Paradoks - samoubojstva branitelja - išli su u rat, a sad više ne vide smisao
Jedna od aktualnih tema ovih dana svakako je tema samoubojstva. Čini mi se da je najjače odjeknula vijest o samoubojstvu glumca Robina Williamsa. Uz tu vijest, hrvatsku javnost posebno je pogodila ona o samoubojstva 
BraniteljiBranitelji su išli u rat sa ciljem oslobođenja države. Pitanje je: kako odjednom više nemaju smisla u životu? Jesu li ostvarili svoj cilj? Kako je moguće da su imali smisao u vremenu rata, kada su se borili i živjeli u nemogućim uvjetima samo da bi ostvarili svoje ciljeve, a sada kada su oni ostvareni – gube smisao? Logičnim se čini da njihov cilj možda ipak nije ostvaren.branitelja na sam Dan domovinske zahvalnosti.
Zašto jedna osoba u određenom trenutku reagira na takav, samodestruktivan način? Na to pitanje nemoguće je u potpunosti odgovoriti, no medji se ipak bave pitanjima razloga, okolnostima čina, raznih opravdanja i slično. I onda nakon nekoliko dana (ako i toliko) tema pada u zaborav. Došla je nova vijest, novi sukob je izbio, netko novi se polio kantom hladne vode i to je dovoljno da se smrt glumca, branitelja ili nekog trećeg zaboravi. Koliko je dramu morao čovjek proći? U kakvim je problemima morao biti da mu se činilo da je to jedini izlaz?
Stručnjaci kažu da samoubojstvo nije čin koji je usmjeren ka smrti, nego on predstavlja vapaj u pomoć, posljednji krik kojim čovjek vrišti da mu se pomogne; najčešće nakon nekoliko vapaja koji nisu poslušani [1]. Frankl govori da su ljudi najspremniji za suicid kada više ne vide smisao [2].
Usporedimo li te teze sa našom, konkretnom stvarnošću vidimo paradoks. Branitelji su išli u rat sa ciljem oslobođenja države. Pitanje je: kako odjednom više nemaju smisla u životu? Jesu li ostvarili svoj cilj? Kako je moguće da su imali smisao u vremenu rata, kada su se borili i živjeli u nemogućim uvjetima samo da bi ostvarili svoje ciljeve, a sada kada su oni ostvareni – gube smisao? Logičnim se čini da njihov cilj možda ipak nije ostvaren.
Odgovornost
S druge strane, kolika je odgovornost nas koji nismo prepoznali, ali ni dalje ne želimo prepoznavati ljude u potrebi oko nas? One koji ne vide izlaz iz kriznog stanja u kojima se 
nalaze i koji bi mogli ponoviti isti takav čin? Je li moguće da je posljednji krik osobe zaglušen kantom hladne vode, celebrity razvodom ili nečim sličnim?
Prema nekim informacijama u Hrvatskoj svake godine samoubojstvo počini stotinjak branitelja[3], plus još nešto i „nebranitelja". To je više od STO obitelji bez oca, brata, sina, muža!! Kako ova činjenica nema odjeka u javnosti, točnije – kako ga ima tako malo? Je li to i namjera medija ili tek slučajnost? Bojimo li se suočiti sa takvim činjenicama ili nas je strah prepoznati svoj dio odgovornosti za drugoga?
Zaključit ću ovo mnoštvo pitanja sa još jednim kojeg je papa Franjo nedavno postavio, citirajući tekst Starog zavjeta: Gdje ti je brat...? Vidimo li svoga brata? Prepoznajemo li njegovu potrebu? Želimo li ga čuti? Brinemo li se više za nekog jadnička u Zimbabveu od svojega bližnjega, koji je tu – pored nas, i koji diže ruku na sebe jer više ne može...
Jakov Mamić
________________________________________
[1] usp. Đ. Ljubičić i sur.: Suicid i duhovnost; Sveučilište u Rijeci, Medicinski fakultet Rijeka, 2010., str: 23.
[2] usp. V. E. Frankl: Patnja zbog besmislena života, UPT, Đakovo, 2011, str. 17.
[3] usp. Jutarnji list - Svake godine suicid počini između 100 i 120 branitelja
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.