Tko i zašto je u bescjenje prodao INA-u?

Ministri i stručnjaci bescjenja

Trenutno u medijima spominjane osobe u afericama u Podravci (uključivo silazak sa scene glumca koji je imao ulogu ministra gospodarstva) i one koja je glumila ministra obrane (kamioni) po iznosima (60 i 10 milijuna kuna) koji im se stavljaju na "dušu" (također i onih u brojnim drugim afericama) posve su beznačajne u odnosu na one koje "posluju" npr. u energetici o kojima mediji šute.

Predsjednik Republike se u Dnevniku HRT od 5.11.2009. požalio da mu nije dostupan ugovor o prodaji INA-e Mađarima. Postavlja se pitanje kako to da do pred kraj drugog mandata, nije uspio saznati tko i zašto je Mađarima prodao (u bescjenje) INA-u, najvrednije blago u Hrvatskoj, i tako postigao da hrvatski puk mora vrlo skupo kupovati naš plin i naftu od Mađara? Ipak je vrlo dobro da je to izjavio, makar i pred kraj mandata, da narod zna što mu preostaje. I predsjednica Vlade je brzo reagirala, pa je Vlada RH objavila je na svojim internetskim stranicama tajni Ugovor o međusobnim odnosima dioničara Ine, iz siječnja ove godine (koji je potpisao bivši ministar „zaigrani dečko“ Polančec), a to, dakako, nije ugovor o prodaji INA-e. Zanimljivo je da je spomenuti ugovor iz 2009. bio tajna i za brojne male dioničare INA-e. Zašto?

Kako regulira njihove međusobne odnose ako je i za njih tajna? Vlada i MOL ugovor o prodaji 25 posto plus jedne dionice Ine za 505 milijuna USD sklopili su u srpnju 2003. Zašto ne objave taj ugovor, jer je to pravi ugovor o prodaji INA-e?. Ostatak dionica do 47,15538 posto INA-e, MOL je kupio u javnoj ponudi dionica. Dakle, ostalo bi otvoreno pitanje tko i zašto je Mađarima 2003. prodao (u bescjenje) četvrtinu INA-e, najvrednije blago u Hrvatskoj, i tako postigao da Hrvatski puk mora vrlo skupo kupovati naš plin i naftu od Mađara, a sada žele kupiti beznačajno skladište plina Okoli za 250 milijuna USD, da u emisiji Otvoreno HRT 11.11.2009. nismo saznali da je ta „stručna“ osoba koja je prodala prvu četvrtinu INA-e upravo g. Ljubo Jurčić. Nije rečeno zašto je prodana INA. Skladište Okoli (4 kompresora, 22 bušotine, 500 mil.m3 plina) sasvim je dovoljno za količine plina koje se uvozi, žele sada kupiti za čak oko 250 milijuna USD, a prodali su četvrtinu INA (1/4 od ukupno u INA-nih stotina bušotina, 24 plinska polja sa ukupno 40,9 milijardi m3 plina, 34 + 8 naftnih (i kondenzatnih) polja sa 11,7 milijuna m3 nafte i kondenzata, golema mreža plinovoda i naftovoda, rafinerije... – prema službenim javno dostupnim podacima 2007.) Mađarima u bescjenje, za samo 505 milijuna USD. Zašto je uopće odvajan posao s plinom od tehnološki ne djeljivog naftno plinskog?

Inače, toliko besmislica i dezinformacija o energetici koliko su u emisiji izjavili "stručnjaci" (Jurčić, Šunjić i Štern) zaista se rijetko viđa. Ovakvi "stručnjaci" uz političare glavni su činitelji razaranja Hrvatske. Zacijelo je u tome prednjačio Jurčić prodavatelj INA-e. Zanimljivo je da je Jurčić 2005. kritizirao prodaju INA-e. Vrijednost 25 posto dionica Ine, ranije prodanih za 505 milijuna dolara, danas iznosi 800 milijuna dolara, procijenio je bivši ministar gospodarstva Ljubo Jurčić. Tada je izjavio: »Inu treba što prije privatizirati, no nisam za to da se dionice Ine daju umirovljenicima, bivšim radnicima i braniteljima kojima njihov doprinos društvu treba pravično nadoknaditi u novcu. Nacionalni resurs poput Ine treba prepustiti na upravljanje profesionalcima, koji će povećavati njezinu vrijednost i efikasnost«. Ne znajući do emisije Otvoreno da je upravo Jurčić prodao INA-u, ja sam 2005. reagirao na njegovu izjavu ne znajući da on sam kritizira onog „drugog“ Jurčića koji je kao ministar gospodarstva prodao INA-u. Tekst: „Koliko vrijedi INA i zašto je prodavati?“ napisao sam 3.5.2005. Nakon cenzure (i razmišljanja uredništva) koja je trajala više od mjesec dana, moj tekst, u kojem sam ga „oprao“, sa ponekim izmjenama objavljen je u Vjesniku 6.6.2005. pod naslovom: „Ministri i stručnjaci bescjenja“ http://www.vjesnik.hr ili http://www.vjesnik.hr. Dakako, da se nije usudio reagirati. Sada sam saznao da je Jurčić - kritičar isti onaj Jurčić koji je prodao četvrtinu INA-e. Eto takvi su naši političari – „stručnjaci“.

Oni koje zanima mogu u nastavku vidjeti cijeli moj tekst iz 2005. bez izmjena, a ako saznaju zašto je prodana INA neka jave – napišu. Posljedice toga „posla“ stanovnici Hrvatske svakodnevno osjećaju kroz sve skuplje energente.

„Koliko vrijedi INA i zašto je prodavati?“ (napisano 3.5.2005)

Povodom procijene bivšeg ministra gospodarstva Ljube Jurčića, objavljene u članku “Ina vrijedi između 3.2. i četiri milijarde dolara” u Vjesniku 30.4.2005., da 25 posto dionica INA-e prodanih Mađarima za 505 milijuna USD danas vrijedi 800 milijuna USD može se postaviti mnoštvo pitanja bivšem ministru, ali i onima prije i poslije njega. Zašto je prodana četvrtina INA za manje novca nego što danas vrijedi i zašto je uopće prodavano ono što donosi golemu dobit? Zar je tristo milijuna dolara beznačajna brojka u zemlji gdje mnogi osiromašeni i obespravljeni stanovnici gladuju i zašto za štetu nitko ne odgovara? Političari pričaju da je tzv. privatizacija velika pljačka, a ništa ne čine da je zaustave i da krivce strpaju tamo gdje im je mjesto - iza rešetaka. Vrlo je upitna i brojka o vrijednosti INA-e tada kada su prodali 25%. Vrlo jednostavne analize, objavljene u nekoliko glasila, pokazale su da je tada vrijedila najmanje 10 milijardi USD, a četvrtina je prodana za svega 505 milijuna. Dakle već tada je šteta iznosila oko dvije milijarde USD, a ne 300 milijuna prema današnjoj vrijednosti kako hrabro tvrdi Jurčić koji je u tom poslu bio ministar. Zbog porasta cijene nafte i plina i povećanja bilančnih rezervi nafte i plina INA-e danas je osjetno veća.

Zašto političari i nadalje žele u bescjenje prodavati INA-u i zašto se bivšem ministru ne dopada da se dionice INA-e podijele umirovljenicima, bivšim radnicima i braniteljima? Kakvi su to “profesionalci” – kojima prema Jurčiću “treba prepustiti upravljanje INA-om” - upravljali INA-om kada je g. Jurčić bio ministar i kada je nastala spomenuta šteta i kakvi su to danas “stručnjaci” kada je i dalje nastoje prodavati u bescjenje. Zašto za nas znanstvenike i stručnjake koji smo se angažirali u obrani zemlje nema mjesta u INA-i? Zašto smo prognani? Ne progone samo generale.

U naslovu članka se tvrdi da danas INA vrijedi između 3,2 i 4 milijarde USD. Je li to baš tako? Bilančne rezerve nafte u Hrvatskoj prema službenim podacima danas iznose 21,87 milijuna m3 ili 137 milijuna barela što po današnjim cijenama nafte na svjetskom tržištu od oko 50 USD/bbl iznosi oko 6,8 milijardi USD. Vrijednost domaćih rezervi nafte preradom u domaćim rafinerijama u derivate na benzinskim postajama najmanje je tri puta veća te iznosi više od 20 milijardi USD. Dakako da bi dio tog iznosa ostao državi u vidu poreza i kada bude u vlasništvu stranaca, ukoliko tada novi vlasnici ne kažu da ih naši zakoni ne zanimaju, što se već događalo.

Bilančne rezerve plina prema službenim podacima iznose 41 milijardu m3, a po cijeni plina od 0,35 USD/m3 što je plaćaju kućanstva to je vrijednost od 14,3 milijarde USD.

Dakle samo bilančne rezerve imaju vrijednost veću od 34 milijarde USD. Dakako da od toga treba odbiti troškove proizvodnje, koji najvjerojatnije ne prelaze 10-15 % tog iznosa. Za usporedbu, podsjetimo se, objavljeno je da su izravne ratne štete u Hrvatskoj oko 30 milijardi nenamirenih USD.

Što je s rafinerijama, benzinskim crpkama, naftovodima, plinovodima, opremom, zgradama itd.?

Rafinerije, iako su kako tvrde - stare, zadovoljavaju potrebe Hrvatske za naftnim derivatima, a uz to i izvoze svoje proizvode, te stvaraju golemu dobit svojim radom. Koliko one vrijede g. Jurčiću i zašto ih treba pokloniti strancima? U INA-nom vlasništvu je još 405 benzinskih postaja od ukupno 683 na području Hrvatske. Kolika je njihova vrijednost? U Hrvatskoj je izgrađeno oko 1.700 km transportnih i 15.000 km distribucijskih plinovoda. Koliko ih je ostalo u vlasništvu INA-e, a koliko u novonastalim organizacijama i kako su u novo vlasništvo (kao i postaje) dospjeli? Kolika im je vrijednost? Podsjetio bih da se pisalo kako za izgradnju transportnog plinovoda od Istre do Karlovca (u biti od Italije) treba namaknuti od kućanstava u prekomjernoj cijeni plina oko 300 milijuna USD, pa neka izračunaju koliko vrijede kilometri i kilometri već izgrađenog. Račan - Fižulićevim ugovorom o NE Krško uz ukupnu štetu od oko 2 milijarde USD Hrvatska se obvezala, što joj nikad prije nije bila obveza, uplatiti za zbrinjavanje nuklearnog otpada iz elektrane Krško oko 350 milijuna eura. Za taj iznos mogli su već odavno povezati jadranska ležišta plina s potrošačima u Hrvatskoj da bi ublažili zimske nestašice tog energenta, a ne prodavati ga u bescjenje Italiji. Ministar bi možda mogao objasniti čijih su i 610 km jadranskog naftovoda i kako su u vlasništvo dospjeli.

Dakle, INA danas vrijedi desetak puta više nego što piše u naslovu spomenutog članka. Zacijelo bi bivši ministar i oni prije i poslije njega kao i ostali stručnjaci za rasprodaju INA-e mogli odgovoriti na spomenuta pitanja – kojih ima ih još jako mnogo, a «politički vrh» uopće ne zanimaju.

Jedini izlaz za stanovništvo Hrvatske u energetici i smanjivanju energetske ovisnosti je nacionalizacija svih ovih blaga koja su oteli stanovništvu i oduzimanje imovine i smještanje svih koji su to izazvali tamo gdje im je mjesto. Isto, dakako, vrijedi i za sva druga područja života u Hrvatskoj.

Dr. Branimir Molak, dipl. inž.
Bilješka o autoru http://www.croatia.ch
e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.