Zaštita vrste, zaštite Zemlje i zaštite života

Naša vrsta je sva u neredu. U svjetskoj politici vlada posvemašnji kaos. Pobačena svjetska hegemonija SAD i promašena zamjena Europske zajednice Europskom unijom politički su onesposobile zapadne narode, koji su stoljećima vodili svjetsku politiku. Kina još nije sposobna voditi svjetsku politiku i ona se prvobitno brine za svoj narod i za svoj prostor. Gospodarski rast i razvitak su zemljopisno neujednačeni. Kapital svojim slobodnim kolanjem stvara neizvjesnost u narodima, koja uzroči neželjene seobe pučanstva. Usto, svjetski slobodan kapital rabi američku državu za političko upletanje u zaštićena nacionalna tržišta te za izazivanje unutarnjih pobuna i čak građanskih ratova u državama. Američka država u napadu na druge, kapitalu nepoćudne države rabi i vojnu silu država iz njihove blizine. (Koliko je obližnjih ili odaljih zemalja slalo svoje postrojbe te vojnu i materijalnu pomoć pobunjenicima u Siriji ili u Jemenu?) Pripadnici nebrojenih suverenih naroda žive u tjeskobi i strahu. Zapadni mediji potkopavaju diljem svijeta ustaljene sustave uvjerenja i posebno katolištvo, koje zagovara životno zajedništvo, a ne samoživost. U modu su došli ljudska prava, multikulturnost, nerodnost, istorodno rodno usmjerenje i preinaka roda.

Vrsta nije samo izložena silnom pritisku kapitala, nego i ispašta prljanje Zemlje; opće zagrijavanje vode, tla i zraka; posljedično pogoršavanje klime koje nosi krajnje vremenske pojave; pandemije virusa; a jedinačni ljudi sve su više podložni trajnim tjelesnim i duševnim bolestima. Nepovoljna i opasna promjena okolnosti života na Zemlji očituje se u svim narodima, u njihovim životnim prostorima i u njihovim državama. U minula tri desetljeća svjetski slobodan kapital je znatno oslabio države, koje su usto pale u dugove, a da on pritom nije preuzeo odgovornost za Zemlju i život na njoj, za zemljopisne i životne prostore, za narode i ljude.

Unatoč globalnim nevoljama koje se očituju u svim životnim prostorima i u svim životnim zajednicama, u nebrojenim državama nema politike kao poduzetnog obavljanja javnog posla za životnu zajednicu. Političari obavljaju posao za kapital, a ne za narod. Njih kapital novači po političkoj nesposobnosti i po ravnodušnosti prema dobrobiti ljudi. Danas bi narodima bili potrebni sposobni političari, koji bi predano tražili prave odgovore na današnje mjesne i globalne izazove. Današnji političari na sjeveru i jugu, na istoku i zapadu – uz iznimke u rijetkim zemljama – ne sudjeluju u politici koja se sastoji u obavljanju javnog, skupnog posla, nego u borbi za vlast. Stranački političari se dodvoravaju nositeljima kapitala i nude im vlastiti, poseban način izbornog prikupljanja glasova. Tako postupaju političari svih stranaka, a nositelji kapitala samo procjenjuju, koja će stranka biti spretnija u prikupljanju glasova. Takva stranka dobiva potporu kapitala uz obvezu, da će provoditi zamisli i slušati zapovijedi kapitala. Nositelji kapitala od političkih stranaka iznuđuju politiku. Izborno uporište stranaka nisu birači, nego nositelji kapitala te njihove mudrosne zaklade i njihovi mediji. (Američki predsjednik Franklin Roosevelt je govorio, da glasači imaju izbor, kad drugi naprave odabir.)

Političko višestranačje na Zapadu ima dvije urođene pogreške. Prva je potreba međusobnog razlučivanja stranaka. Stranke se međusobno razlučuju po biračima, koje nastoje o izborima pridobiti za sebe. Razlučuju se i po sitničavim vidicima svojih programa, kojih provedbu obećavaju glasačima, kao da poslije izbora neće provoditi volju kapitala. Kapitalizam njeguje višestranačje, jer u nadmetanju stranaka za osvajanje paravlasti nositelji kapitala mogu iznuđivati politiku, koja odgovara probitcima kapitala. Kapital treba političke stranke, jer on sam kao gospodarski izvor ne može voditi politiku ili obavljati javni, skupni posao naroda. Životne zajednice ne mogu bez politike. Kako bez države nema politike, kapitalu je država još uvijek potrebna, jer od nje može kupiti politiku. Jednostranačje je nepoželjno kapitalu i kapitalizmu, jer u jednostračju kapital ne može kupovati politiku. Podjela nacionalnog političkog tijela u stranke neizbježno vodi podjeli naroda ili životne zajednice, što odgovara kapitalu, jer se nositelji kapitala plaše „urote kolektivističkih snaga“. Jednostranački sustavi – de iure ili de facto – su prokletstvo za kapitalizam. Jednostranačje je sredstvo borbe protiv kapitala.

Druga urođena pogreška višestranačja je ovisnost stranaka o ideologiji ili „svjetonazoru“. Stranke se ne razlučuju samo po soju birača koje vabe ili po političkim i gospodarskim programima koje obećavaju provesti, nego i po tomu kako gledaju na život i na „čovjeka“. Po mojemu, na život i na čovjeka može se gledati samo na jedan način: sve živo pa i pripadnici naše vrste ima potrebe, koje treba zadovoljiti. Politika se sastoji u nalaženju načina i sredstava da se zadovoljavaju tekuće tjelesne i kulturne potrebe pučanstva te u postavljanju strategije, koja će omogućiti zadovoljavanje životnih potreba i u budućnosti. „Svjetonazor“ ili ideologija određuje politiku stranke za duže vrijeme i sputava njezine djelovanje, jer stranka „mora ostati vjerna svojim načelima“, iako se stanje naroda stalno mijenja.

U Europi je poslije Drugoga svjetskog rata u većini zapadnih zemalja bilo uspostavljeno dvostranačje, iako su osim dviju glavnih stranaka postojale i sitnije stranke. Demokršćanske i socijaldemokratske stranke dugo su se izmjenjivale na vlasti, iako su znale i konsensualno voditi politiku u suočenju s istočnom opasnošću, koja je prijetila i suverenosti jedinačnih država i kapitalizmu. Otkad je počeo „detant“ ili popuštanje među političkim i vojnim blokovima, u Zapadnoj Europi su se počele množiti nove stranke pa su s vremenom u njoj uglavnom nestale prve poslijeratne stranke. Sad je socijaldemokracija na umoru i u Njemačkoj, a njemački Demokršćani su se pretvorili u liberalnu stranku po svemu osim po nazivu stranke.

U kapitalističkom političkom sustavu višestranačje je zapreka određivanju suvisle političke zamisli te uspostavi cjelovite političke strategije političkog i gospodarskog djelovanja životne zajednice. Uspostavljene političke stranke priječe okupljanje i pokretanje naroda, kako sam narod ne bi određivao svoju budućnost. Političke stranke se staraju za budućnost kapitala.

Minulih desetljeća se zbog nastalog teškog stanja javljaju mnogi novi pokreti kratkog daha i ograničenog uspjeha. Usredotočeni su na jedinačna pitanja života naroda: migracije, prava većinskog naroda, prevelike ovlasti središnjih vlasti ili Europske komisije, pravo na samoodređenje domaćih manjinskih naroda, autonomiju pojedinih područja unutar država, pogoršavanje klime, zaštitu okoliša, haranje pandemije, borbu protiv terorizma, islamizam i drugo. Takvi pokreti nailaze na otpor postojećih stranaka i njihovih medija. Njihove pripadnike se najčešće proglašava ekstremistima, urotnicima, nacionalistima, nacionalnim socijalistima ili populistima. Međutim, kako je predvodnicima novih pokreta stalo do vlasti, oni svoje pokrete ne žele jačati izvan postojećeg političkog i stranačkog sustava, nego se uključuju u parlamentarnu borbu. Time se takvi pokreti nužno pretvaraju u političke stranke. Kad se pokret pretvori u političku stranku on se mora držati kao politička stranka, a tad se suočuje sa zidom stranačja, kapitala i kapitalističkih medija. Novi pokreti koji se posvete jednom pitanju narodnog života brzo se ugase. Sadašnji politički sustavi zarobljavaju i zaustavljaju pokrete. (Što je ostalo od pokreta Žuti prsluci u Francuskoj, Cinque Stelle u Italiji, Baskijskog pokreta otpora u Španjolskoj i Francuskoj, Alternative za Njemačku, Nacionalnog okupljanja u Francuskoj, Slobodarske stranke u Nizozemskoj, pokreta Occupy i Anonymous ili od Pokreta protiv obveznog cijepljenja protiv koronavirusa?)

Porazno ukupno stanje u većini zemalja, koje se stalno pogoršava traži okupljanje i pokretanje cijelog pučanstva mimo postojećeg (stranačkog) političkog sustava. Potrebni pokreti trebaju okupiti cio narod i biti za cijelu državu te trebaju biti upereni u temeljitu promjenu političkog sustava. Takvi su se pokreti podizali tijekom cijelog trajanja civilizacije. Kao primjere uspjelih pokreta spomenut ću pokret za osamostaljenje Amerike iz druge polovice osamnaestog stoljeća; prosvjetiteljski pokret Enciklopedista koji je doveo do Francuske revolucije; Kemalistički pokret za zamjenu Osmanskog carstva Republikom Turskom; Hitlerov pokret Neue Ordnunug koji je bio napravljen za promjenu njemačkog političkog sustava, koji nije odgovarao stanju i potrebama njemačkog naroda nastalim u poraću Prvoga svjetskog rata; te pokret u nastajanju America First, koji se podiže za potrebe oporavka američke države i za ponovno stvaranje američkog naroda, koji se izgubio u moru etničkih, rasnih i vjerskih skupina.

Naveo sam nužne uvjete za uspjeh novih pokreta. Međutim, budući da su nevolje u gotovo svim zemljama stvorene globalnom ugrozom, ugrozi se moraju skupno suprotstaviti svi narodi, bez obzira kojim će se redoslijedom oni okupljati i pokretati. Stoga pokreti svih naroda trebaju počivati na istoj zamisli zaštite vrste, zaštite Zemlje i zaštite života. Uz sadašnje stanje Zemlje i života na njoj te uz stanje čovjeka pokret naše vrste treba biti pokret za zaštitu života. Stoga zamisao o zaštiti života treba uporno, gorljivo i nepopustljivo zastupati i širiti. Ljudi će se zdušno pridruživati pokretu. Koncem veljače 2021. godine David Attenborough se dramatičnim izlaganjem izravno obratio Vijeću sigurnosti, u kojemu je rekao: „Prekasno je da se izbjegne trajna promjena klime. … Klimatska kriza je najveća prijetnja sigurnosti koju su ljudi iskusili.“ Na kraju je ipak rekao, da će „akcija za uređenje klime imati javnu potporu“. Nedvojbeno je to, da će se vrsta okupiti i pokrenuti, ako joj se jasno iznese zamisao o zaštiti života.

Vrsta će se povezati unutar sebe, okupiti i pokrenuti. O tomu će ovisiti njezin opstanak. Vrsta u pokretu ima životnu silu, koja će nadvladati silu kapitala i ukloniti kapitalizam. Kapitalizam sprječava vrstu, da poboljša okolnosti života na Zemlji i da nastavi svoju kulturnu evoluciju.

mr. sc. Zdravko Mršić