Prestanak tržiša (2)

Osvrt o prestanku tržišta podijelio sam u dva dijela, jer sam nastojao da svaki dio ima obujam, koji se može pročitati u jednom mahu i podnijeti. Dugački prilozi odvraćaju čitatelja. Objavljeni prilog Prestanak tržišta bavio se odustajanjem kapitala od svjetskog tržišta, koje je svjetskoj državi Kapital služilo kao politički sustav, a kapitalistima kao sredstvo daljnjeg nakupljanja kapitala. Ovaj osvrt se bavi mogućnosti prestanka zemaljskih tržišta.

Ipak, na početku ovog dijela osvrta kratko ću se vratiti svjetskom tržištu, kako bih jednim posebnim slučajem pokazao odustajanje SAD od svjetskog tržišta. Naime, prije nekoliko tjedana Janet Yellen, ministrica financija SAD, predložila je svojim ortacima i ortakinjama u Skupini 7 (G7), da se ne uvodi zabrana uvoza ruske nafte u zemlje G7, EU i Atlantskog saveza, nego da zapadne zemlje skupno odrede nabavnu cijenu tražene i Zapadu još uvijek potrebne ruske nafte i to tako nisko, da Rusija od prodaje nafte nema zaradu, kojom bi financirala rat u Ukrajini. Europa taj prijedlog nije bila prihvatila, ali je u završnom priopćenju sastanka G7 u Bavarskoj ovlaš napisano, da cijena ničije nafte ne bi smjela premašiti postavljenu granicu. Predan tržišni pristup!!!!!

Takav samovoljni prijedlog mogao je doći samo iz SAD kao uporišta svjetskog kapitala. Prihvaćanje tog prijedloga bilo bi velikom inverzijom na tržištu, jer je uobičajeno da proizvođači određuju cijenu svoje robe, a na kupcima je da robu kupe, da je ne kupe ili da se cjenkaju s ponuđačem. Na nedavni sastanak G7 bio je pozvan i indijski premijer Narendra Modi, ali on se oglušio o taj prijedlog. Od Kine je također bilo traženo da se pridruži spomenutom trgovinskom nasilju, ali ni ona nije pokazala zanimanje za američki prohtjev. Indija i Kina su najveće uvoznice ruske nafte i to uz dogovarani popust.

Upletanje politike u zemaljska tržišta može imati opravdanje u istinski izvanrednim stanjima. U SAD je 8. rujna 1950. godine donesen federalni zakon nazvan The Defense Production Act of 1950 (DPA) kao odgovor američke administracije na Korejski rat, koji je počeo 25. lipnja 1950. godine. Taj zakon o obrambenoj proizvodnji omogućio je vladi SAD da prisili brojne korporacije, da se vrate ratnoj proizvodnji, koju su bile napustile 1945. godine u nastojanju da zaradu namiču proizvodnjom za domaće i tuđe potrošače.

Administracija predsjednika Trumpa uporabila je DPA 2020. godine, kako bi pomogla proizvođačima cjepiva da dobiju pristup potrebnim sirovinama i tvarima, a predsjednik Trump je objavio izvršnu zapovijed, kojom je ventilatore i zaštitnu opremu za medicinsko osoblje proglasio bitnim za nacionalnu obranu. Dan poslije te zapovijedi Mary Barra, izvršna ravnateljica General Motorsa, objavila je, da GM dragovoljno počinje proizvodnju ventilatora. U ožujku 2020. godine predsjednik Trump je objavio, da će uporabiti DPA, kako bi spriječio gomilanje cjepiva i nabijanje cijena cjepivu.

Predsjednik Biden bio je pripravan uporabiti DPA, kako bi natjerao naftne korporacije da povećaju proizvodnju goriva za motorna vozila. Za povećanje proizvodnje bila bi im potrebna povećana ulaganja, kojima one nisu oduševljene ponajviše zato, što im je ulagateljski novac potreban za budućnost odnosno za ulaganja u zelenu energiju i industriju. Bijela kuća razmatra mogućnost, da uporabi DPA, kako bi došla do podataka o raspoloživim programiranim digitalnim sklopovima i o njihovoj prodaji, kako bi se također spriječilo gomilanje proizvoda i nabijanje cijena.

Ipak, sadašnje nevolje zapadnog gospodarstva nisu u nespremnosti na ulaganja i u tržišnom nagađanju velikih korporacija, nego u uvezenoj inflaciji, u mjeri kakva dugo nije zabilježena. Sadašnja svjetska inflacija – koja se prvobitno očituje u skupoći i nestašici hrane i energenata – je stvorena gospodarskim kaznama protiv Rusije, koje su se neprekidno pojačavale od 2014. godine i koje su skokovito povećane početkom ove godine. Sadašnja inflacija je uistinu svjetska inflacija. Ona nije začeta ni u jednoj jediničnoj zemlji putem neprimjerenog odnosa rapoloživog novca i proizvođenih dobara. Sadašnja svjetska inflacija nije začeta u gospodarstvu, nego u američkoj politici, kojom ravna kapital. (Dio „krivnje“ za sadašnju inflaciju valja pripisati pandemiji koronavirusa, za vrijeme koje su vlade bogatih zemalja građanima u džepove trpale novac odnosno plaćale čekanje i to za posao koji nisu obavljali, za proizvode koje nisu izrađivali i za usluge koje nisu pružali. Pandemija je bila „višom silom“, koja je poremetila običajno plaćanje najamnog rada. Vlade su plaćale nerad i to na dug.)

Sadašnja se inflacija ne da suzbiti uobičajenim mjerama monetarne politike odnosno podizanjem temeljnog kamatnjaka središnjih banaka, a da pritom ne dođe do ozbiljnog smanjenja gospodarske djelatnosti te mogućeg pada gospodarstva u recesiju ili čak u depresiju. Sadašnje smanjenje gospodarske aktivnosti razvijenih zemalja najbolje pokazuje primjer Njemačke. U svibnju je njemački trgovinski višak smanjen na samo €500 milijuna. Uvoz je poskupio 37%, a izvoz je porastao samo 19% na €130 milijardi. S njemačkim izvozom u Rusiju od €1,1 milijardi Rusija je kao njemačko izvozno odredište pala s 14. na 25. mjesto. Ako je tako u Njemačkoj, kako je u ostalim zemljama EU?

Stanje gospodarstva slično sadašnjem dočekalo je 1981. godine Ronalda Reagana po dolasku na vlast. Takvo stanje je nazvano stagflacijom. Kako bi se obračunao s inflacijom koja je bila dosegnula 10%, Reaganov ravnatelj Središnje „banke“ Paul Volcker naglo je povisio temeljni kamatnjak na 20%. Kad je poslije osam godina predsjednik Reagan napustio dužnost inflacija je bila 4%. Međutim, Reagan je znatno smanjio porez „kako bi obitelji mogle preživjeti“. Zaštitio je ljude. Uspjeh takozvane reganomike bio je omogućen dotadašnjim niskim zaduženjem američke države. Sad su sve zapadne zemlje „zadužene kao Grčka“ i to ne samo zbog izdataka u pandemiji.

Inflacija pogađa „ljude koji imaju“. Ti koji nemaju traže povišicu nadnica i plaća. Povišica plaća dodatno povisuje inflaciju. Borba protiv nacionalne inflacije vodi se, kako bi se zaštitio bogati sloj ljudi. Kapital još uvijek nastoji sačuvati zemaljska tržišta, kako bi na njima kao tržištima stvarao visoke zarade pri sadašnjim visokim cijenama. Kapital je razbio svjetsko slobodno tržište, jer je s vremenom izgubio nadzor nad njim, ali želi sačuvati zemaljska tržišta nad kojima još ima nadzor. Međutim, u sadašnjem primjeru svjetske inflacije treba zaštiti ne samo sloj koji je nakupio kapital, nego i cijelo gospodarstvo i sve obitelji. Sad treba štititi cijelu vrstu. Tu zadaću mogu obaviti samo države odnosno političke zajednice životnih zajednica. Tako je posebice, ako se u račun uzmu potreba oporavka klime, trajna prijetnja pandemija i potreba liječenja vrste. (Opijanje drogama, izbjegavanje stvaranja obitelji, duševne bolesti među djecom i individualni terorizam, koji je već dugo zamijenio državni pokazuju, da je vrsta teško bolesna.)

Kao što je u potrazi za zajamčenom zaradom kapital posljednjih godina okrenuo leđa svjetskom tržištu, tako sad narodi trebaju u svojim zemljama staviti pod nadzor mjesna tržišta. Čovjek kao i sve živo ima potrebe i te potrebe treba zadovoljiti. Treba potrebe zadovoljiti svim ljudima, kako bi „svi imali život“. Kapitalu treba oduzeti ili ukinuti pravo na slobodu. U usporedbi s potrebama pravo je zanemarljiva i beznačajna zasada. Ako kapitalu više ne treba slobodno svjetsko tržište, narodima još manje trebaju slobodna mjesna, zemaljska ili nacionalna tržišta. Sad gospodarsku zbrku koju je kapital posijao svijetom pojedinačni narodi trebaju ukloniti, stvarajući na svojim prostorima izdašno i održivo gospodarstvo.

Zdravko Mršić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.