Poslije pokušaja predsjednika Gruzije da ratom reintegrira Južnu Osetiju i poslije ruskog prekomjernog vojnog odgovora na taj pokušaj počelo se govoriti o novom hladnom ratu. Nakon gotovo dvodesetljetnog primirja u Osetiji, Gruzija se upustila u pustolovinu očekujući za nju potporu Zapada, budući da su gruzijsku vojsku obilno naoružali i pomno obučavali SAD i Izrael. Da je gruzijski predsjednik imao pogrešne prosudbe zna se po odbijanju nekih utjecajnih članica NATO-a da se Gruziji kad i Hrvatskoj uputi pozivnica za pristupanje tom savezu. Zapadni političari su na ruski prodor u Gruziju te na uništenje ili onesposobljenje tamošnje vojne i prometne infrastrukte sprva reagirali hladnoratnom retorikom, ali volje za ozbijan politički sukob nije bilo. SAD su ubrzo cio slučaj prepustile EU, a francuski je predsjednik s ruskim časovito došao do sporazuma o povlačenju ruske vojske.

Rusija je nakon toga priznala samostalnost i Južne Osetije i Abhazije te time uzvratila Zapadu otcjepljenje Kosova od Srbije. Zapad nije želio pustolovinu na ruskim granicama. Čak je odustao od uvođenja najavljenih sankcija protiv Rusije. Konačni rezultati pustolovine gruzijskog predsjednika su afirmacija Rusije kao poštovanja vrijedne političke i vojne sile te još prikrivano i prikriveno udaljavanje Europe od SAD. Za pravu prosudbu budućeg razvitka političkih i gospodarskih odnosa u svijetu valja naglasiti dvoje. Prvo, u sadašnjem je desetljeću globalizacija pretrpjela zaokret. Nju sve manje nadziru korporacije, a sve više nacionalne države. Povijest se vratila u svijet, usprkos ranijim prosudbama Francisa Fukuyame. Liberalizam je u agoniji, a gospodarski nacionalizam uzima mah čak i u UK i SAD, gdje države spašavaju “financijski sektor” na račun građana i proizvodnog gospodarstva.

Drugo, Rusija graniči s EU i industrijski je uvelike zaostala, a Unijom, koja dobrim dijelom ovisi o ruskim energentima i mineralima, hara ozbiljan, epohalan gospodarski zastoj. EU treba prijateljsku Rusiju. (Njemački robni izvoz u Rusiju povećao se u prvom polugodištu ove godine 23% u odnosu na lanjski izvoz u istom razdoblju.) Blizina i gospodarska sljubljenost Rusije i EU ne dopuštaju upuštanje tih golemih sustava u bilo kakav rat, vruć ili hladan. Pojedine zemlje EU koje se blizu Rusiji (tri baltičke zemlje, Poljska, Švedska) te UK, svaka iz svojih razloga, htjele su zametanje kavge s Rusijom, ali glavnina zemalja EU predvođena Francuskom i Njemačkom ima razloge za brzu pomirbu s Rusijom. UK je upropastila svoje proizvodno gospodarstvo i sada ne može mnogo ponuditi Rusiji, koja se pripravlja za industrijalizaciju na način koji podsjeća na Staljinovu iz tridesetih godina prošlog stoljeća.

Novi model globalizacije pod nadzorom nacionalnih država nameće područnu suradnju. Suparništvo država jest u naravi gospodarskog nacionalizma, ali je u njegovoj naravi i dogovaranje među državama. Spregom suparništva i ortaštva uspostavlja se potrebna, neizbježna i poželjna ravnoteža interesa među državama i narodima. Kako blizina zemalja ima jednu od ključnih uloga u politici i gospodarstvu, i EU i Rusija mogu samo gubiti u međusobnom sukobljavanju. Međutim, tako nije sa SAD koje su daleko i od EU, koja im je gospodarski konkurent, i od Rusije, o kojoj SAD mnogo ne ovise. SAD smatraju da se mogu neodgovorno ponašati u Europi. Primjeri za to su postavljanje takozvanog “protivraketnog štita” u Poljskj i Češkoj, pobačeni gruzijski izazov Rusiji i narančasti eksperiment u Ukrajini.

Sadašnje političko zadiranje SAD u istočni bok EU potsjeća na francusko zadiranje u zaleđe Njemačke između dva svjetska rata putem takozvane “Male Antante”. U to je vrijeme Francuska bila jedina podijeljena i nestabilna zemlja na Kontinentu, a sada su to više nego ikoja razvijena zemlja SAD i UK. Njima odgovara da i drugdje vlada nesređenost, pa su se pokušale upustiti u izvoz nestabilnosti. To odgovara i Izraelu, savezniku SAD. SAD su svojom politikom u Gruziji doživjele poraz, koji će se očitovati poglavito u ustezanju ruske suradnje sa SAD prvobitno u UN te u Južnoj Aziji i na Bliskom Istoku, koji postaje važnim čvorištem nove globalne financijske, poslovne i prometne infrastrukture. Suglasje SAD i Rusije u Europi olakšalo bi vođenje američke politike u drugim dijelovima svijeta, a u sprezi s EU to bi se suglasje brže i lakše postiglo.

Danas u vođenju geopolitike sve važniju ulogu dobivaju nacionalne države i narodi, od kojih svaki ima svoje posebnosti. Uz takvo stanje u svijetu internacionalističke ideologije poput liberalizma zastarijevaju i na njih se više ne valja pozivati. Njih zamjenjuje nacionalna kohezija, demokraciju zamjenjuje djelotvoran društveni poredak, a uzajamnost i odgovornost potiskuju ideju ljudskih i manjinskih prava. Temeljno načelo današnje geopolitike svake zemlje treba biti briga za ostvarenje nacionalnih interesa i zadovoljenje potreba ljudi, ali u punoj suradnji s drugim narodima i državama, koji također imaju svoje interese i svoje potrebe. U globalnom svijetu samovolju i izazivanje valja zamijeniti međusobnim uvažavanjem i dijalogom.

Mr.sci Zdravko Mršić

{mxc}