Vječno ubijanje vječnih hrvatskih fašista

Kad se pristašama javno prevladavajućeg neojugoslavenskog mentaliteta spočitnu bleiburške žrtve, oni odmah viču ustaše, fašisti, krvoloci koji su smrt zaslužili! Ako im pokušate reći da svi ustaše ni izbliza nisu zločinci, a većinom niti fašisti - jer znatan dio pripadnika ovih snaga u rat je otišao silom prilika, odnosno braneći svoja sela od pobunjeničkih (srpskih) napada ili se, nemajući izbora, vojsci pridružio nakon što su njihova sela bila poharana u zločinima partizanskih ili četničkih postrojba - onda i vama viknu da ste fašist. Jer ne smije se povijesno i činjenično točnom konstatacijom o Drugom svjetskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije (a posebice na tlu NDH), kao skupu isprepletenih međuetničkih i građanskih sukoba, oskvrnuti nažalost prevladavajući, u stvari sektaški prikaz tog sukoba kao "antifašističke borbe".

Umrtvljena savjest hrvatskog društva

Ako krenete drugim putem pa napomenete da nisu pobijeni samo ustaše nego i domobrani, reći će vam da su među domobranima pobijeni samo časnici. Kao da riječ "samo" opravdava smaknuća! Ako im uzvratite da nisu ubijeni "samo" domobranski časnici, nego i dobar dio domobranskih vojnika, onda dometnu da su ubijeni "samo" oni koji su bili u domobranstvu od 1941. i 1942., zbog čega ih se smatralo bliskima režimu i "nepopravljivima". Niti to daljnje morbidno - filigransko seciranje opsega zločina (koji su uzgred obuhvatili puno širi krug domobrana od navedenog) ne može međutim promijeniti nešto u činjenici da je riječ o smišljenim pokoljima počinjenima u svrhu osvajanja vlasti. Jer priznavši da se ljude ubijalo ne zato što su bili ideološki fašisti ili zločinci, nego zato što su ranim odlaskom u domobrane jasno iskazali svoj antikomunistički i što je još važnije protu - jugoslavenski stav, zagovornici jugoslavenskog terora ogoljuju politički motiv zločina iz 1945. Nažalost, ovo besramno proširivanje opravdanja poratnih ubojstava koje samorazumljivim predstavlja likvidiranje onih koji su se protivili nastanku jugokomunističke diktature, prevladavajućem eutanaziranom mnijenju u Hrvatskoj ne znači ništa. Tako se kod nas bez problema prelazi i preko sustavnih poratnih masovnih ubojstava ranjenika iz bolnica s bivšeg državnog područja NDH i preko smaknuća maloljetnih pitomaca domobranskih škola NDH i brojnih drugih, normalnom čovjeku, teško pojmljivih bolesno sadističkih djela ratnih pobjednika. Argument pripadnosti "pogrešnoj strani" dovoljno je širok da ukloni svaku sumnju, iz neojugoslavenskom lobotomijom umrtvljene savjesti većine hrvatskog društva. Politička uvjetovanost poratnih pokolja se u konačnici pokušava zamagliti argumentom "jasenovačkih koljača" koji su zasluženo kažnjeni, a da bi taj "argument" mogao služiti svrsi, nužno je i da brojke jasenovačkih stradalnika budu što veće. Tako se svaki razgovor o Bleiburgu nastoji pretvoriti u megalomansko preuveličavanje zločina u Jasenovcu.

Pobijeni civili koji to ne smiju biti

Kad se kreatore tog mnijenja suoči s pobijenim civilima (npr. pletenicama pobijenih žena u Hudoj Jami) bijesno uzvrate: "A što su radili ustaše?", ne shvaćajući da se jedan zločin ne može opravdavati drugim, tj. da ništa što je počinio režim NDH ne može umanjiti bestijalnost i odvratnost poratnih masovnih političkih likvidacija u kojima se nije štedjelo ni civile. Potom, suprotno neoborivim činjenicama, tvrde da antifašisti nisu ubijali civile ili u boljem slučaju ustvrde da su ubojstva civila bila rijetkost, što vidjeli smo baš i ne stoji. Istovremeno, svaki zločin bilo kada počinjen s hrvatske strane, ma koliko se uistinu radilo o izuzetku (npr. ubojstvo Aleksandre Zec), histerično prikazuju kao dio vječnog hrvatskog fašizma ("Ur fašizma" rekao bi Ecco).

Ako im pak spomenete da su jugoslavenski partizani pobili uvjerljivo najveći broj svećenika u poratnoj Europi, tada dolazi do izljeva nekontroliranog bijesa, jer svećenici su bili "kolaboranti", jer su "podržavali ustaše" pa ih se u ovoj uvrnutoj logici valjda niti ne može smatrati civilima, jer dokaz je valjda taj što ne nose civilnu odjeću. Ako ste baš ludo znatiželjni pa im na kraju "servirate" činjenicu o pobijenih 60-tak tisuća jugoslavenskih Nijemaca (uglavnom podunavskih Švaba) tada bijesno i "gordo s visine vlastitog neznanja", (neka mi bude dopušteno okoristiti se poznatom figurom hrvatskog srbofila Andrića) poentiraju o ulozi folksdojčera u ratu. To što je Tito samo manjim dijelom pobio folksdojčerske vojnike, (a i to je strašan zločin), a ogromnom većinom potamanio njemačke civile, opet prolazi "ispod radara". Kad su u pitanju žrtve druge strane, dirigirana javnost u Hrvatskoj spremna je prihvatiti svakojaka, pa i međusobno suprotstavljena opravdanja ("ubijali smo fašiste i zločince, ali i one koji su bili protiv nas ili smo barem tako mislili, a i neke druge, pa i treće"), kao i dvostruke kriterije kojima nas svakodnevno maltretiraju kako neojugoslavenski histeriografi (nije greška) tako i ideološki istovrsna glasila koja su nažalost postala mainstream.

Upravo to je ono što bleiburški zločin čini savršenim, jer unatoč tomu što se o navedenom pokolju zna sve bitno, mediji nameću ozračje da se preko opisanog dehumaniziranja žrtava ne treba samo šutke prijeći, nego da je to jedini ispravan moralni stav. Bleiburg stoga nije povijesna lekcija na kojoj ćemo se suočavati s prošlošću, nego je nasuprot tomu nešto sramno. Ali ne zbog krvoloka koji su taj pokolj počinili, nego zbog žrtava koje se tim imenom ne smije nazvati, čime ih se svake godine iznova ubija. Ako pak žrtve jugoslavenskih ubojstava nazovete "narodnim neprijateljima i izdajicama", onda ćete poput onog jadnog, ali vrlo popularnog RTL-ova novinara, dobiti nagradu novinarskog društva koje se naziva hrvatskim. Ova perverzna zločinačka dreka štovatelja jugoslavenskih ubojica koja već više od dvadeset godina odzvanja Hrvatskom našla je svoj put i izvan naših granica, pa je tako, da dojam bude potpun, Austrija, kao unutar svojih granica svojedobno i Jugoslavija, zabranila održavanje komemoracije za bleiburške žrtve. Jedan članak u notornom Antifašističkom Vjesniku od prije petnaestak godina, prenosi riječi nekog vremešnog partizana koji, uznemiren pričama o bleiburškim pokoljima, zaključuje da pobijene pripadnike poražene strane trebamo ostaviti tamo gdje ih je smjestila "Povijest". Prema tomu 1945. godine nije bilo zločina nego je sama Povijest - o kojoj su komunisti jako puno spekulirali, a sebe čak smatrali njezinim provoditeljima - kroz njihova (ne)djela dala svoj pravorijek. Tom se tumačenju danas nije moguće učinkovito suprotstaviti ne samo u Jugoslaviji, pardon Hrvatskoj, nego za razliku od vremena do 1990., niti izvan zemlje.

Egon Kraljević