovačkih društava koji plaćaju minimalan porez na dobitak, Crkva i ostale udruge građanskog društva, zabavljači i sportski poduzetnici. Katolička je Crkva svoj udio državnog proračunskog rashoda dijelom osigurala međunarodnim ugovorima, što je u dašnjem svijetu a posebice za sadašnje svjetske krize izuzetna rijetkost. Međutim, iz postupka mirenja pojedinačnih interesa, upravo zato što je iz „političke“ arbitraže isključeno osiguranje, stvaranje i jamčenje određene razine ukupnog nacionalnog prihoda, isključen je najsnažniji i najširi interes, a to je zadejnica kao cjelina. Isključen je narod koji treba stvoriti nacionalni prihod, kojem je umanjena proizvodna ili stvaračka snaga time što su, dosadašnjim postupkom mirenja suprotstavljenih posebnih interesa, iz stvaranja nacionalnog dohotka isključeni mnogi dijelovi naroda: nebrojeni „branitelji i stradalnici“; prijevremeno, politikantski i nepotrebno umirovljeni zaposlenici; desetci tisuća osoba sa „stečenim“ povlaštenim stažom; nebrojeni prekomjerni djelatnici u državnoj upravi, uredima, upravama, agencijama te u trgovačkim društvima u državnom vlasništvu. Da bi rad mnogih ljudi sa „stečenim pravima“ bio potreban u stvaranju većeg domaćeg proizvoda pokazuje uvoz radnih i stručnih snaga iz obližnjih zemalja.

Upravo zbog takva pristupa politici i suverenitetu, dijelu naroda koji stvara nacionalni prihod oduzeto je pravo sudjelovanja u političkom postupku. Što je još teže, cijelom narodu za razliku od pojedinih interesa u njemu oduzeta je suverenost. Sad se borba suprotstavljenih interesa i mirenje tih interesa odvijaju bez višeg autoriteta, tj bez postojanja suverenosti i bez obveze stvaranja vrijednosti, bogatstva i blagostanja. U Hrvatskoj suverenost nema narod, nema ga zajednica, nema ga država a Hrvatskom suvereno vlada sam proces usklađivanja ne svih, nego samo nekih posebnih interesa koji su sebi izborili povlašten ili oligopolistički položaj u društvu. Hrvatska suverenost je pogažena i pregažena. Sad Hrvatskom i hrvatskim narodom vlada stranačje, kojemu vladavinu putem nakaznog izbornog zakona jamče nositelji kapitala koji poreznom prihodu državnog proračuna pridonose manje od 20%, dok građani kao cjelina poreznom prihodu pridonose 80%. Hrvatskom u užem smislu vladaju, s jedne strane, uspostavljene stranke, za koje se sada vidi koliko vrijede, i etničke skupine koje imaju zajamčena sjedala u parlamentu, a s druge strane, poslovni odnosno poslodavateljski interesi. Koliko veliki poslodavatelji izvoze, a koliko državnih poticaja dobivaju? Njihova snaga je u njihovoj mogućnosti da od zarade koja se neprimjereno malo porezuje daju obilne prinose parlamentarnim strankama izravno ili preko hrvatskih „lobista“.

Poslodavatelji pomažu svim strankama u pokušaju da one dobiju izbore kako bi mogli utjecati na bilu koju vlast koja se uspostavi poslije izbora, bez ikakve zebnje u izbornoj kampanju da će njihovi izborni prilozi postati uzaludnim. Kako u hrvatskim državnim poslovima vlada „stranačje“ važno je po načelu „proporcionalnosti“ davati priloge svakom stranačkom ili koalicijskom izbornom stožeru. Takav postupak uvriježio se i u ostalim „demokratskim“ zemljama. Crkva ima moralni i duhovni utjecaj na dio birača. Takvo je stanje u Hrvatskoj uspostavljeno o izborima 1999. kad je dosluhom HDZ-a i SDP-a uveden potpun proporcionalan izborni sustav. Još na parlamentarnim izborima 1995. godine izravno je birano 28 saborskih zastupnika a proporcionalno, s izbornih lista, birana su 92 zastupnika. Izborni sustav sad jamči da će 138 popisanih kandidata parlamentarnih stranaka biti izabrano u Sabor, a poslodavateljima je nebitno koji će to poimenice kandidati biti: svi su već uhvaćeni u financirane stranačke mreže. Usto, poimenice se znaju zastupnici koji će sjesti na zajamčena manjinska i „iseljenička“ saborska sjedala. Tako je Hrvatska, koja se uzima kao jedna i jedina izborna jedinica pri parlamentarnim izborima, postala izbornom jedinicom stranačja, poslodavatelja, etničkih skupina, Crkve i „iseljeništva“. Natjecanje za osvajanje dijela vlasti u Hrvatskoj natjecanje je za podjelu ili dodjelu dijelova državnog proračuna.

Tako je u Hrvatskoj, zbog opaka razmjernog izbornog sustava, spriječeno slobodno usuglašavanje svih posebnih interesa. Proporcionalan ili razmjeran izborni sustav je bitno antipolitički sustav u smislu odredbe pojma „politika“. Usuglašavanje raznolikih posebnih interesa u parlamentu - na foruma ili u ekleziji na atenskoj zaravni Pniks – podrazumijeva slobodu govora odnosno prava zastupljenosti svih interesa. (U drevnoj Ateni robovi su bili imovinom i njihovi interesi nisu bili predmet politike.) U Hrvatskoj su nezastupljeni i isključeni iz sadašnjeg postupka usklađivanja posebnih interesa ljudi koji stvaraju bogatstvo te po kojima je slobodan način usklađivanja svih interesa u jednoj zajednici dobio ime – narod. Demokracija ili narodovlašće dobila je ime po narodu. Dragi kandidati za mjesta župana, gradonačelnika i načelnika općina! Do čega vam je stalo? Do spasa Hrvatske, hrvatskog naroda i građana Hrvatske putem stvaranja stvarnog narodnog i ljudskog konsezusa svih posebnih interesa i interesa naroda kao cjeline? Ili vam je stalo do održanja ustaljenog stanja propadanja? Ili vam je stalo samo do osvajanja vlasti? To posljednje ne vjerujem, jer će vladanje poslije izbora i do daljnjeg vremena biti svakome velikom mukom. Vama se obraćam kao pojedincima, koji ćete konačno nakon dosadašnjih mnogih mjesnih i državnih izbora biti birani izravno, poimenice. Tijekom izborne kampanje a posebice poslije izbora, ako dobijete željeni položaj, mislite prvo na narod, ljude, zemlju i na prirodno blago a onda na svoju stranku. Ako ste neovisan kandidat mislite prvo na narod, ljude, zemlju i na domaće prirodno blago a onda na se. Poslije sadašnjih mjesnih izbora, preko skorih predsjedničkih izbora do slijedećih - redovitih ili prijevremenih - parlamentarnih izbora potrebno je napraviti ukupan golem napor da se hrvatska suverenost vrati narodu te da se time Hrvatskoj vrati politika.

(6) Ideje i projekti ljudi vlasti

Dvije velebne ideje s kojim su budući hrvatski ljudi vlasti pristupili izborima 1990. godine bile su jasna ideja osamostaljene Hrvatske i nejasna ideja uklapanja Hrvatske u Zapad. Tada je još postojao Istok koji je bio vezan uz Sovjetski savez. Umjesto mirnog osamostaljenja, Hrvatska je izvela osamostaljenje kroz rat, koji ju je zaveo u prisilan sukob u Bosni. Usprkos činjenici da je upravo hrvatski ministar vanjskih poslova 4. srpnja 1990. godine predložio osnivanje slobodnog zajedničkog tržišta za bivše socijalističke države (kasniju CEFTU), vlasti slobodne Hrvatske su 1993. godine otklonile poziv za neuvjetovan pristup Hrvatske CEFTI (Central European Free Trade Association) kao suutemeljice te organizacije, objašnjavajući to nakanom da se Hrvatska izravno priključi EU. To je bilo prije pristupa Austrije Uniji. Poslije izbora 1990. godine hrvatske su vlasti došle do tri snažne, ali neoriginalne ideje: privatizacije društvenih stanova, pretvorbe društvenih poduzeća i denacionalizacije imovine oduzete po zakonima komunističkih vlasti o nacionalizaciji. U provedbi tih ideja nije bila presudna politika kao posao usklađenja interesa na opću dobrobit, nego zauzimanje za dobrobit posebnih interesnih skupina. Novac prikupljan od prodaje stanova po pristupačnim cijenama vladinim je uredbama usmjeren u državni proračun umjesto u fond za izgradnju stanova stanarima koji će se zateći u tuđim stanovima.

Dobro i politički smišljena i ozakonjena pretvorba društvenih poduzeća iskvarena je uredbama vlade, kojima je (1) novac dobiven prodajom udjela usmjeren u državni proračun umjesto u postojeći investicijski Fond za razvitak, (2) uvedena prodaja poduzeća na otplatu kroz pet godina, i (3) nacionaliziran neprodani udio pretvorenih poduzeća i polovica nepretvorenih poduzeća. Isključnjem tuđih državljana i „drugog nasljednog reda“ iz postupka denacionalizacije napravljena je golema nepravda i izvedena golema otimačina. Ostale važnije ideje vlasti, kojima se nastojalo poboljšati stanje gospodarstva, koje je čudesno preživjelo rat, ostale su zapamćene. Među njima su ideja skupe sanacije i ponovne kapitalizacije banaka (osim Zagrebačke banke) za jeftinu prodaju te svakako višekratne sanacije vlastima prijateljskih poduzeća poput „Viktora Lenca“, koji je u jednom času po zakonu mogao biti kreditiran iz fondova drugog stupnja mirovinskog osiguranja samo uz Croatiju osiguranje, Plivu i Inu. Slijedila je ideja „stečaja s restrukturiranjem“ poduzeća u državnom vlaništvu, koja je vodila samo jeftinoj prodaji poduzeća koja su dovođena u stečaj. Mnoge su privatne banke, kao banka Glumina, selektivo gurnute u stečaj, koji se mogao izbjegnuti minimalnim privremenim zajmovima Hrvatske narodne banke. Slijedile su ideje poput prodaje državnih poduzeća za „jednu kunu“ uz nametanje javnim natječajem golemih obveza kupcu.

Takve bi se obveze „iz zaborava“ najčešće izostavljale iz ugovora o prodaji ili bi bile praktički neostvarljive, poput obveze povećanja broja radnika u privatiziranom poduzeću, kao što se opetovano događalo u Željezari u Sisku. Ostala je zapamćenom ideja o uspostavi golema broja industrijskih zona za koje su žrtvovani proračunski novac i dragocjeno poljoprivredno zemljiše da bi se one pretvorile u „poslovne zone“, jer su izuzetno rijetko udomljavale industrijske pogone i jer su su u njima najčešće građeni distribucijska središta ili trgovine. Jedna od ideja koje su se isticala u sivilu hrvatskog gospodarskog propadanja bilo je stvaranje „apartmanskog turizma“ tako da je sada udio turizma u stvaranju ukupne dodane vrijednosti u Hrvatskoj samo 3.8%, iako turizam sudjeluje u domaćem proizvodu s 18%. Naveliko razglašavana ideja stvaranja investicijskih fondova s braniteljskim i stradalničkim ulozima od po DM7.000 (iako postoji hrvatski novac kuna) nije donijela mnogo koristi braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata, ali je putem zamjena dionica (swap) organiziranih od vlasti donijela goleme dobitke fondovima u tuđem vlasništvu, jer su im naknadno dodijeljini udjeli vrijednih poduzeća (Liburnije i drugih), a da se i ne spominju štetne odluke arbitraže. Izgradnja kapitalnih objekata u Hrvatskoj od tuđih graditelja (Bechtel, Enron, Astaldi) gotovo redovito je završavala odustajanjem, sporovima, gubitcima za proračun i plaćanjem otštete bivšim izvoditeljima. Ne smije se izostaviti ni ideja slobodnog iskorištavanja kamena, šljunka i pijeska što je kulminiralo aferom „Kameningrad“.

Jedna od velebno smišljenih ideja je i „javno-privatno partnerstvo“ koje nije dobilo pravu pravnu osnovu, pa se afere poput „Sunčanog Hvara“, čija je prodaja i za vladavine koalicije SDP-HSLS-HSS izazvala aferu, jer se tvrtka kojoj je bila zajamčena kupnja nije prijavila na javni natejčaj za prodaju poduzeća. Ipak najčudovišnija ideja bila je ideja razaranja nezakonito izgrađenih kuća, naselja i poslovnih objekata, kojom se Ministrastvo uređenja okoliša i graditeljstva bilo privremeno pretvorilo u „ministarstvo razgradnje“. Vlasti su nasreću odustale od te neobične ideje, jer se moglo unaprijed znati da postoje i drugi načini sprječavanja i kažnjavanja nepravne izgradnje objekata kao što je oduzimanje podignutih objekata. Zadnja stvar koja je Hrvatskoj bila potrebna je razaranje onoga što je izgrađeno. U ovom dokumentu ne treba razglabati o dosadašnjim investicijskim prijekostima svih hrvatskih vlasti, kojih su svjesni kandidati za mjesta župana, gradonačelnika i načelnika općina. Valja naglasiti da se u smišljanju ili štetnih ili slabo provedenih poslovnih i političkih ideja dosadašnje vlasti nisu međusobno mnogo razlikovale. Jednako tako svaka je dosadašnja vlast nailazila, zbog svojih ideja i provedbe tih ideja, na negodovanje naroda, javnosti ili posebnih interesa koji nisu uključeni u mirenje interesa u našoj državi. Stoga je bitan posao nepolitičkih ljudi koji zauzimaju mjesta u vlasti stalno nalaženje opravdanja, isprika, izlika i obmana za javnost kako bi se pogrešne i štetne ideje ili pogrešna provedba dobrih ideja prikazale kao korisne opravdane i nužne.

To najbolje pokazuje odbijanje sadašnjih hrvatskih vlasti da se od MMF-a zatraži zajam bez kojeg se ne može prebroditi sadašnja kriza u Hrvatskoj, jer je drugdje teško dobiti zajam budući da su golem dio svjetskih slobodnih financijskih sredstava već prigrabile SAD i UK, zemlje koje su u najgorem stanju. Vlastima je bilo sugerirano još u ljeto prošle godine da se za pomoć obrate MMF-u. Vlasti su se bojale ili plašile MMF-a, vjerojatno zato što se očekivale da bi im MMF osporio izgradnju Pelješkog mosta. Tada je MMF bio bez posla s pričuvom od 260 milijardi US$, jer su se lagano dobivali zajamovi mimo MMF-a, primjerice od Kine. MMF je tada pomišljao da promijeni svoju ulogu i da se počne baviti analizama koje bi davale podlogu za određivanja tečaja nacionalnih valuta. („Besposlen pop i jariće krsti!“) Sad je pred MMF-om dugačak red ministara finacija brojnih zemalja koji „s kapom u ruci“ čekaju da ih MMF sasluša. Sad hrvatska javnost ne zna jesu li vlasti pripravne napraviti dogovor s MMF-om, jer danas jedan dužnosnik govori i prede jedno, a sutra drugi suprotno. Sliku hrvatskih vlasti valja izoštriti spomenom porazne kadrovske politike stranaka za koju ni ne treba novoditi primjere. Možda ipak valja spomenuti česte smjene na mjestima ministra unutarnjih poslova i zapovjednika policije, na koja se uvijek postavljaju pravosudne i policijske zvijezde koje se same brzo ugase. Čini se da je glavno mjerilo odabira osoba za važna mjesta u državi njihova sposobnost za smišljanje izlika, isprika i opravdanja za slabe ideje ili pogrešne poteze vlasti. Hrvati bi u svom jeziku takve osobe trebali nazivati prelcima, a ne „spin doktorima“. Nasreću, takvih je ljudi hrvatskoj javnosti i hrvatskim glasačima dosta.

(7) Otpor propadanju i kraj antipolitike u Hrvatskoj

Sadašnja svjetska i hrvatska kriza zapravo je kriza Zapada, koja se zbog visoka stupnja globalizacije privremeno prenijela i na ostatak svijeta. Kriza nije ni u jednakoj mjeri ni na isti način pogodila sve zemlje a ne će u svim zemljama ni jednako potrajati ni ostaviti jednako teške dugoročne posljedice. Hrvatska kriza otvorena je svjetskom krizom, ali bi se ona i bez svjetske krize pojavila zbog stanja hrvatskog gospodartsva i zbog uvriježenog režima u hrvatskoj politici, koji ne pokušava poboljšati stanje u hrvatskom društvu, narodu i gospodarstvu. Stoga se rješenje hrvatske krize - ne samo gospodarstva nego i cijeloga društva – ne može postići samo uporabom mjera za ublaženje i prebrođenje krize, a pogotovo ne samo rebalansom proračuna. Hrvatska mora napraviti odlučan korak, pravi prevrat ili revoluciju, koji će postaviti nova nečela i mjerila ponašanja Hrvata u političkom prostoru. Kako bi se izveo potreban prevrat u hrvatskoj politici potreban je potpun i snažan demokratski otpor dosadašnjem i sadašnjem propadanju. Hrvatska ne smije stupati dalje, jer je došla do ruba provalije. Taj otpor je počeo prošle godine, još dok su vladini ljudi govorili da će nas kriza, zbog zavidnog zdravlja hrvatskog bankarstva zaobići. Otpor je počeo s mnogih strana. Mirnom demokratskom otporu pridružuju se sve češće i javni mediji koji su prisilili vlasti da priznanju da je Hrvatsku zahvatila kriza. Hrvatske su vlasti bile počele pa ubrzo prestale pa opet počele prijetiti MMF-om, ali će jednoga dana biti sretne ako MMF, koji je zatrpan zahtjevima za pomoć, pritrči Hrvatskoj upomoć, makar i po cijeni odgađanja gradnje Pelješkog mosta.

Otpor propadanju valja nastaviti, proširiti i pojačati te na nj pozvati sve slojeve i ustanove hrvatskog društva, jer je riječ o zajedničkoj nevolji koja može donijeti zlu kob. Tom otporu se mora pridružiti i Crkva, do čije društvene uloge mnogi ljudi još uvijek drže, i ona to treba učiniti i za svoje duhovno dobro i za dobro naroda koji traži preokret u hrvatskoj politici. Crkva se mora razvesti od države i slobodno pridružiti cijelom društvu. Otpor naroda se treba iskazati i o skorim mjesnim izborima, kad će se birati na stotine dužnosnika poimenice. Povišenje broja nezavisnih župana, gradonačelnika i načelnika općina te smanjenje broja istih dužnosnika iz redova sadašnje vladajuće koalicije bit će znak uspjeha otpora i znak upozorenja za dvije velike hrvatske parlamentarne stranke da više ne smiju dosluhom održavati sadašnji antipolitički režim vlasti u Hrvatskoj. Snagu otpora valja iskazati i na predsjedničkim izborima barem time što se kandidata jedne od dviju velikh stranaka ne će propustiti u drugo izborno kolo. To bi potaknulo stranku tog kandidata da uvidi nezadovoljstvo naroda sadašnjim antipolitičkim sustavom u Hrvatskoj te da se pridruži otporu naroda tom sustavu koji je narodu oduzeo suverenost. Hrvatski narodni demokratski otpor ne treba doseći svoj vrhunac izlaskom mnoštva na trgove i ulice. On svoj vrhunac treba doseći priznanjem sadašnjih koalicijskih vlasti da je zemlji potrebna politička obnova, ali i suglasjem hrvatske stranačke oporbe da je i ona podržavala i održavala sadašnji politički režim krivotvorene parlamentarne demokracije kako bi se upravo u takvom sustavu dokopala vlasti nad narodom i državom.

Hrvatskoj do sada nikakvo dobro nije donijela smjena stranačkih opcija na vlasti. Svakom smjenom vlasti stanje bi se pogoršalo. Nije se teško prisjetiti propadanja društva pod HDZ-om neposredno poslije rata, za takozvane Račanove koalicije ili za sadašnje hrvatsko-srpske nagodbe. Hrvatski narod (i svi građani Hrvatske) mora slomiti vlast stranačja u Hrvatskoj i uvesti stvarnu reprezentativnu ili predstavničku demokraciju. Uviđanje i objava potrebe za političkim preokretom od HDZ-a, koju bi trebala smjerno prihvatiti i hrvatska stranačke oporba, mora bitno uključiti promjenu izbornih zakona i uvesti većinski izborni sustav, po kojem će se svaki predstavnik ili zastupnik naroda birati poimenice. (Da su ikako mogle hrvatske bi stranke dosluhom uvele i proprcionalan sustav za izbor predsjednika RH, tako da središnjica pobjedničke stranke postavlja predsjednika sa svojeg popisa, na kojem bi bio jednak broj ženskih i muških osoba.) Ujedno bi zakonom trebalo dopustiti da zastupnici izabrani u parlament istovremeno služe i u vladi i u parlamentu. (U Velikoj je Britaniji uvjet služenja u vladi prethodan izbor u parlament.

Takvih mjesta u britanskom vladinom ustroju ima preko 130.) Uvođenje većinskog izbornog sustava za sva predstavnička tijela ne bi bilo samo sebi svrhom, nego nužan uvjet za obnovu političkog procesa u Hrvatskoj kojim bi se osnažila i obnovila država. Država je jedino sredstvo hrvatskog naroda ili građana Hrvatske koje ih može zaštiti i koje može zaustaviti propadanje zemlje i naroda te pružiti nadu da će narod svojim radom, znanjem i domišljatošću stvoriti bolju sutrašnjicu za svoju djecu. Svrha otpora nije pritisnuti vlasti da pokušaju ublažiti posljedice sadašnje krize u Hrvatskoj, nego stvoriti političke uvjete da se počnu uklanjati slabosti hrvatskog društva i hrvatskog gospodarstva. Ta se zadaća može ostvariti samo uklanjanjem s vlasti uspostavljenog kruga antipolitičkih ljudi i antipolitičkih stranaka, koji su prije svega unajmljeni posrednici (dileri, mešetari ili lobisti) koji zastupaju posebne ili djelomične interese u hrvatskom društvu i u tuđini, a ne savjesni, čestiti i samozatajni dužnosnici, pošteni zastupnici hrvatskog naroda i hrvatskih građana te savjesni arbitri u postupku mirenja pojedinačnih interesa na dobrobit cijelog hrvatskog društva.

(8) Povratak demokracije

Antipolitičko stanje u hrvatskom društvu dovelo je do toga da su Hrvati izgubili povjerenje u demokraciju. Mnogi čak i ne vjeruju da se demokracija može u našem društvu obnoviti. Ipak, demokracija se može vratiti! Može se vratiti voljom naroda i narodnim otporom sadašnjem propadanju, koje je uzrokovano upravo likvidacijom demokracije, koja je zamijenjena smjenama na vlasti stranaka te stranačkih i etničkih koalicija. Povjerenje u demokraciju izgubili su i mnogi drugi narodi. Otprije izbora 1990. godine pa sve do kraja Domovinskog rata Hrvati su naširoko i iskreno vjerovali da će hrvatske demokratski birane vlasti voditi zemlju na dobrobit svih građana i cijelog naroda. Poslije rata povjerenje u vlasti i njihovo vođenje države se srozavalo pa sad golema većina građana smatra da utjecajni posebni interesi vode računa samo o sebi te da im krug ljudi na vlasti, koji je i sam postao posebnim interesom, u tome pomaže. Tome je ponajviše kriv sve snažniji utjecaj novca u politici, i to ne privatnog novca građana kao potošača i ulagatelja, nego novca domaćih i tuđih trgovačkih društava. U pozadini svega je vladavina liberalizma nad ljudskim glavama, koja gura trgovačka društva u sve žešće nadmetanje za osvajanje građana i kao potrošača i kao štediša koji su potencijalni ulagatelji. U hrvatskom društvu i na hrvatskom tržištu odvija se žestoka bitka za povišenje burzovnih vrijednosti trgovačkih društava i za novac potrošača, u koje spada i razvlaštena, osiromašena i sputana država. U tako živoj konkurenciji korporacije ne koriste samo prednost u tehnologiji te prednost svojeg sustava vladanja i upravljanja, nego pokušavaju obilno koristiti državu i njezinu suverensot kako bi ostvarile konkurentsku prednost, udio na tržištu, dobitak i konačno porast svoje burzovne vrijednosti.

Tako se zaraza nadmetanja proširila i u politički postupak, koji je stoga prestao biti političkim postupkom i koji se pretvorio u dio tržišnog mehanizma u kojem građani kao glasači, potrošači i proizvođači ne mogu sudjelovati. Visok stupanj nezaposlenosti oduzeo je radnicima snagu skupnog pregovaranja s poslovodstvima poslodavatelja te ih prisilio da prihvaćaju diktat poslovodstava poduzeća i trajno smanjenje stvarne zarade i drugih povlastica (kao što je bilo zajamčeno zdravstveno i mirovinsko osiguranje). Građani kao potrošači donekle - i to samo u normalnim okolnostima – kupuju nasušnu hranu i osnovne potrepštine po razmjerno niskim cijenama, ali su prisiljeni plaćati skupe komunalne usluge, stanove te kvalitetniju hranu i potrepštine. Kao štediše i mogući ulagatelji građani su prisiljeni ponuditi svoj novac burzovnim posrednicima i to u zebnji, jer im se ne jamči da će njihova zarađena ušteda očuvati vrijednost ako i ostane pošteđena. Građani su kao birači također potpuno nemoćni, jer su demokracija, od koje je ostalo samo jalovo pravo glasanja bez ikakva izbora, i vlast zasnovana na njoj pretvoreni u dodatna sredstva tržišnog nadmetanja. Ono što se nekada smatralo politikom danas je samo tržište. Tako je u nas i u cijelom takozvanom demokratskom svijetu, u kojem je nekadašnja autoritarna vlast kraljeva ili država zamijenjena prikrivenom diktaturom poslovanja, kao da građani nisu sudionici u poslovnom postupku kao štediše, proizvođači i potrošači.

Najnoviji „razvitak“ tržišnog gospodarstva u Hrvatskoj i nama je donio novu profesiju „lobiranja“, koja kao dodatan mehanizam posredovanja navraća u nesuđeni politički prostor ili prostor vlasti goleme količine korporacijskog i proračunskog novca. Tako građani odnosno glašači sami financiraju svoje daljne opespravljenje i osiromašenje. Koliko je novca i utjecaja potrebno izdvojiti iz proizvodnje i rada kako bi nositelji financijskog kapitala bili zadovoljni? Sadašnja kriza je pokazala pravo lice korporacija i upravitelja kapitala. Njih nije najteže pogodio gubitak novca ili drugih materijalnih vrijednosti. Oni su ionako rabili tuđi novac i izmišljene financijske „proizvode“. Njih je najveše pogodilo to što su građani kao porezni obveznici i glasači shvatili pravi smisao nagomilavanja kapitala, pravu narav nositelja kapitala i svrhu postupka liberalnog kapitalizma – porobljivanje ljudi i naroda te slabljenje i moguće uništenje nacionalnih država. Takva urota nositelja kapitala postaje očitom ljudima diljem svijeta. Građani po cijelom svijetu u sadašnjoj krizi trpe silan gubitak ušteda, kuća i stanova, mirovinskih ušteda i radnih mjesta, sniženje razine zdravstve zaštite, smanjenje mogućnosti školovanja te propadanje obiteljskog života. U Hrvatskoj taj postupak ima posebnu dodatnu dimenziju, kao i u svakoj maloj zemlji, malom narodu ili na malom „tržištu“. On ima oznaku propadanja ljudi, naroda, zemlje, prirodnih bogatstava i cijelog društva.

Međutim, taj se postupak propadanja ne će ni na tom zaustaviti. On će ugroziti i samu našu samostalnu i suverenu državu i to samo zato što su budućnost svijeta, sudbine naroda, uporaba demokracije, dobrobit ljudi i vrijednost prirodnog blaga prepušteni tržištu iza kojeg ne stoje samo načela liberalizma, nego i par naroda koji rabe liberalizam kao masku za svoju urotu. Sad se nakon pojave krize, koja je svima razotkrila bezumnu, nekorisnu i besmislenu urotu kapitala i tržišta, treba povesti borba kako se stanje koje je dovelo do krize ne bi obnovilo nakon krize. Takvoj obnovi stanja se valja usprotiviti. U Hrvatskoj taj otpor ima posebnu važnost, jer je stanje koje je dovelo do krize bilo stanje potpunog propadanja - političkog, društvenog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog . Taj otpor propadanju ima za svrhu zaštititi državu, narod, ljude, zemlju i naše blago. Za podizanje i vođenje tog otpora ne treba se ispričavati i ne treba naglašavati da će to biti demokratski otpor, jer će se zemlja, ljudi, narod, država i naše bogomdano blago najbolje zaštiti obnovom demokracije. Povratak demokracije je jedini smisao otpora.

Zdravko Mršić

{mxc}