Korijeni društvene depresije i neuroze u Hrvatskoj
Hrvatska je zahvaljujući raznim čimbenicima došla u stanje duboke podijeljenosti. Sve je postalo upitnim: od naše povijesti - posebice one 20. stoljeća, pa do npr. unutarhrvatskih propitivanja o tomu postoji li uopće hrvatski jezik kao samostalan jezični entitet. U zrelim se društvima takav razvoj može smatrati normalnim jer različitost mišljenja uz sve kontroverze koje sobom nosi, na kraju ipak obogaćuje društvo. U takvim državama u konačnici ipak prevlada samostalno oblikovano mišljenje većine.
U Hrvatskoj, od svog osamostaljenja pa do danas izloženoj kombinaciji pritisaka vanjskih sila i njihovih domaćih (uglavnom iz političkih i intelektualnih struktura jugo režima) regrutiranih sljedbenika, stanje poprima oznake društvene depresije i neuroze. Većinu hrvatskog društva se stalno „suočava" s pomno odabranim grijehovima prošlosti i upućuje na, također političkim kriterijem odabrane, tradicije koje treba slaviti. Unatoč težini trenutne situacije takvu se stanju treba oduprijeti imajući prije svega svijest o tomu da demokracija, unatoč nimalo bezazlenim dirigiranim pritiscima u pravcu "preodgoja" hrvatskog društva, ipak ostavlja kakvu takvu mogućnost prevladavanja većine.
Jedna od najčešće ponavljanih lekcija preodgoja kojemu su izloženi hrvatski građani jest teza o komunističkoj ideologiji za koju se tvrdi da na idejnoj razini navodno nije zločinačka, nego pravednička. Ostavit ću po strani kontraargument koji glasi da npr. ni ideja uspostave samostalne hrvatske države koja je dovela do stvaranja NDH također nije zločinačka i posvetit ću se kratkoj raščlambi jednog aspekta ideje komunističke ideologije koji nazivam etičkim ekskluzivizmom.
KomunizamJedna od najčešće ponavljanih lekcija preodgoja kojemu su izloženi hrvatski građani jest teza o komunističkoj ideologiji za koju se tvrdi da na idejnoj razini navodno nije zločinačka, nego pravednička. Svi se slažu da zalaganje za socijalna prava ugroženih i jednakost među ljudima, kao bitne oznake marksizma, zaista možemo smatrati pozitivnima. No već u razradi svojih načela marksisti ( i to ne samo od Lenjina i Staljina, već od samog izvora, dakle Marxa) prelaze okvire prihvatljivog, jer ostvarenje tih ciljeva vežu isključivo uz revoluciju, dakle nasiljeSvi se slažu da zalaganje za socijalna prava ugroženih i jednakost među ljudima, kao bitne oznake marksizma, zaista možemo smatrati pozitivnima. U tom aspektu komunističke ideologije nema ništa kontroverzno. No već u razradi svojih načela marksisti ( i to ne samo od Lenjina i Staljina, već od samog izvora, dakle Marxa) prelaze okvire prihvatljivog, jer ostvarenje tih ciljeva vežu isključivo uz revoluciju, dakle nasilje. Opravdanje za takvo političko stajalište nalaze u analizi povijesti koju vide kao povijest klasnih borbi iz čega izvlače zaključak o legitimnosti uporabe sile u političkoj borbi. Drugim riječima ako su drugi ubijali u sebične svrhe, možemo i mi, smatraju marksisti i to s još većim pravom, ubijati u svrhe opće ljudske emancipacije.
Političko nasilje kroz povijest i marskizam
Na ovoj točki marksizam postaje groteskna i vrlo opasna karikatura humanizma, jer slično Machiavelliju, nasilje definira kao legitimno sredstvo za ostvarenje političkih ciljeva, a ne samo kao krajnji obrambeni čin. No dok je Machiavelli svojim novovjekovnim političkim realizmom razarao srednjovjekovne teorije lažnog političkog moralizma (koje su - u etička načela zamatajući onovremenu prljavu političku praksu - tu praksu u stvari legitimirale) dotle marksisti na perverzan način opet povezuju puko nasilje i etiku. Oni naime prvi put u povijesti definiraju neku vrstu humanizmom legitimiranog prava na činjenje zla. Nešto tek naizgled slično postojalo je u vrijeme inkvizicije koja je u ime cilja koji se smatrao uzvišenim - u ime Boga - također počinila zločine. No između komunističkog i inkvizicijskog terora postoji jasna razlika. Crkveno odobravanje inkvizicijskih metoda nigdje nije sustavno i teorijski elaborirano, dapače, u kršćanskom nauku ne postoji nijedno mjesto koje bi opravdavalo uporabu sile u bilo kakve, najmanje u političke, svrhe. Tu je kraj svakoj paraleli koja inkvizicijske zločine koristi da bi tobože dokazala da su kršćanstvo i marksizam slični: u osnovi dobri, ali da su i jedan i drugi svjetonazor imali pojedinačne zločinačke ispade. Dakle inkvizicija uistinu nije ništa drugo do tragično skretanje s izvornog kršćanskog puta ljubavi i opraštanja, dok komunistički zločini, vidjet ćemo, nipošto nisu tek ekscesi.
Niti Francuska revolucija, iako je bila vrlo nasilna, nije imala posebno razrađen stav o pravu na teror u ime novog društva. Njezin je radikalizam bio posljedica duha i navada vremena, a ne teorijski razrađenog nazora o legitimnosti ubijanja. Isto tako, većina se političkih borbi iz kasnijih razdoblja vezala uz konkretnu zaštitu državnih interesa ili interesa određenih političkih skupina. Te nasilne čine se doduše uvijek nastojalo prikriti privlačnim političkim parolama i diplomatskim povodima i izgovorima. No države ili društvene skupine, unatoč tomu što su svoje ratove pokušale prikazati kao pravednu stvar, nikada nisu došle do zaključka o etički utemeljenom pravu na ubojstva, nikada nisu formulirale opći teorijski stav o pravu ubijanja koje bi proizlazilo iz vlastite etičke superiornosti. Dakle unatoč tomu što su svi politički akteri do pojave marksizma u svojim nasiljima bili vođeni osjećajem vlastitog prava, oni to pravo nisu uspostavljali kao opći (i jedini) moralno etički stav. To je bilo i ostalo samo njihovo viđenje prava uz koje su mogla postojati i drukčija shvaćanja.
Korijeni komunističke isključivosti
MarksistiMarksisti na perverzan način povezuju puko nasilje i etiku. Oni naime prvi put u povijesti definiraju neku vrstu humanizmom legitimiranog prava na činjenje zlaKod komunista stvar stoji drukčije - oni su ubijali iz svijesti o svojoj humanističkoj misiji. Iako su - slično ostalim političkim skupinama - na nižoj političkoj razini svoja ubojstva pravdali ili prikrivali diplomatsko političkim uljepšavanjima, na višoj teorijskoj razini nisu ublažavali svoj stav o pravu na nasilje. Uvjereni u ekskluzivnu i univerzalnu etičku superiornost svog projekta, smatrali su da njihovom emancipacijskom samolegitimiranju ("gradimo bolji svijet") nisu bila potrebna nikakva „malograđanska" opravdanja. To je stvorilo uistinu luđački zaključak po kojemu je nasilje komunistima dopušteno jer je legitimirano samo marksizmu inherentnim etičkim ciljem, dok se nasilje drugih političkih skupina kvalificiralo zločinom. Dakle komunistički zločini nisu odstupanje od izvornih marksističkih teorijskih načela, nego upravo obratno: oni su posljedica dosljedno primijenjene marksističke teorije.
Ishodišna točka marksizma - stavljanje sebe u poziciju apsolutne istine i pravednosti - uz negiranje humanističkog sadržaja svim drugim svjetonazorima, korijen je najopasnijeg etičkog relativizma. Takav stav vodi u potpuno poništavanje svih prava, uključujući i pravo na život, svih koji su ne uklapaju u zadane sheme društava zasnovanih na „naprednim" i „znanstvenim" načelima marksističke teorije. Doktrina koja iz uvjerenosti u vlastitu etičku superiornost izvlači pravo na nasilje nad svima drugima i to još naziva humanizmom predstavlja najviši zamislivi stupanj cinizma. To je druga bitna značajka komunističke ideologije koja za razliku od drugih ideologija, ne samo da vjeruje za sebe da je u pravu. Komunisti ne samo da vjeruju da su u pravu, oni znaju - i to ne samo da su u pravu, nego - da su samo oni u pravu. Iz takve monopolizacije pojma etičkog pojma dobra dolaze do krajnjeg zaključka: sva su druga shvaćanja i njihovi zagovaratelji, zbog činjenice da proturječe apsolutnoj istini i apsolutnom dobru marksizma, samim tim loša i kao takva nemaju pravo postojati. Zahvaljujući prihvaćanju takvog stajališta ljude je bilo moguće ubijati bez imalo grižnje savjesti, dapače uz osjećaj da se to čini „u ime dobra". Zahvaljujući prevladavanju takvog mentaliteta glavni hrvatski mediji, a oni su odreda prožeti duhom starih vremena, i danas su jednako militantni i isključivi. Katastrofalno je da se retoriku „dobrih ubojstava" i danas zagovara u Hrvatskoj i to ne na margini (gdje joj je jedino logično mjesto), nego i u pojedinim znanstvenim institucijama, pa i u samom državnom vrhu.
Egon Kraljević