Riječ “februarski” dolazi iz jezika koji mi je materinski

Naslućujem primjedbu da se podrobno i opširno osvrćem na jednu riječ dok znatan dio svijeta biva zahvaćenim globalno prijetećim ratovima. I da se zapravo zaokupljam tričarijama. Hoteći opravdati svoju činidbu, podsjećam da su “varvari” (barbari) s istoka vojnom silom 1991. nasrnuli na Dubrovnik, pri čemu im pogonsko gorivo bijaše mitomanska indoktriniranost o “vekovnom srpskom Dubrovniku” kao “srpskoj Atini” u kojoj se govorilo i pisalo srpski. Velikosrpskih se ciljeva nisu u bitnome odrekli ni nakon vojnih poraza 1990-ih, samo su prilagodili taktiku i terminologiju: govore o granicama “srpskoga sveta”, o “srpskom kulturnom prostoru” za koji kažu da se rasprostire posvuda gdje živi srpski narod, a tu se, uvjereni su tamošnji ideolozi i praktičari, treba provoditi “jedinstvena kulturna i obrazovna politika”.

U skladu s time “nipodaštavaju” sve hrvatsko: nacionalni i kulturni identitet, povijesnost i državnost. To je posljednjih godina najviše izraženo u nijekanju hrvatskih kraljeva i drugih vladara, osobito kralja Tomislava – a sve povijesne dokumente koji o njima svjedoče ignorantski nazivaju “vatikanskim falsifikatima”.

Srbi i latinska Višeslavova krstionica

Vodu na srpski mlin uvelike tjeraju i neki povjesničari iz Hrvatske koji ne samo da smatraju upitnim kralja Tomislava i njegovu krunidbu nego među inim govore da nema pouzdanih povijesnih podataka o postojanju hrvatskoga kneza koji se zvao Višeslav. Istodobno u Srbiji udžbenici izdavača “Klett” (u Hrvatskoj “Profil Klett”) uče mlade Srbe da je Višeslavova krstionica “srpski kulturno-istorijski spomenik” jer, kako objašnjavaju, govori o srpskome knezu Vojislavu. Podsjetimo se da su na Višeslavovoj krstionici latinski uklesi iz kojih među inim iščitavamo da je to djelo (krstionicu) dao učiniti stanoviti svećenik Ivan u doba kneza Višeslava (... SUB TEMPORE VUISSASCLAVO DUCI…). Nastala je, najvjerojatnije, početkom 9. stoljeća u Ninu.

Razložno se upitati: Što Srbi imaju s latinskim jezikom i kako njihovi srednjovjekovni spomenici mogu biti na latinskome? No s ovdašnjim povjesničarima koji negiraju postojanje hrvatskoga kneza Višeslava u isti rog pušu i brojni hrvatski jezikoslovci i rječničari – visoko školovani, ali ne odveć razboriti – koji u rječnicima donose pogrešno shvaćene razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika tako da u lijevi stupac uz doista srpske riječi poput “babadevojka” (neudata žena zrele dobi), “beonjača” (bjeloočnica), “docniti” (kasniti), “pavlaka” (vrhnje), “preduprediti” (preduhitriti), “vaspitanje” (odgoj) – svrstavaju brojne latinizme – koji sa srbizmima imaju veze koliko i Zapadno Rimsko Carstvo sa Smederevskim sandžakom.

Autoimuna bolest Hrvatâ

Brojni znakovi ili simptomi upozoravaju na poremećenu ravnotežu, odnosno nešto kao “kolektivni kognitivni disbalans” (divnog li tročlanog latinizma!), slično kao što povišena tjelesna temperatura upućuje na poremećeno i time nenormalno stanje organizma. Ovdje je riječ o (metaforičkoj) autoimunoj bolesti, kod koje imunosni sustav napada svoje zdrave stanice i tkiva kao da su tuđe i neprijateljske, od čega organizam boluje i pati. Kada Hrvati svoje – zapadno, katoličko, latinsko – vide kao tuđe i odbacuju ga, a Srbi prihvaćaju i svojataju, možemo biti sigurni da će bolešću zahvaćeni Hrvati sa svojim jezikom biti (na duži rok) neizbježno na gubitku.

Naime, je li normalno i zdravo da se stranima, nehrvatskima i “tipičnijima za srpski jezik” smatraju uz ostalo izvedenice od nazivâ mjeseci koje su – pišući hrvatski – među inim Hrvatima izobilno rabili otac hrvatske književnosti Marko Marulić, otac hrvatskoga jezikoslovlja isusovac Bartol Kašić, zatim najumniji (po svoj prilici) Hrvat svih vremena, a to je isusovac Ruđer Bošković, glasoviti filozof i znanstvenik, uz njih i franjevac Andrija Kačić Miošić, koji je napisao “Razgovor ugodni naroda slovinskoga”, među Hrvatima drugu po čitanosti (i slušanosti) knjigu, nakon Biblije?

Povod je ovomu članku tekst poštovanoga gospodina dr. sc. Stjepana Razuma, kojemu zahvaljujem na čitateljskoj pomnosti i jezičnoj revnosti. U rubrici “Pisma čitatelja” u “Hrvatskome tjedniku” od 19. ožujka 2026. uvelike se pohvalno – i samo u jednoj leksičkoj pojedinosti kritički – osvrnuo na moj članak “Neka Bog čuva zadarskoga teologa i filozofa neznabošca prof. Marka Vučetića” objavljen u HT-u sedam dana prije. Gospodin Razum primjećuje da se u članku koristim riječju “februarske” te na moje susljedno pitanje kako tvoriti pridjev od imenice “veljača” nudi odgovor: “Zašto ne ‘veljačke večeri’?! Hrvatski jezik snažan je u tvorbenome smislu.”

Je li gospodin Razum time pokazao simptom spomenute bolesti? Nije – ako samo smatra da je prikladnije reći “veljački” nego “februarski”. Jest – ako uz to u pridjevu “februarski” vidi srbizam. A poremećaj bi to većma bio zabrinjavajući uzme li se u obzir da je Stjepan Razum katolički svećenik.

Rado ću pristati uz njegovu tvrdnju da je hrvatski jezik snažan u tvorbenome smislu. Ali i dodati kako je ta tvorbena snaga ipak ograničena. Ne manjka ni primjerâ tvorbene slabosti hrvatskoga jezika – a jedan od njih upravo je pridjev “veljački”. Izražavam odbojnost spram toga pridjeva i sklonost prema pridjevu “februarski”. A imenicu “veljača”, kao “svojiju” (to većma svoju), volim više nego “februar”. Ti se odabiri mogu doimati nedosljednima i protuslovnima – ali vrlo su razložni i dosljedni.

Heideggerova “neautentična egzistencija”

Gospodin Razum, razumljivo, nije mogao znati da sam se o tome dogovarao s lektoricom “Hrvatskoga tjednika”, poštovanom profesoricom Marinom Marijačić. Objasnio sam zašto ne želim pridjev “veljački” i zamolio da bude “februarski”: to je, rekao sam, za mene znak jezične samosvijesti, identitetske snage, obilježja pripadnosti zapadnomu kulturnom krugu. A napisati “veljački” značilo bi mi da sam zaglibio u – kako govoraše veliki Martin Heidegger – “neautentičnu egzistenciju”, u ono bezlično “se” (tako interpretiramo Heideggerovo “das Man”), koje se iskazuje kao diktat nesamosvjesnoga ponavljanja općih mišljenja, kao odricanje od življenja “iz sebe” i prihvaćanje življenja “iz drugih”, brbljanja i raspričavanja u gomili; što u konkretnome slučaju znači da se riječi “februar” i “februarski” smatraju srbizmima, da se Hrvati služe svojim nazivima mjeseci (tako se smatra, tako se govori i piše itd.). Štoviše, da sam se pokolebao i napisao nategnuto i rogobatno “veljački”, a ne klasično i skladno “februarski”, u doživljavanju sebe bio bih slabić koji podliježe kompleksima. Znam da mnogi to ne smatraju kompleksaštvom. No svatko ima svoje (pa i kada prihvaća tuđe) uvide i argumente, motive i razloge. Prosto im bilo! (Ah, kako li ljubim staru hrvatsku riječ “prost” u svim oblicima, značenjima i surječjima! “Zato se vojska dviže, a grad osta prost” [tj. slobodan], čitam u Marulovoj “Juditi” pa zapjevušim stih “Prosta je radost moja…” [jednostavna radost] iz Oliverove “Malinkonije”.)

Subotnja šetnja i “ponedjeljački” sastanak

Otkud takva isključivost i polemička zaoštrenost? – pomislit će mnogi čitatelj. Neki će i primijetiti da se pridjev od imenice “veljača” nalazi u nekim rječnicima hrvatskoga jezika, a moguće je naići i na povijesne pojmove “Veljački patent” Franje Josipa I. (1861.) i “Veljačka revolucija” u Rusiji (u ožujku 1917., ali Rusima je to bilo u veljači po starome kalendaru, julijanskome, nazvanu po rimskome imperatoru Gaju Juliju Cezaru). Takva rječnička i povjesničarska zasvjedočenost pridjevâ izvedenih od imenice “veljača” – nisu mi dovoljan razlog da budem među njihovim porabnicima. Važna mi je prihvaćenost u jeziku kao živome organizmu – a toga u ovome slučaju nema. Nigdar nisam čuo da je tko u govoru – koji nije usiljen ili artificijelan – rekao “veljački”. Još je gori slučaj s pridjevom od mjeseca studenoga. Posve nezgrapno i uvelike zbunjujuće bilo bi reći “studeničko jutro”, “studenski mraz” i tomu slično, pa nam ostaje s obzirom na konotacije najvećma nesretan (sjetimo se Krležine “Pijane novembarske noći 1918.” i avnojskog “29. novembra” 1943.), ali stoljećima među Hrvatima uobičajen pridjev “novembarski”.

Kada su pridjevi posrijedi, podsjećam da još manju tvorbenu snagu pokazuju nazivi danâ u tjednu. Samo od imenicâ “subota” i “nedjelja” imamo prikladne pridjeve (npr. “subotnja šetnja” i “nedjeljni ručak”). Ali kako bismo posežući za pridjevima nazvali (riblji) objed petkom ili (radni) sastanak ponedjeljkom? Zar “‘petački’ ručak” i “‘ponedjeljački’ sastanak”? Ne, nikako. Tako bi mogao reći samo stranac priučen hrvatskomu jeziku ili dijete koje ga tek uči – a izvorni i zreli govornik hrvatskoga ne poseže za takvim izričajima nepripadnima živomu jeziku i njegovim uvriježenostima.

Materinskoga jezika riječ “februarski”

Sve sam to imao na umu kada se odlučih za pridjev “februarski”. Tim ću misaonim i jezičnim slijedom uvijek reći i napisati “Februarska revolucija”, uz to i “Oktobarska revolucija”. Kada čujem sintagmu “crveni listopad”, asocira me na crvenkasto-rumeno listopadsko lišće listopadnih stabala – razlikovanje sufiksâ -sko (-ski) i -no (-ni) veoma je važno – a sintagma “crveni oktobar” nosi snažne (ali i zlosretne) asocijacije na 1917. godinu.

Inače nikada ne rabim riječi “februar” i “oktobar” (osim u stranim jezicima), nego su mi vazda na srcu, jeziku i peru nazivi “veljača” i “listopad”. U mojemu rodnom kraju (Makarsko primorje) nazivi mjeseci među starijim govornicima koji još održavaju domaću “besidu” jesu “sičanj”, “vejača” – ali ne “ožujak”, nego “marač”. Kad bi tkogod od domaćih umjesto “marčana bura” rekao “ožujačka bura” ili “ožujska bura”, držali bi ga žalosnim iskorjenjenikom i propuhalim spadalom. (“Ožujsko” je tamo samo pivo, a i to tek od prošloga stoljeća, kada se to piće nametnulo kao opasna konkurencija vinu odnosno bevandi.)

Valja reći koju i o nazivu “februar”. Dolazi od “Februarius (mensis)” u značenju ‘mjesec čišćenja’. “Februarius” je starim Rimljanima bio mjesec kada su prolazili duhovno i ritualno pročišćenje prije nove godine, koja je počinjala u ožujku (lat. “Mārtius”), mjesecu nazvanu prema bogu rata, ali i proljeća, obnove prirode, poljodjelstva i plodnosti. (Da je Rimljanima nova godina počinjala u ožujku vidimo po nazivima mjeseci: primjerice latinsko “septem” znači ‘sedam’, a septembar je naš deveti; “decem” znači ‘deset’, a decembar je dvanaesti mjesec.)

Latinski nazivi mjeseci pripadaju zapadnoj kulturi i gotovo svim europskim jezicima. Jasno kažem da latinski jezik u posve određenome pogledu doživljavam kao materinski jer je dugi niz stoljeća službeni jezik Svete Matere Crkve ili “Sanctae Matris Ecclesiae” i danas jedan od službenih jezika Svete Stolice (uz talijanski). Znamo i da je latinski bio i ostao svjetski jezik prava, medicine i svekolike znanstvene terminologije.

Uz to opet ističem da su najstariji spomenici iz hrvatske povijesti – koji svjedoče o Višeslavu, Trpimiru, Branimiru i drugim vladarima – napisani odnosno uklesani na latinici i latinskome jeziku (a ne, kako se često pogrešno smatra, na glagoljici i hrvatskoj redakciji staroslavenskoga). Zatim Hrvati imaju bogatu i umjetnički vrlo vrijednu književnost na latinskome: spomenimo se hrvatskih latinista poput Jurja Šižgorića Šibenčanina, Ivana Česmičkoga (Ianusa Pannoniusa) iz Čazme, Marka Marulića Splićanina, Dubrovčanina Ilije Crijevića (Aeliusa Lampridiusa Cervinusa) i drugih. Latinski je bio službeni jezik u Hrvatskome saboru do 1840-ih – stajao je naš latinski kao brana ulasku mađarskoga i njemačkoga sve dok nisu sazreli uvjeti da u Sabor na mjesto latinskoga uđe jezik hrvatski, to većma naš. Uz to su naši predci, sve do Drugoga vatikanskog koncila, pribivali latinskoj misi.

A mnogobrojni današnji Hrvati i katolici boje se uporabiti koji latinizam strepeći od prigovora da je to srbizam. Iskompleksiranosti i kognitivnoj izvrnutosti kao da nema granica. Sve naopako! Tu naopakost i rascjep svijesti izražavam omiljenom mi stilskom figurom antimetabolom: Srbi nȃs Hrvate zbog našega vjerskog i općekulturnog latiniteta često nazivaju “Latini” (manje ili više pogrdno) – a latinske nazive mjeseci (i druge latinizme) mi Hrvati nazivamo srbizmima. – Je li to normalno? – retoričko je pitanje. I još jedno, koje nije retoričko: Tko je tu lud!?

Marulov “april” i Srbinova “lažitrava”

Zar je potrebno napominjati da Srbi nemaju veze s autentičnim latinitetom? Jedan od neautentičnih i neuspjelih pokušaja zakašnjeloga srpskog latiniteta vidimo u nazivu udruge “Veritas”, iza koje glavom i bradom stoji nesretni Savo Štrbac.

Znatno je važnije da pomanjkanje opravdanih kriterija, oskudnost znanja o povijesti hrvatskoga jezika i književnosti – a prečesto i kobnu nepromišljenost – nalazimo u manje korisnom, a mnogo više štetnom “Rječniku razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika” autora Vladimira Brodnjaka. Dotični rječnik – unatoč autorovu velikom trudu i dobroj namjeri – priječi i razara uravnotežen odnos prema leksiku hrvatskoga jezika. Riječ je o nes(p)retnoj knjizi (kupusari čiju nedosljednost i zbrkanost ne dovode u red ni neprikladna i zbunjujuća objašnjenja brojčanih simbola) gdje su naši dobri latinizmi (i internacionalizmi) “advokat”, “akord”, “apetit”, “april”, “centar”, “direktor”, “egzemplaran”, “ekstrem”, “februar”, “konkluzija”, “konzumacija”, “lingvistika”, “lokalni”, “materijal”, “meridijan”, “normala”, “paralelan”, “redakcija”, “uniforma” (i tisuće drugih) svrstani među srpske i time nepoželjne riječi. To što za većinu spomenutih latinizama imamo prikladnije hrvatske izraze – nipošto ne znači da latinizme trebamo smatrati srbizmima i od njih sumanuto zazirati.

Vratimo se nazivima mjeseci. Treba reći da se Srbi tek u 18. stoljeću susretoše s latinskim i internacionaliziranim nazivima, a do tada su rabili isključivo slavenske. Tih je izraza, umnogome nalik hrvatskima, bilo više za pojedini mjesec (slično kao što smo mi Hrvati u prošlosti za recimo prosinac, kada se naziv “prosinac” odnosio na današnji siječanj, imali druge narodne nazive poput “gruden”, “dvanajstnik”, “božićnjak”, “kolednik” ili “koledar”). Evo nekih starih srpskih mjeseci: “sečko” je veljača, “lažitrava” je travanj (zar i trava može lagati?), “žetvar” je srpanj, “šumopad” je listopad, “studen” je studeni (dostupno na poveznici: https://www.svevlad.org.rs/narodni_zivot_files/nazivi_meseca.html).

Nebrojeno sam puta čuo “objašnjenje” da su nazivi “januar”, “februar”, “mart” i ostali – premda se govore u engleskome, njemačkome i drugim jezicima – zapravo srbizmi jer su nam ih Srbi nametnuli nakon 1918. godine. Jedva je zamisliva veća besmislica i bedastoća! Prisjetimo se završetka prozne posvete “Judite” za koju je Marulić na naslovnici identitetski samosvjesno istaknuo da je “u versih harvacki složena”. Završivši “Juditu”, Marul je u travnju 1501. napisao: “Od rojen’ja Isukarstova u pȕti godišće parvo nakon tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu.” A Bartol Kašić napisao je u svojemu “Ritualu rimskom”: “U Rimu na 15 agosta 1636”. Stoljećima su Hrvati rabili i latinske i slavenske nazive mjeseci; primjerice, u “Razgovoru ugodnome naroda slovinskoga” jednu je epsku pjesmu fra Andrija Kačić Miošić naslovio “Pisma, kako kralj Uluzali dođe s mnogo galija i ostalih od boja brodova pod grad Korčulu na 15 agusta oliti kolovoza 1571 i ne može ga osvojiti”. Dakle, kada su Hrvati pisali i govorili “april” i “a(u)gust” – Srbi znadijahu samo za “lažitravu”, “gumnik” i srodne nazive.

Je li Bošković pisao srpski?

Na um mi pada i jedno pismo što ga je Ruđer Bošković uputio bratu Bartolomeu ili Baru, također isusovcu, koji je služio u talijanskim gradovima. Ruđer piše iz Versaillesa u Rim: “Versaglies, 24 Febr. 1760”. U pismo na talijanskome umeće dijelove na hrvatskome (kako bi ih teže razumjeli ònī koji bi htjeli čitati tuđa pisma), a citiram dio jedne rečenice: “... pak ću te molit da pitaš te Tudeške kud cijenu da je najbolje da u Mletke otidem, za nać se onamo u dženaru, ali febraru, i za ne spendžat po putu veće od dvijesti rimskijeh”. (Bošković godinu unaprijed planira kako što manje potrošiti za putovanje i smještaj.) Napominjem da “Tudeški” jesu Nijemci (što se i danas gdjekad čuje u Dalmaciji). Evo izvorne grafije kojom pisaše Bošković (ali i drugi onodobni Dubrovčani): “... da je naiboglie da u Mletke otidem, sa nach se onamo u Gennaru, alli Febraru,...” (citirano prema: Ruđer Josip Bošković, “Pisma, pjesme i rasprave”; prir. Stipe Kutleša, ur. Ante Stamać; Matica hrvatska, Zagreb, 2013., str. 284-285).

Najvažnije nam je uočiti pohrvaćene talijanske inačice latinskih naziva mjeseci (Talijani danas pišu “gennaio” i “febbraio”). Poznato je da Srbi svojataju Boškovića (i ne samo njega). Idu li Srbima na ruku ònī koji za nazive mjeseci što ih je Bošković rabio govore da nisu hrvatski, nego srpski? Ne znam shvaćaju li to brojni nerazumni Hrvati, jezični higijeničari pomućenih horizonata, koji se zabludjelo otklanjaju od vlastitih identitetskih sastavnica! Odmjereni i umjereni jezični purizam uvijek je poželjan – ali ne i opsesivno-kompulzivno čistunstvo kakvo zagovaraju nemalobrojni “hrvatski pretjeranci” (kako ih je nazivao poštovani akademik Stjepan Babić). Neobuzdane istjerivače stvarnih ili tobožnjih tuđica (i još tobožnijih srbizama) dobro je podsjetiti da utemeljene pretpostavke ozbiljnih filologa govore kako i riječ “tuđica”, nastala od pridjeva “tuđ”, i sâma biva tuđicom jer su joj duboki korijeni u pradavnome gotskom jeziku. Tako je i spomenuta Boškovićeva izvedenica od riječi “Tudešak” tvorbeno povezana s pridjevom “tuđ”, o čemu više u “Etimologijskome rječniku” Petra Skoka (Zagreb, 1973., knj. III, str. 519).

Kompleksaši mentalno zarobljeni Srbijom

Neotklonjivo se nameće pitanje: Zašto će velik dio današnjih Hrvata za naziv “februar” (ili neku njegovu izvedenicu) reći da je to srpska riječ – a ne talijanska (febbraio), njemačka (Februar), francuska (Février) ili mađarska (február)? Brzo dolazimo do odgovora ako to povežemo s pitanjem zašto su ovdašnji mediji znatno više zaokupljeni političkim i kulturnim životom u Beogradu, Novom Sadu i Nišu nego u Veneciji, Rimu, Grazu, Beču, Münchenu, Pečuhu i Budimpešti? Zašto je u filmu, odnosno “romantičnoj komediji” nazvanoj “Svadba” – vrlo gledanoj i zabrinjavajuće popularnoj u Hrvatskoj kao i u Srbiji te okolnim ex-Yu zemljama – glavna tema i provodni motiv vjenčanje Hrvatice i Srbina; a ne, umjesto toga, na primjer vjenčanje Hrvatice i Talijana ili Hrvata i Mađarice? Zašto naši Hrvati i naše Hrvatice vole gledati preko susjedova plota, ali samo onog onkraj kojeg je zemlja Srbija? To na posve određeni način čine i hrvatski domoljubi nesvjesno zarobljeni nečim što psiholozi običavaju nazivati “mentalni konflikt istovremenog odbijanja i privlačenja”. U riječi “februar”, koju kao usvojenicu rabe diljem Europske unije, vide srbizam – a ne bi ga vidjeli da ne gledaju prema Srbiji! Nikako ne želim biti dio tih istoku okrenutih “gledača”.

Vjerujem da je sada jasnije na što smjerah kada sam većekrat (višekratno) ponavljao da ne želim biti iskompleksiran i odreći se rijéčī koje svojima držahu Marulić, Kašić, Kačić Miošić, Bošković i premnogi drugi naši veleznačajnici – odreći ih se samo zato da neupućenici i kompleksaši ne pomisle da rabim srbizme.

Opetujem i zaključujem: vazda radije rabim hrvatski izraz kada je to neusiljeno i skladno te su mi “veljača”, “rujan” i “prosinac” bliskiji nego “februar”, “septembar” i “decembar” – ali pridjev “veljački” doživljavam usiljenim i rogobatnim. Još gore: primjerom jezične nakarade. Zato samosvjesno biram “februarski”, gracioznu i blagozvučnu prilagođenicu s ishodištem u latinskome jeziku, koji je vlastit Rimu i Svetoj Materi Crkvi – pa ga držim ne samo identitetskim nego i materinskim.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik