Ako ima ambicija opstati kao moralna, civilizacijska i demokratska činjenica, hrvatsko domoljublje beskompromisno će ustrajati na nepomirljivosti ustaškog zločina i legitimiteta borbe jugoslavenskih partizana. Tek tada će biti moguća i smirena rasprava o zločinima antifašista i komunista. Dok u jugoslavenskom antifašizmu ne prepozna istinsko hrvatstvo, kad mu je do toga već toliko stalo, a u 'neovisnosti' NDH bijedu zločina i mržnje, hrvatsko domoljublje ostat će siroče povijesti.

- Vuk Perišić, T-Portal, 20. veljače 2012.

“

”

Reagiranja - Ninoslav Mogorović: Antifašizam po Vuku!

Krucijalni je problem zbog kojeg nema nikakvog, a kamoli konstruktivnog dijaloga i barem minimalnog međusobnog uvažavanja između tzv. ljevice i hrvatskog domoljublja, što ta samozvana "ljevica" ponajprije nije uopće hrvatska, a po intelektualnom potencijalu ni prava ljevica, već samo državotvorno - jugoslavenska. Mjerilo njezine „progresivnosti" sastoji se jedino u tome koliko je predana i otvorena „bratstvu i jedinstvu" naroda i narodnosti propale im države. Granice u kojoj su oni „progresivni" poklapaju se točno s granicama bivše države. Ni manje ni više!

Zar ne, Vuče?

Vuk namjerno traži od HD (hrvatskih domoljuba) ono što zna da je za njih u potpunosti neprihvatljivo, naime, da u jugoslavenstvu prepoznaju istinsko hrvatstvo ili kako on veli ako u „jugoslavenskom antifašizmu ne prepozna istinsko hrvatstvo... ostat će siroče povijesti". MinimumČak i u toj propaloj umjetnoj tvorevini, pa i za života diktatora, Hrvatska i Jugoslavija su predstavljali dva različita pojma, koji nisu ni tada mogli biti nikakav sinonim - s izuzetkom, naravno, u glavama kojekakvih jugo-državotvornih „vukova", a koji i danas na žalost u Hrvatskoj čine jedan oveći „vučji čopor"Dakle, već u startu Vuk P., polazeći od ničim utemeljenih i apsurdnih premisa, traži od HD nešto što je u svakom pogledu čisti nonsens, nešto što nema nikakve veze sa racionalnošću i što je u stvarnosti nemoguće povezati izuzev prisilom.

Za Vuka P. su Hrvatska i Jugoslavija sinonimi što je i semantički pogrešno. Čak i u toj propaloj umjetnoj tvorevini, pa i za života diktatora, Hrvatska i Jugoslavija su predstavljali dva različita pojma, koji nisu ni tada mogli biti nikakav sinonim. S izuzetkom, naravno, u glavama kojekakvih jugo-državotvornih „vukova", a koji i danas na žalost u Hrvatskoj čine jedan oveći „vučji čopor".

Istina, u odnosu na sveukupni broj stanovnika broj pripadnika „vučjeg čopora" zanemarivo je malo, ali su vrlo utjecajni, a u nekim segmentima, poput medija, gotovo dominantni. Dakle, iako ih je malo, vrlo su dobro raspoređeni. Za te tzv. ljevičare su Josip Broz Tito, Jugoslavija, „bratstvo i jedinstvo", socijalističko samoupravljanje, „antifašizam" i „nesvrstanost" sve sinonimi. Jer, kad kaže Jugoslavija kao da kaže Tito, kad kaže bratstvo i jedinstvo isto je kao da je kazao Jugoslavija, a jedno i drugo su naravno Tito. Zar ne, Vuče?

O onom što je zaslužilo „drugarsku kritiku"

Ponajprije kao neprijeporan jugoslavenski antifašist ne bilo loše da Vuk P. ipak malo promisli što je KPJ s Titom radila između 10. travnja i 22. lipnja 1941. godine? Zapravo još od 23. kolovoza 1939. godine pa do 22. lipnja 1941. Pripadnici KPJ su bili loši ili, točnije, nikakvi antifašisti! Jesu li i u tom razdoblju bili antifašisti ili su zapravo imali zadaću samo opravdavati pakt Hitlera i Staljina, odnosno Ribbentropa i Molotova kako je to iz razumljivih razloga do danas ostalo zapisano u povijesnim udžbenicima? Već tu je antifašizam, onaj jugoslavenski, zaslužio barem „drugarsku kritiku", zar ne?

Zatim, uvažava li Vuk P. povijesnu činjenicu da se Jugoslavija raspala u nekoliko dana nakon invazije njemačkih trupa u travnju 1941.? Uvažava li on ono što ga je i Tito učio da je stara Jugoslavija bila umjetna tvorevina i tamnica većine naroda koji su u njoj živjeli? Neka pokuša nabrojati one političke snage koje su nakon raspada monarhističke Jugoslavije bile za njezino obnavljanje? Tko je od njih, osim Tita s dvije do tri tisuće nejedinstvenih sljedbenika, framasona, anglofila, uopće i Britanaca kao najutjecajnijih vanjskih čimbenika, bio za njezinu obnovu ... tko još ... nitko, nitko drugi!

Pravi antifašizam je bio borba za nacionalno oslobođenje

U Hrvatskoj, ako mi dopusti Vuk P., među antifašistima - komunistima i socijalistima tog predratnog i ratnog vremena - nisu prevladavali tada oni Titovi jugoslavenski, koji su jedini željeli obnovu Jugoslavije. Od Cesarca i većine iz Kerestinačke grupe do Hebranga nije antifašizam smatran borbom za obnovu Jugoslavije već borbom za oslobođenje od nacističke i fašističke okupacije novonastale države. U Dalmaciji i kasnije Istri antifašisti su se borili za oslobođenje od okupacije i ujedinjenje sa maticom zemljom Hrvatskom.

Misli li Vuk P. da je antifašizam tada bio prije svega klasna borba ili pak prvenstveno borba za nacionalno oslobođenje? I Tito je u više navrata priznao da je stara Jugoslavija nestala u vrtlogu rata, a sam je stavio u svoj program njezinu poslijeratnu obnovu. Čak i u tom Titovom konceptu bilo je uz AVNOJ mjesta i za ZAVNOH, što znači da je i on priznavao hrvatske antifašiste. Tu činjenicu, međutim, Vuk P. ignorira i poziva se na nekakav, tada nepostojeći, jugoslavenski antifašizam - nešto što nije ni moglo postojati jer jugoslavenske države više nije bilo. Vrlo perfidno i zločesto.

Po Vuku P. moglo bi se zaključiti, postoji podjela na jugoslavenski antifašizam i hrvatski – što onda? - fašizam ipak ne, jer nije Vuk P. baš toliko bedast da takvo što tvrdi. Ali mržnja i zločin... e e e e, to već da!

U Srbiji se čekala Crvena armija

I povijesne knjige u bivšoj državnoj tvorevini, u kojima se vrlo često, blago rečeno, zaobilazila istina, nisu negirale činjenicu da je primjerice u Srbiji antifašizam bio zanemarivo slab i da bi Tito bez Crvene armije do danas još čekao na ulazak sa svojim partizanima u Beograd. Koliko je Srbija imala partizanskih korpusa, a koliko Hrvatska? Zašto Hrvatsku i Srbiju ne usporedi i u tome segmentu nego se nasilno sve stavlja pod jugoslavenski zajednički nazivnik. Po Vuku P. i nekim drugim jugo–vucima u RH.

U jugoslavenskim se školama nije učilo kako se ne smije pravo jednog naroda na svoju državu izjednačavati sa bilo kakvim pa i totalitarnom režimom koji je u nekom povijesnom trenutku bio u njoj na vlasti.ReakcionarnoOdista je žalosno da Vuk P. svoje „progresivne" kvalifikacije „šlepa" i u 21. Stoljeće. To se jedino može, vokabularom primjerenim njegovom ideološkom svjetonazoru, nazvati reakcionarnim Ne, naprotiv, učilo se da je svaka samostalna hrvatska država neminovno fašistička i reakcionarna te da će prije „Sava poteći uzvodno nego što će Hrvati imati svoju samostalnu državu". To je Vuk P. dobro naučio i zapamtio. A što je možda i najgroznije on tako i misli.

Vuk P. je jednostavno reakcionar

Odista je žalosno da Vuk P. svoje „progresivne" kvalifikacije „šlepa" i u 21. Stoljeće. To se jedino može, vokabularom primjerenim njegovom ideološkom svjetonazoru, nazvati reakcionarnim.

Na kraju postavimo i pitanje, zbog čega Vuk P. odriče pravo na hrvatsko domoljublje hrvatskim SDP - ovcima, na primjer? Prema Vuku P. hrvatski socijaldemokrat bi morao prvo biti jugoslavenski antifašist da bi mogao onda biti dobar i jedino tako prihvatljiv hrvatski domoljub.

Međutim, za nas HD, hrvatski antifašist može jedino biti netko tko je ujedno i hrvatski domoljub. S druge strane, Vuk P. i jugo–vuci takvoga socijalistu, socijaldemokrata, komunistu, anarhista, što god već bio ne će nikada priznati kao antifašistu, već će i on biti strpan među „ustaše". To „titići" poput Bakarića, Špiljaka, Cvetkovića, Runjića, Bilandžića, Šuvara ... ali ni Račan, Tomac... nisu nikada do kraja razumjeli. Slijedom toga nisu kod stvaranja SDP–a raščistili s Titom i jugoslavenstvom koje je on zastupao u povijesti radničkog pokreta njegove države već su, i zbog bogatog nasljedstva u nekretninama, ostali na Titovim stavovima. Dok se takvi ne ograde od Josipa Broza Tita i potraže idejni oslonac za svoju partiju u nekim drugim osobama iz hrvatskog radničkog pokreta oni neće moći računati na glas niti jednog istinskog hrvatskog domoljuba čak i onda kada se radi ujedno i o hrvatskom antifašistu!

Ninoslav Mogorović