Naša prva briga je Hrvatska

Ni u jednom narodu nije sve u politici, ali je politika bitan vidik djelovanja u svakoj političkoj zajednici. Osim politike postoje i drugi vidici vlasti: gospodarstvo, zaštita ili obrana i ideologija ili sustav uvjerenja.

Svaki vidik vlasti ima svoj poseban smisao: zajednica treba trajati; ljudi trebaju zadovoljavati svoje potrebe; treba štititi prostor, ljude i bogatstvo; i treba jamčiti životnu koheziju ili sljubljenost pučanstva. Zbog njihove izvornosti, nijedan vidik vlasti ne može nadomjestiti nijedan drugi. Primjerice, rat ne može zamijeniti politiku, a ideologija ili vjera ne može biti nadomjestak za gospodarstvo.

Politika je obavljanje skupnog posla naroda ili životne zajednice. Politiku za narod vodi država. Prva briga državne politike je očuvanje suverenosti naroda i njegove države. Suverenost ili vrhovništvo se sastoji u pravu i potrebi države, da na svojem prostoru samostalno, bez upletanja vanjskih sila, djeluje na svoje ljude. Suverenost nosi odgovornost za prostor i ljude. Država putem politike jamči ljudima zaštitu i blagostanje. Kako bi to mogla činiti, država treba postaviti primjeren politički sustav, koji uključuje ustav i druge zakone, administrativni i sigurnosni sustav, prometnu i životnu infrastrukturu, ali i opravdana očekivanja pučanstva.

Tako je bilo u svijetu podijeljenom na razlučene i prostorno omeđene države. Nacionalna politika seže do granica države. Vojska i oružje mogu u ograničenoj mjeri prijeći granice države. Međunarodna trgovina i poslovna ulaganja imaju neograničen doseg. Sustav uvjerenja i prateći mediji su nezaustavljivi. Ipak, globalizacija je promijenila odnos među državama. Nije globalizirano samo gospodarstvo, nego i cijela vrsta Homo sapiens. Stoga se u naše dane postupno stvara globalni sustav uvjerenja: u globalnom svijetu briga država za njihov prostor i ljude traži punu suradnju država i njihovih naroda.

Hrvatska je zajednica različitih ljudi. Kako različitost ne bi prerasla u podjele, građane mora povezivati skupni sustav uvjerenja pripadnosti jednom prostoru i jednom narodu.

Podjelu stvaraju i razlike u prihodu i bogatstvu pa se i jedno i drugo trebaju ujednačavati. Hrvatska treba povećati stvaranje bogatstva i znanja, koje je u sadašnjem svijetu izvor bogatstva. Tomu vode državna ulaganja. Hrvatskoj je kao i svakoj državi s teškim susjedima potrebna dobra zaštita. Stoga RH mora voditi vlastitu politiku.

Europska unija je zajednica različitih naroda, koji imaju svoju povijest i svoju političku misao. Europa je dugo bila podijeljena po bogatstvu, znanju i poduzetnosti, po politici i sposobnosti ratovanja, po vjeri i po pripadnosti suvremenim svjetskim ideologijama: liberalizmu, nacionalizmu, komunizmu i fašizmu. Ako želi opstati, EU mora među svojim narodima u uzrujanom globalnom svijetu postići to, što RH mora ostvariti među svojim građanima.

SAD su – usprkos svojoj nametljivoj geopolitici – jedna od najugroženijih političkih zajednica. One se ne brinu ni za svoj prostor ni za svoje ljude, koji se nisu ni nakon 250 godina slili u narod. SAD su duboko podijeljene na brojne načine. Američki kapital se više ulaže u druge zemlje, nego u SAD. Kao što EU ne može opstati bez uvoza sirovina i energenata, tako SAD ne mogu opstati bez uvoza školovanih ljudi. Kao zemlja i kao životna zajednica SAD se moraju prenuti i umjesto svjetske politike voditi politiku za svoj prostor i za svoje ljude. SAD će se morati pomiriti s tim, da uskoro više neće biti prvom, a možda ni drugom industrijskom i trgovinskom silom svijeta. SAD imaju privatno, ali nemaju skupno bogatstvo, koje vodi općem dobru.

Od svih vrsta života najnevoljnija je vrsta Homo sapiens, koju je globalizacija učinila životnom zajednicom, ali koja se ne ponaša kao zajednica. Naša vrsta ugrožava samu sebe putem (1) ratovanja unutar sebe, (2) stalnim unutarnjim prijetnjama, (3) nametanjem gospodarskih kazni, (4) remećenjem opskrbnih mreža, (5) nebrigom za Zemlju, klimu i život te ponajviše (6) upornim pristajanjem uz kapitalizam kao politički i gospodarski sustav, koji je najteži porok naše vrste. Vrsta je sama sebi najljući neprijatelj. Vrsta u sebi mora uspostaviti stanje mira i opću suradnju među narodima.

Naša prva briga je Hrvatska. Nad njom je uspostavljen višeslojan sustav vlasti. Hrvatska ne upravlja sama sobom, nego slijedi politiku EU, koja ne slijedi potrebe Europljana, nego krivu i opaku politiku SAD. Međutim, ni SAD ne vode politiku brige za svoj prostor i za svoje ljude, nego ispunjaju zahtjeve nositelja kapitala, kojima je prijeka briga pretvaranje svih država s njihovim prostorom i ljudima u podružnice svjetskog tržišta, što nosi daljnje nakupljanje kapitala. Pritom kapitalisti koji svime upravljaju ne žele preuzeti odgovornost ni za što.

Ubojito sredstvo politike SAD je Atlantski savez. NATO je politički, a ne vojni sustav kojim SAD žestoko prijete narodima, stvaraju podjelu unutar Europe te stvaraju prostornu podjelu svijeta na bijeli, atlantski svijet i na tamnoputi svijet u razvitku. NATO je u svojoj srčiki rasistička ustanova. NATO kvari i razara globalni svijet. Ta je ustanova štetna za svijet i ona je svijetu suvišna. NATO je imao smisao za Hladnog rata, ali je u minulih dvadeset godina razarao zemlje, stvarao pustoš i trpio poraz za porazom.

Sad je na globaliziranoj vrsti da upriliči otpor kapitalizmu, kako bi se zajedništvo u vrsti ostvarivalo putem suradnje životnih zajednica i njihovih država, a ne putem djelovanja privatnih korporacija na svjetskom tržištu. Tržište je nebrojene narode „ostavilo na cjedilu“. Međutim, otpor ne može upriličiti vrsta kao cjelina, nego to mogu učiniti pogođeni narodi, posebice oni veći s velikim zemljopisnim prostorom, primjerice BRICS. Pod konac devetnaestog stoljeća svjetskom kapitalu uspjelo su se suprotstavili Amerikanci, Nijemci i Japanci, a ne po Marxovu naputku radnička klasa.

Otpor naroda kapitalu bio je počeo, ali kapital sad nastoji izvesti protuudar. Unatoč priči kapitalističkih medija, sadašnji rat u Ukrajini je jamačno rat kapitala protiv ruskog naroda. Svrha tog rata, kojemu su najteža žrtva Ukrajinci, je pretvoriti Rusiju od zemlje ruskog naroda u nekretninu, kojom će slobodno baratati kapital. Žrtve su i svi zapadni narodi, kojima gospodarstvo propada, koji trpe inflaciju i poremećaj opskrbnih lanaca te koji se sad kao ni ostali narodi ne mogu posvetiti rješavanju teških pitanja klime, zaštite života na Zemlji i liječenja navučenih duševnih bolesti.

Početkom svibnja papa Franjo je razgovarao s listom Corriere della Sera. Rekao je da kani poći u Kijiv, ali da bi prije morao poći u Moskvu, kako bi Vladimira Putina – kojega nije javno osudio – naveo na prestanak paljbe i razaranja. Dodao je, da je stvarna „sablazan“ Putinova rata to, „što je NATO lajao na vratima Rusije, a to je navelo Kremlj, da slabo reagira i da počne rat“. Kapital i Zapad stalno trebaju neprijatelje.

Koga god se okrivljvalo i osuđivalo za rat u Ukrajini pripadnici naše vrste više ne smiju podnositi političare koji počinju i prihvaćaju ratovanje.

Zdravko Mršić