Britanija pred izazovima nakon Brexita

Britanci su na jedinom referendumu u posljednjih 40 godina odlučili napustiti Uniju, nakon što su 1973. godine pod Konzervativcima stupili u Europsku ekonomsku zajednicu koja se izrodila u Uniju.

Za Odlazak se bio zauzimao dio Konzervativne stranke, koja je svojim ministrima dopustila slobodno birati strane te slaba stranka UKIP, koja se 17 godina borila za Brexit. Za Ostanak su se zauzimale ostale tri cijele tradicionalne stranke (Laburisti, Liberali i škotska SNP) te značajan dio vladajućih Konzervativaca predvođen njihovim premijerom. Za Ostanak su se zdušno zauzimali i glasače izlaskom plašili EU, G7, SAD, svjetski i domaći financijski krugovi, mnogi domaći viđeni znanstvenici i vodeći ekonomisti pa čak i Kanađanin guverner Banke Engleske. Tako su se za Ostanak unaprijed izjasnili svi oportunisti.

Za Ostanak su glasali Škoti, jer su računali da se Unijom štite od Engleza, kao što su povijesno bili zaštićeni (i instrumentalizirani) od Francuza, iako EU ne štiti nikoga. Za Ostanak su glasali i Sjeverni Irci, koji su danas većinom katolici, kako ne bi RezultatiRezultat Referenduma pokazao je, prvo, da se građani nisu obazirali na volju stranaka, što je donekle i razumljivo, jer se na referendumima ne glasa za stranke kao na parlamentarnim izborim. Ipak, rezultat je pokazao da se i u Britaniji, kao i diljem svijeta ugled svih političkih stranaka srozao. Drugo, pokazalo se da referendum treba postati redovitim sredstvom demokracije upravo zato, što su stranke prestale biti izdašnim sredstvom postavljanja i provedbe nacionalne politike. Treće i najvažnije, Referendum je pokazao da su građani u svim sastavnim dijelovima Britanije glasali za suverenost naroda odnosno za obnovu suverenosti, koju su političke stranke diljem svijeta s naroda prenijele na kapital. Englezi i Velšaniza suverenost su glasali izravno, a Škoti i Sjeverni Irci neizravno.šengenska granica bila povučena duž njihove granices Republikom Irskom. Englezi i Velšani su većinom glasali za Odlazak.

Rezultat Referenduma pokazao je, prvo, da se građani nisu obazirali na volju stranaka, što je donekle i razumljivo, jer se na referendumima ne glasa za stranke kao na parlamentarnim izborim. Ipak, rezultat je pokazao da se i u Britaniji, kao i diljem svijeta ugled svih političkih stranaka srozao. Drugo, pokazalo se da referendum treba postati redovitim sredstvom demokracije upravo zato, što su stranke prestale biti izdašnim sredstvom postavljanja i provedbe nacionalne politike. Treće i najvažnije, Referendum je pokazao da su građani u svim sastavnim dijelovima Britanije glasali za suverenost naroda odnosno za obnovu suverenosti, koju su političke stranke diljem svijeta s naroda prenijele na kapital. Englezi i Velšaniza suverenost su glasali izravno, a Škoti i Sjeverni Irci neizravno.

Britanci su izglasali suverenost u temeljito globaliziranom svijetu. Bilo im je dosta daljinskog upravljanja kapitala njihovim životnim prostorom posredstvom SAD i EU unutar dviju hegemonija: SAD nad EU i EU nad njezinim članicama. Britanci su izabrali suverenost, jer je ona osnova za odgovornost. Kapital ima odgovornost samo za sama sebe, a kako obnaša tu odgovornost pokazuju česte pojave gospodarskih kriza, recesija i depresija. Suverenost nameće odgovornost za životni prostor, za životnu zajednicu i za život. Narodi moraju sami odlučivati o svojoj budućnosti.

Mene nije iznenadio rezultat Referenduma, iako je on nanio težak udarac nebrojenim političarima,koji ne razumijevaju stanje svijeta i koji ne drže do raspoloženja naroda.

Dobrodošlo iznenađenje

Dodatno dobrodošlo iznenađenje koje je donio Referendum je zdušnost kojom se premijerka Theresa May prihvatila posla koji čeka britansku politiku. U govoru od samo četiri i pol minute premijerka je iznijela svoju ideju za novu Britaniju. U govoru je dvaput naglasila da će stvoriti državu koja se „neće brinuti samo za nekolicinu povlaštenih, nego i za sve nas skupa“. Ona vidi novu ulogu Britanije u svijetu, koja će omogućiti provedbu njezine ideje. Pred Theresom May stoje neposredne zadaće istupanja Britanije iz Unije, ujedinjenja i unutarnjeg izmirenja njezine podijeljene stranke, ali i jačanja unije četiriju naroda i povrh svega ujedinjenja svih Britanaca u složan narod.

Zdušnost kojom se premijerka – koja je ostanak u Uniji bila zagovarala vjerojatno iz obzira prema bivšem premijeru – prihvatila odgovornog posla dolazi od toga što je ona u ruke dobila oslobođenu i suverenu državu, koja će svojom politikom pomoći narodu da se oporavi i da se razvija. Ideja Therese May omogućit će ne samo ujedinjenje, nego i deliberalizaciju njezine stranke.

Naime, 1975. godine Margaret Thatcher ugrabila je Konzervativnu stranku i zavela je u liberalizam. Thatcher se ubrzo poslije osvajanja vlasti otresla svih vodećih konzervativaca s kojima je osvojila vlast, unovačila „mladoturke“ i pod skrbništvom hiperliberala Miltona Friedmana i Sir Keitha Josepha od svoje stranke napravila notornu liberalnu stranku, nasuprot političkoj baštini konzervatizma, koji je bio opreka liberalizmu. Posao Margaret Thatcher nastavio je njezin štićenik John Major, a poslije je torijevski liberalizam preuzela Laburistička stranka Tonyja Blaira. David Cameron i George Osborne nastavili su djelo laburističkih liberala. (Kamo još liberali mogu migrirati?)

Rodni rasisti i feministi uspoređuju Theresu May s Margaret Thatcher. Ipak, po svojim temeljnim političkim idejama te dvije političarke su sušta suprotnost jedna drugoj. Po iznesenoj političkoj ideji premijerka May podsjeća na Winstona Churchila, koji je ujedinio narod idejom spasa Britanije zajedničkom borbom protiv njemačkog napada. U ratu Britaniju nije obranio kapitalizam, nego narod. Britanci iz rata nisu izišli samo kao pobjednici, nego i kao ujedinjen narod. Za takav su narod poslijeratne vlasti – jednako Laburisti i Konzervativci – izgradile primjeren socijalni kapitalizam, koji je bio u rukama suverene političke vlasti, a ne u šapama kozmopolitskog kapitala. Nakon Attleejeve nacionalizacije 70% britanskog gospodarstva 1945./1946. godine BritanciSad je britanski narod kao i svi narodi svijeta duboko podijeljen kao što je bio podijeljen i uoči Drugoga svjetskog rata, kad je Velika depresija produbila podjele i donijela propadanje cijelog društva. Današnji financijski kapitalizam izložio je britanski narod velikim tegobama, kakvima je bio izložen u vrijeme gospodstva Španjolaca nad svijetom, gospodstva Nizozemaca nad svjetskim morima te gospodstva Bonapartea ili Hitlera nad Europom. Sad su Britanci sluge kapitalizma, a ne njegovi gospodari.Churchill nije po povratku na vlast 1951. godine izveo ponovnu privatizaciju gospodarstva, kao što je to poslije 1979. godine učinila Margaret Thatcher. Do Thatcher je britanskom politikom vladao Poslijeratni konsenzus, kao i u SAD te u ostatku slobodnog svijeta. Istok Europe imao je svoj „konsenzus“.

[Koncem tridesetih godina prošlog stoljeća, u jeku afirmacije Trećeg Reicha i industrijaliziranog Sovjetskog Saveza, dok je W. Churchill još bio u oporbi, njegov sin Randolph rekao je „da će se kad dođe na vlast njegov otac okomiti na uspostavljeni vladajući sloj, ali da ne zna hoće li to učiniti slijeva ili zdesna“. W. Churchill je sav svoj prijeratni imetak bio stekao vlastitim autorskim prihodom.]

Izazov i prigoda

Sad je britanski narod kao i svi narodi svijeta duboko podijeljen kao što je bio podijeljen i uoči Drugoga svjetskog rata, kad je Velika depresija produbila podjele i donijela propadanje cijelog društva. Današnji financijski kapitalizam izložio je britanski narod velikim tegobama, kakvima je bio izložen u vrijeme gospodstva Španjolaca nad svijetom, gospodstva Nizozemaca nad svjetskim morima te gospodstva Bonapartea ili Hitlera nad Europom. Sad su Britanci sluge kapitalizma, a ne njegovi gospodari.

Britanci su se poslije Referenduma našli pred velikim izazovom, ali i u dobroj prigodi da se sami bore za svoju budućnost uživajući svoju novu slobodu i rabeći svoju obnovljenu suverenost. Tko je pročitao ili saslušao govor premijerke uvidio je, da je u govoru veliko nadahnuće ne samo za njezinu vladu i za njezinu stranku, nego i za cijeli britanski narod. Tko pozna povijest Engleske i Britanije zna koliko su Britanci hrabri i ne sumnja da sad imaju ideju oko koje će se okupiti. Je li danas u slabijem stanju i težem položaju Britanija ili Europska unija?

Rezultat Referenduma i premijerkin zdušan prihvat izazova Brexita ohrabrit će sve narode svijeta, da u vrlo teškim okolnostima uzmu svoju budućnost u svoje ruke. Odgovornost im nameće upravo globalizacija vrste, koju je izveo financijski kapitalizam. Teško je nositi se s voljom naroda. Globalizacija će narodima vratiti suverenost, jer će se bez suverenosti naroda sadašnji svjetski kaos samo produbljivati.

mr. sc. Zdravko Mršić