Zahtjev za revizijom zakona o pravima nacionalnih manjina
Smatramo da je nužno podvrći reviziji one segmente Zakona o nacionalnim manjinama koji nisu u skladu sa standardima visoko razvijenih demokracija i bogatih država svijeta te na taj način onemogućiti da predstavnici zanemarivo malog biračkog tijela budu ključan čimbenik kod formiranja Vlade RH. Nedopustivo je, osim toga, da predstavnici nacionalne manjine budu zastupljeni u svim tijelima državne vlasti, u svakom ministarstvu, veleposlanstvima ... samo zato jer su Srbi, na primjer, i zato jer su omogućili svojim rukama stvaranje većine u Saboru. Nedopustivo je da netko bude potpredsjednik Vlade, državni tajnik ili veleposlanik samo zato jer je Srbin. Ako ni zbog čega drugoga onda već iz razloga što su tako u privilegiranom položaju u odnosu na Hrvate koji ne postaju visoki i dobro plaćeni dužnosnici RH samo zato jer su Hrvati, već zato jer su ih građani izabrali preko stranačkih ili nezavisnih lista.
Onemogućiti Hrvatsku kao nacionalnu državu
Zbog čega se, isto tako, prešućuju izjave (pristaje li se na njih?) da (određene) nacionalne manjine ne ulaze ni u kategoriju 'hrvatski (politički) narod, da nisu obuhvaćeni ili da ih ne može, ne smije obuhvatiti ni ta, u kohezivnom smislu najslabija politička kategorija povezanosti i pripadnosti. Valja istači da se tako stanovništvo svodi na imaoce domovnice i državljanstva, odnosno na građane bez obveza prema Državi i Domovini - ona je tu samo ako im treba. Mogli bi čak posumnjati i na održivost pojmova kao 'stanovništvo Hrvatske' - dakle, nema kategorija u koju ulaze i koju odgovorno dijele s ostalim stanovnicima, zapravo s Hrvatima.
Već ranije, je antihrvatski i prečanski filozof, Milan Kangrga pokušavao podmetnuti teze, a zapravo pretpostavke za opisani politički položaj, nespojivosti, suprotstavljenosti nacije i demokracije, bez obzira što je nedvojbeno da ideje suvremene nacionalne države, demokracija i nacija, jednakost, sloboda i bratstvo, proizlaze iz istog izvora, Francuske revolucije, i da se po svome sadržaju, demokracija i suvremena nacija, često pojavljuju i kao istoznačnice. Jasno, nacija obuhvaća pravo na integritet prostora stanovništva (jednakost i bratstvo), odnosno ono što zastupnici tih određenih nacionalnih manjina u RH doživljavaju kao asimilaciju, a ne, recimo, kulturalizaciju, Jednostavno, oni čine sve da onemoguće Hrvatsku kao nacionalnu državu, odnosno da odbiju i samu pomisao da se to odnosi na njih. Dakle, osporavaju pravo koje se predmnijeva kada se kaže nacionalna država, a Hrvatska to jest po svome Ustavu.
Društvena stagnacija
Prema svim parametrima po kojima se mjeri demokratski, gospodarski, financijski, kulturni, intelektualni potencijal i standard jedne države, Hrvatska je još jako udaljena od onih zemalja koje u tom pogledu prednjače. Čak i između tranzicijskih zemalja koje su do prije 20- tak godina živjele u totalitarnim i diktatorskim režimima više ili manje realnog socijalizma mi se kao država ne nalazimo u samom vrhu. Razlozi zbog kojih je to tako višestruki su i slojeviti. Neosporno je da je Domovinski obrambeni i oslobodilački rat bio ogromna, objektivna i otežavajuća okolnost koja je taj razvojni proces značajno usporila. Tako u tim teškim uvjetima nije se realno mogla očekivati bilo kakva lustracija pa čak ni samo u pojedinim segmentima kao npr. pravosuđu za koje se vrlo dobro zna na koji je način u jugo - totalitarističkom sustavu funkcioniralo te kako su postavljani suci i državni odvjetnici koji su krojili pravdu po mjeri režima - svemoguće partije i njezinih obavještajnih službi. Takvi sudovi su odradili pretvorbu (još za vrijeme A. Markovića) i kasnije u hrvatskoj državi privatizaciju, a što do današnjih dana generira ogromni potencijal opravdanog nezadovoljstva u hrvatskom društvu.
Pravosudni sustav ni do danas nije tako ustrojen da bi ga se moglo zvati neovisnim, trećim stupom vlasti u Državi već je interesno isprepleten sa onom strukturom iz bivšeg sustava (tzv. tehnomenađeri prije svega) koja danas uglavnom čini gospodarsku i upravljačku elitu (ona politička ne postoji kao 'elita') u RH. Oni održavaju politički i socijalni mir tako što potkupljuju razne skupine hrvatskog društva koje procjenjuju kao moguću potencijalnu opasnost za svoj položaj. Zato danas imamo, na primjer, gotovo tisuću registriranih braniteljskih udruga(!?)... niz 'utjecajnih' građanskih udruga sa po dva - tri člana koji su, uz veliku podršku 'naših' medija, samo dekoracija koja treba ostaviti dojam demokratičnosti upravo kao i one manjinske organizacije - od seksualnih do onih nacionalnih manjina. Upravljači Hrvatske to smatraju održavanjem statusa quo iako takav 'status quo' zapravo predstavlja opću društvenu stagnaciju.
Ni bogatije države nemaju takav luksuz
Apsurdno je da takva Hrvatska, koja je deficitarna u nizu premisa nužnih za funkcioniranje stabilne demokratske države, a što u ovo vrijeme dugotrajnih i teško premostivih kriza, socijalnih previranja, preispitivanja i 'preslagivanja' međudržavnih odnosa, ratova koji su u tijeku, a i onih što neposredno predstoje, ima primjerice Zakon o pravima nacionalnih manjina koji nigdje u našoj galaksiji ne postoji, a koji nije samo politički, već i ogroman financijski problem - u ovoj besparici pogotovo. Ne postoji nacionalna država na svijetu, osim Hrvatske, u kojoj nacionalne manjine vladaju, u kojoj su one stalni jezičac na vagi pri konstituiranju Vlada. Taj model se želi proširiti i na Srbiju i Crnu Goru kako bi manjine postale faktor spajanja nekakvih balkanskih višenacionalnih tvorevina.
U Njemačkoj, na primjer, postoji danska nacionalna manjina koja ima svoje predstavnike u Zemaljskom parlamentu Schleswig - Holsteina ali ti predstavnici ne mogu svojim rukama nekome omogućiti većinu i zajedno sa njim vladati. To je nepojmljivo baš kao što je nepojmljivo da ih ima u Saveznom parlamentu. Postavlja se pitanje po kojem su se modelu i kakvim kriterijima ravnali naši zakonodavci kada su Zakonom o pravima nacionalnih manjina uveli standarde koji su nepoznanica u visoko razvijenim demokracijama i neusporedivo bogatijim državama. Ne smijemo zaboraviti da ta prava koštaju enormno puno novaca i da bi si bogatije države, kada bi to bilo u redu, puno lakše mogle priuštiti takav luksuz.
Neupućenom će zvučati neobično da se ti isti 'naprednjaci', svjetska avangarda 'boraca' za prava nacionalnih manjina, istovremeno 'ustručavaju' zauzeti za dopisno (i internetsko) pravo glasovanja svojih državljana, a što je i BiH već uvela!? Zašto? Zar to isto ne spada u kategoriju demokratskih, građanskih i ljudskih prava? Zašto nekome ne omogućiti pravo na izbor ako iz bilo kojih razloga nije u Domovini ili u blizini hrvatskog DKP-a? Zašto ljude mučiti da satima čekaju ispred nekog konzulata kako bi ostvarili svoje građansko pravo? Ne, oko toga se ovi demagozi ne angažiraju i to ne zato jer to ne bi spadalo u njihov djelokrug rada već zato jer to nije u interesu vladajućih upravljačkih struktura u Hrvatskoj (i njihovih patrona iz međunarodnih krugova) pošto bi tako stotine tisuća Hrvata koji žive izvan Hrvatske mogli glasovati na izborima!?
Ovaj apel upućujemo Saboru RH i svim građanima naše zemlje da podrže naš zahtjev za revizijom Zakona o pravima nacionalnih manjina u onim segmentima u kojima ta prava zadiru u prava većinskog naroda u Republici Hrvatskoj čineći ga pri tome neravnopravnim u odnosu na pripadnike nacionalnih manjina!
Ninoslav Mogorović, za Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva "Krasna zemljo"