Sila globalnosti vrste

Sažetak

Od revolucijskog skoka izvornih ljudskih zajednica u civilizaciju prije pet-šest tisuća godina vrsta Homo sapiens nije se slobodno razvijala. Civilizacijske vlasti, koje su se bile postavile izvan i iznad vrste, KapitalU minulim stoljećima rastao je samo kapital, a vrsta se sama trijebila u svjetskim i drugim ratovima te padala i propadala. Politička vlast kapitala stvorila je na Zemlji politički, gospodarski i sigurnosni kaos, a jedinačni ljudi kao nekadašnji pripadnici vrste, koje odgaja samo tržište od malena pate od tjelesnih, duševnih i društvenih bolesti te sve više gube i volju za množenje.branile su vrsti i potrebnu prilagodbu životnim okolnostima, koje se stalno mijenjaju. Naša vrsta je izgubila suverenost i položaj vrste, iako se ona tijekom eona znanjem, radom, izumiteljstvom i poduzetnošću iz čiste biološke vrste bila preobrazila u biološko-kulturnu vrstu. Zajedništvo u vrsti bilo je pretvoreno u podaništvo vlastima.

Silno i prije neviđeno gomilanje slobodnog kapitala među bijelim ljudima od vremena Renesanse i posebice od početka Industrijske revolucije dovelo je do prijenosa suverenosti vrste od čovjekolikih vladara na slobodni kapital, koji je tvorina ljudskog uma. Pripadnici vrste su pretvoreni u potrošače, životni prostori u tržišta, a ljudsko znanje i ljudski rad u digitalne programe odnosno u kretnje i gibanje robota, samohodnih kopnenih vozila i letjelica te drugih proizvodnih, prijevoznih, ratnih i administrativnih automata. U minulim stoljećima rastao je samo kapital, a vrsta se sama trijebila u svjetskim i drugim ratovima te padala i propadala. Politička vlast kapitala stvorila je na Zemlji politički, gospodarski i sigurnosni kaos, a jedinačni ljudi kao nekadašnji pripadnici vrste, koje odgaja samo tržište od malena pate od tjelesnih, duševnih i društvenih bolesti te sve više gube i volju za množenje.

Kapital je od sloma fašizma i komunizma, koji su bili neprijatelji kapitalizma nastojao globalizirati poslovanje korporacija te tržišta financijskih ulaganja, robe i usluga. Međutim, kapital je nehotice globalizirao i vrstu Homo sapiens. Globalizacija je prenula našu vrstu iz hipnoze civilizacije i kapitalizma. Vrsta je shvatila da je ona vrsta i to i kulturna, a ne samo biološka vrsta. Vrsta sad traži povrat suverenosti, koja će joj omogućiti da u slobodi te bez jarma civilizacije i kapitalizma nadoknadi propuštenu prilagodbu i da u zajedništvu nastavi kulturnu evoluciju, kojom će se spasiti od propasti i prestanka.

Vrsta Homo sapiens sama se dovela u nevolju

Tko god se svojski unese u globalnost vrste i u životnu silu koja djeluje u vrsti te tko zna što je jezgra atoma i kakve sile u njoj djeluju, tomu će misao sama od sebe od globalnosti vrste poći do jezgre atoma.

Ugrubo, jezgra atoma sastavljena je od nukleona: protona, s elementarnim pozitivnim električnim nabojem, i neutrona, koji su bez ikakva električnog naboja, „neutralni“, srednjeg roda. Jezgra atoma vodika ima jedino jedan proton, a jezgra urana ima 92 protona te 143 neutrona (u-235) ili 146 neutrona (u-238). Iako je električni naboj višeprotonske jezgre pozitivan, ona se ne rasprši, jer se i protoni i neutroni uzajamno privlače nuklearnom silom. Nuklearna sila jača je od sile električnih naboja, ali ima iznimno kratak doseg. Jedan nukleon djeluje svojom silom samo na „obližnje“ nukleone. (To je bez izvedbe pokusa bio prorekao Ruđer Bošković.)

Postojanost jezgara atoma je različita. Prosječno vrijeme trajanja jezgara je u rasponu od 10-8 sekunda do 1024 godina. Međutim, ako u jezgru atoma prodre čestica koja nosi veliku količinu energije, može doći do kalanja, raskola ili rascjepa dotad postojane jezgre. Tako ulaskom brzog neutrona u jezgru urana-235 nastaje iznimno nepostojan uran-236, koji se raskoli na dva atoma manjih atomskih i nukleonskih brojeva: 36Kr i 56Ba. Pritom se oslobađa znatna količina energije. Nepredviđen raskol jezgara atoma posljedica je vanjskih sila, među koje spadaju i sile koje stvara čovjek.

Iako atomi sastavljaju tvar koja može biti plinovita, tekuća, žitka ili čak kruta, same elementarne čestice koje sastavljaju tvar nisu tvrde i otporne. Fizičari smatraju da su elementarne čestice utvareni elementarni obroci energije, koji se pokazuju nekad kao val, a nekad kao čestica. Osim toga „čestice“ često nastaju od slobodne energije, u koju se znaju ponovo vratiti. U dubini vidljive „mrtve“ tvari skrivaju se i djeluju žive čestice, koje su jedno uobličenje života, koji se javlja i u organizmima vrsta, koji se svi odreda nakon isteka njihova životnog vremena vraćaju u tvar od kakve su nastali.

Dok u živim organizmima i u jezgrama atoma djeluju sile kratkog dometa, goleme nakupine atoma i molekula kao što su zvijezde i planeti mogu razviti sile velikog dometa.

Sadašnje nevolje vrste Homo sapiens začete su uspostavom civilizacije prije pet-šest tisuća godina i otad TrvenjaStanje u vrsti na očigled slabi od početka Industrijske revolucije, u kojoj je kapital od čovjekolikih vladara preuzeo vlast nad vrstom. U najnovije vrijeme kapital je prisvojio suverenost, koja više ne pripada vrsti ili njezinim životnim zajednicama. Kao vanjska sila dugačkog dosega kapital neodgovorno i bez uzajamnosti s vrstom nepotrebno stvara u vrsti štetne i nepodnošljive napetosti, u koje spada i stres u ljudskim organizmima, koji kao kakav nametnik hara vrstom. Kapital stvara trvenje unutar životnih zajednica i među njima. Umjesto da bude unutarnjom silom „kratkog dosega“ za zajedničko obavljanje ljudskog posla vrste, suverenost je postala tuđom opakom silom, koja priječi suradnju i prilagodbu unutar vrste te prilagodbu vrste općim životnim okolnostima.neprekidno traju. One ne dolaze od nametnika, od druge vanjske ugroze ili zbog nestašice hrane, nego zbog neodržljivih neustaljenih odnosa u samoj vrsti. (Ovaj esej je također pisan iz vrste, a ne iz „društva“, koje je neodređen pojam, koji je sračunat na nijekanje postojanja povijesnih naroda.) Stanje u vrsti na očigled slabi od početka Industrijske revolucije, u kojoj je kapital od čovjekolikih vladara preuzeo vlast nad vrstom. U najnovije vrijeme kapital je prisvojio suverenost, koja više ne pripada vrsti ili njezinim životnim zajednicama. Kao vanjska sila dugačkog dosega kapital neodgovorno i bez uzajamnosti s vrstom nepotrebno stvara u vrsti štetne i nepodnošljive napetosti, u koje spada i stres u ljudskim organizmima, koji kao kakav nametnik hara vrstom. Kapital stvara trvenje unutar životnih zajednica i među njima. Umjesto da bude unutarnjom silom „kratkog dosega“ za zajedničko obavljanje ljudskog posla vrste, suverenost je postala tuđom opakom silom, koja priječi suradnju i prilagodbu unutar vrste te prilagodbu vrste općim životnim okolnostima.

Smisao povrata suverenosti samoj vrsti je u zadovoljenju potrebe životne zajednice za prilagodbu bilo mjesnim bilo svjetskim okolnostima te u preuzimanju odgovornosti za provedbu prilagodbe. Vrsta može sama obavljati svoj posao prilagodbe, jer u vrsti i kroz vrstu djeluje sila života. Čime god one bile izazvane: samim odvijanjem života, prirodnim elementarnim silama ili „smišljenim“ djelovanjem same vrste, nove okolnosti odabiru mutacije u rodnoj tvari biljnih i životinjskih vrsta, koje će omogućiti prilagodbu vrsta putem preinake organizama u vrstama. Taj se postupak naziva biološkom evolucijom, koja od vrste traži prilagodbu, kako bi se izbjegnula propast vrste.

Vrsta Homo sapiens trpi ili stvara kulturnu evoluciju rabeći umove svojih pripadnika, koji se u takvoj evoluciji i sami mijenjaju i kulturno i biološki, kako bi se vrsta kao vrsta prilagođivala okolnostima. Za našu svjesnu vrstu rješenje nije propast, nego smišljena prilagodba. Sila života prisiljava našu vrstu na smišljenu kulturnu i biološku prilagodbu. Druge se vrste spašavaju prihvatom prikladnih nasumičnih mutacija u rodnoj tvari, koje su posljedica teškog stanja vrste. Kad je vrsta u nevolji sila života stvara u rodnoj tvari mnoštvo mutacija. Međutim, kako bi se izbavila iz teškog stanja, naša vrsta ne smije čekati pojavu prikladnih mutacija niti se smije upustiti u eugenetičko inženjerstvo. Za čovjeka je izlaz u smišljenoj kulturnoj prilagodbi, koju civilizacijske vlasti vrsti nikad nisu dopuštale i koju u minulim stoljećima vrsti nije dopuštao kapital.

Sila života sili vrste na mijenu i na prilagodbu. Tako je tekla i tako teče evolucija života. Kulturna vrsta Homo sapiens ima mogućnost neposluha prema sili ili prisili života. Vrsta ima mogućnost izbjegavanja prilagodbe, ali joj se prilagodba može i zabraniti. Zabranu prilagodbe odavno je vrsti nametnula civilizacija, u kojoj je vlast oteta vrsti i iznesena iz nje. Takvu zabranu potvrdila je i pojačala civilizacija kapitalizma, koja je u zao čas preuzela vanjsku vlast nad netom globaliziranom vrstom. Prilagodba je posao cijelih životnih zajednica i putem njih cijele vrste, a ne posao njezinih jedinki. Mjesne i područne životne zajednice morale bi i mogu same obaviti to, što treba napraviti. Stoga životne zajednice kao sastavnice vrste trebaju izboriti mogućnost kulturne prilagodbe ili prilagodbe uporabom uma. Kako bi se životne zajednice mogle svjesno i domišljeno kulturno prilagođivati, one trebaju biti slobodne ili odriješene.

Suverenost životnih zajednica sastoji se u ovlasti za slobodu prilagodbe i u odgovornosti za provedbu prilagodbe. Međutim, ni u kulturnoj evoluciji kao ni u biološkoj nema determinizma. U kulturnoj prilagodbi sve je u nastojanju ili pokušavanju te u ocjeni dosegnutog stanja. U tomu je smisao kulturne evolucije. Budući da u životu djeluju samo sile kratkog dosega, u poslu nadoknade propuštene kulturne prilagodbe naše vrste mora sudjelovati cijela vrsta. Ona se treba pravo kulturno usmjeriti i stalno provjeravati svoja postignuća. Taj posao ne trpi čekanje. Obnova prilagodbe vrste ne smije podijeliti već globaliziranu vrstu, kao što ju je bila podijelila civilizacija. Civilizacija je sustav vladanja vrstom, ali i sredstvo podjele vrste. Novi pristup kulturnoj evoluciji naše vrste postao je prava zapovijed za opstanak vrste, jer treba nadoknaditi izgubljeno civilizacijsko vrijeme i propuštenu prilagodbu vrste okolnostima, koje je mijenjala i sama vrsta. Civilizacijske vlasti našoj vrsti nisu dopuštale prilagodbu. U sadašnjem razdoblju evolucije vrste prilagodba je u povratku vrste zajedništvu.

Sila globalnosti vodi vrstu u slobodu

Europa je od vremena Renesanse nastojala osvojiti svijet. Spočetka je kapital, koji je omogućio kolonijalna osvajanja bio đenovski, koji je prije bio nakupljen trgovinom s Istokom. Poslije su iza kolonijalnih osvajanja stajali nizozemski kapital nakupljen trgovinom s Baltikom i engleski, koji se bio naglo povećao u Industrijskoj revoluciji. Na prelasku u dvadeseto stoljeće red za osvajanje svijeta došao je na američki kapital, u koji se djelomice prelio engleski te koji je bio dijelom nakupljen osvajanjem američkih prirodnih izvora i radom robova.

SAD su postale najjačom gospodarskom silom svijeta u vrijeme kad su se gospodarski podignuli i ujedinjena Njemačka i carski Japan, koji je bio odbacio feudalni šogunat. Godine 1902. američki povjesničar Brooks Adams (1848.-1927.) – kojemu su pradjed i djed bili predsjednicima SAD – počeo je za SAD zagovarati stvaranje „nove carevine“. Po Adamsu, razvijene SAD sa snažnim korporativnim gospodarstvom dužne su gospodarski djelovati – „moraju stupiti u nadmetanje sa svim svojim premcima“ – diljem svijeta te kao inkorporiran narod rješavati domaće i međunarodne probleme, koji stalno postaju opsežnijima i složenijima. Adams je očito smjerao i na američku uporabu tuđeg prostora, kad su već Amerikanci svoj prostor bili do kraja osvojili i uključili u gospodarstvo. Četiri godine prije objave Adamsove knjige „Nova carevina“ SAD stupile su u rat s umirućom španjolskom carevinom i bile joj otele Kubu, Filipine i Porto Rico, ali su ipak zadržale samo Porto Rico, jer su Kuba i Filipini ubrzo uklonili američku vlast. Adams je u svojoj knjizi napisao, da je „u SAD stvorena golema carevina koja se i dalje širi, iako već zaprema polovicu globusa, koja ima najveću riznicu nagomilanog blaga te koja ima najistančaniji i najsilniji industrijski sustav, koji je ikad bio izgrađen“. Adams je u cjelinu spojio povijest, gospodarstvo i geografiju, koja je poslužila kao temelj vizije američke globalne nacionalne strategije. Amerika je trebala stvoriti svjetsku industrijsku carevinu na svojemu i na tuđem prostoru.

U isto vrijeme na drugoj obali Atlantskog oceana britanski profesor geografije, političar i geopolitički strateg Halford Mackinder (1861.-1947.) napisao je 1904. godine, da će svjetski povijesni razvitak „polusvjesno svratiti pozornost državnika svijeta od teritorijalnog širenja na borbu za relativnu učinkovitost“. Budući da je Mackinder bio privukao pozornost prvobitno tvrdnjom da će kopnena masa Eurazije (Rusije i Njemačke) početi igrati važniju ulogu od prekomorskog sustava kolonija i obalnih uporišta, ostalo je nezapaženo to, da je Mackinder promijenio poimanje prostora. Umjesto „apsolutnog prostora“ kao zadanog prostora za djelovanje, u kojemu se prirodni i društveni događaji odigravaju na mjestima određenim koordinatama, Mackinder je uveo u geografiju povijesni determinizam u baratanju društvenim i političkim pitanjima. Od kartezijske ili euklidske apsolutnosti u poimanju globalnog prostora Mackinder je prešao na relativnost prostora i to relativnost ili odnošajnost putem „ljudske ili društvene učinkovitosti“. U Mackinderovoj intervenciji bilo je bitno to, da je Mackinder u svitanje dvadesetog stoljeća proročki uočio relativnost zemljopisnog prostora. On je to učinio mnogo prije suočenja anglo-saksonskih zemalja s rastućim političkim i gospodarskim potencijalom Rusije i Njemačke, koji se bio potpuno razvio putem „relativne učinkovitosti“ Staljinovog i Hitlerovog režima na kontinentalnoj ploči Eurazije. Mackinder je počeo uvažavati evoluciju apsolutnog prostora i naznačio relativnost prostornih odnosa između različitih naroda, priznajući u isto vrijeme potrebu stalnosti njihovih granica. Mackinder je predvidio „određenu korelaciju između širih geografskih područja i širih povijesnih poopćenja“. Socijalne, političke i gospodarske promjene ne upisuju se u apsolutan globalni prostor, nego u relativne prostore, koje uvelike određuje ljudska aktivnost (i ljudska „učinkovitost“).

Mackinder je usto napisao: „Svaka eksplozija društvenih sila, umjesto da se raspline u okolne krugove nepoznatog prostora i barbarskog kaosa, resko će odjeknuti od daleke strane globusa i posljedično smrskati slabe elemente političkog i gospodarskog organizma svijeta.“ Vladimir Iljič Lenjin (1870.-1924.) pobijao je postavku Roze Luxemburg (1871.-1919.) da će kapitalizam propasti kad iscrpi „nekapitalistički“ prostor, u koji bi ulagao nakupljeni slobodan kapital te vidovito tvrdio, da „nakon konačnog osvajanja neosvojenog prostora na našem planetu i kad svijet bude potpuno razdijeljen, kapitalizam neće propasti, nego da će u budućnosti biti moguća samo nova razdioba prostora“.

Prvi svjetski rat koji je teško pogodio i europske narode i europski kapital pružio je prigodu SAD da se okušaju kao mogući svjetski hegemon. U tu svrhu SAD su nastojale iskoristiti i Drugi svjetski rat. Tijekom cijelog jednog stoljeća SAD su nastojale stvoriti prekooceansku carevinu, pri čemu su osim kapitala i ideologije liberalizma obilno rabile i rat kao političko SuradnjaBudući da su SAD otočna i otočena ili izolirana država, daleko od Afrike i od eurazijskog kopnenog masiva, one su u svojem imperijalnom zamahu bile prisiljene djelovati jakim daljinskim silama. Međutim, svaka sila, koliko god ona bila jaka, ima određenu i omeđenu sposobnost osvajanja prostora i zadržavanja osvojenog prostora. U rano doba SAD nisu mogle zadržati Kubu i Filipine. SAD nisu uspjele obaviti nakanjen imperijalistički posao ni poslije Hladnog rata, u kojemu je bio slomljen komunistički sustav. U naše dane SAD odustaju od osvajanja svijeta i posvećuju se „bilateralnoj suradnji“, jer je posao osvajanja svijeta postao toliko zahtjevan, da ga nijedna sila pa ni nagomilani slobodan kapital ne može obaviti.sredstvo. SAD jedino nisu rabile politiku, a izgubile su sve ratove koje su same zapodjenule, od ranoga jalovog rata sa Španjolskom do nedavnih ratova u Iraku i Siriji. Dva svjetska rata zapodjenule su druge sile. Od ukupnog američkog napora da zavlada svijetom ostali su samo današnji politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u svijetu te slaba, nesređena i zapuštena Amerika.

Budući da su SAD otočna i otočena ili izolirana država, daleko od Afrike i od eurazijskog kopnenog masiva, one su u svojem imperijalnom zamahu bile prisiljene djelovati jakim daljinskim silama. Međutim, svaka sila, koliko god ona bila jaka, ima određenu i omeđenu sposobnost osvajanja prostora i zadržavanja osvojenog prostora. U rano doba SAD nisu mogle zadržati Kubu i Filipine. SAD nisu uspjele obaviti nakanjen imperijalistički posao ni poslije Hladnog rata, u kojemu je bio slomljen komunistički sustav. U naše dane SAD odustaju od osvajanja svijeta i posvećuju se „bilateralnoj suradnji“, jer je posao osvajanja svijeta postao toliko zahtjevan, da ga nijedna sila pa ni nagomilani slobodan kapital ne može obaviti.

U minulim desetljećima došlo je do gospodarskog rasta diljem svijeta. Na „pustim“ zemljopisnim prostorima izgrađeni su snažni i bogati životni prostori, koje je mnogo teže osvojiti i nadzirati, nego gole zemljopisne prostore. Svijet je sad i temeljito urbaniziran. Sjedinjenim Američkim Državama u osvajanju svijeta nisu pomogli ni prodornost njihovih korporacija ni mreža od više od 700 vojnih uporišta diljem svijeta ni raspršeno širenje ideologije liberalizma ni nezaustavljivost i nezajažljivost slobodnog kapitala. U nastojanju da osvoji svijet SAD nisu rabile i nisu mogle rabiti jedino politiku, jer na tuđem prostoru politiku mogu uspjelo voditi samo mjesni narodi ili mjesne životne zajednice. Kapital ne može voditi politiku, ali je narodima bio oteo njihovu izvornu politiku ili ju je od njih bio kupio. (Koju i kakvu politiku poslije Franje Tuđmana ima Hrvatska?) Drugo što je iznenadilo kapital bila je globalizacija vrste Homo sapiens. Sve više ljudi uviđa da pripadaju istoj vrsti života. Oni nisu podanici kapitala, a nisu više ni članovi „društva“, koje su u proteklom stoljeću definirali kapital te njegove mudrosne zaklade i njegovi mediji.

Pred našim očima odvijaju se posljednje bitke u ratu između daljinske sile kapitala i sile životnih zajednica, koje se bude i uviđaju da dijele jednu sudbinu. Stvara se sudioništvo životnih zajednica, koje su uvidjele da su dijelovima vrste, koja više ne može podnositi stanje u kojemu se našla. Budi se i američki narod, kojemu je dodijalo to, što je bio „inkorporiran“ u jaram kapitala. Amerika želi biti samo narod, koji će voditi svoje poslove i „bilateralno“ surađivati s drugim narodima. Čemu će hegemonija bilo kojem narodu, ako je sposoban za suradnju „države i države“?

Danas je svagdje u svijetu, a posebice u Aziji, uočljiva mjesna ili područna suradnja životnih zajednica bez upletanja onemoćalih daljinskih sila, ali i bez žrtvovanja vlastite suverenosti naroda. Mjesna i područna suradnja obližnjih životnih zajednica (Iran, Indija, Kina, Rusija, Turska, Koreja, Japan, Vijetnam, Irak, Pakistan, Izrael, ZajednicePred našim očima odvijaju se posljednje bitke u ratu između daljinske sile kapitala i sile životnih zajednica, koje se bude i uviđaju da dijele jednu sudbinu. Stvara se sudioništvo životnih zajednica, koje su uvidjele da su dijelovima vrste, koja više ne može podnositi stanje u kojemu se našla. Budi se i američki narod, kojemu je dodijalo to, što je bio „inkorporiran“ u jaram kapitala. Amerika želi biti samo narod, koji će voditi svoje poslove i „bilateralno“ surađivati s drugim narodima. Čemu će hegemonija bilo kojem narodu, ako je sposoban za suradnju „države i države“?Indonezija, Malezija, Australija) pravi široke životne prostore nepropusnima za utjecaj daljinskih sila. Zemlje koje su odane suradnji „države i države“ imaju malu „permeabilnost“ ili propusnost za daljinske sile. U stiješnjenom, globaliziranom svijetu i kapital se mora prilagoditi „bilateralnoj suradnji“, uviđajući mogućnost svojega daljnjeg nakupljanja upravo putem suradnje država.

Mackinderov svijet s prelaska u dvadeseto stoljeća nije bio globaliziran i nije imao bogato izgrađene životne prostore, iako je Mackinder bio predvidio „polusvjesno svraćanje pozornosti državnika svijeta od teritorijalnog širenja na borbu za relativnu učinkovitost“. Djelatna, kreativna, izumiteljska i poduzetna vrsta Homo sapiens probudila se iz hipnoze civilizacije i kapitalizma pa se nju više ne može smatrati manje vrijednom od kapitala. U vrsti se uspostavlja nova „propusnost“ za suradnju, ali ne i za hegemoniju, koja nastoji proširiti zemljopisni prostor umjesto da se stara za izgradnju životnog prostora svih naroda.

Halford Mackinder je još 1904. godine govorio o „određenoj korelaciji između širih geografskih područja i širih povijesnih poopćenja“.

Naša se vrsta već šest tisuća godina povodi za autoritarnim vlastima civilizacije, a već stoljećima za totalitarnom vlašću kapitala. Vrsta se već dugo ne prilagođuje ukupnim životnim okolnostima, koje se danomice mijenjaju, nego se prilagođuje samo vlastima. Vrstu je njezina iznenadna globalnost probudila i učinila svjesnom stanja, u kojemu se zatekla zbog izostanka prilagodbe. Vrsta postaje svjesnom da mora obnoviti i nastaviti evolucijski postupak prilagodbe, kako bi ponovo postala održljivom vrstom.

Vrsta se suočava s vanjskom silom vlasti kapitala, kojega polje svojim „silnicama“ djeluje na cijeli biom, na izvorne zemljopisne i izgrađene životne prostore, na ljude koji su za kapital uporabna sredstva bez osobe te posebice na cijelu vrstu, koja se ne smije dokopati suverenosti i odgovornosti. Pod zadnje je kapital pustio na vrstu najezdu robota, koji zauzimaju životni i radni prostor vrste. Vrsta će sili vlasti i kapitala suprotstaviti silu života, koji struji kroz nju i iz nje te novu silu globalnosti, koju su u vrsti začele njezina namnoženost i konačnost Zemljine plohe. Međutim, silnice polja sile globalnosti djeluju samo na jedinačne ljude, koji su sijela života u vrsti. Ljudi će pod djelovanjem sile globalnosti vrste odrediti tko su oni te odlučiti žele li ostati podanicima kapitala ili žele ponovo postati pripadnicima pametne, marljive, poduzetne, odgovorne i suverene vrste Homo sapiens.

Globalnost je dobra sila vrste, koja se lako spreže s nezaustavljivom silom života. Sila globalnosti će pripadnike vrste unovačiti u borbu protiv sile kapitala, kao što sila magnetskog polja jednako usmjeruje izvorne sitne magnete u njezinu polju, ili kao što privlačna nuklearna sila nukleona svlada odbojne sile električnog naboja na protonima. Sila globalnosti vrste će jedinačne ljude u stiješnjenoj vrsti od odbojnih nadmetatelja pretvoriti u bližnje, koji pod vlašću kapitala dijele sudbinu radnih i potrošačkih automata i koji na očigled propadaju kao ljudi ili kao pripadnici uistinu iznimne vrste u biomu. Sila globalnosti vrste pomoći će oslobođenje sile života, koju je ujarmio kapital.

Zadaća vrste u civilizacijskom obračunu s kapitalom teška je, ali je jednostavna: kapitalu treba uzeti slobodu kolanja i vezati ga uz prostor i rad. Vrsta kao dosadašnja sluškinja kapitala i kapital kao suverena sila trebaju zamijeniti uloge: kapital će od zla gospodara postati dobrim slugom. Dosta je suverenosti kapitala, koja je vrstu gotovo došla glave! Vrsta će protiv kapitala voditi „gerilski“ ili „partizanski“ rat, jer su i životna sila i sila globalnosti sile kratkog dosega. One djeluju samo na bližnje pa te sile traže i stvaraju ljudsko zajedništvo. Prava sila vrste, koju čine sila života i sila globalnosti, ima uporište u ljudskom zajedništvu, koje je za kapital najveće moguće zlo i najljući mogući neprijatelj.

Vrsta je prisiljena na obračun s kapitalom, koji joj je uzeo slobodu. Kapital je za se zadržao slobodu za kolanje, ali je vrsti uzeo slobodu za prilagodbu, koja je temeljna zasada evolucije života. Kapital je oduzimanjem vrsti slobode prilagodbe i preuzimanjem suverenosti nad njom prisilio vrstu na obračun s kapitalom. Nastojanje vrste da zbaci sa sebe i sa života kao takvoga jaram civilizacije i kapitala dio je nužne obnove i nastavka kulturne evolucije. Vrsta će morati postupati na nov način: mjesto posluha kapitalu zauzet će smišljeno i svrhovito djelovanje. Budući da su postupci ljudi ili pripadnika vrste uvelike određeni sadržajem ljudskog uma, borba protiv totalitarne vlasti kapitala vodit će se prvobitno u ljudskim umovima. Diljem vrste bit će prihvaćen jedan sustav uvjerenja, po kojemu će čovjek trajno pripadati samo vrsti Homo sapiens, a privremeno samo životnom prostoru koji dograđuje s ostalim ljudima, s bližnjima. Za čovjeka je bližnji svaki jedinačni čovjek na kojega naiđe u životnom prostoru, u kojemu se sam zatekao.

Kapital je uzeo političku vlast u vrsti pa vrsta nije bila u mogućnosti sama voditi svoj ljudski posao prilagodbe. Vrsta BuđenjeBuđenje vrste već je počelo. Ono se u kratkom, netom minulom vremenu dogodilo u dovoljnom broju povijesnih naroda ili povijesnih životnih prostora, da treba uskoro očekivati žestok globalni rat vrste protiv kapitala. Silu i silinu kapitala ne smije se podcjenjivati, ali se još manje smije unižavati otpornost naroda i silinu združene sile života i globalnosti vrste. Svaki jaram nataknut na vrat vrste može se lako zbaciti, a svi oklopi, sve zidine i svi opkopi postavljeni oko kapitala i kapitalizma su krhki za silu života, koja ruši ili uklanja sve zapreke rastu i bujanju života, iako ona djeluje silama kratkog dosega. Zbog usitnjenosti jakih sila života vrsti su potrebni životno i ljudsko zajedništvo kao sredstva stvaranja jedne, jake sile, rezultante mnoštva sila kratkog dosega. Kapitalističko i tržišno međuljudsko nadmetanje odbojnim silama ne vodi stvaranju jake rezultantne sile, koja je vrsti potrebna za svladavanje sila civilizacije i kapitala.kao cjelina, ali ni njezine sastavne životne zajednice nisu bile u stanju provoditi svoju političku volju i obavljati svoj javni posao. Stoga se neizbježna borba vrste protiv kapitala neće odvijati u virtualnom, kibernetskom ili u kakvomu drugom nestvarnom prostoru, nego u političkom prostoru povijesnih ili novih životnih zajednica, koje sastavljaju vrstu kao vrstu. Borba vrste protiv kapitala je „vođenje politike vrste drugim sredstvima“.

Buđenje vrste već je počelo. Ono se u kratkom, netom minulom vremenu dogodilo u dovoljnom broju povijesnih naroda ili povijesnih životnih prostora, da treba uskoro očekivati žestok globalni rat vrste protiv kapitala. Silu i silinu kapitala ne smije se podcjenjivati, ali se još manje smije unižavati otpornost naroda i silinu združene sile života i globalnosti vrste. Svaki jaram nataknut na vrat vrste može se lako zbaciti, a svi oklopi, sve zidine i svi opkopi postavljeni oko kapitala i kapitalizma su krhki za silu života, koja ruši ili uklanja sve zapreke rastu i bujanju života, iako ona djeluje silama kratkog dosega. Zbog usitnjenosti jakih sila života vrsti su potrebni životno i ljudsko zajedništvo kao sredstva stvaranja jedne, jake sile, rezultante mnoštva sila kratkog dosega. Kapitalističko i tržišno međuljudsko nadmetanje odbojnim silama ne vodi stvaranju jake rezultantne sile, koja je vrsti potrebna za svladavanje sila civilizacije i kapitala.

Buđenje vrste vodi njezinu novom okupljanju u zatečenim povijesnim i drugim narodima, koji će posegnuti za svojom suverenosti, jamčiti u odgovornosti zaštitu vlastitim životnim prostorima te upriličiti napredak cijeloj vrsti. Već je dovoljno iskusnih povijesnih naroda, koji se odmeću od hegemonije slobodnoga svjetskog kapitala. Spomenut ću samo Irance, Ruse, Mađare, Poljake, Engleze, Kineze, Izraelce, Afganistance, Egipćane, Kubance, Iračane i među njima čak i Amerikance.

Krajnja svrha borbe naroda protiv slobodnog kapitala nije preuzimanje od kapitala suverenosti nad vlastitim životnim prostorima. Preuzimanje suverenosti je samo sredstvo, koje će narodima omogućiti stvaranje političkog sustava primjerenog njihovim potrebama i okolnostima u kojima žive. Politički sustav utemeljen na suverenosti naroda sredstvo je stvaranja mreže nove vrste suradnje između „države i države“. Primjeren politički sustav prvobitno omogućuje stvaranje dobra, koje je potrebno za uzajamnost, suradnju i razmjenu između „države i države“. Kineski predsjednik Ši Đinping otvoreno kaže, da će Kina pomoći svim narodima, da sami izgrade primjeren politički sustav, koji osposobljuje narode za napredak, samozaštitu i za suradnju. Civilizacija općenito, a civilizacija kapitala ili kapitalizma posebice sustavi su vlasti nad vrstom. Vlast je izvor i sila politike. Stoga se obračun između vrste i kapitala treba uzeti kao politički obračun, u kojemu su na strani vrste sila života i sila globalnosti vrste. Vrsta će poslije pobjede početi vladati sama sobom iz same sebe.

Zaključak

Ovaj prilog posljednji je od triju povezanih eseja posvećenih globalizaciji vrste, suverenosti naroda i političkom sustavu države. U esejima o političkom sustavu i o suverenosti u razdoblju globalnosti vrste rabio sam izraz „sila globalnosti vrste“, ali pojam sile globalnosti nije bio posebno objašnjen. Ovaj se prilog bavi silom globalnosti.

U zaključku svih triju pokušaja spomenut ću to, da je globalizacija učinila našu vrstu životnom cjelinom na konačnoj Zemljinoj plohi. Globalnost vrste promijenila je ulogu prostora u tomu, što u stiješnjenoj vrsti svaka životna zajednica ima svoje određeno mjesto, koje je njezin životni prostor. Životni prostori globalizirane vrste naslanjaju se jedni na druge.

Svako mjesto na Zemlji treba imati svojega mjesnog skrbnika, koji mora imati suverenost i mora nositi odgovornost za svoje mjesto na Zemlji. To je mjesna životna zajednica, koja je samo dio vrste. Pripadnost mjesnih životnih zajednica vrsti, koja je svezana za Zemlju, traži od tih zajednica, da postave politički sustav dovoljno snažan, da obavlja zadaće zaštite zajednice, stvaranja blagostanja, njege međusobne suradnje životnih zajednica i jamčenja mira u vrsti. Za obavljanje tih zadaća potrebno je, da se u svakoj životnoj zajednici svi ljudi smatraju bližnjima i da svi oni svoj životni stav temelje na pripadnosti samo našoj vrsti. Vrsti Homo sapiens dosta je ne „barbarskog kaosa“, o kojemu je pisao Halford Mackinder, nego civilizacijskog i kapitalističkog kaosa!

mr. sc. Zdravko Mršić