Velikosrpski mentalni sklop i u tragediji "broji zrnca"
Zašto se Pupovcu tolerira fašizam?
"Brojanje krvnih zrnaca" sintagma je kojom se gotovo isključivo koriste lijevo – liberalni (kod nas većinom jugofilni) krugovi pri etiketiranju suprotstavljenih im nacionalnih političkih opcija. Potonjima, zbog njihova navodnog zagovaranja etničkih podjela lijepe etiketu nesnošljivosti. Međutim iste te lijeve političke skupine i same ističu nečiju nacionalnu pripadnost kada im to odgovara.
Lijevo-liberalne manipulacije "krvnim zrncima"
Tako se u "antifašističkoj" literaturi često spominje kako je Tito bio Hrvat, ili da su Ivan Šibl ili Većeslav Holjevac kao Hrvati pristupili većinski srpskim ustaničkim postrojbama na Banovini i Kordunu itd.
Iako politički tendenciozno jer se koristi za pohrvaćivanje hrvatstvu ne baš sklonog partizanskog pokreta, mora se priznati da se ovakvo isticanje nečije nacionalne pripadnosti ne može smatrati diskriminatornim, niti suvišnim. Naprotiv ono je spoznajno korisno, zato što unatoč očitoj političkoj intenciji doprinosi shvaćanju i razumijevanju određenog događaja. Nacionalni identitet odnosno politička orijentacija pojedinaca ili pak njihova kombinacija, ključni su elementi za razumijevanje motiva koji su dovodili do političkog opredjeljivanja ljudi u okolnostima Drugog svjetskog rata.
Postoje i drugi slučajevi kada je uputno navesti nacionalnost ljudi uključenih u neko zbivanje. Idealan primjer za to je svojedobna emisija švicarskog radija koja se prije nekoliko godina bavila pitanjem ne/postojanja zasebnog hrvatskog jezika. Gosti u studiju bili su vlasnik jedne izdavačke kuće iz Zagreba i izvjesni srbijanski profesor iz Beograda, koji su se suglasili o jedinstvenosti štokavskih dijalekata, odnosno o nepostojanju zasebnog hrvatskog jezika. Slušatelji su međutim dovedeni u zabludu o objektivnosti zaključka do kojeg su u raspravi došli gosti iz Hrvatske i Srbije, zato jer je i gost iz Hrvatske po narodnosti Srbin, pa se njegovo mišljenje zasigurno ne može uzeti kao stajalište tipično za hrvatsku jezičnu zajednicu. Da je gost iz Hrvatske bio predstavljen kao hrvatski Srbin slušatelji bi svakako bili objektivnije informirani o dometima predstojećeg razgovora, a da zagrebački nakladnik ne bi pri tomu bio nacionalno diskriminiran.
No takvo dosljedno postavljanje stvari u ovom i sličnim slučajevima silno iritira lijeve analitičare što nas dovodi do zaključka da se famoznom "brojanju zrnaca", kao uostalom svemu kod nas, prilazi vrlo licemjerno i politikantski. Drugim riječima, navođenje nečije nacionalnosti poželjno je u slučajevima kad jugofilnim krugovima to odgovara, a kad im to ne ide u prilog diskvalificiraju ga kao šovinizam.
Tako se po nepisanom pravilu političke korektnosti, kad god je moguće pokušava izbjeći navođenje nacionalnosti pripadnika manjinskih skupina ako su pojedinci među njima odgovorni za pojedinačni zločin ili čitavu seriju takvih nedjela (npr. migrantski napadi ili romska razbojništva). Kad se međutim dogodi nasilan događaj u kojem se sukobe pripadnik bilo koje manjine i pripadnik hrvatskog naroda, tada se često bez činjeničnog utemeljenja skače u zaključak o zločinu iz mržnje prema manjinama. Slučajevi Škalamera (i neki drugi sukobi Hrvata sa Srbima ljeta 2019. koji su, pokazalo se nakon provedenih istraga, bez ikakve osnove stavljani u izmišljeni obrazac "mržnje spram Srba u Hrvatskoj"), kao i nedavni još uvijek neistraženi slučaj napada zapaljivim sredstvom na homoseksualca u Zagrebu, pripadaju u skupinu takvih činjenično neutemeljenih, ishitrenih i histeričnih medijskih manipulacija.
Da ljevica može i dalje od toga pokazao je Inoslav Bešker kad je prije nekoliko godina "tradicionalnu hrvatsku katoličku homofobnu obitelj iz Belgije“ optužio i unaprijed osudio za napad na homoseksualni par insinuirajući da njihova navodna agresivnost proizlazi iz kombinacije hrvatske nacionalne pripadnosti i katoličkog svjetonazora. Istina je pak da napadači nisu bili iz "tradicionalne hrvatske katoličke obitelji", nego je bila riječ o hrvatskim građanima romske nacionalnosti, a islamske vjere. Beškerova haranga je još jednom pokazala da ljevica bez ikakvih sankcija smije ne samo "brojati zrnca", nego i lagati o nacionalnosti i svjetonazoru napadača, što potom koristi kao razlog za izlijevanje mržnje na hrvatski narod i katoličke vjernike kao u cjelini zatucane, fašistoidne, ksenofobne i sl. To se službeno naziva naprednjaštvom, iako bi takvu pojavu primjerenije bilo nazvati licemjerjem zasnovanim na lažima. Nešto slično vidjeli smo nedavno na primjeru banovinskih izjava Milorada Pupovca.
Kako je Pupovac ponizio žrtve banovinske tragedije, a mediji i mjerodavne ustanove ih izostankom osude velikosrpskog ispada, dodatno omalovažili
“Među žrtvama potresa u Hrvatskoj ima dvoje Srba i jedna djevojčica iz miješanog srpsko-hrvatskog braka, koja je bila i prva identificirana žrtva potresa. Od sedam žrtava potresa, pet je žrtava identificirano u Majskim poljanama na području grada Gline, od toga su dvoje doseljenih Hrvata iz BiH i jedan naseljeni Hrvat iz drugih dijelova Hrvatske, kao i dvoje Srba – jedan mladić i jedan stariji čovjek” - riječi su cjelovite izjave Milorada Pupovca dane Tanjugu.
Unatoč degutantnosti izrečenoga, odnosno potpuno nepotrebnoj analizi etničke pripadnosti stradalih, rijetko se koji komentator glavnih glasila u Hrvatskoj odlučio kritizirati čelnika hrvatskih Srba. Većina ih je jedva dočekala prihvatiti naknadno Pupovčevo objašnjenje koje glasi da je samo odgovarao na postavljeno pitanje, a gotovo isto je, u očito koordiniranom nastupu, ponovio i predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i potpredsjednik Vlade RH, Boris Milošević. Srpski su prvaci dodali i da je uobičajeno da se države interesiraju ima li njihovih državljana među žrtvama neke tragedije u inozemstvu. Je li tomu doista tako?
Krenimo redom. Pupovcu zaista jest postavljeno pitanje o nacionalnoj pripadnosti žrtava, no nitko ga nije tjerao na skandaloznu "dubinsku" analizu njihove nacionalne pripadnosti. Plenkovićev je koalicijski partner mogao samo potvrditi kako pretpostavlja da među stradalima ima i Srba i tu stati, jer u tragediji se državljane iste zemlje ne dijeli. Takvom bi izjavom zadovoljio novinarsku znatiželju, a ne bi se, s druge strane, zapetljao u mračno etničko licitiranje poginulima. To bi bio odgovor suosjećajnog čovjeka koji ima savjest i svijest o težini trenutka. No neformalni vođa hrvatskih Srba ima problem s izjavama koje daje u Beogradu. Prijestolnica svih Srba u njemu očito pobudi najniže strasti, pa ga je narodski rečeno "ponijelo" zbog čega se, ne prvi put, s tog mjesta oglasio drekom zajapurenog šovinista. Podsjećam, veljače 1992. Pupovac je, također u Beogradu, izjavio da je u Hrvatskoj do tog vremena pokatoličeno 11 tisuća srpske djece. Ta laž koja je demokratsku Hrvatsku stavila u kontekst prekrštavanja iz vremena NDH i to u trenutku kad su trećinu države okrvavili i okupirali njegovi sunarodnjaci, bila je ravna pucnju u glavu izmrcvarenoj zemlji. To je Pupovcu zaboravljeno, a isto se nastoji učiniti i s posljednjom odvratnim licitiranjem nacionalnošću stradalih u potresu.
Znakovito je i to što je poginule Hrvate (isprika zbog nužnog korištenja Pupovčeve naci retorike) označio kao "doseljenike". Zaista, komu bi trenutak naseljavanja na Banovinu stradalnika u potresu bio bitan osim sramotnom šovinistu koji time suptilno provlači misao o srpskom karakteru te pokrajine i stranim, doseljeničkim elementima u njoj? Pri čemu zaboravlja objasniti pred kim su to na Banovinu bježali ti hrvatski "dođoši"... ? A tek spominjanje "miješanih"... Ima tu materijala za jednu mučnu psihoanalizu velikosrpstva, ali i današnjih medijskih branitelja ovakvog izražavanja.
Vezano uz Pupovčevo nacionalno prebrojavanje važno je napomenuti i sljedeće. Činjenica je da su upravo lijevo-liberalni komentatori nametnuli tezu da nema ničeg lošeg u razlikovanju pripadnika „ovdašnjih naroda“ od Nijemaca, Francuza ili drugih nacija na svijetu, dok su istodobno vrlo osjetljivi ako netko u novinskim prikazima regionalnog stanja počne uočavati nešto drugo osim „bratske“ povezanosti Hrvata, Srba i Bošnjaka, u kojem slučaju se odmah poteže argument „zrnaca“. Prema toj logici koja kao ostatak jugoslavenskog verbalnog delikta iznova postaje vladajuća u hrvatskom medijskom prostoru, postoji "pravo inozemstvo" u izvješćivanju o kojem najčešće nije problematično navoditi nacionalnost pojedinaca upletenih u neki događaj, i s druge strane, regija („Region“) odnosno susjedne države bivše Jugoslavije, kao nekakvo "kvaziinozemstvo" unutar kojeg je svako nacionalno razlikovanje sumnjivo. Izuzev, naravno, kad se "brojanjem zrnaca" za svrhu progona hrvatskih „nacionalista“ posluže korifeji naprednjačke misli. I sada se upravo zagovornici takvog razmišljanja polomiše ne bi li dokazali kako je Pupovčev etnički fašizam - koji je (mučnim i hladnokrvnim razvrstavanjem mrtvih hrvatskih građana po nacionalnosti i polunacionalnosti) to pravilo bahato zgazio - u stvari normalan? Dosljednost licemjerja po kojem je Hrvat fašist i kad to nije, a Srbin nije i kad to jest, kojoj svjedočimo i ovih dana, zaista je vrijedna divljenja. Vrh.
„I drugi su raspituju o „svojim“ žrtvama tragedija u inozemstvu“
Dolazimo i do drugog dijela opravdanja Pupovčeva istupa, tj. do argumenta da je sasvim legitimno kad države traže informacije o svojim eventualno stradalim državljanima, od zemalja u kojima se nesreća dogodila,. I to naizgled "drži vodu", ali je u stvari pogrešno, odnosno manipulativno već u prvom koraku.
Države zaista prikupljaju saznanja, ali isključivo o svojim državljanima, a Srbija se nije raspitivala o tomu, nego o hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. To je nešto sasvim drugo. Izdvajati hrvatske državljane srpske narodnosti od drugih stradalnika bolesno je već na razini pitanja koje je Pupovcu postavljeno u Beogradu, posebno zna li se da je predmet novinarskog interesa bio kraj koji je Srbija ratom htjela oduzeti Hrvatskoj. Očito je da u našem istočnom susjedstvu i dalje prevladava isti mentalni sklop koji na dijelove Hrvatske gleda kao na privremeno izgubljene srpske zemlje. Ekvivalent toga bi bio kad bi se u slučaju neke tragedije u francuskom Alsaceu, ili češkim Sudetima, Njemačka, kao država koja je vodila više ratova s namjerom pripajanja tih krajeva, počela interesirati o eventualnim žrtvama, ali samo onima njemačke narodnosti. U nacionalno formiranim državama poput Francuske i Češke, ali i u javnosti čitave Europe, takav bi istup njemačke politike opravdano bio dočekan na nož kao reminiscencija nacizma. Nasuprot tomu, glasila jugoslavizirane Hrvatske licemjerno štite i srbijanske medije koji nameću takve teme i Pupovca koji je u svom odgovoru „zaplesao“ na valu, u postavljenom mu pitanju „serviranog“, velikosrpskog rasizma.
Boris Milošević i Pupovac u završnom su koraku saniranja ovog skandala izjavili da bi i u slučaju hipotetičke nepogode u Vojvodini, bilo sasvim normalno da Hrvatska postavi pitanje o eventualnim žrtvama među svojim sunarodnjacima u toj srpskoj pokrajini.
Opet netočno, i to iz više razloga. Prvo, jer kad bi se netko s hrvatske strane i raspitivao samo o hrvatskim žrtvama hipotetičke tragedije u Vojvodini, to bi bilo samo neprimjereno i nisko, ali ne bi imalo osvajački prizvuk s obzirom da Hrvatska ni na koji način nije dovodila, niti dovodi u pitanje pripadnost Vojvodine Srbiji.
Osim toga, imamo i primjer poplave koja je 2014. pogodila i neke dijelove Srbije u kojima žive Hrvati (istočni Srijem) kada nikomu u Hrvatskoj nije padalo na pamet postavljati pitanje o nacionalnosti stradalnika. Prije svega zato što je u situaciji ljudske tragedije na etnički miješanim područjima jednostavno degutantno javnost opterećivati takvim podatcima, drugim dijelom zbog toga što Hrvatska nema teritorijalnih pretenzija prema Srbiji.
Da ne spominjemo kako bi se, u istim „hrvatskim“ glasilima koja ne vide ništa spornoga u pitanju postavljenom Pupovcu i odgovoru koji je uslijedio, proveo onaj koji bi u hrvatsko ime postavio takav upit i onaj (npr. predstavnik vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov) koji bi odgovorio Pupovčevom etničkom logikom. Nastala bi dugotrajna histerija, „pravdoljubivi“ bi se čopor natjecao u medijskom kamenovanju „odvratnih hrvatskih fašista“ i gadljivom ograđivanju od „brojača krvnih zrnaca“ koji bi za sva vremena bili nabijeni na kolac političke korektnosti. I da ne zaboravimo, njihov bi se ispad svako malo evociralo kao opomenu „vječnom hrvatskom fašizmu“.
Sve u svemu, u Hrvatskoj ništa nova, nastavlja se niz prešućivanja, umanjivanja i opravdavanja velikosrpskih ispada. Koga briga za svojedobno četnikovanje i prijetnje smrću igumana manastira Krka, koga briga za pjevačke sposobnosti gospodina Porfirija, ma tko se to o Miloradu Pupovcu usudi i pomisliti izvan kategorija mirotvorstva i humanizma?
Egon Kraljević