Mediji i prepoznavanje duhova

Očekivana je bila reakcija većeg broja naših "vodećih" novinskih komentatora na nedavni izbor našeg novoga Pape Franje. Novome je Papi, dakako, odmah bilo zamjereno što već u inaugiracijskom govoru nije najavio ukidanje celibata, mogućnost zaređivanja žena za svećenike, prepuštanje svih crkvenih dobara siromašnim svjetovnim vlastima, pa valjda i raspuštanje kompletne (više) crkvene hijerarhije. Naravno, nije ostalo nezapaženo ni da je novi Papa protivnik pobačaja, eutanazije, umjetne oplodnje, homoseksualnih brakova i prava da takvi parovi posvajaju djecu, te da zastupa mnoge druge jednako tako staromodne i nazadne stavove, što je bilo protumačeno kao njegov veliki hendikep. Neki su se pozabavili i "dubljim" tumačenjima ovoga Papinog hendikepa, pa se tako govorilo recimo i o Papi-papku i tome slično.

Kakav bi taj naš novi novi Papa trebao biti i što bi sve trebao učiniti da bi spomenuti naši "vodeći" novinski komentatori bili zadovoljni njegovim izborom? To možemo samo pretpostavljati. Možda bi bili zadovoljni jedino u slučaju da novi Papa uopće nije niti bio izabran i da je Crkva jednostavno raspustila samu sebe. Ili kad bi novi Papa reformirao liturgiju tako da se u njoj oskvrnjuju tijelo i krv našega Spasitelja, te se slavi ime njihovog Velikog Učitelja Mudrosti, a posebice njegova briljantna pobjeda nad sv. Arhanđelom Mihaelom i njegovom anđeoskom vojskom.

Sve u svemu, možemo reći - Žalosno. Uistinu, nije li to žalosno što su u našem društvu toliko utjecajni i medijski eksponirani ljudi koji pristaju ne samo da po nalogu svojih gospodara u lice lažu svekolikoj javnosti, nego i da pred tom javnošću izigravaju idiote.

KomentatoriKakav bi taj naš novi novi Papa trebao biti i što bi sve trebao učiniti da bi spomenuti naši "vodeći" novinski komentatori bili zadovoljni njegovim izborom? To možemo samo pretpostavljati. Možda bi bili zadovoljni jedino u slučaju da novi Papa uopće nije niti bio izabran i da je Crkva jednostavno raspustila samu sebe.No, treba priznati da je bilo i nekih komentara na ovu temu s poprilično različitom intonacijom. Među njima posebno je zanimljiv članak Ante Tomića objavljen 20. ožujka u Slobodnoj Dalmaciji, čiji je naslov "Sveti Oče Frane, donesi Boga sirotinji". U članku Tomić hvali (kršćansku) vjeru onih "najmanjih", ljudi s društvenog i egzistencijalnog ruba, i izražava nadu da Papa Franjo neće ostati ravnodušan po pitanju siromaštva i nejednakosti među ljudima, koje se kod nas, kao i inače u današnjem svijetu, sve više zaoštrava. Zaista je dirljiv Tomićev govor o tim malim, poniženim i obespravljenim ljudima tj. ženama, "tihim Milenama", kako se izrazio; njegovo suosjećanje sa svim nevoljnicima ovoga svijeta doima se uistinu iskrenim i to je za svaku pohvalu.

Međutim, ima u tom tekstu jedna rečenica koja prilično "strši" iz ove socijalno-intimističke i pomalo sentimentalne proze. U toj rečenici Tomić, nastavljajući svoju priču o ženama-vjernicama s društvene margine, kaže (cit.) - "One su istinska snaga Crkve, u njima je sva kršćanska vrlina, njih se mi ateisti najviše bojimo."

Bilo bi zanimljivo (posebno u kontekstu samog tog članka) saznati zbog čega se Tomić, kao i njegovi drugovi ateisti, toliko boje tih žena. Misli li možda da ćemo mi kršćani podići revoluciju, uspostaviti teokratsku diktaturu i sve nevjernike (a moguće i inovjerce), odreda, spaliti na lomači? I da će pritom upravo takve žene-vjernice koje je opisao u svome tekstu, najrevnije zagovarati fizičku likvidaciju svih ideoloških protivnika (a moguće i svojih klasnih neprijatelja)?

Uostalom, nije li čudno iskazivati velike simpatije i suosjećanje prema ljudima od kojih te je strah. Ne bi li u takvom slučaju prirodnije bilo prema njima iskazati svoje podozrenje i sumnju? Mišljenje je potpisnika ovoga teksta da u citiranoj rečenici Tomić nije izrazio svoje uistinu osobno mišljenje i stav (nadamo se da je u ostatku teksta bio iskren), nego da se radi o mišljenju koje nije njegovo ili je "donekle njegovo", što znači da na neki način i jest i nije njegovo.

Pojasnimo o čemu se ovdje radi. Svima je dobro poznato da ni Tomić i njegovi drugovi, "vodeći" komentatori društveno-političkih zbivanja u Hrvatskoj, u svojim tekstovima ne govore (samo) u svoje ime, već (možda i prvenstveno) u ime izdavača, što znači "medijskih mogula" koji gospodare našim medijima. Dakako, taj odnos odnos novinar - uredništvo - vlasnik medija nije jednostavan, sigurno je da određene slobode izražavanja i izbora tema postoje i da su one za neke novinare (one pismenije, a oni su obično i oni "vodeći") prilično velike.

Pitanje odgovornosti

Međutim, sigurno je također da "blizina medijskih gospodara", koja u presudnoj mjeri omogućuje njihovu medijsku eksponiranost (u smislu izlaska iz "novinarske anonimnosti"), TomićUostalom, nije li čudno iskazivati velike simpatije i suosjećanje prema ljudima od kojih te je strah. Ne bi li u takvom slučaju prirodnije bilo prema njima iskazati svoje podozrenje i sumnju? Mišljenje je potpisnika ovoga teksta da u citiranoj rečenici Tomić nije izrazio svoje uistinu osobno mišljenje i stav (nadamo se da je u ostatku teksta bio iskren), nego da se radi o mišljenju koje nije njegovo ili je "donekle njegovo", što znači da na neki način i jest i nije njegovo.što im onda osigurava zavidan "društveni status" i "značaj", a posebice s obzirom na dugogodišnji period u kojima se održavaju takvi odnosi, bitno pridonosi (i onom posve nesvjesnom) oblikovanju mišljenja i formiranju stavova po raznim pitanjima o kojima treba javno iskazati svoj sud, tj. pisati, a također i uopće (re)formuliranju osobne "životne pozicije" i slike vlastitog lika u širem društvenom kontekstu.

A kao što znamo, "vrijeme liječi sve rane i rascjepe", posebice rascjep između visokih ideala i krute stvarnosti. Tomić je uostalom u svom tekstu potpuno distanciran - on ne pripada "klasi" o kojoj piše, niti s njom ima išta zajedničko (premda je i sam, ako smo dobro shvatili, "najamnik", a ne "vlasnik") - njemu će biti posve prirodno zauzeti poziciju one "druge strane", te će, onako usput, izvaliti ono što ta "druga strana" uistinu misli - da se boji kršćanske vrline - bez da u tome uoči išta neobično.

Premda bi trebalo biti neobično jer je ona "prava" kršćanska vrlina (a o njoj se očito radi), kao i svaka druga vrlina, uvijek dobrodošla, tako da niti jedan pošten i dobronamjeran čovjek ne bi mogao imati ništa ni protiv nje (kao vrline), ni protiv onih preko kojih se ona "postvaruje" u našim životima, pa makar bio i zagriženi ateist. Uostalom, Tomić u svom tekstu za tu istu kršćansku vrlinu pronalazi samo riječi hvale.

No, sve to ne bi bilo tako strašno i nitko razuman njemu i njegovim drugovima ne bi trebao puno predbacivati zbog toga što pišu (i) ono što i-misle-i-ne-misle i što "funkcioniraju" tako kako funkcioniraju (i u ulozi sebe samoga, i u ulozi nekoga drugog), da se njihova djelatnost i život zbivaju u jednom normalnom i sređenom društvu (pa u tom slučaju ne bismo niti pisali ovu analizu). No s obzirom da se ovdje radi o društvu koje upravo doživljava svoj posvemašnji (ekonomski, socijalni, moralni) rasap, ipak se postavlja pitanje odgovornosti.

Carstvo lažiUistinu, nesumnjivo je ovakvom stanju stvari kakvo je ono u Hrvatskoj danas, u ogromnoj mjeri kumovale naše "medijske centrale" u čijim je studijima i redakcijama, kroz "dimenziju duha", kreirano jedno golemo "Carstvo Laži", koje se prostire na području stotina tisuća ili milijuna umova naših suvremenika, kojima je medijskim sredstvima sužena moć poimanja stvarnosti i sposobnost da u toj stvarnosti djeluju na prikladan način.Posebice što je taj rasap velikim svojim dijelom posljedica i naopako postavljenog odnosa naših medija prema društvu koje bi oni trebali opsluživati, a ne obmanjivati, kao što je to sada slučaj. Uistinu, nesumnjivo je ovakvom stanju stvari kakvo je ono u Hrvatskoj danas, u ogromnoj mjeri kumovale naše "medijske centrale" u čijim je studijima i redakcijama, kroz "dimenziju duha", kreirano jedno golemo "Carstvo Laži", koje se prostire na području stotina tisuća ili milijuna umova naših suvremenika, kojima je medijskim sredstvima sužena moć poimanja stvarnosti i sposobnost da u toj stvarnosti djeluju na prikladan način.

No usprkos njegovim monumentalnim razmjerima, jasno je da je kompletno to carstvo samo jedna kula od karata koju vrlina istinoljubivosti može srušiti uz malen napor. Otuda taj strah od (kršćanske) vrline i onih istinskih kršćana. Inače, ovdje treba primjetiti kako je žalosno to što oni koji se takvih vrlina boje ne stoje na dnu, nego na vrhu društvene ljestvice ("službene").

Netko bi sada mogao reći - Jao si ga nama kad smo pod vlašću onih koji se boje vrline i vrlih ljudi. Međutim, strahu ovdje nema mjesta, jer postoji nešto čega svi ti naši vladari nisu svjesni (pošto za njih postoji samo ono što postoji u njihovim medijima), ali vjerojatno naslućuju nekom svojom intuicijom, a to je izgleda naslutio i Tomić vezano uz epizodu o kojoj je pisao u spomenutom svome članku - da postoji (medijski) nevidljiva, na neki način "podzemna" Crkva (ili "Crkva iz podrumskih prostorija", nešto slično onoj drevnoj Crkvi iz katakombi u prvim vremenima kršćanstva), koja već odavno funkcionira, a koja se realizira kroz brojne zajednice i vjerničke skupine u kojima su ljudi povezani snagom Duha Svetoga, te kroz zajedničku molitvu, sabornost, djela solidarnosti i ljubavi nastoje slijediti našega Spasitelja Isusa Krista na svome zemaljskom putu.

Pritom je uz duhovnu komponentu ovoga zajedništva vrlo naglašena i ona socijalna - kako bi uostalom bez tolike zauzetosti, požrtvovnosti, djelotvorne ljubavi (caritas) mnogi ljudi uopće preživjeli ova teška vremena? Nema sumnje da ova (zasad) nevidljiva Crkva predstavlja najveću snagu u ovom našem narodu i da će kroz svoje djelovanje već i u bliskoj budućnosti uspjeti u velikoj mjeri utjecati na neizbježne društvene promjene, putem kojih će svi ti naši moguli i gospodari biti uklonjeni sa svojih visokih i unosnih pozicija.

Demonologija

Eto, u tome leži ono dublje objašnjenje okolnosti da se spominjani "ateisti", točnije medijski moguli i slični naši "gospodari" boje kršćanstva i kršćana. Premda vjerojatno postoji jedna još dublja razina stvarnosti na kojoj treba razmatrati ovaj problem. Naime, nije baš da možemo biti sigurni kako je tu famoznu rečenicu - "One su istinska snaga Crkve, u njima je sva kršćanska vrlina, njih se mi ateisti najviše bojimo." - izvorno formulirao itko od tih ljudi, jer na vrlinu, oni (sami), obično i ne obraćaju previše pažnje; vrline se uistinu plaše u prvom redu zlodusi, bjesovi, demoni.

Ako pritom imamo u vidu da je prilično nejasno jesu li ti naši "medijski moguli" tj. "gospodari" zaista "autonomna ljudska bića" ili iza njih stoji netko drugi, onda vezano uz tu stršeću rečenicu iz Tomićevog teksta postoji opravdana sumnja da se zapravo radi o govoru zloduha, i to možda baš onoga koji "uvijek govori istinu", jer je ono što je tu rečeno - istina (jedino se možda oko riječi "ateisti" mogu pojaviti određene dvojbe).

Smatramo da ovo nije baš posve nevjerojatna hipoteza, pogotovo zbog toga što jedno takvo "Carstvo Laži" kakvo je ono maločas spomenuto, nisu mogli stvoriti samo ljudi. Uostalom, ako su Asmodej i Mammon već mnogo puta gostovali na našoj javnoj televiziji (doduše pod lažnim imenima), zašto onda i taj zloduh "koji uvijek govori istinu" (Verrin) ne bi napisao par riječi za "Slobodnu Dalmaciju"? (Uočite stanovitu paradoksalnost ovih iskaza, no to je normalno u demonološkim analizama.)

DemonologijaTreba napomenuti kako bi u našem društvu bila vrlo dobrodošla vještina "prepoznavanja duhova" (pogotovo s obzirom brojnost onih zločestih i njihov utjecaj u politici). Zato potpisnik ovih redaka smatra da bi u predloženoj reformi hrvatskog školstva svakako umjesto seksologije trebalo uvesti demonologiju kao obvezan predmet koji bi se izučavao tokom svih 12 godina osnovnog i srednjeg obrazovanja (primjetimo da duhovne škole obično i traju 12 godina). Zašto uostalom glavni autoritet aktualne reforme škostva umjesto onog epizodnog Štulfohera ne bi bio poznati slikar, pisac i demonolog Miro Glavurtić?Inače, treba napomenuti kako bi u našem društvu bila vrlo dobrodošla vještina "prepoznavanja duhova" (pogotovo s obzirom brojnost onih zločestih i njihov utjecaj u politici). Zato potpisnik ovih redaka smatra da bi u predloženoj reformi hrvatskog školstva svakako umjesto seksologije trebalo uvesti demonologiju kao obvezan predmet koji bi se izučavao tokom svih 12 godina osnovnog i srednjeg obrazovanja (primjetimo da duhovne škole obično i traju 12 godina). Zašto uostalom glavni autoritet aktualne reforme škostva umjesto onog epizodnog Štulfohera ne bi bio poznati slikar, pisac i demonolog Miro Glavurtić (usprkos njegovim poznim godinama)?

U vezi s g. Glavurtićem, našu bi javnost svakako trebalo upozoriti na njegovu potpuno prešućenu monografiju pod nazivom "Satana", napisanu prije 35 godina, koja predstavlja ne samo vrlo bogat izvor korisnih informacija s područja demonologije i sjajnu početnicu za školu duhovnog života, nego (možda više stjecajem okolnosti nego sama po sebi) i jednu od najznačajnijih knjiga napisanih u drugoj polovici 20. stoljeća na hrvatskom jeziku. Svakako bi bilo dobro da ljudi budu upoznati s njezinim sadržajem, ne bi li mnogobrojne okultne pojave koje gotovo da postaju naša svakodnevnica, mogli promatrati u pravom svjetlu i pristupati im na pravi način.

U svakom slučaju, bio bi to velik korak naprijed za hrvatsko društvo kad bi naša javnost, umjesto na kojekakve dnevno-političke teme, svoju pažnju koncentrirala na stvari koje se događaju ispod medijski stvorene krinke tzv. "političkih zbivanja", a u kojima mnogobrojni zlodusi imaju veoma velik upliv. Nema sumnje da bi se u slučaju primjerenih reakcija javnosti na pojave ove vrste, svi naši problemi (i oni "dnevno-politički" i svi drugi), počeli rješavati puno brže i uspješnije.

A što se Tomića tiče, on bi trebao biti zabrinut, ali ne previše - jedna dobra ispovijed i zatim redovito pristupanje svetim sakramentima začas bi riješili probleme njegovoga pisanja. A kad bi još uspio nagovoriti svoje drugove, vodeće političke komentatore da (u)čine to isto - gdje bi mu tada bio kraj. Kraljevstvo Nebesko bilo bi mu zajamčeno, pa makar još koji puta opatrnuo našu Crkvu ili biskupe svojom novinarskom toljagom.

Zdenko Kremer