U Sarajevu je, reklo bi se, daleke 1914. godine ubijen austrougarski prijestolonasljednik Ferdinand. Nakon tog ubojstva započeo je Prvi svjetski rat, jedna u nizu velikih katastrofa čovječanstva. Naravno, pucanj Gavrila Principa bio je samo povod, a uzroci su bili druge naravi. Bili su to, dakako, različiti i suprotstavljeni interesi velikih sila. Nešto ranije, Carskom proklamacijom od 5. listopada 1908. godine anektirana je Bosna i Hercegovina. Premda su svi znali da Bosna i Hercegovina nije dio Austro-Ugarske, za divno čudo aneksiju su priznale sve europske zemlje. I Monarhija je krenula u demokratizaciju i europeizaciju Bosne i Hercegovine. Budući je anektirana zemlja bila veoma slabo razvijena, Monarhija je velikodušno nastojala razviti najvažnije industrijske grane. Posebice one koje su imale mnajviše sirovina. I sve što je razvila dala je stanovnicima Bosne i Hercegovine. Ništa nije uzela za sebe.

Kako je i agrarno pitanje, pored toga što je bilo veoma slabo riješeno, bilo i veoma osjetljivo političko pitanje, Monarhija je odmah krenula tražiti rješenje kako više nikada ne bi došlo do sukoba i ratovanja protiv posjednika, aga i begova. Sve seljake, svu raju, je bespogovorno i bezuvjetno oslobodila kmetske ovisnosti i osposobila za samostalno gospodarenje. Svim stanovnicima te čudne zemlje izmislila je i dala jedno ime – Bošnjani. I tako je sve teklo, kao u bajci, do pojave ludog Principa. Ludog, jer je njegov pucanj bio znak za početak rata. Pošto je rat ružna stvar, nesreća, a narod kaže nesreću treba što manje spominjati, a kamo li o njoj pričati, narod treba poslušati. Zbog toga ću preskočiti i Prvi svjetski rat i sve ostale, pa i ovaj zadnji, kojeg je zaustavio Dayton, čiju smo obljetnicu proslavili.

E, o tom Daytonu treba popričati. Danas, pet godina poslije aneksije, pardon, naprijed sam pisao nešto o aneksiji pa mi se zamutilo pred očima, dakle, pet godina nakon Daytonskog sporazuma što imamo u Bosnii i Hercegovini?Imamo prijestolonasljednika iz Monarhije, oprostite, o Bože što mi je, nije prijestolonasljednika nego Predstavnika, Visokog predstavnika. Imamo sve građane gospodarski osposobljene, da od uživanja i od dobrote jedva dišu. Na najboljem smo putu da svi seljaci postanu kmetovi. E, vrag ga odnio, ovakove greške su stvarno previše. Ako mi se dogodi još jednom, stvarno ću prestati pisati ovaj članak. Dakle, ispravka. Na najboljem smo putu da nam svi seljaci i seljačine postanu veleposjednici. Ima naznaka da ćemo riješiti i političko pitanje. Vele da smo jedna nacija, jedan narod koji govori istim jezikom. Prošle godine su nam to pojasnili plakatom na kojem je bila naslikana u prvom planu džamija, a u pozadini dvije crkve, pravoslavna i katolička, s potpisom SFOR-a. Čim su oni u potpisu, znači morat će to biti tako riješeno, oni su najjači.

Istina, nešto su se poslije toga ušutjeli, zanijekali da nam to oni prave, valjda iz skromnosti. A i ova trojica su se žestoko pobunila pa kontaju nek' to malo stane. Imamo još godinu dana fore da to riješimo. Bit će to šest godina od Daytona, taman onoliko koliko je proteklo od aneksije do pucnja u predstavnika. Joj, nije predstavnika, nego prijestolonasljednika. Pošto sam obećao da ću prestati pisati članak ako mi se dogodi još jedna greška, evo i prestajem. Samo kazat ću vam da namjerno ne pravim greške. Ne pravim svega mi na svijetu. Bit' će da sam ustao na lijevu nogu. Di' ćeš se boriti protiv rogatih, a ovim prijestolonasljednicima, sada nisam pogriješio, vire dva roga iz glave. I da ne zaboravim postaviti vam jedno nagradno pitanje. Ono glasi: je li Bosna i Hercegovina država? Razmislite, nemojte odmah reći da nije.

Anto Marinčić
Hrvatska riječ, prosinac 2000.

{mxc}