Neka Bog čuva zadarskoga teologa i filozofa neznabošca
prof. Marka Vučetića!

Nalazeći se tvorbeno povezanim s imenicama “filozof” i “filozofija”, glagol “filozofirati” poprima u široj javnosti nimalo poželjan i umnogome pejorativan snop značenjâ poput ‘besplodno umovati’, ‘isprazno mudrijašiti’, ‘nepotrebno verbalno komplicirati’ i slično. O tome Simon Blackburn, profesor filozofije na Sveučilištu u Cambridgeu, otvoreno kaže:

“Riječ ‘filozofija’ sadrži nesretne konotacije: nepraktična je, nesvjetovna i čudna. Pretpostavljam da svi filozofi i studenti filozofije dijele trenutke tihog srama kada ih netko nevino upita čime se bave. Osobno bih se radije predstavio kao netko tko se bavi konceptualnim inženjeringom. Jednako kao što inženjer proučava strukture materijalnih stvari, filozof proučava strukturu mišljenja.” (S. Blackburn, “Poziv na misao: poticajni uvod u filozofiju”, AGM, Zagreb, 2002., str. 7).

Ne bi smjelo ostati nespomenuto da i neki drugi izrazi poprimaju pejorativna značenja: tako u razgovornome funkcionalnom stilu glagol “kemijati” znači ‘dovijati se čemu’, ‘smišljati uz improvizaciju’, ‘prtljati oko čega’ i slično; a riječ “računica” uz osnovno i neutralno značenje ima i negativna kao što su ‘proračunati interes’, ‘sebična kalkulacija’, ‘skriveni taktički plan’ i drugo. Iz toga nikako ne proishodi da kemija i matematika dopuštaju argumentirati, demonstrirati i činiti što komu padne na um i kako mu se hoće – nego su vođene strogim pravilima i jasno postavljenim znanstvenim metodama.

Prisni odnosi filozofije i matematike

Važno je istaknuti da su filozofija i matematika stoljećima i tisućljećima išle ruku pod ruku. Prema dostupnim izvorima prvi je riječ “filozof” uporabio Heraklit iz Efeza, koji je živio u 6. i 5. stoljeću prije Krista. U Heraklitovu fragmentu čitamo: “Ljudi filozofi moraju biti znalci veoma mnogih stvari” (D35). A za Pitagoru (tri desetljeća mlađega Heraklitova suvremenika) povijest filozofije govori kako je prvi za sebe rekao da je filozof. Umni Pitagora – s kojim se susrećemo već u osnovnoj školi kada je riječ o poučku ili teoremu o katetama i hipotenuzi – došao je nekom prigodom u Flius, naselje blizu Korinta, te se susreo s tamošnjim vladarom koji ga je – zadivljen njegovom učenošću – upitao što je on i čime se zapravo bavi. Mudrac Pitagora skromno je odgovorio da se ne razumije ni u kakvo određeno umijeće, nego da je filozof. K tomu se utemeljeno smatra da je Platon na ulazu u svoju filozofsku školu smještenu u gaju nadomak Atene i nazvanu “Akademija” (od kuda i potječe današnji višeznačan pojam “akademija” s brojnim izvedenicama) dao postaviti natpis “Neka ovdje ne ulazi onaj tko ne zna geometriju!”.

I u srednjovjekovlju je geometrija odnosno matematika bila povezana s filozofijom, ali i teologijom: dovoljno je spomenuti kardinala Nikolu Kuzanskoga, Nijemca, učenoga neoplatoničkog filozofa i oštroumnoga matematičara, koji je živio u 15. stoljeću i svojim misaonim sustavom predstavlja prijelaz iz srednjega u novi vijek.

U novovjekovlju dolazi znameniti francuski racionalistički filozof René Descartes (Renatus Cartesius), školovan u isusovačkome kolegiju La Flèche, lucidni matematičar kojega znamo po kartezijevu koordinatnom sustavu, a zapravo treba reći da je Descartes uspostavio vezu između algebre i geometrije te tako zasnovao analitičku geometriju, važnu za tada već dogledni nastanak diferencijalnog i integralnog računa. Drugi veliki racionalistički filozof, nizozemski Židov Baruch (Benedikt) de Spinoza, uzeo je geometriju kao metodu izlaganja vlastite filozofije te u drugoj polovici 17. stoljeća napisao glavno djelo “Etika, dokazana geometrijskim redom” (“Ethica Ordine Geometrico Demonstrata”). Time je u svojemu filozofskom sustavu nastojao ostvariti zornu jasnoću i logičku nužnost zaključaka. I dospijevamo do trećega velikana racionalističke filozofije, Nijemca Gottfrieda Wilhelma Leibniza (pisao je na latinskom i francuskom, a najmanje na njemačkom), koji je pred kraj 17. stoljeća otkrio “calculus” – diferencijalni i integralni račun, osnovu matematičke analize – te s Englezom Isaacom Newtonom do kraja života vodio žustru polemiku oko prvenstva tog otkrića (Leibniz je umro 1716. godine). Uputno je citirati jednu Leibnizovu rečenicu:

“Premda sam ja jedan od onih koji su se dosta bavili matematikom, već od svoje mladosti nisam zanemarivao da se posvećujem i filozofskim razmišljanjima, jer mi se uvijek činilo da je i filozofija sredstvo kojim se s pomoću jasnih dokaza postavljaju temelji nečemu čvrstom“ (spis “Novi sistem prirode i zajednice supstancija, kao i sjedinjenja duše i tijela”, u: G. W. Leibniz, “Izabrani filozofski spisi”, Naprijed, Zagreb, 1980., str. 209-210).

Tim je putem u 19. i 20. stoljeću išao i glasoviti njemački filozof Edmund Husserl, rođen 1859. u židovskoj obitelji u Pronitzu (Prostějovu) u Moravskoj (pa ga, posve opravdano, svojataju i Česi i Židovi). Husserl je doktorirao matematiku i u prvoj je fazi svojega rada nastojao izgraditi čistu apriornu logiku, otklanjajući se od svakoga “psihologizma” kao empirističkoga relativizma. Ponudio je novi koncept fenomenologije te se svojim transcendentalno-fenomenologijskim idealizmom trsio uspostaviti filozofiju kao “strenge Wissenschaft” (upućujem na knjigu: E. Husserl, “Filozofija kao stroga znanost i druge rasprave”, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.).

Danas su – na žalost – filozofija i matematika najvećim dijelom odvojene, ali ostalo je makar jedno područje kojim se bave i matematičari i filozofi. To je logika, posebice matematička ili simbolička, ali i tradicionalna logika, koju je prije gotovo dva i pol tisućljeća uspostavio Aristotel u svojim logičkim spisima objedinjenima naslovom “Organon” (koji obuhvaća spise “Kategorije”, “O sudu i rečenici”, “Prva analitika”, “Druga analitika”, “Topika” i “Pobijanja sofistâ”).

Prethodno izneseni propedeutički presjek kroz povijest filozofije nije, razumljivo, podroban ni potpun, ali je dostatan da bi se u osnovnome iznijelo na vidjelo što je filozofija bila, što zapravo jest i što bi trebala biti. A to ni u kojemu slučaju nije bezuporišno i fluidno nabacivanje mišljenjâ, tvrdnji ili sudova bez logičke jasnoće i koherentnosti.

“Fašistička svijest” u Adama i Eve

Neke primjere takvih nelogičnih, nestrukturiranih i protuslovnih mišljenja – koja su samim time nefilozofska – ponudio je u posljednje vrijeme filozof i teolog izv. prof. dr. sc. Marko Vučetić s Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru. Odmah želim istaknuti da se u ovome članku osvrćem samo na određene tvrdnje profesora Vučetića, ne želeći iznijeti bilo što o njemu kao osobi. Najmanje su dva razloga takvoj mojoj “tematsko-metodološkoj redukciji” i stavljanju u “zagrade” (služim se Husserlovim pojmovljem): prvo je moje poštovanje osobnoga dostojanstva i onih s kojima se u mnogo čemu ne slažem, a drugo je odluka da ne posežem za taktičkim napadom poznatim kao “argumentum ad hominem” jer je to ne samo etički nepoželjno nego je i jedan oblik logičke pogreške. I prvoga i drugoga nastojim se kloniti.

Poštovani profesor Marko Vučetić gostovao je 17. veljače 2026. u emisiji “Razgovor s razlogom” na Prvome programu Hrvatske televizije. Razgovor koji je vodio s novinarkom Moranom Kasapović naznačen je na mrežnoj stranici HTV-a naslovom: “Vučetić: ‘Nemamo političare, imamo ljude koji prinose ljudske žrtve u ime nacije’” (https://vijesti.hrt.hr/hrvatska/razgovor-s-razlogom-marko-vucetic-0-12576100). Ovdje se nije moguće (a ni potrebno) osvrnuti na sve što je tom prigodom izrekao Marko Vučetić pa ću se zadržati samo na nekim “blistavim momentima”, odabranima kao “the best of”.

Moglo se čuti te kasne februarske večeri (kako tvoriti skladan pridjev od imenice “veljača”?): “Prvi fašizam i prva fašistička svijest je svijest koju su razvili Adam i Eva, u biblijskom smislu, kad su htjeli postati bogovi, a bogovi su svi ònī koji pokušavaju iznijeti moralni sud o drugima.”

Što na to reći? Uz razuman zaključak da nositelji fašističke svijesti u nekom i posve određenome smislu bivaju fašistima, nadaje se pitanje: O kakvome fašizmu može biti riječi ako su praroditelji Adam i Eva još uvijek sami na svijetu? Nema države pa ne može biti ni etatizma ni karizmatičnoga vođe koji totalitaristički utjelovljuje državu, a o korporativizmu, strahovladi i antidemokratskoj zabrani svih stranaka – osim jedine fašističke (kao i komunističke u totalitarizmima sličnima fašizmu) – da i ne govorimo. Nameće se i pitanje kada su se, kao reakcija, pojavili antifašisti. Je li Kajin bio prvi antifašist? Ili možda Abel? Ako je bio netko od njih (ili oba), ostaju neotklonjiva pitanja: Zašto je Jahve Bog na početku stvorio fašiste? Kako su od praroditeljâ fašistâ u prvom, drugom ili nekom daljnjem naraštaju nastali antifašisti? Kako se i kojom dijalektikom dogodio taj kvalitativni skok u vlastitu negaciju? Teško je to razlučiti i zatim domisliti razložne i logički koherentne odgovore. Zato što je riječ o zaumnim tlapnjama i fantazmagorijama.

“Slaba bića” ili “još-ne-ljudi”

K tomu je profesor Vučetić rekao da su “bogovi svi ònī koji pokušavaju iznijeti moralni sud o drugima”. Ali nije jasno kako ne uviđa da i on sâm više puta u ovome razgovoru iznosi upravo takve sudove. Navest ću dva među brojnima. O političarima općenito: “Promatram ih kao slaba bića koja filozofskim eksperimentima treba dovesti do toga da postanu ljudska bića.” U kojemu ih smislu profesor Vučetić smatra “slabim bićima”? Čini se ne u biološkome, nego u moralnome smislu. Dakle, time iznosi moralni sud. K tomu kaže da političari filozofskim eksperimentom (nije jasno kakvim) tek trebaju postati ljudska bića. A to ne može značiti ništa drugo nego da sada još nisu ljudi. Time je profesor Vučetić ontološki degradirao ili dehumanizirao cijelu skupinu ljudi. Dobro je poznato tko je nazivima “ne-ljudi” ili “pod-ljudi” (njem. “Untermenschen”) obilježavao cijele skupine. Činili su to Hitler i njegovi nacional-socijalisti. Zaista čudno stajalište za jednoga zadarskog profesora koji se programatski i borbeno predstavlja antifašistom.

Svjesno se izlažem opasnosti da mi se prigovori kako sam izrekao “argumentum ad Hitlerum” (poznat i kao “reductio ad Hitlerum”), gdje se nečija tvrdnja tendenciozno povezuje s Hitlerom ili nacističkom Njemačkom, što je također jedan oblik logičke pogreške. No spremno uzvraćam pitanjem: Zar nije profesor Vučetić političare nazvao “slabim bićima” koja tek trebaju postati “ljudska bića”? Ako to nije mislio u biološkome smislu, nego u moralnome – a podsjećam da su nacisti takozvane “podljude” smatrali ne samo biološki inferiornima nego i moralno iskvarenima – onda je profesor Vučetić o određenoj skupini ljudi iznio moralni sud, a to, kako je jasno rekao, smatra pridržanim samo bogovima. Prisvojivši si tako božanske prerogative postavio se kao “Übermensch” spram “Untermenschen”. Naravno, ostaje i bitna razlika koju ne bi bilo korektno prešutjeti: nacisti su smatrali da “podljudi” ne mogu nikada postati ljudi, a profesor Vučetić smatra da “slaba bića” ipak mogu postati “ljudska bića”. Ali tek nakon što prođu njegov “filozofski eksperiment”. Eksperimentiranje na ljudima teško je smatrati etički opravdanim, pa i onda kada se to čini, profesorovim riječima, nad “slabim bićima”, odnosno prezrenim bićima koja su “entia inferiora” ili “još-ne-ljudi”, kako se dade dometnuti u duhu i smislu profesorovih riječi. No kakva je god filozofsko-eksperimentalna eugenika ikomu na umu – nikako nije dobra ni prihvatljiva.

Slijedi drugi primjer moralnog suda poteklog iz misaonih i govornih organa filozofa Marka Vučetića:

“Meni je jasno zbog čega je premijer Plenković razvio gađenje prema svojim saborskim zastupnicima. Zato da bi on sebe uspio sačuvati kao institucionaliziranu beskorisnost, on neprestano treba nadgledati te beznačajne i na taj način razvija osjećaj gađenja prema sebi i njima.”

Uh, nije lako sve to pratiti. Govoriti o “institucionaliziranoj beskorisnosti” i “beznačajnim” ljudima jest negativan etički sud (preciznije: aretaički, u smislu etike vrlinâ), a u praznoslovljenju o premijerovu gađenju ne samo prema (svojim) zastupnicima nego i prema sebi samome možemo razaznati i odbojnošću nošen estetički (ili pseudo-estetički) sud.

Nevolje teologa neznabošca

U dotičnome je razgovoru filozof i teolog Marko Vučetić rekao i ovo: “Iznad mene nije Republika Hrvatska. Iznad mene nije, u teološkom smislu, ni Bog. Ja to stalno govorim. Ja sam iznad države. I ako Bog postoji, Bog i ja smo na istoj razini…”

Treba li čovjek pojedinac biti iznad države ili država iznad čovjeka – pitanje je izbora između individualizma i kolektivizma. Važno je reći i stalno ponavljati da kršćanski personalizam – i samo on – harmonizira loše krajnosti kolektivizma i individualizma. U 20. stoljeću personalizam se iskazao jedinim primjerenim i dostojnim odgovorom na totalitarna i protučovječna zastranjenja prouzročena kolektivističkim poimanjima društva u komunizmu, fašizmu i nacional-socijalizmu, u svim oblicima i licima kolektivističkih ideologija koje degradiraju čovjeka i njegovu slobodu – a s druge je strane personalizam pomno pazio da se sloboda pritom ne prometne u druge krajnosti koje se od novovjekovlja do danas očituju u različitim relativističkim individualizmima, liberalizmima, libertinizmima sve do posvemašnjeg anarhizma. Usredotočen na odnose među ljudima kao osobama te na odnose čovjeka prema Bogu, tako izgrađeni horizontalni i vertikalni personalizam – koji je ponajprije kršćanski – pokazao se u teškim povijesnim vremenima sposobnim ocrtati glavne i najviše ciljeve vjerodostojno upozoravajući na čovjekovo dostojanstvo i potrebu njegove beskompromisne zaštite.

Zatim se u izjavi da je on sâm iznad države očitovao nad-suvèrēn Vučetić uzvišenijim i od francuskoga kralja Luja XIV. Velikoga, zvanoga i “Kralj Sunce”, koji je, obraćajući se 1655. parlamentu u Parizu, navodno izjavio “Država to sam ja” (“L’état c’est moi”).

A Vučetićeva izjava koja slijedi nakon toga – “I ako Bog postoji, Bog i ja smo na istoj razini…” – višestruko je problematična, najblaže rečeno. Kondicionalna izjava koja uz Božje postojanje stavlja (pogodbeni) veznik “ako” očituje agnostičku poziciju. Razlikujemo ateista ili bezbošca od agnostika ili neznabošca. Podsjetimo se da grčka riječ “gnōsis” (γνῶσıς) znači ‘spoznaja’, ‘znanje’, a negacija s predmetkom a- u pojmu “agnosticizam” upućuje na neznanje. Istina je da iskustvo Boga nije osjetilno, nego duhovno, relacijsko i egzistencijalno. Čovjekova spoznaja Boga po svojoj je naravi uvijek manjkava i u najboljemu slučaju tek u obrisima – ali je ipak spoznaja. Povezana je s dubinskom dimenzijom čovjekove egzistencije te seže do njegova iskustva bezuvjetnoga smisla. Ne će biti pretjerano reći kako je neobično i nedosljedno da kršteno čeljade koji se predstavlja kao filozof i teolog (što po svojoj formalnoj naobrazbi M. V. i jest) stavlja Božje postojanje u kondicional. Zamislimo da hidrolog dvoji o postojanju vode, a neurolog nije siguran postoji li živčani sustav i bolesti koje mu potencijalno pridolaze. Neovisno o tome što je iskustvo Boga posebna vrsta iskustva – bez potvrđivanja Božjega postojanja besmisleno je govoriti o teologiji, a time i o teolozima. Posebice onima koji bi htjeli u isti mah biti i agnostici.

Filozof proziva “fašističku svijest” i na nju poziva

Za filozofa i teologa jedva pojmljiva izjava resko je zaškripala u svoj svojoj proturječnosti: “I ako Bog postoji, Bog i ja smo na istoj razini…” Za Boga miloga – trebao bi se čovjek znamenovati lijevom rukom – biti na istoj razini s Bogom ne znači ništa drugo doli povratak na čovjekovo priželjkivano i neostvareno stanje iz 3. poglavlja “Knjige Postanka”, gdjeno je riječ o praroditeljima Adamu i Evi, odnosno prvome čovjekovu grijehu: “... i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo” (Post 3,5).

Tu svjedočimo obijesnoj čovjekovoj oholosti, onomu što se grčki zove “hibris” (ὕβρıς), to jest preuzetnoj i svetogrdnoj čovjekovoj želji da bude kao Bog. Pri tome je veoma važno uočiti da Vučetićeva izjava o čovjeku i Bogu koji su “na istoj razini” jest upravo ispunjenje čovjekove želje da bude kao Bog – a prisjetimo se već citirane profesorove tvrdnje da je “prva fašistička svijest” ònā koju su “razvili Adam i Eva, u biblijskom smislu, kad su htjeli postati bogovi”. Drugim riječima, profesor Vučetić – koji ustrajno vojuje pod zastavom “antifašizma” (ali nejasno je protiv koga) – implicitno poziva, a da toga nije ni svjestan, na čovjekovu jednakost s Bogom, i time na očitovanje fašističke svijesti.

Okolnost da su citirane izjave dospjele od jednoga doktora znanosti i sveučilišnoga profesora ne može im priskrbiti suvislost i koherentnost – one se nepopravljivo iskazuju smušeno izrečenim koještarijama garniranima ispraznim intelektualizmom i – reći ću to bez ikakva krzmanja – kobnom nefilozofičnošću. Neki nepismen čovjek, ali bistar, može izreći pravu filozofsku misao, iznijeti valjan i dalekosežan zaključak – a s druge strane doktori filozofije mogu iznositi sumanute tvrdnje zaplićući se u neprohodnu šikaru vlastitih proturječja. Ne iskazujem generalne prosudbe, nego se zadržavam na dotičnome televizijskom razgovoru profesora Marka Vučetića i jasno kažem – na visokoj razini polemičke zaoštrenosti, ali ne i “ad hominem” – da tom prigodom iznesene misli stoje u suprotnosti s cijelom relevantnom filozofskom tradicijom. Jer u tvrdnjama profesora Vučetića zabačene su ne samo logika i etika, nego se rečene tvrdnje ne daju izmjeriti postulatima geometrije ni odmjeriti kanonima estetike zato što ih elementarni dobar ukus i ispravno umovanje prepoznaju i doživljavaju kao neugodne i neuskladive.

Upravo zbog takva i slična “filozofiranja” svjedočimo da je filozofija – nekoć ozbiljna i stroga aktivnost čovjekova intelekta, koja je tijekom brojnih stoljeća iznjedrila gotovo sve današnje znanosti – došla na loš glas i dobila konotaciju zaludnoga mudrolijanja. A to što neki mediji (ne samo elektronički nego i tiskani) pridaju profesoru Vučetiću pozornost i sve što kaže deklariraju kao vrhunsku filozofiju – jasno potvrđuje da je istinska filozofija doista teška i mnogima nedokučiva pa se daju zavesti ispraznicama nekritički i nemarno prekrivenima nečijim titulama i zvanjima.

Desnica o “bulažnjenju” i upadanju u protuslovlje

Završavam citiranjem nekoliko rečenica iz pera Desnice, ali ne političke desnice, nego književnika Vladana Desnice, odnosno njegove defabulativne i filozofične proze “Proljeća Ivana Galeba”, nedvojbeno jednoga od najboljih hrvatskih romana druge polovice 20. stoljeća. Desnica u XXIV. poglavlju razmatrajući o filozofiji i logici, iracionalnosti i samoobmani kaže da “panički zazire” te se “mitski, preuveličano boji” da mu tkogod ne dobaci kako je nedosljedan i u kontradikciji sa samim sobom:

“Kad mi kažu da je sve ono što govorim ludo, apsurdno, puko bulažnjenje – to mi toliko ne imponuje. Ali ako mi kažu da je to bulažnjenje samo sa sobom u protuslovlju, samo sebi nedosljedno – e, priznajem, od toga strašno trpim, toga se strašno bojim.“

A profesor Marko Vučetić – budući da drži kako je veći od države i na istoj razini s Bogom – toga se, kako se čini po svemu, ne boji. Dobrohotno i kršćanski mu želim: Neka ga Bog čuva!

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik