Dezinformiranje i kako mu se oduprijeti

Čini se da je korisno konzumirati informativni, a vjerojatno i ini program HTV-a u vrlo malim dozama, recimo u dozi od nekoliko sati tijekom mjesec dana. Stjecajem okolnosti bio sam u prilici krajem proteklog tjedna pogledati par HTV-ovih Dnevnika i još nekih njihovih "informativnih" emisija, pa napokon doći do zaključka - ne postoji više "službeno" informiranje, sve je to propaganda. Takvo "informiranje" u kojemu su se, eto, izgubili i posljednji tragovi onog stvarnog, objektivnog informiranja, jedan je od razloga zbog kojih sam se svoga televizora već odavno otarasio, a da ga ponovno nabavljam i da "ga gledam", ne bi mi palo na pamet vjerojatno ni u bunilu.

Nažalost, čini se da u Hrvatskoj ima previše onih kojima ni u bunilu ne bi palo na pamet da se odreknu ili barem djelomično distanciraju od tog "vraga iz kištre" kako bi rekao jedan naš dragi franjevac. Zašto je tomu tako, neka objašnjavaju psiholozi ili psihijatri. Što se pak tiče moga zaključka o informiranju i propagandi na HTV-u (o drugim našim televizijama ne govorim jer su one još i gore), pretpostavljam da će ga neki ocijeniti pretjeranim, dok će me drugi smatrati blesavim, jer do takvog zaključka nisam došao puno, puno ranije. Je li točno jedno, drugo ili treće gledište, ovdje ne bih sudio. Htio bih zapravo samo ukazati na činjenicu kako je se povremenim praćenjem informativnog programa HTV-a može uočiti neprestana degradacija njegove kvalitete i smislenosti (koja ga je već dovela do besmisla) i da se ta tendencija izgleda ne primjećuje ako se ovaj program prati u kontinuitetu.

Tu se očito radi o mehanizmu nesvjesnog usvajanja "novih realnosti", putem kojega ljudi i inače na najlakši način prihvaćaju nametnute promjene - zbog postupnosti tih promjena i kojekakvih kamuflaža, nitko ih zapravo ni ne primjećuje tj. ne registrira. Sasvim je izvjesno da su ovu stvar s propagandom naši medijski manipulatori jako dobro isplanirali, pa na nju treba neprestano ukazivati, ne bi li ljudi postali svjesni kako je ono što se naziva "Informativnim programom" naše državne televizije zapravo "Program agitpropa", odnosno "Program debilizacije hrvatskog društva". Sve u svemu, možemo zaključiti kako je djelovanje informativnih emisija HTV-a na svijest gledateljstva slično djelovanju većine medikamenata na ljudski organizam - u velikim dozama ubijaju (ljudski organizam odnosno njegovu svjesnost), dok u malima ponekad mogu i koristiti (jer nam na taj način postaje jasnije to što se oko nas događa).

Pitanje nastupanja običnih građana na televiziji

Što se tiče samog televizijskog sadržaja koji sam imao prilike vidjeti, osvrnuo bih se najprije na performans g. Darka Mihajlovića u emisiji "Nedjeljom u dva" Aleksandra Stankovića. Kažem performans zato što je g. Mihajlović, ako je suditi po nekim vjestima koje su se pojavile nakon emisije, tim svojim nastupom, svjesno ili nesvjesno, demonstrirao neke vrlo značajne okolnosti koje se tiču našega javnog prostora, što je stvar daleko važnija od svega onoga što je bilo izrečeno u razgovoru. Naime, neki internetski portali donijeli su vijest da je lagao o svom profesionalnom "zaleđu" i zbog toga se sad digla neka velika hajka na HTV-u i uokolo. No, s druge strane, kao što znamo, većini je ljudi koji defiliraju našom medijskom pozornicom lažno predstavljanje dopušteno, oni slobodno o sebi mogu govoriti što god ih volja, slobodno mogu lagati i folirati do besvjesti, a da na to nitko ne upozorava.

A ne upozorava se zato što našim medijskim mogulima takve stvari, koje se tiču javno izrečene istine i laži, uopće nisu važne, jedino im je važno da se u javnosti govori ono što njima odgovara. I onda, kada "iskoči" netko koji ima nešto protiv "sustava" i naših vladajućih "elita", odnosno netko tko govori nešto što njima "ne paše", odjednom će svi postati jako zainteresirani za činjenice; vrlo će se revno baciti na zadatak utvrđivanja istina, odnosno laži vezanih uz dotičnu osobu. Inače, ono što u konkretnom slučaju posebno treba napomenuti jest to da se Mihajlovića napada zbog nekoliko lažnih iskaza vezanih uz njegovu biografiju, koje i tako nemaju veze s meritumom glavne teme o kojoj se u prošlonedeljnom razgovoru raspravljalo, dok u slučajevima (nerijetkim), kad u emisiji g. Stankovića netko od naših političara ili tajkuna laže svome gledateljstvu u lice i govori gluposti tijekom cijelog sata vremena koliko ta emisija traje, reakcije ove vrste redovito izostaju.

Još jedna tema koja je otvorena Mihajlovićevim nastupom jest ona o pravu "običnih" građana da nastupaju u javnosti, posebice na našoj javnoj televiziji. Ima li "obični smrtnik" takvo pravo? Ima, reći će naši medijski gospodari, no svima je jasno da je to pravo (i iz brojnih neopravdanih, ali i iz nekih opravdanih razloga) nije stvarno nego samo formalno. A može se "postvariti" kako vidjesmo na Mihajlovićevom primjeru, tek kad se taj običan smrtnik "prošverca" u javnost koristeći se lažnim iskazima i/ili krivotvorenim dokumentima. Dakako, nije u redu lagati, pogotovo nije "lagati javno", no zapitajmo se - Čija je laž u ovoj priči "veća", laž "javnog sustava" kada govori o svojoj "demokratičnosti" i "otvorenosti" ili laž g. Mihajlovića kada govori o svojim doktoratima (pa makar ih bilo čak četiri).

Treba primijetiti kako je bilo i vrijeme da se na televiziji pojavi neko "dijete" koje će javno, ne samo reći, nego i izravno demonstrirati, kroz cijeli niz zbivanja i okolnosti vezanih uz svoj medijski nastup, da je car gol. To što je Mihajlović kako neki tvrde, automehaničar i/ili priučeni knjigovođa posebno je zgodno. Time je zapravo do srži raskrinkana lakrdija medijskog sustava u kojemu se kojekakvi priučeni automehaničari ili osobe bez zanimanja i tako predstavljaju kao "medijske zvijezde" u koje su uperena "svjetla pozornice" i čije se mišljenje pozorno sluša, bilježi, te uzima na znanje i ravnanje.

Mjere Vlade?

Ima ova priča veze i s cijelim nizom tema koje se tiču kompetencija i intelektualnog poštenja u našoj "stručnoj odnosno intelektualnoj javnosti", kao i onih koje se tiču sustava obrazovanja kakav je uspostavljen ovdje u Hrvatskoj. Jedno od pitanja koja ovdje možemo postaviti je i sljedeće - Može li na primjeren način sagledati realnost netko tko je prošao kroz flajšmašinu tog našega obrazovnog sustava? Dakako mnogi će reći kako se u "slučaju Mihajlović" radi o hohštapleraju, diletantizmu, demagogiji i sl, no njima bismo mogli poručiti - da gledišta svijeta u kojemu živite, vi ste potpuno u pravu, no problem je što se taj vaš svijet više nije postojan i što se očito bliži čas kad ćete ostati bez svih referentnih točaka na kojima su se temeljile premise ne samo vašeg zaključivanja i intelektualnog angažmana, već i vaše životne svakodnevice.

Svijet "običnog puka" već se odavno raspao i mi s tim referentnom točkama više nemamo problema. A o tome da u nekim "promijenjenim uvjetima" kriteriji hohštapleraja, diletantizma, demagogije postaju sasvim drugačiji, svjedoče recimo iskustva društvenih previranja Rusiji koja su se događala prije nešto manje od jednog stoljeća.

Još jedna tema koja je dominirala medijima krajem proteklog tjedna, bila je ona o mjerama koje hrvatska Vlada poduzima kako bi naše društvo "izašlo iz krize". Te bi priče bile smiješne da nisu tragične. Što se tiče rasprodaje naših resursa, a upravo su to, uz povećanje raznih nameta koje naša birokracije ubire od stanovništva i posrnule privrede, najvažnije njihove "mjere", stvari se očito bliže svom "konačnom rješenju" - nakon rasapa industrijske i poljoprivredne proizvodnje te rasprodaje banaka, telekomunikacija, turističkog sektora, nacionalne naftne kompanije, preostaju elektroenergetika, ceste i pruge, voda, zemlja i zrak.

Funkcija države

Nejasno je samo zašto svi ti genijalci iz naše vlade stalno ponavljaju priču kako je država "loš gospodar" i kako privatni vlasnici, pogotovo ako se radi o strancima, svim tim resursima upravljaju puno bolje. Pa ako loše gospodarite resursima naše zemlje onda izvolite podnijeti ostavke i prepustiti svoja mjesta onima koji će gospodariti bolje. A o tome kako privatni vlasnici (stranci) upravljaju našim gospodarskim i prirodnim resursima, jako smo se dobro osvjedočili tokom zadnjih dvadesetak godina.

I tako, umjesto da se naša "država", odnosno golemi birokratski aparat koji njome upravlja, financira u najvećoj mjeri kroz dobit ostvarenu iskorištavanjem naših resursa (a oni su bili i još su uvijek "Bogom dani"), ona se financira uglavnom pljačkom hrvatskih građana, ovih današnjih generacija, kao i generacija koje dolaze (ako ih uopće bude). Pa koja je onda uopće funkcija države, odnosno njezine birokracije? Da pljačka svoje građane? No naše bi dražesne vlastodršce trebalo upozoriti da su se u brojnim slučajevima prepuštanja nacionalnih resursa strancima pojavili neki zanimljivi efekti. Pogledajmo samo naftom izuzetno bogate zemlje Arapskog svijeta čiju naftnu industriju kontroliraju stranci (Amerikanci). Poznato je da te zemlje predstavljaju izvorište brojnih terorističkih organizacija čiji pripadnici, uglavnom kojekakvi sumanuti religiozni fanatici, žele ne samo pod svaku cijenu srušiti aktualne vlasti u svojim zemljama, nego imaju i neke "globalne" pretenzije.

Inače, treba reći kako je ta očita veza prakse prepuštanja resursa jedne zemlje strancima i pojave (religioznih) fanatika koji ubijaju sve živo oko sebe, predstavlja zasigurno najveći misterij suvremenog čovječanstva, koji ne može ne može objasniti niti jedna dosad poznata znanost. Ljudi se čudom čude, eksperti lupaju glavama u zid; nema sumnje da se radi o problemu dubljem od misterija Bermudskog trokuta ili zavrzlame oko srušenog NLO-a u pustinji Novog Meksika...

Nekretnine

Što se pak tiče one druge mjere naše Vlade za izlazak iz krize, koju čini povećanja raznih nameta koje stanovništvo i posustala privreda moraju plaćati našoj birokraciji, stvari su još tragikomičnije. Primjerice, u vezi tzv. "poreza na nekretnine" koji se već dugo vremena najavljuje, nejasno je kako naš ministar financija misli procjenjivati naše nekretnine i utjerivati svoje namete, kad narod već i ovako živina rubu egzistencije ili se već strmoglavio preko toga ruba. Nesumnjivo bi bilo puno bolje i prikladnije, pogotovo s obzirom na nesređenost zemljišnih knjiga zbog kojih se i ne zna kome što pripada, da država jednostavno konfiscira sve nekretnine u Hrvatskoj, osim onih koje pripadaju povlaštenim slojevima društva, dakle državnim birokratima, tajkunskoj "eliti" i strancima.

U prvoj fazi konfiscirale bi se one nekretnine koje nisu u funkciji, a u drugoj, kad praksa konfiskacije postane normalnom, prešlo bi se i na nekretnine "u funkciji". Netko će sad postaviti pitanje - Pa što će državi nekretnine? Ona treba pare. E pa sad, ako naša vlada zbilja ne zna što bi s tim nekretninama, (a s obzirom na razinu njezine kolektivne inteligencije za pretpostaviti je da ne zna), onda ćemo potanko izložiti jedan vrlo racionalan i ostvariv plan.

Poznato je da Kineska vlada potiče emigraciju svojih građana, čak što više svaki kineski emigrant pri odlasku od svoje države dobiva određeni novčani iznos. Ako pretpostavimo da svaki od njih dobiva od svoje države hiljadu eura, to znači da bi uvozom recimo 5 milijuna Kineza u Hrvatsku naša vlada odmah mogla namaknuti punih pet milijardi eura, koji bi nam zasigurni bili dostatni za otplatu svih preostalih dugovanja što dospijevaju tokom ove godine, a vjerojatno i jednog dijela iduće. A da ne govorimo sad o novcu koji bi država redovito dobivala od najamnine na objekte u koje bi ti Kinezi bili smješteni. I

nače, treba naglasiti da brojka od 5 milijuna Kineza uopće nije pretjerana, sjetimo se recimo samo gomile napuštenih hrvatskih sela, činjenice da je svaka druga ili treća kuća i u našim napučenim selima prazna, činjenice ogromnog broja praznih kuća i stanova po našim gradovima, a može se računati i na prazne tvorničke hale, kojekakva skladišta, napuštene vojarne i slične objekte, kojih je u našoj zemlji ogroman broj, a u koje bismo uvezene Kineze također mogli strpati.

"Rješenje"

Dakako, za pretpostaviti je da su naše "elite" i taj ogroman novac sposobne spiskati u vrlo kratkom roku, no napomenimo da bi već bi za godinu ili dvije mogla krenuti i druga faza ovoga plana, i tada bi stvari postale puno jednostavnije - narod bez krova nad glavom jednostavno bi skapao, oni najžilaviji bi otišli u inozemstvo, pa bi zemlja bila spremna da primi novi kontingent od desetak milijuna Kineza. A kad nakon nekoliko godina Hrvata ovdje više ne bude, mogla bi se organizirati jednostavna financijska transakcija - kompletan teritorij naše zemlje ustupio bi se NR Kini u zamjenu za potpuni povrat svih dugova koje je naše društvo nakupilo tokom ovih dvadesetak godina svoga života u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj.

Rješenje je dakle vrlo jednostavno - Svi problemi hrvatskog društva i države automatski će nestati kad nestanu hrvatsko društvo i njegova država. To je uostalom glavna ideja svih mjera koje provodi naša vlada. A zašto i ne bi kad može i kad za njezini članovi za takav svoj kurs bivaju nagrađeni. Nema sumnje da bi svi oni za jedno ovakvo, "konačno rješenje hrvatskog pitanje", bili nagrađeni glavnom premijom - visokim položajima u glavnim političkim tijelima EU. Istina, hrvatski narod i hrvatska država bi nestali - ali što onda. Nestali su kroz povijest čovječanstva i puno veći i moćniji narodi i države. Međutim, možda bi se dalo nekako urediti da se ti novi žitelji današnjeg teritorija Hrvatske nazovu Croatian Kinezima (po uzoru na one Indijance sa istočne obale SAD-a), pa bi neka uspomena ipak ostala. A ostala bi i kravata. I to je to.

Bi li jedan takav plan kod nas prošao? Na prvi pogled, pogotovo onaj kroz televizijski ekran, izgleda da bi; pa Hrvati su jedan divan narod, podigneš im PDV, povećaš porezne namete i troškove života za 10, 50, 100, 500,... posto, plijeniš im vrijednu imovinu zbog minornih dugova, mlatiš ih i hapsiš bez pravog povoda, izbacuješ ih iz njihovih kuća na ulicu, a oni - ništa, mrtvi-hladni, gledaju samo postoji li neki način da prežive. A ako ga ne pronađu, onda mirno skapaju od gladi i očaja. Zaista, kakav divan narod, kako je lako njime vladati i upropastiti ga. Skoro da ti ih bude žao.

Važnost suvremenih tehnologija

No, ovo je zadnje samo jedna medijska slika. Stvarnost je ipak malo drugačija, što je razvidno i iz nekih skorašnjih događaja, o kojima doduše službeni mediji uglavnom ne izvještavaju, ali o kojima se ipak čuje. I kod nas naime postoje oni fanatici (i religiozni i kojekakvi drugi), koji se ne žele pomiriti s aktualnim stanjem stvari i koji su spremni poduzeti i konkretne akcije da se ovakav ili slični scenariji ne ostvare. Sigurno je da zbog takvog svog angažmana neće dobro proći, izvjesno je da će ih optuživati i za ono što im ni na pamet ne bi palo da učine, a sve što danas možemo reći o mogućem rezultatu toga angažmana jest da je on posve neizvjesan, no oni ipak pokazuju da i u našem društvu ima neke socijalne osjetljivosti, ljudskosti, odgovornosti, poštenja, hrabrosti, časti.

Pridružiti se njihovim akcijama više nije stvar osobnog izbora, nego je moralna obveza. No ono što bi jako pridonijelo uspjehu ovoga pothvata jest slamanje moći instrumentaliziranih medija i uspostavljanje paralelnog sustava informiranja kroz koji bi se širila istina o društvenim zbivanjima na ovim našim prostorima. Zahvaljujući prvenstveno dostignućima suvremene informacijsko-komunikacijske tehnologije, bitni elementi ovoga sustava, već su izgrađeni, no očita je potreba da se ti elementi integriraju u cjelinu koja bi kao takva predstavljala pravu "konkurenciju" službenim medijima i bila sposobna ozbiljno ih ugrožavati.

Takvu "integraciju" omogućio bi dogovor i koordinacija mnogobrojnih nezavisnih učesnika u našim medijskim tj. internetskim zbivanjima koji su posvećeni ciljevima koje smo upravo izložili, pa zato apeliramo na sve njih da što prije udruže svoje snage i na prikladan način organiziraju svoje aktivnosti u borbi za naše bolje sutra.

Zdenko Kremer