O „ljevici", „desnici" i zajedničkim ciljevima

Nedavno održana akcija prikupljanja potpisa za referendumsko odlučivanje o nekim važnim pitanjima koja se tiču budućnosti našega društva i države ("Referendumski ustanak"), premda, kako se čini, neuspjela, jer broj skupljenih potpisa za svako pojedino pitanje nije dostatan da bi se zahtjevani referendumi uistinu i morali provesti, iz više se razloga ipak može smatrati korisnom. Među ostalima i zbog toga što je razotkrila podosta zanimljivih pojedinosti koje se tiču odnosa na našoj "alternativnoj" političkoj sceni. Dakako, očigledne su postale i mnoge stvari koje se tiču funkcioniranja naših oficijelnih medija i uopće stanja "javne scene" ovdje u Hrvatskoj, no sve je to uglavnom već od prije poznato (medijske blokade, iskrivljavanje činjenica, arogancija i prijetvornost medijskih moćnika, odnosno njihovih lakeja itd. itd.).

Ono na što je zgodno ovdje posebno obratiti pažnju jest odnos naše "ljevičarske alternative", dakle grupacija "lijeve provenijencije", prilično distanciranih (sudeći po njihovim istupima i izjavama) u odnosu na aktualnu hrvatsku vlast, prema ovoj akciji i uopće aktivnostima skupina i pojedinaca koje oni smatraju "desnima". U ovom smislu, prvenstveno je zanimljiv njihov neodlučan ili ignorantski odnos prema spomenutoj akciji , pa i svojevrsna zbunjenost i čuđenje zbog toga što su taj "Referendumski ustanak" organizirali, eto, ljudi povezani sa, kako bi oni rekli, "desničarskim (reakcionarnim) medijima".

Njima izgleda nije jasno kako se i ta tzv. "desnica" može zalagati za ideje koji očito nisu baš daleko i od njihovih vlastitih ideja, a još više se čude zbog toga što oni čak mogu pokretati i konkretne akcije koje usmjerene na ostvarenje ciljeva koje i oni sami smatraju progresivnima. Jer, kako oni izgleda misle, samo "ljevica" može biti "progresivna", samo ona može zastupati interese "narodnih masa", samo se ona može za njih boriti i izboriti. Ovo mišljenje, koje je inače tipičan rezultat ideološke indoktrinacije koja se na našim prostorima provodila tijekom gotovo pola stoljeća (u razdoblju od 1945. do 1990.), vrlo je indikativno u pogledu analize svijesti i savjesti tih naših (tobože) ljevičarskih p(rv)osvećenika.

Zanimljivo je da su neki od njih čak i odbacili ideju "Referendumskog ustanka" i javno se izjasnili protiv potpisivanja referendumskih zahtjeva, čime su zapravo pokazali koliko im je stalo do interesa ovoga naroda i u kojoj im je mjeri od toga važnije sačuvati vlastito uvjerenje o nekoj svojoj "avangardnoj" poziciji u društvu.

No, prije nego razmotrimo detaljnije ovaj i slične probleme, trebalo bi raščistiti sljedeće - Što je to uopće "ljevica", a što "desnica" ovdje u Hrvatskoj danas i ima li takva podjela uopće nekakvog smisla. Čini se da kod nas vlada općeprihvaćeno uvjerenje da je ljevičar onaj tko ne vjeruje ni u Boga, ni u "teoriju zavjere", ali vjeruje u ono što piše Jutarnji list i uz to je nekako više "kozmopolitski" nastrojen, dok je desničar "dobar Hrvat i katolik", koji osim u Boga, vjeruje i u "teoriju zavjere", i još smatra da je Jutarnji list ideološki bilten partije koja trenutačno obnaša vlast u Hrvatskoj. Takva podjela može i ostati, ako to netko baš hoće.

Tko je za promjene, a tko za status quo

No ono što bi u situaciji u kojoj se Hrvatska danas nalazi bilo puno važnije jest podjela na one koji bi uistinu željeli da se nešto u Hrvatskoj pokrene i promijeni na dobrobit svih ili barem većine ljudi koji ovdje žive i one koji žele LjevičariNjima izgleda nije jasno kako se i ta tzv. "desnica" može zalagati za ideje koji očito nisu baš daleko i od njihovih vlastitih ideja, a još više se čude zbog toga što oni čak mogu pokretati i konkretne akcije koje usmjerene na ostvarenje ciljeva koje i oni sami smatraju progresivnima. Jer, kako oni izgleda misle, samo "ljevica" može biti "progresivna", samo ona može zastupati interese "narodnih masa", samo se ona može za njih boriti i izboriti. Ovo mišljenje, koje je inače tipičan rezultat ideološke indoktrinacije koja se na našim prostorima provodila tijekom gotovo pola stoljeća (u razdoblju od 1945. do 1990.), vrlo je indikativno u pogledu analize svijesti i savjesti tih naših (tobože) ljevičarskih p(rv)osvećenika.sačuvati status quo ili se jednostavno ne žele "politički angažirati" na bilo kakav način, pa makar se to svodilo na jedan vlastiti potpis na nekoj peticiji, odnosno zahtjevu usmjerenom prema našim političkim strukturama.

Jasno je da bi među svima koji jesu za promjene ili drugim riječima koji se žele angažirati u borbi protiv interesa korporatista i ostalih centara moći koji nastoje kontrolirati zbivanja i u našoj zemlji i u europskim zemljama uopće (a kojima naši i ini političari tako vjerno služe), trebao postojati jedan prirodni savez čija bi snaga, uz prikladnu organiziranost i odgovarajuće zalaganje svih sudionika, zasigurno bila dostatna da cijeli ovaj medijsko-političko-gospodarski cirkus koji se odvija u Hrvatskoj zaustavi, te se uspostavi normalno funkcioniranje svih djelatnosti od kojih ovisi život našega društva.

No eto, naši "ljevičari", čak ni oni distancirani, a kamoli oni bliski stranci na vlasti, nisu raspoloženi za takve stvari. A nemaju ljudi ni vremena, previše su oni zaokupljeni svojom utrkom za sinekurama i sličnim položajima u državnim službama, za (inozemnim) stipendijama, donacijama, honorarima, nagradama za ovo ili ono, te posebice hvatanjem veza i vezica u strukturama naše politike i kulture. Ili pak uhlebljeni po domaćim ili inozemnim sveučilištima, odnosno u kojekakvim izdašno financiranim udrugama za gubljenje vremena i opanjkavanje Hrvatske jednostavno ne vide što se događa i kakvi sve problemi muče ovaj naš narod. I onda još za sebe kažu kako se bore za "ljudska prava".

Premda je jasno da se bore za svoja vlastita "prava", ili bolje rečeno privilegije, i upravo je taj monumentalni egoizam, koji se u našem društvu i inače promovira kao vrhunska vrijednost, egoizam koji osim sebe samoga uočava još i neke precizno definirane i pomno izabrane "skupine" i pojedince, možda iz čiste kamuflaže, a možda i nekih drugih, "dubljih", razloga, ono što najviše iritira, ako nešto uopće i može više iritirati ovaj, medijskim putem anestetiziran, narod.

Ipak, ima među tim "ljevičarima", izgleda, onih iskrenih, "nepokvarenih" (to su uglavnom mlađi ljudi), koji bi zaista htjeli da se nešto učini i promijeni, no čini se da je njihov najveći problem što ustrajavaju na ideologiji (ideologijama) koje pripadaju prvoj polovici dvadesetog, a možda, dijelom i devetnaestom stoljeću. Neobično je to što ljudi koji svojim idolom smatraju jednog futurista par exellence kakav je bio Karl Marx, ostaju zarobljeni u prošlosti na jedan takav način. Oni su očito nesvjesni bitno nove kvalitete suvremenog eksploatatorskog poretka (supraimperijalizma, koji je osim materijalne, u potpunosti pokorio i duhovnu sferu ljudskog bitka), koji se, upravo zbog tih svojih novih aspekata, odnosno izvanrednih mogućnosti organiziranja i koordiniranja svojih aktivnosti, može shvatiti (i) kao oblik "zavjere" moćnih pojedinaca protiv nemoćnog društva (o čemu je recimo pisao i Julian Assange).

Urotničko djelovanje

Inače, s tim u vezi zgodno bi bilo napomenuti kako je kroz povijest ljudskog roda uvijek postojala neka vrsta "dogovora" pripadnika vladajućih klasa, koji im je omogućavao da se na prikladan način organiziraju i ostvaruju svoju vlast nad ostalim dijelovima društva, i kako je tu uvijek bilo i "urotničkih elemenata", no oni nisu bili toliko značajni jednostavno zbog nepostojanja interesa javnosti, odnosno točnije nepostojanja same te javnosti, zahvaljujući kojoj bi takvi dogovori i uopće događanja u vrhovima vlasti mogli biti smatrani više ili manje "urotničkima". No u ovo današnje vrijeme, u vrijeme "demokracije", tzv. "osobnih sloboda" i tobože "nezavisnih medija", stvari stoje posve drugačije.

Pogledajmo recimo samo ono što je učinio bivši premijer Sanader u slučaju prodaje većinskog udjela INE Madžarskom MOL-u. Da su svi elementi toga "dogovora" bili javni, a posebno da se o njemu raspravljalo i odlučilo na barem koliko-toliko demokratski način, on bi se danas mogao smatrati jednim lošim poslovnim potezom iniciranim od strane jedne bivše vlade, koji ima dalekoežne negativne posljedice - i to bi bilo to. No ovako, slučaj se može tretirati i kao neka vrsta "zavjere" određenih pojedinaca protiv hrvatskog društva (makar oni i nemali nešto "protiv njega").

Taj primjer, dakako, nije jedini, tu bi mogao spadati i slučaj HT-a i drugih naših "zlatnih koka" čija jaja danas kupe stranci. Općenito, mogli bismo reći da u ovo naše doba, kad se ne samo "javno mnijenje", već i tzv. "društvena realnost" stvara putem pomno osmišljenih i isplaniranih medijskih aktivnosti, kad zahvaljujući takvim (psihološko-propagandnim) djelovanjima mnoge "procedure" bitne za život društva, koje bi trebale (i po zakonu) biti "demokratske", ostaju prikrivene mnogobrojnim "dimnim zavjesama" medijskog tipa, i kada oni ključni dogovori i "akcijski planovi" ostaju daleko od očiju javnosti tj. "običnih građana", upravo sve ove okolnosti ukazuju na "urotničko djelovanje" političkih struktura protiv društva čije bi interese trebale zastupati i koje ih na koncu i plaća za njihov rad.

UrotništvoOvdje se ne radi o nekim "velikim zavjerama" na nivou cijele zemlje ili na nekom globalnom nivou (premda ni takve stvari nisu isključene), nego uglavnom o "manjim" stvarima kojih, na nesreću, ima puno, pa su štete opet ogromnih razmjera. No svi su ti slučajevi povezani i ukazuju na postojanje jednog složenog "mehanizma" sastavljenog kako od sistemskih tako i od vansistemskih elemenata, s kojim skupa ide cijela jedna "tehnologiju urotništva" (mogli bismo to tako reći) posredstvom kojih se u najvećoj mjeri ostvaruju interesi onih koji nad nama vladaju.Ovdje se ne radi o nekim "velikim zavjerama" na nivou cijele zemlje ili na nekom globalnom nivou (premda ni takve stvari nisu isključene), nego uglavnom o "manjim" stvarima kojih, na nesreću, ima puno, pa su štete opet ogromnih razmjera. No svi su ti slučajevi povezani i ukazuju na postojanje jednog složenog "mehanizma" sastavljenog kako od sistemskih tako i od vansistemskih elemenata, s kojim skupa ide cijela jedna "tehnologiju urotništva" (mogli bismo to tako reći) posredstvom kojih se u najvećoj mjeri ostvaruju interesi onih koji nad nama vladaju.

Postojanjem tih mehanizama i tehnologija, koje usput budi rečeno, oni možda previše i ne osvješćuju, i koje subjektivno možda doživljavaju kao "povoljne okolnosti" ili čak kao "svoje sposobnosti" (tko zna možda je naš bivši ministar turizma tako i doživio trideseterostruko uvećanje vrijednosti svoga zemljišta), zasigurno bi se mogla objasniti mnoga zanimljiva pitanja o kojima se u našoj javnosti govori malo ili nimalo - primjerice - Zašto su naši političari odreda veoma ili enormno bogati? Zašto svi oni o najvažnijim stvarima šute i zapravo misle isto? Zašto nemaju jasan politički program i usmjerenje (da ne kažemo ideologiju) ili barem dugoročni plan svoga djelovanja? Zašto se informacije o kriminalu u političkim sferama, kao i istrage o istom, doziraju "po potrebama trenutka" i u skladu s odnosima snaga na političkoj sceni?

Dakako, u ovoj se priči ne radi samo o političarima, nego i o drugim povlaštenim skupinama u društvu, pri čemu bi neprecizno bilo govoriti o njima kao o vladajućem "sloju" društva ("eksploatatorskoj klasi"), jer u slučaju suvremenog društva posrijedi nije "višeslojna" struktura (o kojoj recimo govori Marx), nego ona "mrežna" koja uključuje centre moći (odlučivanja), kao značajnije ili manje značajne "mrežne nodove", zajedno s interesnim i inim vezama, koji svi skupa drže zarobljenim ostatak društva - a taj ostatak je ono što se nalazi unutar ove mreže, koja se sve više steže i sve više davi svoju "lovinu".

Političke strukture, korporativni i bankarski lobiji, mediji...

Inače, možemo reći da spomenute nodove predstavljaju prvenstveno političke (partitokratske) strukture, korporativni i bankarski lobiji, (instrumentalizirani) mediji, (ucijenjena) kultura, pa dijelom i znanost, tajne službe, zastupnici "vanjskih" interesa, te mnogobrojni drugi faktori koji ostvaruju vlastite interese kroz svoj utjecaj na društvene procese, što se na taj način odvijaju posve neovisno o volji većine građana ove zemlje (tako da ne možemo govoriti čak ni o "formalnoj" demokraciji, nego o onoj "praznoj" tj. "ispražnjenoj").

Lijep primjer za ovo što smo upravo rekli jest i već spomenuti odnos medija prema "Referendumskom ustanku" u kojem je slučaju komunikacija između pokretača tj. aktivista ove akcije i najvećeg dijela naše javnosti bila jednostavno presječena (čini se da je za tako nešto dovoljno bilo pritisnuti jedan prekidač).
Stoga je očito nužno, kao pretpostavku bilo kakvih promjena, stvoriti alternativne komunikacijske mreže kroz koje bi se ostatak društva, a to je onih 99% našeg stanovništva, iz danas uglavnom "amorfne" mase, preobrazio u značajan i nezaobilazan subjekt političkog života. Čini se da bi se ovaj zadatak mogao ostvariti u tri sljedeća susljedna "koraka":
(1) Slamanje medijskog monopola uspostavljanjem paralelnog sustava informiranja
(2) Slamanje političkog monopola uspostavljanjem paralelnog sustava demokratskog odlučivanja
(3) Uspostava paralelnog sustava gospodarskih odnosa među ljudima i društvenim skupinama pomoću kojega bi se zaustavila pljačka hrvatskih građana od strane korporatista i same državne vlasti

Dakako, svaki bi od ovih koraka trebalo pomno osmisliti, te pažljivo isplanirati i razraditi njihovo provođenje u život. Ovdje nećemo ulaziti u detalje, premda bismo mogli reći kako bi prvi korak trebao (uz ostalo) uključivati pokretanje internetske televizije (televizija) i radijskih postaja, drugi uspostavljanje sustava referendumskog odlučivanja putem interneta, a treći recimo "izdavanje" i "implementaciju" alternativnih valuta itd. Napominjemo kako bi se ovdje velikim dijelom (barem u prvoj fazi) radilo o haktivističkim akcijama kojima bi ciljevi bili konstruktivni, a ne destruktivni (kako predlažu neki zločesti hakeri koji bi išli rušiti razne službene web siteove i sl.).

Znakovit izbor imena novoga Pape

Ono što je još bitnije reći jest da jedna ovakva akcija, da bi bila uspješna, mora obuhvatiti najšire dijelove populacije koji bi se u nju uključili na više ili manje aktivan način, pa bi savez svih savjesnih i odgovornih društvenih snaga Papanače treba istaći kako je vrlo znakovit izbor imena novoga Pape, koji ukazuje na to da će i on pokušati, slično svome imenjaku, redovniku i svecu koji je živio prije 800 godina, "popraviti Crkvu Božju koja propada", s tim što treba reći da ona ne propada, kako misle i govore njezini mrzitelji, zbog djelovanja dvojice posljednjih Papa, Ivana Pavla II i Benedikta XVI, nego zbog "sotonskog dima" koji se u nju uvukao puno ranije, a o kojemu je govorio već njihov prethodnik, papa Pavao VI.kojima je zaista stalo do dobrobiti svih građana ove zemlje, neovisno o tome da li zastupaju "više ljeve", ili "više desne" ideje, u ovakvom poduhvatu bio nužan. Napomenimo da bi posebno blagotvoran utjecaj u ovom smislu mogao imati zaokret koji bi pod vodstvom novoga Pape Franje mogla i trebala učiniti Katolička Crkva, dakako ne u u smislu odstupanja od svoje doktrine, nego u smislu mnogo istaknutije socijalne komponente svoga djelovanja, mnogo jačeg zalaganja za pravdu i ravnopravnost svih ljudi i naroda, rasa i kultura, te mnogo šireg i djelotvornijeg angažmana u borbi protiv neoliberalističkih nasrtaja na temelje ljudske opstojnosti na našem planetu.

Inače treba istaći kako je vrlo znakovit izbor imena novoga Pape, koji ukazuje na to da će i on pokušati, slično svome imenjaku, redovniku i svecu koji je živio prije 800 godina, "popraviti Crkvu Božju koja propada", s tim što treba reći da ona ne propada, kako misle i govore njezini mrzitelji, zbog djelovanja dvojice posljednjih Papa, Ivana Pavla II i Benedikta XVI, nego zbog "sotonskog dima" koji se u nju uvukao puno ranije, a o kojemu je govorio već njihov prethodnik, papa Pavao VI. Također je znakovito što novi Papa dolazi iz latinoameričke Crkve, koja se posebno istakla u borbi za prava siromašnih i obespravljenih, a koja je u toj borbi podnijela žrtvu značajnog broja svojih mučenika, što isto budi velike nade.

Napomenimo da bi se, uza sve ovo, naša Crkva također trebala uhvatiti u koštac i s "okultnim" fenomenima suvremenog neoliberalnog fašizma, koji su kao i u slučaju onog nacional-socijalističkog, vrlo jasno izraženi. U svakom slučaju, nadamo se da će novi Papa Franjo svojim djelom i životom svjedočiti kako je Bog ljubav i "pravda naša", te da će u pomalo ustajalu atmosferu Katoličke Crkve unijeti novi duh, novi žar i novu borbenost u suprotstavljanju silama zla koje u velikoj mjeri vladaju ovim svijetom, posebice njegovom politikom i gospodarstvom.

Na smetlište povijest, ali i na sud

Ovakvom razvoju događaja teško je danas suprotstaviti neku konstruktivnu i produktivnu alternativu. Što se hrvatske situacije tiče, naša Vlada, kako vidimo, ustrajava u svojoj nebrizi za ovo društvo i nastavlja s njegovim maltretiranjem, pa tu očito više nema nikakve pomoći. Čak štoviše, neki njeni posve sumanuti potezi, kao što je onaj sa zabranom branja gljiva u šumi, poreznim opterećenjima zbog kojih se baca hrana kojoj istječe rok trajanja, bacanjem mlijeka za koje uopće nije utvrđeno je li "toksično" ili nije i sl. nameću zaključak da nešto s tim ljudima "nije u redu" [1] i da trebaju biti maknuti već zbog toga.

No dakako, nije da bi samo zbog svega ovoga, kao i mnogih drugih stvari - recimo tih njihovih poreza, razreza, legalizancija, fiskalizancija i zafrkancija ovoga naroda, trebali otići na smetlište hrvatske povijesti, oni bi svakako, barem jednim svojim dijelom, trebali otići i na sud zbog svoga štetočinskog djelovanja. Pritom bi također svakako trebalo utvrditi i odgovornost saborskih zastupnika koji su glasali za brojne zakone protivne interesima najvećeg dijela stanovništva naše zemlje ili nisu poduzeli ništa da ti interesi budu na najprikladniji način zakonski regulirani.

Inače, treba naglasiti kako bacanje hrane, odnosno puštanje da ona propadne, u vrijeme ovako duboke krize, kad mnoštvo ljudi živi na ivici gladi ili su se već našli s one "druge strane", predstavlja (još jedan) ozbiljan zločin protiv ovoga društva koji treba biti primjereno kažnjen. Recimo na kraju da se u svakom slučaju pokazuje nužnim što prije sasjeći ovu partitokratsko-korporativnu mafijašku hobotnicu koja vlada Hrvatskom, ali i Europskom unijom (sve su to isti pipci).

A ako ćemo u ovu Uniju i ući, onda to treba iskoristiti za jačanje veza ovog predloženog svehrvatskog oslobodilačkog pokreta sa sličnim pokretima u bližem i daljem evropskom okružju, kojih kako vidimo ima i koji danas stječu sve veću i veću političku moć (posebice u Italiji, Grčkoj, pa i Španjolskoj). Nadamo se da će i utjecaj tih pokreta, kroz suradnju i razne vrste pomoći, pridonijeti mobilizaciji našega društva, kroz koju ćemo ostvariti nužne sistemske promjene, osloboditi se fatalnog stiska političkih mafijaša, te napokon početi stvarati bolju budućnost, i Hrvatske i Europe i cijeloga Svijeta.

Zdenko Kremer

[1] Kad bi bilo "u redu", onda bi, recimo, u još uvijek aktualnoj "aferi" s "toksičnim mlijekom" naše Ministarstvo poljoprivrede promptno izdalo priopćenje u kojemu bi se razjasnili svi aspekti nastale situacije, od uzroka, posljedica i mogućih opasnosti (rizika), do načina saniranja šteta tj. modaliteta svođenja gubitaka na najmanju moguću mjeru, a ne bismo morali svjedočiti sramotnim javnim istupima ministra poljoprivrede i dužnosnika njegovog ministarstva u kojima gotovo ništa od onoga što je rečeno nije bilo jasno, niti je rečeno išta bitno.