Budućnost kapitala

Snažno nakupljanje i pomno čuvanje kapitala na Zapadu počelo je u vrijeme Renesanse, kad su se počela razvijati europska tržišta. Kapital se uglavnom nakupljao trgovinom na širim dijelovima europskog kontinenta, posebice u Baltiku, uz Sjeverno more i u Sredozemlju. Europljani su s vremenom počeli trgovati po cijelom svijetu. Napravili su odvojena kolonijalna carstva (portugalsko, španjolsko, nizozemsko, francusko, englesko), unutar kojih je trgovina bila slobodna, ali su se carstva međusobno borila za prostor i za monopol u trgovini. Međutim, iako se kapital prikupljao po cijelom svijetu, on bi se u određenom razdoblju nakupljao samo u jednom gradu. To su zaredom bili Genova, Amsterdam, London i New York.

Prvo kolo snažnog nakupljanja kapitala odigravalo se u Sjevernoj Italiji (Genova, Milano, Firenca) i u Jadranu (Venecija, Dubrovnik). Tomu su bila dva razloga. Prvo, na sjeveru Italije nije bilo jake kraljevske vlasti, a ondje je i utjecaj Papinske države bio slab. U Jadranu je bila oslabila vlast Bizanta. Nositeljice nakupljanja kapitala bile su uglavnom republike. (Milano je imao slabog pokrajinskog kralja.) Drugo, navedene i druge republike imale su snažnu robnu razmjenu preko Sredozemlja i Crnog mora s Prednjim Istokom i Azijom.

Međutim, poslije uspona Osmanske carevine u petnaestom stoljeću znatno je smanjena trgovina s Istokom, koju je političkom urotom preuzela Francuska temeljem sporazuma francuskog kralja Françoisa I i sultana Sulejmana I 1536. godine. Sjevernotalijanke i jadranske republike počele su brzo propadati i gubiti nakupljeni kapital. Kapital je sačuvala samo Genova, koju je ranije Venecija bila isključila iz trgovine s Istokom. Đenovljani su se poslije toga u dijaspori bavili bankarstvom te trgovinom novcem, zlatom, srebrom i financijskim vrijednosnicama. Usto, Genova se rano uključila prvo u portugalska, a poslije i u španjolska prekooceanska istraživanja i osvajanja. Početkom šesnaestog stoljeća Genova je stupila u spregu s kućom Habsburga, koja je vladala Središnjom Europom i Španjolskom. Đenovski kapital imao je „vanjsku“ zaštitu Habsburga.

Nakupljanje kapitala u Nizozemskoj

Drugo kolo nakupljanja zapadnog kapitala odigralo se u Nizozemskoj, koja je ubrzo poslije oslobođenja od habsburške krune 1588. godine postala prvom političkom, pomorskom, trgovinskom i financijskom velesilom svijeta.

Nizozemska je vladala Europom i svjetskim morima do početka osamnaestog stoljeća. Posjedi su joj bili u Sjevernoj Americi i na karipskim otocima, u Australiji i Indoneziji. (Nizozemci su u jednom času na svjetskim morima imali 10.000 brodova s više od 150.000 mornara.) Nizozemci su napravili prvo „otvoreno društvo“ pa su se u Nizozemsku bili sjatili Židovi, hugenoti, kalvinci, puritanci te pripadnici drugih manjina i otpadničkih sljedbi. Oni su u Nizozemsku donijeli vještine, znanje i kapital, koji se ondje snažno množio. Značajan dio đenovskog kapitala prelio se u Nizozemsku, kad je taj kapital izgubio zaštitu oslabljenih Habsburga.

Novo političko, gospodarsko i financijsko središte svijeta postao je početkom osamnaestog stoljeća London poslije utemeljenja privatne Banke Engleske 1694. godine, koja je kreditirala izgradnju kraljevske mornarice. Mornarica je osvajajući svijet služila bankarima, trgovcima, zlatarima i draguljarima. Engleski kraljevi bili su sluge kapitala. Prije toga, Genova uopće nije imala kralja, a kralja nije bilo ni u Sjedinjenim nizozemskim pokrajinama, koje su imale „namjesnika“, koji je bio zapovjednik nizozemske vojske za slučaj rata, ali koji je imao svoju kraljevinu u odvojenoj pokrajini Oranje. Golem dio kapitala nakupljenog u drugom, nizozemskom kolu prelio se iz Amsterdama u Londonski City.

Osim što su bili osvojili golema područja na svim dalekim kontinentima Englezi odnosno Britanci su za nakupljanje kapitala iskoristili Industrijsku revoluciju, u kojoj je naporan ljudski rad bio zamijenjen radom golemih strojeva i postrojenja (željeznica, ratni i trgovački parni brodovi, golema industrijska postrojenja), koje su posluživala mnoštva radnika. Englezi su kapital nakupljali trgovinom, industrijskom proizvodnjom, vojnom silom, pljačkom i financijskim poslovanjem.

Sjedinjene Američke Države

Za snažno nakupljanje kapitala na red su došle SAD i to poslije krvavog Građanskog rata (1861.-1865.), koji je predsjednik Abraham Lincoln zapodjenuo u prvoj godini prvog mandata, upravo kako bi se nakupljao kapital, koji je bio potreban za osvajanje cijelog (domorodačkog) prostora do Tihog oceana između Kanade i Meksika. Prostor je trebalo osvojiti te u njemu postaviti prijevoznu i komunikacijsku infrastrukturu. U razdoblju do konca stoljeća odnosno do izbijanja Prvoga svjetskog rata SAD su visokim carinama i trošarinama štitile svoje tržište i poletnu mladu industriju, tako da se u SAD mogao uvoziti samo kapital. Došlo je i do prelijevanja britanskog kapitala u SAD, jer se taj kapital jače plodio u SAD, nego u Britaniji. SAD su do kraja devetnaestog stoljeća postale prvom gospodarskom, industrijskom, financijskom, vojnom i političkom velesilom svijeta.

Kapital se u četvrtom, američkom kolu nakupljanja množio industrijskom proizvodnjom, otimanjem zemlje domorodačkom pučanstvu, uspostavom monopola i kartela, bezobzirnim iskorištavanjem rada zatečenih ljudi i useljenika, financijskim domišljajima ili spekulacijama te kreditiranjem zaraćenih država u dvama svjetskim ratovima. Predsjednik Woodrow Wilson je poslije Prvoga svjetskog rata nastojao uspostaviti američku hegemoniju u svijetu putem izvoza kapitala i izvoza demokracije rabeći Ligu naroda. U tomu su ga na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine spriječile kolonijalne sile Britanija i Francuska, koje su također bile pobjednice rata. Takvu zamisao je za poraće Drugoga svjetskog rata imao predsjednik Franklin Roosevelt, koji je još za rata predvidio uspostavu Ujedinjenih naroda, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i (pobačene) Međunarodne trgovinske organizacije. Uspostavljen je svjetski monetarni sustav s podlogom u zlatu, koje je tijekom rata gotovo potpuno došlo u vlasništvo SAD. Provedbu američkih nakana spriječio je Sovjetski Savez, koji je bio najveći pobjednik novog rata. Svijet je bio podijeljen „željeznom zavjesom“, koja se nije mogla uklopiti u američku hegemoniju.

Zbog uspjeha komunizma u Drugom svjetskom ratu kapitalizam je iz navale prešao u obranu. Kapitalizam je vidio opasnost u istočnom komunizmu i u zapadnom radništvu. Trebalo je spasiti kapitalizam. Stvoren je takozvani dogovorni kapitalizam ili jedna vrsta korporatizma, jer su se o obujmu proizvodnje, o cijenama proizvoda i o visini radničkih plaća dogovarali poslodavci i sindikati. Zaustavljanje vanjske, komunističke opasnosti izvedeno je užurbanom reindustrijalizacijom Njemačke i Japana. U razdoblju takozvanog zlatnog razdoblja kapitalizma dobro su prolazili radnici i države poražene u ratu, ali ne i kapital, koji se slabo gomilao.

Međutim, Richard Nixon bio je doveden za predsjednika SAD, kako bi razbio Rooseveltov svjetski financijski i trgovinski sustav. Predsjednik Nixon je 15. kolovoza 1971. godine raskinuo vezu između zlata i dolara pa se za monete članica Međunarodnog monetarnog fonda nije više moglo kupovati američko zlato. Zlato i sve svjetske monete postale su robom na slobodnom tržištu. Za sve monete i zlato umjesto čvrstih uvedeni su „plivajući“ tečajevi. Kapital je od 1971 godine mogao slobodno kolati svjetskim tržištem. To se posebice odnosilo na „eurodolare“, koji su se bili nakupili kao zarada američkih industrijskih korporacija u Europi. Londonski city spremno je preuzeo ulogu upravljanja slobodnim kapitalom.

Nakon sloma komunističkog bloka u Europi kao sredstvo kapitala nakupljenog u SAD poslužila je Svjetska trgovinska organizacija (WTO), koju je predsjednik Bill Clinton utemeljio 1. siječnja 1995. godine, u drugoj godini svojega prvog mandata. Točno godinu dana prije predsjednik Clinton utemeljio je tržišnu organizaciju NAFTA, koja je u jedno tržište povezala SAD, Meksiko i Kanadu. Administracija predsjednik Georgea W. Busha, koja je naveliko ratovala u Aziji nije po republikanskom običaju ni pokušala multilateralnu strategiju Demokrata zamijeniti bilateralnom suradnjom. Pod administracijom predsjednika Baracka Obame došlo je do novog zamaha multilateralnosti nastojanjem da se u jedno tržište spoje Europska unija i Sjeverna Amerika (TTIP), a u drugo Sjeverna Amerika i Istočna Azija, ali bez Kine (TTP).

U razdoblju od 1993. do 2017. godine Amerika je propadala kao zemlja ili kao država. Došlo je do deindustrijalizacije SAD izvozom industrijskog kapitala i američkih radnih mjesta prvo u Meksiko, a zatim diljem svijeta i poglavito u Kinu. U SAD su propali stari industrijski gradovi i prijevozna infrastruktura. Došlo je do tehnološkog zaostajanja SAD u komunikacijama, a bujanje privatnih digitalnih mreža – u kojima se nakuplja zarada na koju se ne plaća porez – predstavlja proširenje holivudske industrije razbibrige. Golemi dio američkog kapitala trati se u medijima. Američke industrijske korporacije su se financijalizirale, što znači da veću zaradu prave uporabom slobodnog kapitala nego tehnološkim izumima i proizvodnjom tvarnih dobara. (Boeing, General Motors)

Deindustrijalizacija gospodarstva i financijalizacija industrijskih korporacija stvorile su u SAD potrebu za financijskim spekulacijama, koje su dovele do financijske krize i Velike recesije 2008. godine. Amerika je prestajala raditi i proizvoditi pa su se federacija, savezne države, gradovi, proizvodne korporacije, potrošačke banke i građani naveliko zaduživali kod domaćega privatnog i tuđega državnog kapitala. Uvriježeni domaći, američki kapital koji je imao uporište u poljoprivredi, vojnoj industriji i energetici (nafta, plin, ugljen) počeo se osipati u korist slobodnog, kozmopolitskog, svjetskog kapitala. Budući da kapital upravlja Amerikom i budući da je kapital u SAD podijeljen i međusobno suprotstavljen, došlo je do oštre podjele Amerikanaca u dva naroda, od kojih jedan čini „šutljiva“ anglosaska većina, a drugi skup glasnih manjinskih naroda, koji su stalno zastupljeni u programima „istočnih medija“.

Donald Trump

Predsjednik Donald Trump, kojega je u Bijelu kuću nedvojbeno doveo ugroženi domaći kapital, nastojao je uspostaviti uobičajenu republikansku geopolitičku strategiju, koja se temelji na bilateralnoj suradnji s drugim državama. Međutim, Donald Trump je doveden u Bijelu kuću i da suzbije uspon Kine pa je on bilateralnu suradnju SAD s jednim državama dopunio (1) odbijanjem suradnje SAD s nekim drugim državama te (2) političkim i gospodarskim kažnjavanjem brojnih trećih država. Predsjednik Trump je ozbiljno smanjio poreze, kako bi potaknuo gospodarstvo i otvorio dodatna radna mjesta. On je do pojave pandemije koronavirusa bio više nego upola smanjio nezaposlenost (od 7,3% na 3.4%), ali je većina novih radnih mjesta bila otvorena u području usluga, koje se malo i teško izvoze. Zato se američki trgovinski manjak povećao. (Predsjednik Trump je trošarinama prisiljavao američke korporacije, da svoj kapitala vrate u SAD i da u njima otvaraju radna mjesta, ali u tomu nije uspio. Nova radna mjesta otvarao je on sam i to smanjenjem poreza kako bi se povećalo ulaganje, s tim što je oslobođeni novac dijelom uložen u dionice na burzama, a nova radna mjesta otvarana su u uslužnim granama, a ne u proizvodnji tvarnih dobara za izvoz.)

Za provedbu političke i gospodarske preobrazbe SAD Donald Trump je napravio pokret, putem kojega je iz temelja promijenio američku nacionalnu strategiju. Donald Trump je stvorio trampizam, kao političku misao, po kojoj je Amerika prije svega (America First!) pa čak i prije kozmopolitskog, svjetskog, slobodnog kapitala, koji je napravio sve što je mogao da Donalda Trumpa ukloni iz Bijele kuće. Međutim, Trump je otišao, ali je trampizam ostao kao noćna mora nove, demokratske administracije predsjednika Joea Bidena.

Od neslužbene objave rezultata predsjedničkih izbora 2020. godine mudrosne zaklade su se počele međusobno utrkivati u davanju savjeta novoj administraciji o tomu, kako treba obnoviti američku hegemoniju u svijetu, koja je prestala zbog slabljenja Amerike kao države. Savjeti su davani temeljem uvriježene zamisli, da Americi zauvijek pripada svjetsko političko, gospodarsko, vojno i ideološko predvodništvo. Takvo neumjesno ulagivanje zaklada novoj američkoj administraciji počiva na dvojbenoj pretpostavci, da u SAD ima dovoljno svjetskog, kozmopolitskog kapitala da one mogu ponovo zavladati svijetom. Novi kapital koji je nedavno nakupljen u privatnim mrežama (Amazon, Google, Facebook, Twitter, Disney) počiva na monopolima i najčešće je vezan uz nepotrebne usluge te će jamačno doći na udar diljem svijeta zbog monopolizma i zbog izravnog, ali neopreznog upletanja u politiku. Internet i elektronička pošta pomažu ljudima da uče i da znaju odnosno da obave posao, a privatne mreže služe samo za razbibrigu pa će njihova mogućnost nakupljanja kapitala usahnuti. Odranije nakupljeni kapital se dobrim dijelom već rasuo po svijetu i sebi na korist omogućio industrijski razvitak mnogim nerazvijenim zemljama.

Međutim, dok su SAD propadale gotovo tri desetljeća ostatak svijeta se politički, tehnološki i gospodarski razvijao. Došlo je do stvaranja ili do usavršavanja autoritativnih političkih sustava u brojnim zemljama (Kina, Iran, Rusija, Indija, Japan, Indonezija, Južna Koreja, Australija, Turska, Brazil, Malezija, zemlje Zaljeva, Filipini, neke zemlje Europske unije i druge zemlje), koje njihovi građani poštuju. Savršenu prigodu za uvođenje politizma pružila je svim narodima pošast koronavirusa, za suzbijanje koje se nisu mogle pokrenuti kapitalističke zemlje liberalne demokracije. (U kapitalizmu kapital ima nadzor nad politikom, gospodarstvom, zaštitom i ideologijom. U politizmu politika ima prevagu nad kapitalom, gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja.) Britansko istupanje iz EU također je sračunato na uspostavu gospodarskog nacionalizma. Sve se više zemalja odaje gospodarskom nacionalizmu i odustaje od liberalizma, čime jača njihova suverenost. Usto, znanost i tehnologija se brže razvijaju u zemljama starih azijskih i nekih europskih naroda, nego u Sjedinjenim Američkim Državama. To se posebno očituje u područjima vojne, svemirske i digitalne tehnologije te biotehnologije.

Uz sadašnje stanje u SAD – nakon što je Donald Trump neuspjelo nastojao spasiti SAD od daljnjeg propadanja – temeljna pitanja su: „Mogu li SAD i dalje ostati mjestom nakupljanja svjetskog slobodnog kapitala?“ i „Može li neka druga zemlja postati mjestom novoga, petog kola nakupljanja kapitala?“ Po tomu, tko se dokopao vlasti na američkim izborima u studenomu 2020. godine moglo bi se zaključiti, da bi moglo doći do obnove multilateralnosti, izvoza američkog kapitala i američke „demokracije“ te do izvoza obojenih revolucija kakve su bile uobičajene za vladavine predsjednika Baracka Obame. U tom slučaju bi se iz SAD mogao izvoziti samo kapital, koji se gomila financijskim domišljajima, koji ne pomažu SAD, u kojima su ugroženi i životni prostor i dobrobiti ljudi u njemu.

Izrael ili Kina?

Po mojemu, ako SAD više nisu izdašne za nakupljanje kapitala – kao što se to prije dogodilo Genovi, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji – te ako bi se kapital koji se množi diljem svijeta morao nakupljati na jednom mjestu, to bi se moglo ubuduće dogoditi na jednom od dvaju mjesta: u Izraelu ili u Kini. Taj uvjetni zaključak počiva na pravocrtnom protezanju ili na „linearnoj ekstrapolaciji“ dosadašnjeg postupka nakupljanja kapitala od Genove do New Yorka: poslije četvrtoga moralo bi doći peto kolo nakupljanja kapitala. Izrael je kandidat zato (1) što bi se u tu zemlju bez muke mogao preliti dosad nakupljeni svjetski, kozmopolitski kapital; (2) što je izraelski narod oduvijek ili od praoca Abrahama pokazivao volju za uspostavu svjetske hegemonije; te (3) što Izrael ima vrhunsku znanost i tehnologiju, koju bi mogao s kapitalom ponuditi mnogim narodima u razvitku, kako bi u njima došlo do stvaranja pravog proizvodnog gospodarstva. Izrael bi ujedno takvim narodima mogao ponuditi zaštitu, jer je nuklearna sila te jer ima svenazočnu i učinkovitu obavještajnu službu. Najbolju zaštitu narodima pružio bi ostvareni gospodarski rast i uživanje blagostanja. Tako su SAD desetljećima slabijim narodima pružale zaštitu putem Atlantskog saveza ili drugih područnih vojnih saveza. SAD su bile dobroćudan hegemon, koji je narodima ostavljao suverenost i samoupravu, ali im nije dopuštao vođenje vanjske politike.

Mnogi ekonomisti smatraju da bi i Kina mogla postati mjestom petog kola nakupljanja svjetskog kapitala. Takva zamisao se temelji isključivo na gospodarskom rastu i na ukupnoj snazi Kine. (U 2020. godini Kina je bila prva u svijetu po industrijskoj proizvodnji, po obujmu međunarodne trgovine, po ukupnoj kupovnoj sposobnosti, po mreži autocesta (155.000 km), po brzoj željezničkoj mreži (38.000 km), po broju priključaka na digitalnu mrežu 5G (200,000.000) i po proizvodnji žitarica (670 milijuna tona). Kinesko gospodarstvo dosegnulo obujam od 15,4 trilijuna dolara i pandemijski godišnji gospodarski rast od 2,3%, kakav 2020. godine nije zabilježen u drugim razvijenim zemljama, u kojima se gospodarstvo znatno smanjilo.)

Ipak, ne može se očekivati da Kina postane uporištem nakupljanja svjetskog kapitala, ako se uvaže svi čimbenici vezani uz Kinu, uz njezinu posebnu i dugotrajnu civilizaciju te uz njezinu političku povijest. Prvo, u Kini već dugo postoji golem pravi narod, a ne „otvoreno društvo“ ili dijaspora pa kapital nikad neće zavladati Kinom i Kinezima. Drugo, Kina ima jednostranački sustav za stvaranje i održavanje „socijalizma s kineskim značajkama za dvadeset prvo stoljeće“. Taj sustav počiva na prihvaćanju naroda, da jedina politička stranka vodi Kinu. To prihvaćanje će trajati dok Komunistička stranka Kine bude narodu pružala napredak i blagostanje. To sili Kinu da se prvobitno posveti sebi i potrebama svoje životne zajednice, a stvaranje svjetske hegemonije bi nužno dovelo do zanemarivanja domaćih potreba. Hegemonija je velika obveza, koja je upropastila SAD i američko pučanstvo.

Treće, Kina traje dvadeset dva stoljeća, tijekom kojih se nije upuštala u militarizam, kolonijalizam i imperijalizam: Kad je početnim širenjem izbila na „prirodne granice“ koje se daju braniti Kina se posvetila obrani, a ne navali na druge narode. Osvajanjima su se bavili Mongoli, Mandžurci i Japanci te dakako europski narodi. U Kinu su europski narodi bili zasjekli svoje kolonijalne posjede u donjim tokovima plovnih rijeka te u obalnim područjima Hong Konga i Makaoa. Kina je duže od jednog stoljeća (1840.-1949.) bila kolonija. Kina je još za prvog cara Čin Ši Huangdija oko sebe postavljala zaštitne zidove, koji očito nisu bili sračunati na imperijalizam i na širenje prostora, nego na zaštitu prostora. Carevi su sredinom petnaestog stoljeća odustali od daljnje izgradnje mornarice i od financiranja istraživanja u Indijskom oceanu, jer je proračunska sredstva trebalo rabiti za obranu od kopnenih napada iz Središnje Azije. Po mojemu, Kina nema ni volju ni sposobnost ni hrabrost za uspostavu svjetske hegemonije. Kini odgovara izvjesnost bilateralne suradnje među državama. To je smisao kineskog projekta „Jedna cesta jedan pojas“, koji će s vremenom dovesti do uspostave svjetske prijevozne infrastrukture, koja je potrebna globalnom svijetu i globaliziranoj vrsti Homo sapiens.

Ipak, čvrsto sam uvjeren, da se peto kolo nakupljanja kapitala neće više nigdje zasnovati. To je posljedica globalizacije poslovanja i globalizacije vrste Homo sapiens, koje se podcjenjuju i koje pismoznalci kapitala iz mudrosnih zaklada ne uvažavaju pri svojim prosudbama. Kapital je globalizirao poslovanje zahvaljujući prisvojenoj i sebičnoj slobodi kolanja svijetom, a sad se našao u stupici, koju je sam sebi postavio. Zbog globalnosti poslovanja i uspostave svjetskih opskrbnih mreža kapital više ne može lako kolati s mjesta na mjesto, jer se kapital najčešće ulaže s nakanom dugotrajnije oplodnje, a količina slobodnog kapitala je ipak ograničena.

U našoj vrsti se iznenada pojavila skupna svijest, o tomu da poremećena svjetska klima i pandemija koronavirusa ozbiljno ugrožavaju našu vrstu i općenito život na Zemlji. Za potrebe oporavka klime i upriličenja trajnog „suživota“ s virusima bit će potrebno silovito, istovremeno i ujednačeno ulaganje kapitala diljem Zemlje odnosno ulaganje kapitala u sve životne prostore. Trebat će napraviti svjetski zdravstveni sustav, koji će imati dovoljno liječnika i ostalog medicinskog osoblja, dovoljno bolničkog prostora i bolničkih postelja, dovoljno opreme i pribora te svjetsku digitalnu mrežu za praćenje gibanja ljudi i traganje za zaraženim osobama. Vrsti će biti potrebna svjetska mreža vrhunskih javnih instituta za proučavanje pandemija i za sustavan rad na istraživanju i nalaženju cjepiva te pouzdana i razgranata svjetska mreža za cijepljenje. Vrsti će trebati više dobro školovanih liječnika, a manje priučenih konobara, glazbenih voditelja u noćnim klubovima ili vještaka tetoviranja.

Poremećaj klime postavlja kapitalu teže zahtjeve od tih koje nose pandemije virusa. Kapital, privatni ili državni, trebat će napadno ulagati u novu tehnologiju, u novu energetiku, u novu proizvodnju, u nov način prijevoza, u novu poljoprivredu, u novu opskrbu vodom, u novo zgradarstvo i u novi način života ljudi. Ulaganja u oporavak klime moraju biti posvudašnja i ujednačeno raspoređena. Uređenje mjesnog okoliša i napori za oporavak klime na jednom mjestu ne mogu poboljšati opće stanje klime, ako se na drugim mjestima klima kvari. Nema ni opće zaštite od virusa, ako ta zaštita ne bude posvudašnja. Globalizacija, poremećena klima i pandemije virusa stvorile su u vrsti potpunu međuovisnost.

Uklanjanje siromaštva

Osim ulaganja u oporavak klime i u suzbijanje pandemija golema će ulaganja biti potrebna i za uklanjanje siromaštva te za dobro školovanje ljudi diljem Zemlje. To će siromašnim zemljama omogućiti brži gospodarski razvitak, koji će ukloniti potrebu opakih mnoštvenih migracija, koje sad potresaju našu vrstu. Migracijom najteže pogođenih ljudi će se moći upravljati.

Svjetsko se poslovanje više ne može odglobalizirati i prostorno usitniti. Klima se ne može odglobalizirati. Vrsta Coronavirinae se ne može odglobalizirati i podijeliti u sojeve omeđene nacionalnim granicama. Globalna vrsta Homo sapiens više se ne može upretinčiti u omeđene životne prostore. Budući da se život na Zemlji ne može odglobalizirati, neizbježno će doći i do globalizacije kapitala odnosno do njegove prostorno i demografski ujednačene razdiobe, koja stoji u opreci s globalnom slobodom kapitala i njegovim nagonom da se prikuplja diljem svijeta, a nakuplja na jednom mjestu ili u jednim rukama.

Kapital će neizbježnim i prisilnim gubitkom slobode promijeniti i ćud, a ne samo dlaku. Kapital će morati preuzeti odgovornost za prostor, ljude, klimu, zdravlje naše vrste te za Zemlju i za život na njoj. Kapital će prestati gospodariti vrstom i Zemljom te će joj početi služiti. Time će prestati kapitalizam kao pristup uređenju gospodarstva i životnih zajednica u našoj vrsti. Dotrajala zaprežna kola kapitala ne može učiniti uporabljivima ni peti kotač ili peto kolo.

Neizbježno raspršenje kapitala na zemlje i narode dovest će do vezanosti kapitala uz rad i prostor. To će omogućiti zamjenu kapitalizma politizmom i zamjenu suverenosti kapitala suverenošću naroda. Suverenost naroda sparena je s njihovom odgovornosti. Kapital će preuzeti odgovornost, ali će izgubiti dosadašnju suverenost. Kapital će se od gospodara pretvoriti u slugu vrste. To je velika i presudna posljedica globalizacije.

mr. sc. Zdravko Mršić