Za koga će i kada američki predsjednik upriličiti Washington III?

U nedjelju 30. kolovoza obavljeni su parlamentarni izbori u Crnoj Gori. Rezultat izbora je takav, da se očekuje da dosadašnja oporba sastavi vladu. Tanku pobjedu oporbi namaknula je Srpska pravoslavna crkva, koja svoj politički prostor ima i u Makedoniji, Kosovu, Crnoj Gori, BiH, Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i u „vaskolikoj“ Italiji. Međutim, izbori su pokazali političku snagu četničkog, velikosrpskog pokreta u Crnoj Gori i njegovu sposobnost da s vremenom Crnu Goru vrati u zajedničku državu sa Srbijom. Pobjednici su poslije izbora objavili, da će poštivati sklopljene međunarodne ugovore – posebice pristupanje NATO-u – ali tako i može biti dok je Crna Gora još samostalna. Ne treba isključiti ni pristupanje Srbije NATO-u pa članstvo u NATO-u ne bi trebalo razdvajati te zemlje. Izbori u Crnoj Gori poremetili su status quo.

U Bijeloj kući su 13. kolovoza Ujedinjeni Arapski Emirati i Izrael posredovanjem američkog predsjednika sklopili Abrahamski sporazum, kojim dvije države priznaju jedna drugu, uspostavljaju diplomatske odnose i počinju punu gospodarsku suradnju. Izrael je zauzvrat ugovorno „obećao“ da će odgoditi pripajanje sebi palestinske strane Doline Jordana. Geostrategijski gledano, napravljenim sporazumom razbija se već dugo uspostavljeni protuizraelski islamski blok, koji je gospodarski izolirao Izrael i koji je bio sredstvom potpore Palestincima. Može se očekivati, da će poslije sklapanja Abrahamskog sporazuma SAD nastaviti „plijevljenje“ ograđenog arapskog povrtnjaka i presađivanje iščupanih arapskih stabljika u svoj svjetski vrt. Ugovor UAE i Izraela također je poremetio dosadašnji status quo.

U petak 4. rujna sklopljeni su ne posredovanjem, nego putem SAD sporazumi Srbije i Kosova, kojima se dvije političke zajednice posredno obvezuju na međusobnu „gospodar-sku“ suradnju, koja seže do uspostave „zajedničke duboke morske luke na Jadranu“!? Sporazumi se dobrim dijelom odnose na držanje dviju država prema Izraelu i na niz drugih pitanja kao što je poštivanje homoseksualnosti i povrata oduzete (židovske) imovine. Sporazumi su očitovanje vazalske podložnosti Srbije i Kosova novoj američkoj cionističkoj politici. Oba sporazuma mogu silno poremetiti svjetski i balkanski status quo, koji se u bitnomu sastoji u nepromjenljivosti granica država. (Nedavno je američki ambasador u BiH izjavio, da treba „poboljšati“ Sporazum iz Daytona, a Milorad Dodik je iznio zahtjev za osamostalje-nje Republike Srpske.)

Tri spomenuta primjera poremećaja statusa quo pokazuju, da se način vođenja američke geopolitike promijenio. Administracija Georgea W. Busha kao sredstvo podlaganja naroda u globaliziranom svijetu rabila je rat. Administracija Baracka Obame rabila je obavještajno potkopavanje država, a administracija Donalda Trumpa rabi političku snagu SAD za obno-vu svjetske hegemonije pretvaranjem u svoje vazale zemalja, koje su se u globalnom svijetu našle u gospodarskim i političkim nevoljama. Zemlja za zemljom, od Indije i Australije do Kanade i Velike Britanije polažu političku prisegu SAD i Izraelu. Svrha nove američke geo-strategije je ograđivanje Kine i Rusije. Pritom američka administracija rabi dosad neviđene vrste ugovora, kojima države prisežu da će voditi vazalsku politiku.

U tom postupku SAD su pristupile i plijevljenju Europske unije, odvajajući slabije države od jačih, pri čemu pojačavaju politički pritisak na jače zemlje (Sjeverni tok 2, Huawei). Tje-šnje vezanje nekih članica Unije uz SAD – obično putem NATO-a kao u primjerima Poljske i triju malih baltičkih članica Unije – politički slabi Uniju i potkopava joj samostalnost. Tko je u Inicijativu triju mora obnovio zamisao „Međumorja“ poljskog generala Jozefa Pil-sudskog? (Umjesto očekivanog gospodarskog vezanja manjih nezadovoljnih članica Unije uz Kinu – „1 + 16“ ili plus koliko god? – dolazi do njihovog vezanja uz SAD.)

SAD su počele žestok i vruć politički rat političkim, gospodarskim, financijskim i tehnološkim ograđivanjem zemalja, koje kao politički sustav nemaju „liberalnu demokraciju“ (Kina, Rusija, Iran, Turska, Sjeverna Koreja i druge); razvrgavanjem nebrojenih međunarodnih ugovora (Sporazum o klimi, JCPOA, WHO, UNESCO); te početkom nove utrke u naoružavanju. Razbijanje višestranih sporazuma država omogućuje SAD političko grabljenje države po države, jer je teško prigrabiti cijele saveze.

Međutim, u svijetu ne postoje samo SAD i slabe zemlje, koje su se našle u političkim i gospodarskim nevoljama te koje tehnološki zaostaju. Postoje Kina s golemim pučanstvom i Rusija s golemim prostorom. Kina, primerice, ima razvijen mrežni sustav petog naraštaja (5G), koji je u širokoj uporabi u Kini i koji je ondje postao dijelom široke nacionalne infrastrukture. Iskorijenjenost koronavirusa u Kini – koja sad ima samo uvozne slučajeve obo-ljenja – dobro pokazuje ustaljenost i uporabljivost njezine mreže 5G. (Velika Britanija je odustala od uvođenja mreže 5G Huaweija, ali i od nadzora provedbe samoizolacije mogućih zaraženika.) Rusija ima prvo dopušteno cjepivo protiv koronavirusa u svijetu, koje je posebice pohvalio The Lancet, časopis Udruge britanskih liječnika i najugledniji svjetski časopis za medicinu i epidemiologiju. Usto, svijetom je razglašena američka bruka u vođenju borbe protiv pandemije. U isto vrijeme američko novo bogatstvo stvara se uglavnom u društvenim mrežama poput Facebooka, koje ljudima služe za razbibrigu, a ne za obavljanje posla.

Iako je nova američka geopolitička strategija sračunata na davanje predaha SAD za obnovu postupka stvaranja i nakupljanja proizvodne, a ne estradne tehnologije i za obnovu desetkovanoga proizvodnog gospodarstva, ipak ona može donijeti velike nevolje našem dijelu svijeta. Nova američka politika može pružiti potporu srpskoj političkoj misli. Hrvatska politička misao od Ljudevita Posavskoga preko Jurja Križanića do Josipa Broza i poslije sastoji se u uravnoteženju utjecaja velikih sila u hrvatskom životnom prostoru. Ona je Hrvate osposobila za veliko političko izumiteljstvo, kojim je stvoreno Hrvatsko proljeće, od kojega je počela razgradnja Jugoslavije. Srpska politička misao sastoji se u traženju Srbiji gospodara, koji će im zauzvrat dati sluge.

Po svemu sudeći Srbija je ovih dana u Sjedinjenim Američkim Državama našla novu gospodaricu. To je svakako prvi potez u mogućem ostvarenju starih i stalnih nastojanja Srba da na tuđemu imaju veliku državu. Srbija će odsad nastojati, da joj Amerika dade sluge ili političke i gospodarske kmetove. Imajući u vidu ishod rezultata izbora u Crnoj Gori; posredni sporazum Srbije i Kosova; dotrajalost Sporazuma iz Daytona i političku nesređenost BiH; nestrpljivost Milorada Dodika; slabost, nepomičnost i invalidnost Europske unije te opći prestanak statusa quo nije teško zamisliti to, da će Srbi početi moljakati SAD, da im kao kmetove i feudalne posjede dodijele neke balkanske narode i njihove životne prostore.

To ne znači da će SAD Srbima pripravno ispuniti njihovu želju, ali se ne može unaprijed znati, da neka utjecajna obavještajna skupina ili kakva mudrosna zaklada neće uvjeriti am administraciju, koja trajno pati o malog znanja i od slabog razumijevanja svijeta, da bi bilo dobro silno mnoštvo slabih država „Zapadnog Balkana“ zatvoriti u jednu političku zajednicu. Na takav način je napravljena Jugoslavija poslije obaju svjetskih ratova. Zar jednu sličnu političku tvorevinu prije nekoliko godina nije nastojala napraviti i Angela Merkel? Zar od povlačenja Osmanske Turske iz Europe „balkanizacija“ nije ozloglašen pojam? Zar Henry Morgenthau, dugoročni i jedini ministar financija Franklina D. Roosevelta, nije predlagao da se Njemačka poslije poraza Trećeg Reicha u ratu pretvori u agrarnu zemlju, koja bi osim hrane proizvodila samo tekstil i igračke?

Zar čudovišna zamisao o „zajedničkoj srpsko-kosovskoj dubokoj morskoj luci na Jadranu“ ne stvara najgore političke slutnje. Izmišljanje mutnih i neostvarljivih zamisli oduvijek je bilo značajkom američke geopolitike, koja je uvijek bila podređena domaćim stranačkim političkim probitcima. Takve zamisli nikad nije pratila „izlazna strategija“ (Vijetnam, Afganistan, Irak, Sirija, Libija). Američke su administracije stoljećima donosile mnogo više pogrešnih, nego dobrih geopolitičkih odluka. Amerika sad gospodari Prištinom. Što bi Amerika bila pripravna učiniti ili dati, da na isti način zagospodari i Beogradom? Može li u pitanju biti iznuda Beograda: „Ako me hoćeš, daj mi velik pašaluk!“

Istinabog, u svakoj državi koju bi velikosrpski, četnički pokret nastojao pripojiti mogućoj novoj izraelsko-američkoj koloniji postoje narodne političke sile, koje će se odupirati obnovljenoj zamisli stvaranja kakve god Velike Srbije. Međutim, ostaje otvorenim pitanje, mogu li se te sile i oduprijeti ostvarenju te opake i pogane zamisli. Odluka bi se ionako do-nijela izvan prostora na koji se odnosi i za koji se donosi. Planirani prostor nove moguće političke tvorevine mogao bi obujmiti samo Crnu Goru i Republiku Srpsku, ali bi mogao dosegnuti i prostor do Sutle. Hrvatskoj će biti mala utjeha, ako bude izostavljena iz mogućeg projekta Velike Srbije, a ta nesretna tvorevine dopre do Une.

Od srpske se politike može očekivati, da promijeni stranu, ako joj od ruke pođe stvaranje velike države uz pomoć SAD. (U tomu Srbiji dosad nisu ni mogle ni htjele pomoći Rusija i Kina.) U prevrtljivosti srpske politike bit će snažan argument hrvatske politike, ako se ona nakani suprotstaviti srpskoj zamisli. Kad je već došlo do prestanka statusa quo sama od sebe se nameću pitanja: „Za koga će i kada američki predsjednik upriličiti Washington III?“ i „Je li ministar Gordan Grlić Radman upravo ovih dana putovao u Izrael po upute?“.

mr. sc. Zdravko Mršić