U Hrvatskoj buja mržnja

Nikada ne bih pomislio da ću se složiti s tvrdnjama koje već desetljećima histerično dolaze iz najutjecajnijih "hrvatskih" medija, odnosno glasila koja su devedesetih godina, po obrascu primijenjenom i u svim drugim sferama javnog života, prošla uspješnu pretvorbu iz paleojugoslavenskih u neojugoslavenske utvrde.

Već više od četvrt stoljeća Hrvatsku se optužuje za bujanje svih oblika šovinističkog ekstremizma, fašizma. Te su teze prvo plasirale jugoslavenske službe i velikosrpski političari (kod nas je u tom smjeru najagilnije djelovao Milorad Pupovac), a potom su ih preuzeli njihovi vječni sljedbenici poznati od imenima domaćih "zdravih snaga" ili "poštenih Hrvata." Sumnjivim oni smatraju puno toga što ima veze s nacionalnim identitetom, pa su tako suspektni hrvatski grb s prvim bijelim poljem i ista takva zastava, kao i "pretjerani" nacionalni naboj prigodom sportskih uspjeha i Thompsonova "Lijepa li si".

Sljedeći stupanj nosi oznaku "skandalozno", a tu spada svako istraživanje očitih krivotvorina preostalih iz vremena jugoslavenske historiografije. Nepobitnim pak dokazima fašizma smatra se povremeni i marginalni neoustaški folklor oličen u (priglupom ili provokatorskom), ali srećom i vrlo rijetkom dizanju desnice, pokojoj ustaškoj uniformi revno snimljenoj na bleiburškoj komemoraciji, a tu su i prijepori oko pozdrava "za dom spremni". To je, uz nekoliko međunacionalnih incidenata između Hrvata i Srba (krivnja za koje nije jednoznačno na hrvatskoj strani) bilo dovoljno i za oštre reakcije iz američkog veleposlanstva.

Ako tražimo jače dokaze od navedenih, nećemo ih naći, jer u Hrvatskoj nitko osim anonimaca na društvenim mrežama, ne poziva na progon bilo koga po nacionalnoj ili vjerskoj osnovi.

S druge, jugoslavenske strane, stvari su puno radikalnije. Svake nas godine netko podsjeti da je šteta što "1945. nije trajala duže", ili se Titu prigovara da nulte jugokomunističke godine "posao nije obavio do kraja". Osim zastrašujuće izravnosti ovih poziva na masovna ubojstva u političke svrhe ekvivalent kojih ne postoji na hrvatskoj strani, zapanjujuća je i razina s koje dolaze ovakve poruke.

Nasuprot anonimnim "ustaškim ratnicima" s društvenih mreža, na jugoslavenskoj strani poruke koje pozivaju na uništenje (politički) drugih i drukčijih adresirane su s najviših adresa: izgovaraju ih ugledni liječnici simpatizeri SDP-a, saborski zastupnici SDP-a, te prije neki dan i Krešimir Beljak, i čelnik HSS-a, također saborski zastupnik i odnedavna otvoreni zagovaratelj udbaškog terora. Ove se izjave nisu "iznebuha" pojavile u javnosti. One predstavljaju primitivni odjek akademski već odavna razrađene ideološke segregacije žrtava iz vremena Drugog svjetskog rata i komunističke Jugoslavije, što je, među ostalim oličeno i u naslovu knjige Ive i Slavka Goldsteina "Jasenovac i Bleiburg nisu isto".

Na kraju, različit je i tretman koji desni i lijevi ekstremizam dobivaju u medijima. Hrvatskom stalno odzvanjaju u cijelosti neutemeljene optužbe za ustaštvo, dok se "plemenitu" jugoslavensku mržnju uopće ne dijagnosticira kao problem. Zbog svega navedenog moram se, uz malu dopunu, složiti s tezom naših glavnih medija. Hrvatska zaista jeste zemlja neobuzdanog fašizma, ali onog neojugoslavenskog.

Egon Kraljević