Sustav uvjerenja za cijelu vrstu može biti samo sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta

Nedavno sam u osvrtu „Što je dobro za našu vrstu“ spomenuo, da se u Hrvatskoj pojavio novi naraštaj katoličkih propovjednika, koji traže novi smisao katoličanstva, primjeren današnjem stanju svijeta, u kojemu vlada duboka politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska zbrka te koji opako ugrožava život na Zemlji. Napisao sam da naglašavam katolištvo, jer „vjere koje su smišljene poslije pojave Isusa iz Nazareta smatram otpadničkima“. Tu tvrdnju ću nastojati poduprijeti u ovom osvrtu. Ključ tog nastojanja je u dobrom objašnjenju iznimne povijesne pojave Isusa iz Nazareta.

Isus je bio jedincat tvorac sustava uvjerenja. Svaka životna zajednica mora imati sustav uvjerenja, kakav god on bio. Pravi smisao sustava uvjerenja je stvaranje kohezije ili sljubljenosti u životnoj pa i u političkoj zajednici te održavanje životnog zajedništva. Životno zajedništvo svih vrsta života je baština biološke evolucije. Homo sapiens je također baštinio životno zajedništvo, koje je bilo ujednačeno usađeno u organizme i u mozgove prvih ljudi, koji su u svojem mozgu imali iste slike stvarnosti. Međutim, s razvitkom pojmovnog mišljenja stvarnost se neujednačeno pretvara u pojmove pa jedinični ljudski umovi imaju različite predodžbe o stvarnosti. Pojmovno mišljenje može u ljudskim umovima stvarati želju za samoživosti. Stoga su religije u izvornim životnim zajednicama sastavljenim od ljudi s razvijenim pojmovnim mišljenjem rabile i um i osjećaje ljudi za jačanje zajedništva, o kojemu je ovisio opstanak svih pripadnika zajednice. Ljudi su morali skupno živjeti i skupno raditi, jer su fizičke sile jediničnih ljudi bile slabe prema prirodnim silama.

U svakoj životnoj zajednici su četiri izvora utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Međutim, primjeren sustav uvjerenja pomaže i proizvodnju odnosno gospodarstvo i zaštitu, a znatno olakšava i vođenje politike.

S početka su čovjekove životne zajednice upravljale same sobom i one su same smišljale svoje sustave uvjerenja, koji su se rađali iz života. Međutim, u civilizacijskoj revoluciji od prije kojih šest tisuća godina vlast je bila oteta zajednicama i stavljena iznad njih. Vlast je postala vezanom uz privatnu, a ne kao dotad uz skupnu imovinu. Ljudi su od bližnjih postali podanicima vladara. Novu vrstu vjere su propisivali vladari, a nad njom je bdio poseban svećenički stalež.

U vrijeme Isusa iz Nazareta rimska imperijalna vlast globalizirala je Sredozemlje, Europu i Prednju Aziju. Jedna jedina vlast nadvila se nad dotad najširi zemljopisni prostor te nad nebrojene narode i plemena, koji su imali svoje izvorne vjere. Rimsko višeboštvo kao vjera nije moglo stvoriti potrebnu životnu ili političku koheziju među podanicima carevine. Počelo je vjersko previranje unutar svih naroda i vjera carevine.

Vjerski zahvat Isusa iz Nazareta očitovao se u ponudi jednog sustava uvjerenja svim pritisnutim i podjarmljenim narodima, a ne samo njegovom, židovskom narodu. On svoj sustav uvjerenja – suprotno tomu što su činili svi raniji i svi kasniji utemeljitelji religija – nije ponudio vlastima, ni rimskim ni svojim, židovskim vlastima. On nije uspostavio javnu vjersku ustanovu, nego samo životni pokret za uspostavu potpuno novog i nečuvenog sustava uvjerenja. Zauzimao se za postupno i prirodno širenje novog skupnog uvjerenja, a ne za naglu vladavinsku uspostavu nove vjere. Širenje i postupnost nisu značajke vjera, koje se nameću silom vlasti. Isus je naglašavao, da će ljudi svoj i njegov novi svijet izgraditi mimo političkih vlasti pa čak i protiv njih. Zato su Isusa na smrt osudile sve tri tadašnje vlasti: židovska vjerska, židovska kraljevska i rimska carska vlast, koje su imale pravo smaknuća kamenovanjem, odsijecanjem glave odnosno raspinjanjem. Isus je pod cijenu života izveo civilizacijsku kontrarevoluciju upravo vraćanjem sustava uvjerenja i stvarne vlasti u životne zajednice.

Što se dogodilo Isusovu pokretu poslije Isusova smaknuća? Kao temeljni rezultat Isusova pokreta stvaranja novoga, ljudskog, necivilizacijskog svijeta bilo je neosporno slamanje rimske carevine, ali je Crkva za to platila cijenu vezanja uz već slabu carsku vlast. Židovi su zavazda odbacili Isusov novi sustav uvjerenja i na smrt osudili Isusa. Usto, u kršćanstvu su se u njegovu ranom razdoblju pojavile brojne sljedbe ili frakcije, koje su bile vezane uz različite prostore, narode i govore, iako su se očitovale u različitim objašnjenjima teoloških zasada, koje u katoličanstvo nije unio Isus, nego Pavao iz Tarza, obraćeni farizej i rabin te progonitelj katolika. U Europi je poslije sloma Rima Red sv. Benedikta stvorio pokret obnove na izvornim Isusovim zasadama, koje se nazivane „pustinjačkim idealom“. („Pustinjaci“ su živjeli u povučenim zajednicama, jer su smatrali da u matici opće zajednice ne mogu živjeti kao katolici.)

Stoljeće poslije Benedikta iz Nursije pojavio se islam kao „vjera za Arape“, koja je svoj radikalizam prikrila prihvaćanjem Abrahama kao praoca i Isusa kao jednog od proroka nove vjere. Židovi su ostali narodom - za sebe, a katoličanstvo Muhamedu nije moglo poslužiti kao osnova za arapski imperijalizam u vrijeme kad je prestao rimski. Muhamedu nije odgovaralo ni Isusovo opće ljudsko zajedništvo ni Isusovo protivljenje uspostavi sustava uvjerenja putem vlasti i ovlaštene vjerske ustanove. Separatistima nikad ne odgovara opće ljudsko zajedništvo.

Crkvene raskole kojima su uspostavljeni pravoslavlje, evangelištvo i anglikanstvo jedva treba spomenuti. Te su se vjere bile vezale uz carsku bizantsku, njemačku kneževsku ili englesku kraljevsku vlast. Evangelištvo je potaknulo pojavu kapitalizma i liberalizma, koji kao sustav uvjerenja promiče svjetovnu vjeru samoživosti. Kapitalizam je upravo djelatnim promicanjem samoživosti doveo svijet u sadašnje teško stanje.

Sadašnje stanje Zemlje i života na njoj nameće dvojbu: katoličanstvo ili iščezavanje vrste i života na Zemlji. Kako bi spasila Zemlju i život, Crkva ne treba provoditi „novu evangelizaciju“, o kojoj se mnogo govorilo za pape Ivana Pavla II. niti treba tratiti snage i vrijeme na „sjedinjenje kršćana“ i na takozvani ekumenizam. Crkva će dobiti pravi smisao djelovanja i postojanja, ako obnovi Isusov pokret stvaranja općeg životnog zajedništva u našoj vrsti. Neka se pripadnici ostalih vjera pridružuju tom pokretu, koji će predvoditi Katolička crkva, ali bez stupanja u crkvu kao ustanovu. Takav opći pokret u vrsti i za vrstu može predvoditi samo Crkva, jer su ostale vjerske ustanove ostale vezane uz posebne probitke. (Predvodnici tih ustanova privrženi su načelima, koja su vodila u otpadništvo.) Jedino se tako može provesti civilizacijska kontrarevolucija.

Sustav uvjerenja za cijelu vrstu može biti samo sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta, koji uključuje pripadnost čovjeka samo vrsti i dijelu Zemljine plohe, na kojemu čovjek skupno izgrađuje životni prostor. Pripadnost čovjeka narodu, plemenu, političkoj stranci, boji kože ili spolu isključuje pripadnost vrsti. Pripadnost tržištu, novcu ili vlasti isključuje pripadnost prostoru.

Zdravko Mršić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.