Potencijalno odlagalište radioaktivnog otpada u hrvatskoj opasnije je za potrošače električne energije nego za podzemne vode

Na pisanje ovog teksta potaknut sam brojnim prilozima u mas-medijima gdje se sukobljavaju oni koji bi gradili golema odlagališta radioaktivnog otpada i oni koji se tome protive. Dosad sam objavio nekoliko popularnih tekstova (4,6,7,8,9) o toj problematici, ali golem novac koji HEP-a izdvaja za "uvjeravanje" javnosti o potrebi izgradnje odlagališta za u Hrvatskoj nepostojeći radioaktivni otpad nadglasava sve objektivne pristupe. U javnosti se u posljednje vrijeme laički raspravlja o laički postavljenim kriterijima za izbor lokacija takvih odlagališta. Navodi se kao najznačajniji problem potencijalno zagađenje podzemnih voda takvim odlagalištem. Stanovništvo se protivi njihovoj izgradnji, a nitko ne pita da li takva odlagališta uopće u Hrvatskoj treba graditi? Ima li uopće u Hrvatskoj radioaktivnog otpada zbog kojeg bi ih trebalo graditi? Slična je pojava žestokih sukoba oko izgradnje elektrana na ugljen ili plin, gdje se na račun potrošača električne energije spore dvije moćne interesne grupe, a nitko ne postavlja pitanje, da li je trenutno uopće potrebna njihova izgradnja (brojni pokazatelji govore da nije). Pritom HEP (Hrvatska elektroprivreda) za tzv. istraživanja nekontrolirano troši golem novac prikupljen od potrošača električne energije. Stoga nije čudno da je u Hrvatskoj električna energija u odnosu na platežnu moć stanovništva oko dva puta skuplja u prosjeku nego u brojnim europskim državama za koje je prikupila podatke o cijenama električne energije.

Radioaktivni otpad posljedica je korištenja nuklearne energije (4). Najveće količine radioaktivnog otpada nastale su tijekom II svjetskog rata i u hladnoratovskoj utrci u nuklearnom naoružavanju. U korištenju nuklearne energije u miroljubive svrhe također nastaje radioaktivni otpad. Skladištenje radioaktivnog otpada nije nerješiv tehnološki problem i od radioaktivnosti se može zaštititi (10). Bogate zemlje nastoje izvesti opasan otpad u siromašne ili nerazvijene zemlje.

U Hrvatskoj je zanemariva količina (3) radioaktivnog otpada (52 m3) i za njega nije potrebna izgradnja nikakvog središnjeg odlagališta radioaktivnog otpada ili više njih (pokušaj uvrštenja u prostorni plan Hrvatske 4 lokacije za odlagališta sa ukupnom zapremninom 72000 m3), pa dakako nije potrebno ni trošenja novca za traženje mjesta gdje bi se u Hrvatskoj nepostojeći otpad trajno odlagao.

Odlagalište radioaktivnog otpada nuklearne elektrane Krško unutrašnja je stvar suverene Slovenije, a do kraja radnog vijeka (2023.god) proizvest će ga tek oko 6000 m3, dakle ni kad bi mogla raditi 500 godina i kad bi se sav otpad uvezao u Hrvatsku, ne bi napunila planirana odlagališta u Hrvatskoj (72000 m3). Zacijelo bi bilo dobro znati zašto HEP već poprilično dugo ne uvozi svoju električnu energiju iz NE Krško, a pod svaku cijenu želi uvesti slovenski radioaktivni otpad.

Uzbunjivanje javnosti tobožnjom potrebom odlaganja radioaktivnog otpada u Hrvatskoj, između ostalog, zatvara vrata miroljubivoj primijeni nuklearne energije kod nas, a svojim bespotrebnim troškovima (1994. 4,931 milijuna kuna, 1995. 10,082, 1996. 16,483, 1997. 24,123 milijuna kuna) utječe na cijenu električne energije (stoga nije čudo da je električna energija u Hrvatskoj prekomjerno skupa), jer se iz cijene struje HEP-a plaćaju ta tzv. istraživanja. S tim novcima može se "kupiti" mnogo "podobnih" ljudi koji uznemiruju ili smiruju javnost ovisno o "potrebi" i rezultatima svoga "istraživanja" i dakako obmanjuju je. Čak je nedavno HEP-ovo poduzeće (APO - Agencija za poseban otpad kako se je preimenovalo) za odlaganje nepostojećeg radioaktivnog otpada raspisalo natječaj za najbolji novinarski rad u području zaštite okoliša (valjda za one koji će najbolje obmanjivati javnost tvrdeći kako nam je takvo odlagalište "neophodno potrebno") kako bi se netko mogao eventualnim odlaganjem, tko zna kojim putem uvezenog radioaktivnog otpada u Hrvatsku - obogatiti. U Saboru je u tijeku i donošenje zakona kojim se zabranjuje uvoz radioaktivnog otpada u Hrvatsku, pa i to postavlja pitanje zašto se javnost uznemirava "problemom" odlaganja nepostojećeg radioaktivnog otpada i zašto se za to troši golem novac potrošača električne energije u Hrvatskoj.

1. U HRVATSKOJ NEMA RADIOAKTIVNOG OTPADA U KOLIČINAMA KOJE BI ZAHTIJEVALE REZERVACIJU PROSTORA I IZRADNJU GOLEMIH ODLAGALIŠTA RADIOAKTIVNOG OTPADA

U Hrvatskoj se sistematski (za golem novac) obmanjuje javnost tvrdnjama da "odlagalište radioaktivnog otpada moramo izgraditi" i tekstovima koji govore o nepostojećem problemu odlaganja nepostojećeg radioaktivnog otpada npr. "Zbrinjavanje radioaktivnog otpada u Hrvatskoj danas" (2) rukovodilaca poduzeća Hrvatske elektroprivrede za njihovu izgradnju (Javno poduzeće za zbrinjavanje radioaktivnog otpada - ili po novome Agencije za poseban otpad), t.j. privilegiranih zagovornika njihove izgradnje no ne vidi se zašto bi to bilo potrebno.

To što je navodno (2), vlada bivše države (1988.) odredila da ZEOH (zajednica elektroprivrednih organizacija Hrvatske - sada HEP) pronađe lokacije za odlagališta radioaktivnog otpada za u Hrvatskoj nepostojeći radioaktivni otpad ne začuđuje (zacijelo je bilo još neobičnih odluka). To možda može biti razlog zašto se još uvijek (desetak godina poslije), po inerciji valjda ili zbog nekih drugih razloga (nekontrolirano "spremanje" novca u vlastite džepove), troši golem novac za traženje lokacija, ali nije dovoljan argument za dokazivanje potrebe Hrvatske za izgradnjom odlagališta. Godine 1994. HEP (1) je potrošio 4,931 milijuna kuna, 1995. 10,082, 1996. 16,483, 1997. 24,123 milijuna kuna prikupljenih od potrošača električne energije. Nije jasno zbog čega potencijalni graditelji odlagališta žele poštivanje spornih akata bivše Jugoslavije koji nameću Hrvatskoj upitne i neprimjerene obveze (zbog nesposobnosti ondašnjih hrvatskih političara), a zaboravljaju na one (akte) koji Hrvatskoj osiguravaju i određena prava, iako ih bivše države sastavnice Jugoslavije izigravaju?

Podsjetimo se: Hrvatska elektroprivreda je ukinula svoj organizacijski segment za pripremu izgradnje nuklearne elektrane, jer vjerojatno ne planira njenu izgradnju. Izgleda da je zaboravila da je uložila novac hrvatskih potrošača električne energije u NE Krško, pa bi bilo zanimljivo znati kada će se HEP ustrojiti tako, da se kompetentno brine o sigurnosti te elektrane (s obzirom na investiciju, dok bi se s obzirom na sigurnost svojih stanovnika i investiciju trebala brinuti i država) i kada će se pobrinuti za obvezu Slovenije za ulaganje novca u Hrvatskoj koja proizlazi iz (sa slovenske strane izigranog) dogovora o izgradnji dviju elektrana. Umjesto toga Hrvatska elektroprivreda osniva u ratu (1991.god) Javno poduzeće za zbrinjavanje radioaktivnog otpada, koje zatim (valjda zbog "javnosti rada" za koji se zalaže i zbog toga sto ljepše zvuči) mijenja naziv u Agenciju za poseban otpad. Izgleda da ni promjena naziva poduzeća baš nije mnogo pomogla u svladavanju otpora javnosti izgradnji nečega što nije dovoljno javno obrazloženo. Zbog čega traženje lokacija za u Hrvatskoj nepostojeći (t.j. zanemarivi, a zadovoljavajuće odložen) radioaktivni otpad trebaju financirati potrošači električne energije u Hrvatskoj u računima za potrošenu električnu energiju velika je misterija.

Ako se nešto odlaže - sprema, pa tako i nisko i srednje radioaktivni otpad, mora se znati kolika je zapremnina toga što se odlaže, a ne samo koliko ima djelića - radioaktivnih izvorčića koje se želi pospremiti. Brojnost različitih izvora radioaktivnosti (premda svi oni stanu u običnu 200 litarsku bačvu i koju se može vrlo lako sigurno pospremiti), oni koji bi gradili golema odlagališta, stalno koriste kao argument za obmanjivanje javnosti odnosno opravdavanje svog posla. Postavlja se i pitanje kako to da su najednom ti brojni izvori zračenja sada postali opasni, a prije ih se nije spominjalo?

U Hrvatskoj danas ima (3) 52 m3 (pedeset dva prostorna metra) radioaktivnog otpada nastalog dugogodišnjim korištenjem radioaktivnih tvari i izvora u Hrvatskoj i sasvim je dobro uskladišten. Taj otpad stane u sobu duljine 5, širine 4, a visine 2,6 metara. Ostaje nejasno, zbog čijeg je interesa uopće bilo potrebno predlagati uvrštenje u prostorni plan Hrvatske (i dakako, bezrazložno uzbunjivanje stanovnika) četiri lokacije za izgradnju golemih odlagališta (4 x 18 tisuća m3) radioaktivnog otpada ukupne zapremnine čak 72.000 m3 (sedamdeset dvije tisuće prostornih metara)? Sedamdeset dvije tisuće ipak je poprilično više od pedeset dva prostorna metra.

Aktivnost radioaktivnog otpada (radioaktivnost - uz njegove druge osobine) je veličina koju treba poznavati, ako se želi zaštititi od radioaktivnosti (10). Što će se postići ako se na primjer ukloni sav radioaktivni otpad iz "Instituta R.Bošković" (3) tamo uskladišten (48,5 m3 od ukupno 52 m3 radioaktivna otpada u Hrvatskoj; ostatak je također besprijekorno uskladišten u Institutu za medicinska istraživanja 1,5 m3, te klinikama, bolnicama i ostalim medicinskim ustanovama 2,0 m3; u medicinskim ustanovama radi se o nisko radioaktivnom otpadu, najčešće kratkog poluvremena raspada, zanemarive opasnosti), ako u "Institutu R.Bošković" ostanu u upotrebi izvori radioaktivnosti nekoliko tisuća puta veće aktivnosti nego je taj otpad? Ako postoji odgovarajuća zaštita za te izvore, zašto ne bi valjala zaštita za mnogo manje radioaktivan otpad tamo pohranjen? Ako bi taj otpad ugrožavao podzemne vode npr. na Moslavini kad bi ga se tamo preselilo, koji su pokazatelji da to ne cini i u središtu Zagreba (u Institutu "R.Bošković")? Treba li potrošiti još mnogo novca da bi se to "istraživanjima" ustanovilo? Izgleda da to potencijalnim graditeljima odlagališta nije jasno, odnosno vjerojatnije je da namjerno zbunjuju javnost kako bi dokazali potrebu svoga posla i "pokupili" što više novca. Zbog čega bi ta neznatna količina otpada (koji je pod nadzorom u IRB i drugdje) trebala biti ostavljena na nekom golemom odlagalištu otpada i tko će snositi troškove njegova nadzora, ako nadzora uopće bude? Zbog čega se Hrvatska elektroprivreda treba brinuti (i trošiti novac potrošača električne energije) o radioaktivnom otpadu ili izvorima radioaktivnosti u našim znanstvenim institutima, bolnicama, stanovima ... kad se za to brinu druge – kompetentne institucije? Zašto se ne brine o pregolemoj električnoj energiji koja joj nestane u mreži?

Namjerno se prešućuje koliko su malene - zanemarive količine radioaktivnog otpada u Hrvatskoj (52 m3) nego se njime zbunjuje javnost kao argumentom za izgradnju golemih odlagališta radioaktivnog otpada kako bi netko zaradio uvozom radioaktivnog otpada u Hrvatsku. Tajnovitost oko podataka o zanemarivim količinama radioaktivnog otpada u Hrvatskoj pobuđuje sumnju i otpor pučanstva prema miroljubivoj primjeni nuklearne energije (proizvodnja električne energije, te zdravstvo, industrija, konzerviranje hrane itd.).

Da su potencijalni graditelji javnosti objektivno objasnili da su Hrvatskoj zaista potrebna odlagališta nisko i srednje radioaktivnog otpada (a to očito nisu u stanju nego je sistematski obmanjuju), zacijelo ne bi bilo niti otpora njihovoj izgradnji, kad bi se uvjerljivo pokazalo da od tih odlagališta ne prijeti opasnost. Da nisu javnosti lagali o potrebi njihove izgradnje moglo bi se raspravljati o kriterijima izbora lokacija za njih. Ono što je bilo javno dostupno o tom izabiru, koji je provelo poduzeće za zbrinjavanje radioaktivnog otpada, pokazuje da su uspostavljeni kriteriji njihova odabira vrlo upitni. Godinama vrlo upitno (upitni kriteriji - šumsko bilje važnije od ljudi!) "traže" se lokacije za golema odlagališta radioaktivnog otpada za u Hrvatskoj nepostojeći radioaktivni otpad.

2. HRVATSKA NEMA NIKAKVE OBAVEZE UVAŽATI I SKLADIŠTITI RADIOAKTIVNI OTPAD IZ INOZEMSTVA, PA STOGA NITI IZ NE KRŠKO U SLOVENIJI

Kad bi se uvezao i sav nisko i srednje radioaktivni otpad iz nuklearne elektrane Krško u Sloveniji (a nema niti jednog valjanog razloga niti obveze Hrvatske da se to učini) ni njega ne bi bilo dovoljno da se spomenuta odlagališta napune. Naime od 1981. (od kada je elektrana u pogonu) do 1. srpnja 1998. u NE Krško (5) je ukupno proizvedeno 1990,9 m3 otpada (ima ga manje nego prije jer je stiješnjen, a u buduće će vjerojatno zapremnina novonastalog biti još jače smanjivana) koji je odložen u krugu elektrane. Elektrana će biti zaustavljena (nakon vijeka trajanja) 2023. godine. Dakle elektrana je prošla više od trećine svog životnog vijeka, a proizvela je jedva 2 tisuće m3 otpada. Stoga od početka rada do kraja svog životnog vijeka neće proizvesti niti 6 tisuća m3 radioaktivnog otpada. Kad bi NE Krško mogla biti u pogonu 500 godina ni tada ne bi napunila planirana odlagališta (72 tisuće m3).

Zar je nedavni referendum u Sloveniji (sličan onom 1987. god. Kada je bilo odlučeno da Slovenija neće poštovati obvezu financiranja izgradnje elektrane u Hrvatskoj) kojim stanovništvo ne želi odlagalište radioaktivnog otpada u Sloveniji, razlog da ga se izgradi u Hrvatskoj? Hrvatska će trebati graditi odlagalište otpada, tek kada će na svom području imati nuklearnu elektranu, koja ga jedina može proizvesti u količinama koje zahtijevaju odlagalište. Trebalo bi ustanoviti i objasniti javnosti zbog čega bi trebalo uvesti radioaktivni otpad iz Slovenije (i to u bitno manjim količinama nego je zapremnina planiranih odlagališta) umjesto novca koji Slovenija duguje Hrvatskoj (oko 600-700 milijuna USD za izgradnju elektrane u Hrvatskoj)? To što taj otpad nastao u Sloveniji stanovništvo Slovenije ne želi, zacijelo, nije dovoljan razlog da ga mora stanovništvo Hrvatske htjeti, pogotovo ako mu se ne objasni zašto bi ga trebalo htjeti (možda zbog razvitka turizma, poljoprivrede, zaštita voda, povećanja vrijednosti okolnog zemljišta ili čega drugoga?).

O istrošenom gorivu, koje višestruko nadmašuje opasnosti nisko i srednje radioaktivnog otpada, a koje može imati i materijalnu vrijednost zbog preostale energije (koja nije mala) koju ono sadrži, se šuti. Postavlja se pitanje zašto se HEP nije usprotivio i plaćanju tzv. ekološke rente općini Krško koja nije mala (navodno 5 milijuna USD/godišnje?), a koja ne spada u troškove pogona i održavanja (u čemu treba sudjelovati). Nema li Hrvatska dovoljno svojih problema okoliša za čije rješavanje bi valjalo izdvajati novac?

Kada jednom elektrana prestane s radom (nakon životnog vijeka) trebati će rješavati problem radioaktivnog materijala nastalog njenom razgradnjom, kao i visokoradioaktivnog istrošenog goriva čije skladištenje je znatno teži problem nego spomenuti nisko i srednje radioaktivni otpad. To rješavanje unutrašnji je problem Slovenije. Možda bi ga Sloveniji bilo najkomotnije riješiti tako da sve nusprodukte proizvodnje električne energije u NE Krško izveze Hrvatskoj ili kojoj drugoj zemlji. Nije uvjerljivo i nema ekonomske opravdanosti iz jedne elektrane pola NS radioaktivnog otpada voziti na jednu lokaciju i izgraditi odlagalište, a pola izvoziti na drugu i također izgraditi odlagalište (troškovi izgradnje i pogona dvaju odlagališta, te prijevoza). Eventualnim izvozom srednje i nisko radioaktivnog otpada u Hrvatsku Slovenija neće riješiti daleko važnije probleme (visoko radioaktivno istrošeno gorivo, radioaktivni materijal nastao razgradnjom), stoga izvažanje pola NS radioaktivnog otpada iz NE Krško sigurno ni nije interes Slovenije. Problem odlaganja nisko i srednje radioaktivnog otpada Slovenija bi mogla riješiti (ako ga želi ukloniti iz kruga nuklearne elektrane) njegovim odlaganjem u bivšem slovenskom rudniku urana (koji također zahtijeva sanaciju), što bi bilo najprirodnije rješenje i bilo bi u okružju čiji se rizik po okoliš njegovim odlaganjem ne bi bitno promijenio.

Ne postoji nikakva obveza Hrvatske da uvozi radioaktivni otpad, istrošeno gorivo ili materijal koji će nastati razgradnjom elektrane Krško o čijoj sigurnosti se brine suverena Republika Slovenija. Na rad i sigurnost nuklearne elektrane Krško Hrvatska nema nikakvog utjecaja iako je rizik njena rada za metropolu Hrvatske veći nego je za velike populacijske centre u Sloveniji (zbog toga sto je smještena relativno blizu Zagreba).

Postojao je dogovor između Slovenije i Hrvatske o zajedničkoj izgradnji dvije nuklearne elektrane, jedne u Sloveniji, a druge u Hrvatskoj. Kada je elektrana u Sloveniji (Krško) počela s radom i kada je Slovenija po dogovoru trebala početi ulagati sredstva za gradnju nuklearne elektrane u Hrvatskoj, na poticaj Slovenije i oduševljenje Srbije 1987. donesen je moratorij na gradnju nuklearnih elektrana (kako bi se Hrvatska učinila još više energetski ovisnom). Dakle Slovenija nije bila za ulaganje u elektroenergetske objekte izvan "svog dvorišta" (taj model svesrdno je jedino Hrvatska primjenjivala zahvaljujući svojim "pametnim" političarima koji i danas odlučuju u energetici), a sad bi bilo "zgodno" sav otpad izvesti u Hrvatsku. Po istoj logici mogli bi se u Hrvatskoj naći "mudraci" koji će tvrditi da bi u Hrvatsku trebalo uvesti otpad (pepeo, šljaka...) iz termoelektrana u koje je Hrvatska financirala u Srbiji ili BiH (iz kojih sada također Hrvatska ne uvozi struju). Zar bi, golemoj pogrešci - izvoz kapitala i nesigurna ulaganja u elektrane izvan Hrvatske, trebalo dodati još veću - uvoz otpada iz tih elektrana u Hrvatsku. Na žalost u Hrvatskoj ima onih koji u uvozu radioaktivnog otpada nalaze svoj interes.

Slijedom logike uvoza pola nisko i srednje radioaktivnog otpada iz nuklearne elektrane kao samo jednog segmenta nuklearnog gorivog ciklusa, moglo bi se postaviti pitanje da li Hrvatska treba preuzeti i pola radioaktivnog otpada (jalovine) nastalog u proizvodnji urana u rudniku u zemlji proizvođaču urana, pola radioaktivnog otpada nastalog u procesu obogaćivanja urana i u izradi gorivih elemenata, pola rizika uslijed prijevoza radioaktivnog materijala itd. Jasno je da to nema smisla. Obilnom ekološkom rentom općini Krško, dakle cijenom električne energije Hrvatska je više nego dovoljno sudjelovala u troškovima rada NE Krško (odlaganje otpada u elektrani je jedan od troškova), kao što zajedno Hrvatska i Slovenija u cijeni nuklearnog goriva sudjeluju u rješavanju otpada u rudniku urana i preradi u zemlji iz koje ga uvoze.

3. NERIJEŠEN PROBLEM ZAJEDNIČKIM NOVCEM IZGRAĐENE NUKLEARNE ELEKTRANE KRŠKO

Kontinuirane su svađe oko troškova rada i cijene električne energije slovensko - hrvatske nuklearne elektrane Krško sagrađene u Sloveniji, o tome tko je vlasnik elektrane, oko rukovođenja elektranom, zatim prekid isporuke električne energije Hrvatskoj, optužbe hrvatske strane da Slovenija time provodi "sofisticirani oblik, terorizma", izjave slovenske strane da HEP-u odgovara da ne koristi struju iz NEK-a (kada su ponovno pripojili dalekovode HEP ne preuzima električnu energiju iz NE Krško) kako bi opravdao svoje namjere o gradnji novih elektrana iako ih ima više nego dovoljno, postavljaju mnoga pitanja o njenom radu. Stanovništvo se tome prvo čudilo, a zatim je opterećeno drugim problemima među kojima i cijenom električne energije i još skupljeg plina postalo ravnodušno.

Oni koji ponešto znaju o nuklearnoj tehnologiji i posljedicama vrlo vjerojatno (s obzirom na spomenuta zbivanja) neadekvatne brige o elektrani u pogonu sve su zabrinutiji. Valjalo bi do rješavanja vlasničkih odnosa, uspostave odgovarajućih planova zaštite i spašavanja stanovnika u slučaju havarije, elektranu privremeno staviti izvan pogona.

3.1. Sigurnost elektrane i blizina Zagreba

Slovenska strana optužuje Hrvatsku da je dužna za rad i održavanje elektrane (tj. za troškove isporučene električne energije). Da li pritom dozvoljava uvid u kompletan rad elektrane na što bi hrvatska strana prema zajedničkom ugovoru trebala imati pravo? Da li je to hrvatska strana u stanju s obzirom na upitnu kompetentnost osoba koje o elektrani (za dobar honorar!) odlučuju i daju izjave u medijima? Da li su uopće u stanju shvatiti što su problemi? Važi li to isto za zahtjeve slovenske strane? Nikad hrvatska strana nije mogla utjecati na sigurnost te elektrane (a trebala bi zbog blizine Zagreba imati odlučujuću riječ) i ravnopravno sa slovenskom sudjelovati u kontroli sigurnosti te elektrane, jer hrvatski političari nikad nisu shvaćali potrebu tog posla, a kamo li se zalagali da se ta kontrola uspostavi. Od početka rada elektrane (1981. god) međusobne optužbe su stalno prisutne. Slovenska strana optužuje hrvatsku da ne želi izdvajati novac za razgradnju elektrane niti za slovenski obrazovni centar (simulator), a prije su bile i optužbe da ne želi izdvajati niti za, sada napušteni, nerentabilni slovenski rudnik urana Žirovski vrh. Uz elektranu su se "šlepali" kojekakvi pogoni i projekti koji nemaju nikakvo opravdanje, nego se uz pomoć elektrane zadovoljavalo najrazličitije materijalne i druge prohtjeve na obje strane. Sa stanovišta struke mnogi od njih su vrlo upitni (između ostalog elektrana se "koristila" i za čišćenje rijeke Save).

Uprava elektrane je godinama bila izložena desecima zahtjeva (obje strane su se naprosto natjecale tko će elektrani nametnuti više obveza) kojima se tražilo ispunjavanje nečega što baš i nije imalo mnogo veze sa radom elektrane. Istovremeno nisu ispunjeni neki zahtjevi koji su bitni za njen rad. Slovenska strana je u tim zahtjevima bila uspješnija (valjda su imali uvjerljivije i obrazovanije političare, a i elektrana je na njihovu području). Političari i druge osobe premalog znanja o nuklearnoj tehnologiji su odavno upleli svoje prste u ovaj objekt i to može biti vrlo, vrlo opasno za njegov siguran rad.

3.2. Umjesto investicija - moratorij

U cilju poboljšanja dobrosusjedskih odnosa nužno je otvoreno razjasniti mnoga pitanja, pa će problema biti manje. Jedno od njih je i financijsko: da li Hrvatska zaista duguje Sloveniji i nije li možda obratno, da Slovenija duguje Hrvatskoj. Podsjetimo se, sedamdesetih godina napravljen je ugovor između Hrvatske i Slovenije o izgradnji dviju nuklearnih elektrana. Po tom ugovoru zajednički su se trebala rješavati i druga pitanja njihova rada, posebice državna kontrola sigurnosti. Pola zaposlenih u elektranama trebalo je biti iz Slovenije, a pola iz Hrvatske. Isto tako su se trebala rješavati i stručna pitanja odlaganja radioaktivnog otpada i razgradnje elektrana. Dakako, ta pitanja vezana uz okoliš svaka država (republika) je trebala rješavati za elektranu na svom području u skladu sa svojom regulativom i o svom trošku. Prva elektrana NE Krško sagrađena je u Sloveniji (ali relativno blizu Zagreba), a kada je trebalo započeti izgradnju elektrane u Hrvatskoj (1987.god), tj. kada je Slovenija trebala početi ulaganje kapitala u Hrvatskoj, jednostrano je proglasila moratorij na izgradnju nuklearnih elektrana (neobično da nije proglasila prvo moratorij na onu u pogonu tj. NE Krško, jer ta prijeti pučanstvu, a ne ona koja se nije počela niti graditi, kao što su učinile neke druge zemlje koje su se odrekle korištenja nuklearne energije). Zajedno sa Srbijom uspjela je taj moratorij (zbog nebrige i nesposobnosti tadašnjih hrvatskih političara) proglasiti za cijelu bivšu Jugoslaviju. Očito je, dakle, da Slovenija duguje Hrvatskoj iznos za izgradnju polovice nuklearne elektrane snage kakva je NE Krško (316 MW), a to je iznos od oko 600 - 700 milijuna USD. Slovenska optuživanja Hrvatske za tobožnji dug za rad NE Krško stoga su zanemariva prema sumi koju Slovenija, samo u energetici, duguje Hrvatskoj. Zahtjevi slovenske strane možda su potaknuti, također i nebrigom Hrvatske za svoje elektrane (i dobavu električne energije iz njih) izgrađene u Srbiji i Bosni (radi se o snazi 600 MW, dakle gotovo dvaput većoj nego što je NE Krško), pa možda smatraju, ako se hrvatski kapital poklanja Srbiji i Bosni, zašto ne bi i Sloveniji.

Umjesto da se HEP postavi uz podršku vladajućih političara u Hrvatskoj tako da traži ispunjavanje materijalnih obveza Slovenije i da se pobrine kao brižni vlasnik o stvarnoj – objektivnoj sigurnosti NE Krško relativno blizoj Zagrebu, čelnici HEP-a i oni oko njih u groznici nepotrebnog prepucavanja trabunjaju o "ugroženoj sigurnosti NE Krško uslijed isključivanja dalekovoda prema Hrvatskoj" i "sofisticiranom terorizmu Slovenije" (možda je prije riječ o terorizmu raspamećenosti, dakako obostrane). Već godinama se hrvatskoj javnosti svakomjesečno podastire beznačajan izvještaj o radu NE Krško, gdje se uz podatke o proizvodnji električne energije, hrvatskoj javnosti daju podaci koji su potpuno nebitni za sigurnost njena rada (rutinska ispuštanja radionuklida i zagrijavanje Save, količina nisko i srednje aktivnog otpada u elektrani...). Koliko je sigurna NE Krško i koliko treba biti sigurna u njima ne piše.

3.3. Razgradnja elektrane i otpad u Moslavinu

Razgradnja elektrane u Sloveniji nije briga Hrvatske (Hrvatska će razgrađivati elektranu na svom području, ako je ikada sagradi). Troškovi razgradnje su vreća bez dna (pogotovo ako ih plaća netko drugi), a ovisni su o regulativi svake pojedine države. Slovenija svojom regulativom o zaštiti okoliša (razgradnja elektrane je element te regulative) može propisati što god želi (i iz čega proizlaze, dakako, i znatni troškovi) i nitko joj to ne može osporiti i na to Hrvatska dakako nema utjecaja. Na osnovi čega bi Hrvatska bila obvezna snositi troškove koji proizlaze iz regulative zaštite okoliša u Sloveniji i zbog čega bi u Hrvatsku trebalo uvesti (dovesti) krš nastao razgradnjom elektrane u Sloveniji, pa ga odlagati zajedno s uvezenim nisko i srednje aktivnim otpadom npr. u Moslavini ili gdje drugdje u Hrvatskoj i zašto bi to lokalno stanovništvo trebalo prihvatiti?.

Istovremeno o pitanju državne kontrole sigurnosti elektrane, premda stanovništvo i dobra u Hrvatskoj (u određenim uvjetima) mogu biti čak više ugrožena u slučaju nesreće nego u Sloveniji, slovenska strana odlučuje sama i nema niti govora o tome da bi se provodila zajednički.

Sve spomenuto zabrinjava. Zagreb je relativno blizu elektrane. Upitna je sigurnost elektrane u uvjetima neriješenog vlasništva, pritisaka i miješanja nekompetentnih osoba u rad elektrane, neriješenog financiranja sve bliže i, dakako, nužne zamjene dotrajalih parogeneratora (za sigurnost bitnih dijelova elektrane). Zamjena parogeneratora nije modernizacija, nego nužan preduvjet za poboljšanje narušene sigurnosti ili smanjenja snage zbog njihove pohabanosti (začepljene oštećene cijevi i smanjen prijenos topline). Sasvim je neizvjesno hoće li u Hrvatskoj prije prestanka rada elektrane (2023. god ?) biti napravljen plan zaštite i spašavanju za slučaj havarije ili će ona biti zaustavljena prije njegove izrade. Bez takva plana u zemljama zrelim za primjenu nuklearne energije elektrana ne bi mogla biti puštena niti u pogon.

3.4. Potreban ravnopravan utjecaj

HEP i Vlada RH trebaju se izboriti da Hrvatska ima ravnopravan utjecaj i potpunu informaciju o sigurnosti nuklearne elektrane Krško (što sada nipošto nije slučaj), jer je uložila polovinu sredstava u izgradnju, kao i zato što snosi polovinu troškova pogona i održavanja (što treba, dakako, uredno plaćati). Treba ostvariti da se makar u tom osjetljivom području odluke u Hrvatskoj donose na osnovi struke i uvažavanja mišljenja stručnjaka. Tako bi, dakako, trebalo biti i u Sloveniji. U svakom poslu, pa tako i o NE Krško lakše bi se dogovorili oni koji poznaju problematiku, nego oni koji ne znaju o čemu se dogovaraju (da je tako bilo od početka njena rada, t.j. da se dozvolilo da o elektrani raspravljaju i odlučuju stručnjaci bez miješanja političara i kojekakvih drugih osoba, ne bi niti bilo nesuglasica). Dogovor o elektrani posebno je važan i zbog toga što je ona relativno blizu Zagreba, najvećeg centra populacije u njenoj okolini (37 km od središta Zagreba), na koji u slučaju havarije može itekako utjecati.

Uobičajeno je postojanje zajedničkih državnih kontrola sigurnosti za elektrane, koje su blizu granica država čak i onda ako nisu u suvlasničkom odnosu. Vlada RH bi trebala što prije zajedno sa Vladom Slovenije, a možda i Austrije formirati tim eksperata (školovanih ljudi za pojedine elemente sigurnosti nuklearne elektrane) za praćenje sigurnosti NE Krško. Kojekakvi zajednički poslovodni i drugi odbori u kojima dobro plaćene nekompetentne osobe za ovu problematiku donose odluke nadglasavanjem nisu garancija sigurna rada elektrane, dapače, velika su opasnost. Također bi bilo dobro da se ima informacija o sigurnosti nuklearne elektrane Paks u Mađarskoj (koja je udaljenija od granice Hrvatske nego NE Krško), jer i nesreća u toj elektrani može zahtijevati mjere zaštite i spašavanja u Hrvatskoj.

4. ZAKLJUČAK

Vjerojatno će u Hrvatskoj za zadovoljavanje potreba za električnom energijom biti u budućnosti potrebna izgradnja nuklearne elektrane. Stručnoj javnosti je poznato da je proizvodnja električne energije u nuklearnom gorivom ciklusu mnogo manji rizik nego u gorivom ciklusu ugljena. Izgradnja nuklearne elektrane, pak, mnogo je složeniji zahvat nego izgradnja termoelektrane na ugljen. Ako se u Hrvatskoj u razumnom roku ne može izgraditi obična termoelektrana na ugljen (Plomin2) ni uz cijenu znatno višu nego u svijetu, kako bi se mogla izgraditi u skladu s visokim zahtjevima sigurnosti nuklearna elektrana? Stoga niti ne ćudi da se problematika radioaktivnog otpada otvorila 30 - 40 godina prije nego što je potrebno (prije nego u Hrvatskoj postoji nuklearna elektrana - proizvođač radioaktivnog otpada) i što se za to bespotrebno troši velik novac. Uzbuđivanje javnosti s "potrebom" izgradnje odlagališta radioaktivnog otpada u Hrvatskoj sada, umanjit će vjerojatnost primjene nuklearne energije kada bude potrebna.

U Hrvatskoj jednostavno nema organiziranog pristupa korištenju nuklearne energije, a pogotovo ga nema u radu s javnosti. Lociranje industrijskih, energetskih pa tako i nuklearnih objekata veoma je složen proces, a kod nas se pokušava rješavati laički i daleko od očiju široke javnosti i stručnjaka. Primjer tog rješavanja je i tzv. studija: Kriteriji za izbor lokacija za termoelektrane i nuklearne objekte, ožujak 1990. izrađena za potrebe Hrvatske elektroprivrede. Spomenuta studija, prema onome što je bilo dostupno javnosti, ima veoma krupne stručne nedostatke.

Možda bi bilo dobro podsjetiti se kako je do njene izrade došlo. Još 1987/88 kada je Elektroprivreda željela graditi termoelektranu na ugljen u području Šibenika (koje je dakako bilo i najveći potrošač električne energije), došlo je do žestokog otpora javnosti njenoj izgradnji. Na sastanku u tadašnjem resoru državne uprave za graditeljstvo, prostorno planiranje i zaštitu okoliša predložio sam da se po uzoru na američku metodologiju za izbor lokacija za nuklearne elektrane (11) analizira cjelokupan prostor Hrvatske da bi se našle najpogodnije lokacije za termoelektrane za ugljen. Prijedlog i metodologija rada je prihvaćena. Kada je trebalo taj posao realizirati nastali su problemi, zbog mnogo veće zainteresiranosti za dobivanje novca nego da se nešto korisno napravi. Da bi se dobilo što više novca "posao" je proširen na traženje lokacija za nuklearne elektrane (nisu uvrštene u prijedlog prostornog plana niti HEP s njima računa), podijeljen na "faze", a zatim da bi se ostvarila još veća dobit i na nepotrebno traženje lokacija za odlagališta (nepostojećeg) radioaktivnog otpada. Napravljen je radni tim od osoba, koje (izuzev jednog ili dva člana) nisu imale nikakvog predznanja za taj posao. Kako je način rada i odlučivanja u takvom laičkom timu bio daleko ispod razine kakva se problemu lociranja takvih objekata mora pridavati povukao sam se iz njegova sastava. Nisu poštovana osnovna pravila struke dana u materijalima Međunarodne agencije za atomsku energiju iz Beča o tome kako pristupiti izboru lokacija za takve objekte (12). Zanimljivo je da se ni sama elektroprivreda ne pridržava onoga što je napisano u boljem dijelu njene tzv. studije (o termoelektranama na ugljen). Dakle, protivno tzv. kriterijima za izbor lokacije, svojom odlukom da će graditi termoelektranu na lokaciji bivše tvornice glinice u Obrovcu ili pak u Lukovu Šugraju u parku prirode Velebit, ne uklapa se u te (svoje) kriterije. Dakako, ni ova kao ni izrada niza kojekakvih studija bez ozbiljne stručne provjere, vrlo cesto nedostupnih stručnoj javnosti ne pomažu rješavanju problema energetike u Hrvatskoj. Stoga je bespredmetno raspravljati o tzv. kriterijima za izbor lokacija za odlagališta nisko i srednje radioaktivnog otpada kojeg u Hrvatskoj praktički nema, čak ako ga se i uveze, jer se ni ti kriteriji, vjerojatno s razlogom, neće uzimati u razmatranje kod odlučivanja o lokaciji.

S obzirom na spomenuto, a budući da se zalažu i za javnost rada potencijalni graditelji odlagališta trebali bi objasniti za koji i čiji se radioaktivni otpad (budući da ga u Hrvatskoj nema, a niti ga u državi Sloveniji nema dovoljno i nije problem Hrvatske) planiraju odlagališta. Trebaju objasniti zbog čega plaše stanovnike malim izvorima zračenja u širokoj upotrebi (60.000 "opasnih" dojavljivača požara i druge naprave zanemarive zapremnine radioaktivnih izvora - potrošačka dobra po stanovima), a tvrde da je odlagalište nisko i srednje radioaktivnog otpada "potpuno sigurno" i kako misle takvim proturječnim izjavama zadobiti povjerenje javnosti. Što žele postići pričama o tome kako je radioaktivni otpad svuda po Hrvatskoj raspršen i da stoga trebaju odlagališta? Gdje to u Hrvatskoj ima nekontroliranog radioaktivnog otpada, od kuda se stvorio, koje zapremnine i koje je aktivnosti? Ako znaju da ga ima, zašto ne obavijeste mjerodavne, i osmisle kako će ga pronaći i prikupiti?

Ako jednom potencijalni graditelji pokažu potrebu Hrvatske za tim odlagalištima, tada ni uspjeh kod zabrinute javnosti vjerojatno neće izostati. Naime, ne treba zaboraviti da je potreba za nečim najvažniji motivirajući činilac ljudi za prihvaćanje toga. Do tada, do dokazivanja potreba Hrvatske za njihovom izgradnjom, pak, dobro je da postoje sve brojniji protivnici izgradnje golemih odlagališta za uvoz radioaktivnog otpada u Hrvatsku i što uspješnije odupiranje "poslu" koji bi zaista morao biti javan - ne samo deklarativno i treba im u tome pomoći.

Za sada je mnogo opasnije za potrošače električne energije (jer još više poskupljuje ionako preskupu električnu energiju) traženje lokacija za nepostojeći radioaktivni otpad u Hrvatskoj, jer je golemo razbacivanje novca za taj izmišljen "posao", nego što bi bila prijetnja odlagališta (ako se sagrade) podzemnim vodama jer u Hrvatskoj nema radioaktivnog otpada koji bi se u njih stavio.

Literatura:

1. Godišnje izvješće HEP-a 1994, 1995, 1996, 1997
2. D.Subašić, A.Schaller: Zbrinjavanje radioaktivnog otpada u Hrvatskoj danas, EGE 4/98, 35-42
3. Izvještaj o kvaliteti okoline u Hrvatskoj u 1989. godini, Resor uprave nadležan za graditeljstvo, prostorno planiranje i zaštitu okoliša, Zagreb 1990.
4. B.Molak: Što treba znati - prije odluke, Vjesnik HEP-a 64
5. NEK: energija i okoliš, Bilten 32 Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, srpanj 1998.
6. B. Molak: Slovenija Hrvatskoj zbog nuklearke dužna 700 milijuna dolara, Novi list 19.rujna 1998. (Prilog Plus str5)
7. B.Molak: Hrvatska ne smije biti smetlište radioaktivnog otpada, Vjesnik HEP-a 68/69
8. B.Molak: Zašto se Hrvatska odriče lokacije za NE Prevlaka, Vjesnik HEP-a 71
9. B.Molak: Nuklearni rašamon, EKO Vijesti 5, str 4-5, travanj 1997.
10. B.Molak: Radioaktivnost i kako se zaštititi, Sigurnost 40 (3) 209-223, 1998.
11. Technical Guidance for Siting Criteria Development, NUREG/CR-2552, U.S. NRC, Dec.1982, (Sandia NL)
12. IAEA Safety series 50-SG-S9, Site Survey for Nuclear Power Plants, Vienna 1984.

Dr. Branimir Molak, dipl. inž.
Hrvatska vodoprivreda, svibanj 1999., br 80, 52-56

{mxc}