Nedavno je Uredništvo ovog Portala pozvalo svoje čitaoce da se uključe u argumentiranu raspravu o ulasku Hrvatske u EU. Nažalost, odziv se uglavnom sveo na apodiktične, a često i isključive iskaze mahom anonimnih komentatora o njihovom osobnom izboru. U svjesnoj ili nesvjesnoj pozadini takvih ponašanja često se krije pogrješna ocjena da su ne samo hrvatski narod, nego i intelektualna javnost koja čita Portal HKV-a, potpuno nesposobni racionalno prosuditi što je za Hrvatsku dobro, a što nije. Time se ponavlja, uglavnom sa suprotnim predznakom, pogrješka sadašnje HDZ-SDP-ovske političke oligarhije, koja se opredijelila promicati ulazak u EU ne iznošenjem cjelovite istine nego marketinškom kampanjom kroz velike medije u domaćem i stranom vlasništvu.
Napomenimo da je izbjegavanje takve rasprave, između ostalog, suprotno javnom pozivu Hrvatske biskupske konferencije. Zato je najvažnije da hrvatska javnost bude upoznata s argumentima „pro et contra" ulaska u EU, pa sa zadovoljstvom prenosimo iz današnjeg Hrvatskog lista pismo člana HKV-a prof. Branimira Lukšića, kojim briljantno upozorava na neke realne teškoće s kojima se susreće EU i s kojima će se susretati i Hrvatska, ako u nju uđe.(hkv)
Recimo istinu o Europskoj uniji
Hrvatska se nalazi pred odlukom ući ili ne ući u EU, a da nikada nitko nije hrvatskome narodu iscrpno iznio argumente za i protiv tog ulaska. Štoviše, čak ni temeljni instrument EU, Lisabonski sporazum, nije još preveden na hrvatski jezik i tako nije postao dostupan saborskim zastupnicima i ostalim građanima Hrvatske koji tu odluku moraju donijeti. Postoje ozbiljni razlozi koji govore protiv ulaska Hrvatske u EU. Od njih ćemo ovdje spomenuti organizacijsko-pravne, gospodarske i duhovno-kulturalne. Počnimo s organizacijsko-pravnim razlozima. Po svom ustroju EU je neoliberalna federalna diktatura, dakle nedemokratska tvorevina koja pogoduje interesima velikih korporacija. Predsjednik Europskog vijeća, koje je nakon Lisabonskog sporazuma iz 2009. godine institucija EU u strogom smislu toga pojma, predstavlja EU u međunarodnim odnosima, iako on nije biran od građana EU, nego je postavljen od Europskog vijeća koje tvore šefovi država članica, ili predsjednici vlada država članica, što je suprotno temeljnom načelu demokracije, da narod bira one koji ga predstavljaju.
EU ima parlament, ali on niti donosi zakone, niti je ovlašten predlagati ih. Parlamentarni zastupnici mogu samo raspravljati o već predloženim zakonima i o njima davati svoje mišljenje. Taj parlament ima sada 736 zastupnika, od kojih bi Hrvatska, kad bi postala član EU, imala 12, dok ih npr. Njemačka ima 99. Vrlo značajnu ulogu ima izvršno tijelo nazvano Europska komisija. Ona priprema i predlaže pravne akte, sastavlja nacrt proračuna, provodi usvojene akte i zastupa EU u međunarodnim pregovorima. Europska komisija sastoji se od 27 komesara imenovanih na razdoblje od 5 godina, a osim njih zapošljava preko 23.000 eurokrata i oko 10.000 daljnjih vanjskih suradnika. Golema birokratska mašinerija EU 'proizvede' više od 5000 novih pravnih propisa godišnje. Dosadašnja sveukupnost pravnih propisa EU, koja se naziva 'pravna stečevina' (francuski 'acquis communautaire'), broji više od 170.000 stranica, s bazom podataka do sada od 2.815.000 dokumenata. Možemo li pretpostaviti da je tu birokratsku Himalaju papira itko pročitao? Ako, pak, uzmemo u obzir, da 'kopenhaški kriteriji' iz 1993. godine procjenjuju države kandidatkinje koje žele ući u EU i prema tzv. 'pravnom kriteriju', drugim riječima prema tome jesu li sposobne preuzeti obveze članstva temeljem 'pravne stečevine' EU, onda možemo shvatiti koliko je proizvoljnosti u procjenjivanju podobnosti za primanje u EU jer tu šumu podataka i propisa nisu pročitali ne samo predstavnici zemlje koja želi ući u EU, nego ni procjenitelji. No ovima zadnjima posao olakšavaju 'topnički dnevnici'.
U sažetku onoga stoje gore izneseno možemo reći da su nedemokratičnost u izboru članova političkih institucija EU, utjecaj izvršne vlasti na zakonodavne postupke i nepregledno brdo pravnih propisa, temeljne oznake bruxelleske eurokracije, te da EU nije zastupnička demokracija nego federalna diktatorska struktura korporativnih gospodarskih interesa.
Gospodarske posljedice
Osvrnimo se sada kratko na gospodarske posljedice ulaska male države poput Hrvatske u EU. Jedno od temeljnih načela EU je sloboda kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala na području država članica. Lisabonski sporazum izričito naglašava propusnost i ukidanje državnih granica među članicama EU. Gubitkom kontrole država članica nad njihovim vanjskim granicama nestaje jedna od bitnih oznaka suvereniteta. Budući da međunarodno pravo traži za priznanje državnosti jasno određeno područje s vanjskim granicama, jasno određeno stanovništvo i učinkovitost vlasti na tome području, možemo zaključiti da članice EU nemaju pravne atribute državnosti. Osim toga, s obzirom na spomenutu slobodu kretanja ljudi, kapitala, robe i usluga, postoji realna mogućnost da kapital bogatijih članica pokupi i prisvoji nacionalna dobra članica koje su manje financijski snažne. Osim toga tržište manjih i ekonomski slabijih članica bit će preplavljeno proizvodima gospodarski moćnijih članica, što će imati za posljedicu slabljenje ekonomske moći onih prvih i porast nezaposlenosti u njima. I doista, svjedoci smo da visoke stope nezaposlenosti potresaju neke zemlje EU (npr. u Španjolskoj sada je stopa nezaposlenosti dosegla 21 posto radno sposobnog pučanstva). Dodajmo ovome i mogućnost, da će taj kapital, koji je radi dobiti ušao u ekonomski slabiju državu članicu, zapošljavati jeftiniju radnu snagu iz drugih članica, ili da će čak nakon stanovitog vremena preseliti svoje proizvodne kapacitete u druge članice gdje je radna snaga još jeftinija (tzv. 'outsourcing').
Zbog ovoga načela o slobodi kretanja ljudi unutar EU, ne će se moći spriječiti masovne seobe stanovništva jedne članice u drugu, što bi moglo imati za posljedicu temeljnu promjenu strukture stanovništva u članicama s manjom populacijom. Ako uzmemo u obzir da će ti useljenici imati aktivno i pasivno pravo glasa i na lokalnim izborima na području svog useljenja, imamo klasičnu sliku kolonizacije.
Duhovne i kulturalne posljedice
Sada još nekoliko riječi o duhovnim i kulturalnim posljedicama ulaska u EU, s posebnim osvrtom na eventualni ulazak Hrvatske. Hrvati su od svojega pokrštenja bili i ostali dio kulturalne i duhovne Europe pa oni žele u zajednici europskih naroda i dalje ostati Europljani, ali na svoj hrvatski način.
No Europa nije isti što i EU. Kad čovjek prelazi iz užih granica vlastitoga u sveopće, univerzalno, bilo na vjerskom, kulturalnom ili političkom području, on ne smije prekinuti pupčanu vrpcu s onim stoje njemu vlastito, konkretno, gdje on plete svoju povijest. To je ona stalna dijalektika spajanja univerzalnoga s partikularnim, dijalektika izlaska i povratka. Samo ono stablo može raširiti svoju krošnju koje pusti duboke korijene u zemlju u koju je posađeno.
Pogledajmo sada kako stoji s moralnom i kulturalnom međusobnom integracijom članica EU? Nestaju li, ili barem smanjuju li se, njihova međusobna nerazumijevanja, njihove trzavice? Povijest nam svjedoči da složenije društvene tvorevine ne uklanjaju probleme i zla onih manje složenih, nego da te probleme uzdižu na višu razinu. Osim toga, na svakoj se višoj razini složenosti pojavljuju novi problemi i nova zla. Stoga nije spas u složenosti, nego u snazi faktora integracije koji podržava tu složenost. Integracija je mnogo veća na temelju duhovnoga i moralnoga zajedništva, nego političkoga ili gospodarskoga. Najveće jedinstvo Europe usprkos njezinoj različitosti bilo je u vrijeme kršćanske Europe. Nakon kohezijskog faktora kršćanstva, Europa je zadržala svoje jedinstvo, ali već oslabljeno, kroz humanizam i renesansu klasicizma. Danas postajemo sve svjesniji da se ova moralna i kulturalna integracija Europe ne može zasnivati na zajedničkoj obrani i zajedničkoj valuti, na maču i euru. Kroz europsku povijest ta se kulturalna i moralna integracija temeljila na tri stupa: na baštini starogrčke filozofije, na rimskopravnoj tradiciji i na judeokršćanskoj baštini jedinstvene vrijednosti i dostojanstva svakog čovjeka bez obzira na njegovu vjeru, rasu, klasu ili nacionalnost. Ovi su ideali formirali ono što nazivamo europskim Zapadom.
EU potresa duboka kriza duhovno-moralnih vrijednosti
Kakvo je danas stanje u EU glede ovih duhovno-moralnih vrijednosti? Konstatirajmo činjenicu da danas EU potresa duboka kriza tih vrijednosti, potpuni moralni relativizam. Evo nekoliko primjera za ovu tvrdnju. U svibnju 2004. godine britanska nacionalna revizijska kuća (NAO) podnijela je izvješće o 10.000 slučajeva prijevare u EU u 2002. godini (700 milijuna funti). U 2001. godini počinjena su u EU 5.482 slučaja prijevare u iznosu od 386 milijuna funti. Spomenimo i podatak da svake godine 'nestane' oko 5 posto proračuna Europske komisije u iznosu od 4 milijarde funti. Prema pisanju njemačkog lista 'Der Spiegel', središnjica EU svakog dana pokrade građanima oko milijun eura. List piše, da su članice EU 2006 godine prijavile središnjici u Bruxellesu 12.926 prijestupa, od čega je nastala šteta od l milijarde i 155 milijuna eura, a od toga je otpalo na prijevare 323 milijuna eura (vidi Gojko Borić 'EU je korumpirani-ja od Hrvatske', 'Hrvatski list' od 30. 8. 2007.). Iz svega ovoga možemo zaključiti, da individualno i kolektivno kršenje moralnih vrijednosti hara i u EU kao posljedica ideologije o relativnosti morala. Ta se EU ustručava čak spomenuti Boga u svome ustavu.
Nakon ovog osvrta na neke organizacijsko-pravne, gospodarske i duhovno-kulturalne probleme i negativnosti koje pristupanje EU nosi sa sobom, možemo zaključiti da današnja EU više sliči na trgovačko društvo s manjinskim i većinskim dioničarima, nego na integraciju suverenih demokratskih država. Budući da se Hrvatska nalazi pred odlukom hoće li ili ne će pristupiti toj i takvoj državnopravnoj tvorevini, potrebno je otvoreno, objektivno i temeljito informirati hrvatske građane što ih čeka ako Hrvatska postane dio ove federalne diktature korporativnih interesa koju karakterizira veliki deficit demokratičnosti. Ova je informiranost hrvatskih građana tim više potrebna jer u Hrvatskoj postoji u ovom pogledu jedan prividan paradoks, da su političari koji su bili bivši komunisti danas najsnažnije uporište globalističkog kapitalizma, pa stoga i najgrlatiji pobornici ulaska Hrvatske u EU. No taj je paradoks samo prividan jer su i njihov dojučerašnji komunistički internacionalizam, kao i njihov današnji kapitalistički globalizam, samo odraz njihova indoktrinacijski uvjetovanog nedostatka ljubavi prema hrvatskoj domovini.
prof. dr. Branimir Lukšić
Hrvatski list