U posljednjih petnaest mjeseci objavljene su tri moje knjige: „Globalizacija i gospodarski nacionalizam“, „Povratak domovine“ i „Isusovi ljudi“, naoko s različitim temama ali im je u temelju isto pitanje: sustav ljudskih vrijednosti za današnji svijet. U prvoj su knjizi opisani korijeni i razlozi nedavne promjene smjera globalizacije u kojoj su nacionalne države počele od korporacija preuzimati vodeću ulogu. U drugoj je izneseno pravo stanje Zapada i Hrvatske, koje nameće zapadnim narodima ponovno prijanjanje uz rad i proizvodnju, ako ne žele utonuti u siromaštvo. Prve dvije knjige predvidjele su pojavu sadašnje duboke svjetske krize, koja je posljedica liberalnog vjerovanja, da je svijetu najbolje kad se svatko brine samo za se. Kriza je pomogla da se bolje i brže uvide pravo stanje Zapada i prava narav liberalnog kapitalizma. U sadašnjoj krizi, koja se još nije potpuno objavila, ljudi se pitaju, je li došao kraj kapitalizmu?, kao što su se prije dvadesetak godina pitali, je li došao kraj kominizmu? Istok je odbacio komunizam ne bi li mu bilo bolje. Ako se Zapad ne odrekne kapitalizma, uz Istok koji je u kapitalističkom uzletu, stanje Zapada se ne može poboljšati.

Malo ljudi vjeruje da uz kapitalizam i socijalizam postoji neki treći način. Zauzeo sam se da se u prijekoj nuždi, upravo kako bi se izbjegnula kriza, svi narodi opet prihvate gospodarskog nacionalizma kojim bi se globalni svijet u stanovitoj mjeri re-lokalizirao čime bi se smanjila neizvjesnost koju je globalno tržište stvorilo u svijetu te ogradili izvori neizvjesnosti. (U gospodarskom nacionalizmu vlada ravnoteža utjecaja države i korporacija, u njemu teritorij nadzire tržište a korporacije prihvaćaju društvenu odgovornost.) Svjetska financijaska kriza, koja je posljedica a ne uzrok poraznog stanja i neuspjeha proizvodnog gospodarstva na Zapadu, otežala je postupno uvođenje gospodarskog nacionalizma u proizvodno gospodarstvo, jer se države isrcpljuju mjerama gospodarskog nacionalizma u financijskom sektoru. Sadašnja kriza je svjetska, globalna kriza i ona je pokazala da cijelo čovječanstvo dijeli jednu sudbinu, ne samo ekološku i gensku, nego i političku, gospodarsku, sigurnosnu i društvenu odnosno ljudsku. Nekada su istu sudbinu imali ljudi u obitelji, plemenu, narodu, rasi, zemlji, području ili na kontinentu, a sad jednu sudbinu dijeli cijelo čovječanstvo.

Stoga se otvara pitanje novog uređenja svijeta ‒ ne smišljanja i uspostave kakvog novog svjetskog poretka prikladnog novim okolnostima i novoj tehnologiji, nego pitanje izbora, odredbe i prihvaćanja načela na kojima bi valjalo izgraditi novi način života i ponašanja u globalnom svijetu. (U pitanju je, hrvatski rečeno, „life style“.) Treba zazirati od uspostave novog svjetskog poretka ili sustava. Za izbor i prihvaćanje prikladnih načela načina života i vladanja u globalnom svijetu valja prvo odrediti primjerene ljudske vrijednosti, koje bi bile usađene u ljude ili koje bi ljudi sami u se usadili upravo kako bi se budući, novi način života i vladanja mogao održati. Svrha novog uređenja globaliziranog svijeta je stvaranje doma za cijelo čovječanstvo. Ne za me ili za vas, za nas ili za njih, za radnike ili za poduzetnike, katolike ili puritance, Irce ili Engleze, Židove ili pogane, bijele ili obojene ljude, za Amerikance ili za ostale, siromašne ili bogate, nego za cijelo čovječanstvo, za sve ljude i za svakog čovjeka! Svrha je izgradnja zajedničkog svjetskog doma!

Treća knjiga, knjiga „Isusovi ljudi“ pokušava tako prikazati Isusov nauk, Isusovu uporabu vlastitog života i Isusov doživljaj života da se u njima mogu prepoznati odrednice potrebnog i poželjnog sustava ljudskih vrijednosti. Taj je sustav ujedno i jedincat i sveopći. Univerzalnost i jedincatost Isusova pristupa životu, čovjeku, društvu i Bogu idu jedna s drugom. Isusov pristup životu je jedincat upravo zato što je univerzalan, ljudski, jer su svi poznati pristupi prije Isusa i poslije Isusa bili posebni, specifični i ograničeni te prikladni za određeni prostor, pučanstvo, vrijeme i za određene okolnosti. Po tomu su svi pristupi životu i društvu osim Isusova obični i tipični: bili su u službi posebnih interesa koji su imali vodeću ulogu u specifičnim društvenim poretcima. Za te je sustave tipična specifičnost! Na svako društvo utječu četiri izvora: politika ili država, gospodarstvo, sigurnost i sustav ljudskih vrijednosti. Sad na Zapadu nema odgoja. Zapad je jedina civilzacija u povijesti ljudaskog roda koja je odustala od odgoja. Ipak, sustav ljudskih vrijednosti je nužan i neizostavan. Ako Isusovo učenje imalo vrijedi, ono bi se moralo očitovati kroz sustav ljudskih vrijednosti, a ne, možda, kroz politiku, gospodarstvo ili sigurnost. Isusova je pojava često i uspjelo rabljena u politici.

Sigurnost Europe i europskih vanjskih posjeda bila je u znaku križa. (Tako je bilo i u obrani katoličke Hrvatske od navale pravoslavne Srbije, a i G. W. Bush je govorio da u Iraku vodi križarski rat.) Mnogi gospodarski sustavi osiguravali su društveni mir voljnom vjerom siromaha u blaženstvo u svijetu umrlih. Međutim, već se dugo, a danas posebice, u sustavu ljudskih vrijednosti ne očituje utjecaj Isusove radosne vijesti. Isusu nema ni traga u svijetu ljudskih vrijednosti. Ipak, Isusovo pravo mjesto je svijet ljudskih vrijednosti pa Isusa valja opet uvesti u taj svijet. Sad je Isus zatočen u svijet religije, u svijet u kojem su tisuće različitih „svjetskih“, transnacionalnih, nacionalnih, rasnih, plemenskih, univerzalnih, katoličkih, državnih i privatnih religija, a najvećem broju tih religija pridjenuta je riječ „kršćanska“. Postoje tisuće vjerskih doktrina koje su njihovi izumitelji vezali uz Isusovu pojavu, unoseći se u samo jedan vidik života ili u jedan element učenja koje je izgrađeno na Isusovoj pojavi jedan ili dva naraštaja poslije Isusova smaknuća. Novija povijest ili kronika religija pokazuje da im se broj neprestance povisuje. Stoga su religije slabo rješenje za naš jedan i tijesan novi svijet, a da im se broj i smanji te da se one sažmu u jednu „univerzalnu“ religiju, kompromis ne bi donio nešto na čemu bi se mogao utemeljiti globalni sustav ljudskih vrijednosti. Ni ekumenski dijalozi ničemu ne vode. Čak je i liberalizam htio postati i postao je religijom.

Htio bih naglasiti da Isusa ne treba dekonfesionalizirati. Neka i dalje ostane u svijetu religije, i to za ljude koji bez organizirane religije nisu u stanju iz Isusove pojave izbiti sustav ljudskih vrijednosti. Međutim, Isusa valja i laicizirati, za ljude koji mogu izravno u Isusovoj pojavi naći sustav ljudskih vrijednosti. Isus može biti na oba mjesta! (Djela apostolska navode kako su Isusovi učenici poslije Isusova smaknuća, u smrtnom strahu za svoje živote, blagovali svoj ručak iza zaključanih vrata i kako je Isus došao k njima kroz zaključana vrata.) Isusa se više ne će moći dugo držati izvan glavnog ljudskog, svjetskog i povijesnog poprišta, a to je područje ljudskih vrijednosti. Nakana knjige „Isusovi ljudi“ je pokazati sadašnjim zainteresiranim i zabrinutim pojedincima ili ljudima, a ne narodima, vjerama, rasama, društvima ili državama (otuda i naslov knjizi), da je Isus smislio, objavio te do rane i nasilne smrti snažno i nesebično promicao novi sustav ljudskih vrijednosti, koje mogu poduprijeti svijet sliven od ranije odvojeno izgrađenih društava. Ta su društva podupirali neusklađeni pa čak i suprotstavljeni sustavi ljudskih vrijednosti, koji su možda i bili primjereni izoliranim, otočenim društvima i posebnim okolnostima. Složenom, „globalnom“ svijetu Isusova vremena pravu potporu nisu mogli pružiti ni rimski ni grčki ni židovski sustav ljudskih vrijednosti ni ikakva njihova slitina, složenica ili polinom.

Isus je postavio trajan sustav ljudskih vrijednosti za svakog čovjeka, za sve ljude, za sva vremena, za ljude a ne za posebna društva koja se dnevno mijenjaju te često slijevaju, stapaju, integriraju ili jedna drugima podlažu. Isus je iznio postavku, načelo, aksiom po kojem je Bog otac svim ljudima. Iz te postavke slijedi sve što je Isus naučavao. Iz nje slijedi da nijedan narod ili društvo, kao što je bio slučaj s njegovim narodom i njegovim društvom, ne može očekivati i uživati poseban savez s Bogom ili ugovornu povlasticu odabranosti među narodima. Iz te postavke slijedi i to da nitko ne može i ne smije posezati za gospodstvom nad ljudima, nad narodima ili nad prirodom. Zbog toga Isusa ne valja smatrati vjerskim reformatorom: on nije reformirao odnos ljudi i društava prema Bogu, nego stav Boga prema čovjeku. Ideja Boga koji je otac svih ljudi navodi na potpunu društvenu i ljudsku uzajamnost, solidarnost i odgovornost. Isus je time nastojao reformirati odnos među ljudima. Ljubiti bližnjega kao sama sebe nije Isusova zapovijed, nego zapovijed iz Starog zavjeta sračunata na promicanje solidarnosti unutar jednog jedinog naroda. Isus je, pak, govorio da je došao kako bi svi ljudi imali život u obilju. Njegovo načelo opće ljudske solidarnosti uvodi u ljudske odnose trans-nacionalnost. Stari zavjet je bio i ostao nacionalnom i ne može biti svjetskom, univerzalnom knjigom. Stari zavjet je veličajna kronika, ali je i mlinski kamen svezan Isusu o vrat, dok god Isusova pojava pripada samo svijetu religije.

Da ne može biti dvojbe u ovakvom pristupu Isusu vidi se po tome što središnje mjesto u Isusovu pristupu i nauku zauzima njegova ideja „nebeskog kraljevstva“ ‒ pomno sročenog sustava ljudskih vrijednosti, sažeta u Isusov Govor na Gori: prednost ljudskog duha pred važnom društvenom ulogom; prednost ljudi koji očekuju temeljitu preinaku u svijetu; prednost ljudi koji se ne žele nadmetati pred ljudima koji se jagme; prestanak nepravde koja se nanosi svojatanjem društvene važnosti; nagrađivanje dobrom ljudi koji shvaćaju i pomažu riješiti tuđe brige i potrebe; uspostava mira kao nezamjenljiva sredstva kroćenja jakih; bujanje ljudskog zadovoljstva u dobrim ljudima; procvat pravih ljudskih vrijednosti u ljudima koji su progonjeni zato što slijede Isusa i što se bore za bolji svijet. Isusov sustav vrijednosti je bogato dopunjen njegovim vlastitim prispodobama uzetim iz prirode i života. U sadašnjim okolnostima valja naglasiti da je središnja točka Isusova programa izbjegavanje nadmetanja i da je sadašnji nered u svijetu izravan rezultat upravo nadmetanja. Isus je naglašavao da će stvaranje novog ljudskog svijeta, u kojem ne će biti sile, nasilja i nepravde, nailaziti na silan otpor snaga starog svijeta koji propada. Podjele su uvijek bile temeljna oznaka društava i civilizacija koje su propadale i koje su propale. Svijet se ne da spasiti, ako ga ne podupire primjeren i općeprihvaćen sustav ljudskih vrijednosti. Kad svjetovi propadaju, obazrivost iščezava a jagma se povećava. Zar dva minula desetljeća nisu bila vrijeme posebne svjetske jagme? Grčki, rimski i židovski svijet za svoja su društva i države svojatali isključivo posjedovanje istine i prijekost vlastitih interesa. Nijedan od njih nije ostao. Ondašnja nova, složena, hibridna civilizacija nije ni mogla opstati i ostati na vrijednostima koje je Isus zatekao.

Ovakvo poimanje Isusove pojave mora naići na otpor nositelja uvriježenih pogleda na Isusa ili nabasati na zid šutnje, jer svijet bez nadmetanja prisiljava jake, sposobne i društveno uspjele ljude da iluziju svoje izuzetnosti ili odabranosti zamijene zbiljom potpune ovisnosti o zajednici svih jedinki u biljnom, životinjskom i ljudskom svijetu te ovisnosti zajednica jednih o drugima. Isusov pristup je izuzetno zahtjevan prema jakima i bogatima. Religijski pristup nije. Moral utemeljen na religijama zahtjevan je prema siromašnima i slabima. (Deva i ušice igle!) Po Isusu nije važno to što čovjek ima, nego kako rabi svoj život. (U drevnom indijanskom narodu Pueblo imetak se nije nasljeđivao pa je svatko morao, uz pomoć plemena, početi ni od čega, a sve su kuće bile gotovo jednake veličine što je bilo zapanjilo španjolske istraživače koji su u šesnaestom stoljeću s juga prešli rijeku Rio Grande. Veliki izumitelj i industrijalac Andrew Carnegie, koji je 1903. godine prodao Morganu svoje carstvo čelika za 500 milijuna američkih dolara, smatrao je da se svatko treba umiroviti u 65-toj godini života i da ono suvišno što je stekao ne pripada njemu nego cijelom društvu. Otud Zaklada Carnegie kroz koju je spomenuto blago darovano u 80 zemalja i područja!)

U Isusovo je vrijeme židovska zajednica bila u velikoj društvenoj nevolji i u dubokoj vjerskoj krizi. Nakon vlastitog odabira odabranosti među narodima i obećanja zemlje kao stožerne nacionalne ideje, Židovi su u svojoj pradomovini ili u tuđini bili pod vlašću Egipta, Asira, Babilona, Perzije, Grčke i pod vlašću okrutne domaće vladarske loze, a čašu gorčine prelila je nepovratna rimska okupacija. (Židovi su kroz svoju povijest gotovo jednako često kao i Hrvati u svojoj povijesti mijenjali tuđe države u kojima su živjeli.) Nije bilo lako pomiriti nacionalnu ideju odabranosti, obećanja i saveza s Bogom sa stvarnošću. Učeni Židovi su požrtvovno tražili interpretaciju koja bi pomirila nacionalnu vjeru i grubu stvarnost. Mnogi su pismoznanci tada počinjali nanovo pisati Stari zavjet. U Isusovom krugu, prije Isusova obraćenja ili obrata, smatralo se da nema spasa zatečenom starom svijetu, da se slamaju drevna vjerovanja, da je, kako je govorio Ivan Krstitelj, „sjekira je položena na korijenje stabala“ Ivanov poziv „obratite se!“ jasno naglašava slom zatečenog sustava ljudskih vrijednosti, a bio je upućen ljudima a ne skupinama. Ivan zapravo traži dezertiranje. Starozavjetni domaći brod koji je tonuo (usporedo s rimskim i grčkim) valjalo je napustiti.

Isus je u svom obraćenju i prosvjetljenju (Evanđelja spominju njegovo povlačenje u pustinju i povratak iz nje) došao do ključne riječi: Otac. Iz te je riječi nastao cio njegov sustav vrijednosti izrečen prvobitno u Govoru na Gori, u parabolama te u nagovorima kasnije okupljenim učenicima i u razgovorima s njima. Isus je bio posvojio problem svojeg svijeta i pokušavao ga bez uspjeha riješiti unutar tradicije svojeg naroda. Novo vrijeme se nije moglo uliti u staru mješinu, novim suknom se nije moglo zakrpiti staro, razvučeno odijelo, kako je Isus govorio. Isus je iz skučenosti svojeg naroda, otprije suočenog s očaravajućom grčkom kulturom, znanošću, filozofijom i društvenom organizacijom te pritisnutog rimskom silom i društvenom infrastrukturom, pošao u otvoren novi svijet kojemu je ponudio dotad neviđeno opće, ljudsko rješenje: svijet bez nadmetanja i samo s jednim pravilom - obvezom pomoći ljudima koji su u nevolji. Isus je našao rješenje za sve narode, sve prostore i sva vremena i on je za takvo svoje rješenje bio pripravan uporabiti svoj život i svoju smrt. Povijest nije zabilježila čovjeka koji je tražio odgovor na pitanje teže i sveobuhvatnije od Isusova, nije zabilježila čovjeka koji je u životni obračun stupio s ulogom većim od Isusova te nije zabilježila čovjeka koji je proživio čarobniji život od Isusova.

Jedna od najvrijednijih oznaka Isusove pojave je Isusovo uvjerenje da se njega može slijediti, da se njegov život može oponašati, da se svaki i najslabiji čovjek može upustiti u nastavljanje njegova projekta te da se uporabom života poput Isusove može doživjeti zadovoljstvo vlastitim životom kakvo je doživio Isus. Isus je pružio prigodu slabim i malim ljudima, kako je sam govorio. Nadam se da će sadašnje društveno srozavanje ili, kako se kaže, opća kriza koja još „ne gleda cijelim okom već žmiri“, navoditi mnoge ljude da prihvate svoj pravi status obveznika i dužnika na privremenom boravku i radu na Zemlji. Zemlja je zbog nadmetanja među ljudima i zbog svojatanja zajedničkih dobara dugo bila nazivana „dolinom suza“, ali bi se na načelima uzajamnosti, solidarnosti, odgovornosti i izbjegavanja nadmetanja mogla pretvoriti u „nebesko kraljevstvo“ ili u svijet u kojem će svi ljudi moći biti zadovoljni svojim životom. Knjiga „Isusovi ljudi“ svršava ovim navodom iz Ivanova Evanđelja: Isus reče farizejima: “Tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. Pastir ovaca ulazi na vrata. Njemu vratar otvara a ovce slušaju njegov glas. On svoje ovce zove imenom pa ih izvodi. A kad ih sve izvede, ide pred njima a ovce idu za njim, jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega, jer njegov glas ne poznaju.”

Farizeji nisu razumjeli tu prispodobu pa im on ponovo reče: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene kradljivci su i razbojnici pa ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Tko kroza me uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja sam došao da život imaju, u izobilju da ga imaju.” “Ja sam dobri pastir. Dobri pastir za ovce polaže svoj život. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca.” (Iv, 10, 1-13) Tko je danas pastir ljudima? Poslodavatelji, sindikati, vlade, banke, investicijski fondovi, osiguravajuća društva, crkve, ostale udruge civilnog društva, medijske kuće, sudovi, obavještajne zajednice, umreženi kriminal, obitelji, obrazovni sustav? Ljudi su podzadnje bili prepušteni tržištu, a sad im i tržište okreće leđa! Sve je manje mjesta za ljude na tržištu rada. U tomu je i nešto dobro. Prepušteni sami sebi, ljudi se mogu prihvatiti samostalnog unošenja u Isusovu pojavu: Isusov nauk, njegov život i njegovo unutarnje iskustvo, koje je počivalo na obraćenju, prosvjetljenju i pripravnosti da ljudima donosi radosnu vijest o mogućnosti izgradnje novoga ljudskog svijeta koji bi bio jedini izlaz čak i iz današnjeg stravičnog, tijesnog i pogibeljnog svijeta, krcatog unutarnjim neprijateljima. S novim sadržajem svijesti, opremljeni ili, kako je Isus govorio, opasani doktrinom izbjegavanja nadmetanja, ljudi mogu skočiti s broda koji sad tone i doplivati do nove, nikad u povijesti dosegnute obale. Isusova istina svijetli kao svjetionik. Ona ne zasljepljuje. Isusova se pojava, kako je iznesena u „Isusovim ljudima“, može prihvatiti svesrdno, bez imalo muke. Nju ne prati sjena sumnje, koja redovito prati vjeru u nedokažljive istine.

Zar nije malo poslije Isusova smaknuća Isusova istina bila plebiscitarno prihvaćena u svijetu koji je propadao? Zar zbog toga vlasti nisu bile primorane uvažiti novi, Isusov sustav ljudskih vrijednosti, koji su obični ljudi - trgovci i putnici a ne samo predani misionari, koji su na svom poslu svi odreda izginuli - prenosili kao radosnu vijest ondašnjim globalnim svijetom? Zašto se to ne bi moglo sutra ponoviti? Nebesko kraljevstvo je samo sustav ljudskih vrijednosti, spasonosan i prijeko potreban. Rješenje za današnji svijet nije zatvaranje u religiju što i u našim javnim medijima nude ljudi koji govore da Sotona vlada svijetom. Rješenje je u otvaranju običnih, malih ljudskih umova novom sustavu ljudskih vrijednosti, u svjesnom izbjegavanju nadmetanja, u preuzimanju odgovornosti, u, kako je Isus govorio, ulasku u nebesko kraljevstvo, koje je samo praktičan i spasonosan sustav ljudskih vrijednosti. Zemno nebesko kraljevstvo je jedino trajno rješenje. Isusov sustav ljudskih vrijednosti, njegovo Božje kraljevstvo, je temelj i uza nj više nema mjesta idelogijama koje sputavaju i ispiru ljudski um. Isusov pristup je očit i za prihvaćanje ne traži prisilu i uvjeravanje, nego ljudsku otvorenost. Upadna je sličnost sumraka Rima i sadašnjeg stanja svijeta: s jedne strane, rimski mjehuri imperijalizma i igara; s druge zapadni mjehuri financijskog inženjeringa i zabave. Isusova radosna vijest bila je učas prihvaćena, a nakon sloma Rima Benedikt iz Nursije je počeo obnovu uz geslo: „Ora et labora!“ Sad se Zapad mora vratiti radu i proizvodnji ali i prihvatiti nove ljudske vrijednosti. „Labora et ora!“ Navršava se vrijeme za prihvaćanje Isusove radosne vijesti. Možda dolazi vrijeme drugog dolaska, ne Isusa, ponavljam ne Isusa, nego Isusova „Božjeg kraljevstva“.

Zdravko Mršić

{mxc}