U Hrvatskoj mora opstati sloboda različitih mišljenja o svemu, pa tako i o Drugom svjetskom ratu

Travanjsko svibanjske komemoracije uvijek su služile da se s njih upute neke političke poruke. Bilo bi lijepo da nije tako, ali u hrvatskom društvu opterećenom povijesnim traumama proizašlim iz Drugog svjetskog rata i jugoslavenskog komunističkog krivotvorenja JugofiliIzostankom provedbe lustracije kad je ona bila moguća, stare su jugoslavenske strukture i njihovi simpatizeri i u ovaj novi okršaj ušle kao dominantna snaga. Njihova je kontrola nad medijima, izuzev kratkog razdoblja devedesetih kada su se zastrašeni nastankom samostalne Hrvatske dragovoljno povukli na “pričuvne položaje”, ostala neupitna. Osim toga, s obzirom da su izgubili državu osnovali su moćan nevladin sektor, s kojeg su, pod firmom demokratske kritike, napadali same temelje hrvatske države.povijesti tog razdoblja, to jednostavno nije moguće. Sramotno uvećavanje broja jasenovačkih žrtava (službena brojka je došla do sedamsto tisuća), negiranje bleiburškog genocida i partizanskih ratnih zločina i progon svakog spomena tih događanja što je bilo redovito stanje u Titovoj Jugoslaviji, nije se više moglo nastaviti u okolnostima samostalne i demokratske Hrvatske. Tada su počeli ogorčeni prijepori o karakteru i posljedicama Drugog svjetskog rata koji u Hrvatskoj traju do danas.

Izostankom provedbe lustracije kad je ona bila moguća, stare su jugoslavenske strukture i njihovi simpatizeri i u ovaj novi okršaj ušle kao dominantna snaga. Njihova je kontrola nad medijima, izuzev kratkog razdoblja devedesetih kada su se zastrašeni nastankom samostalne Hrvatske dragovoljno povukli na “pričuvne položaje”, ostala neupitna. Osim toga, s obzirom da su izgubili državu osnovali su moćan nevladin sektor, s kojeg su, pod firmom demokratske kritike, napadali same temelje hrvatske države. Iako je njihovo zalaganje za ljudska prava karikaturalno selektivno - jer u isto vrijeme dok su tražili zadovoljštinu za svaku pojedinačnu srpsku žrtvu Domovinskog rata negodovali su pri svakom spomenu sustavnih komunističkih zločiina u ratu i poraću - ono je vrlo učinkovito jer se naslanjalo na, za vrijeme Jugoslavije raširene mitove o hrvatskom ekstremizmu. Kad se tomu dodaju dominantna suvremena globalistička, nacionalnim suverenitetima suprotstavljena politička kretanja (ali i poneki skriveni interesi vanjskih sila koje u drugim državama uvijek traže slabe točke u vidu nacionalno destruktivnih saveznika), postaje jasno kako je bilo moguće da umjesto zaslužene osude, ljubitelji jugoslavenske diktature dobiju izvanjsku pohvalu za “demokratizaciju” Hrvatske.

Čekajući fašističkog Godota

Imajući sve to u vidu, nije čudno da je i ovogodišnja jasenovačka komemoracija iskorištena ne samo za odavanje počasti žrtvama, nego i za neprimjereno politiziranje. Glavni antifašistički (što je prigodna zamjena za neojugoslavenski) jastreb, ove je godine bio dr. Ognjen Kraus. Po njemu, danas je u Hrvatskoj glede međunacionalnih odnosa, stanje gore nego devedesetih. S ovim se riječima možemo složiti samo u tvrdnji da devedesetih u jeku velikosrpske agresije, nikomu u Hrvatskoj nije bilo lako. No u svojoj dijagnozi zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća, cijenjeni liječnik KOSGospodina Krausa i sve druge koji su se zabrinuli zbog hrvatskog fašizma svagdašnjeg, bilo bi stoga dobro podsjetiti da su u Hrvatskoj devedesetih bila djelatna dva bratska fašizma, velikosrpski i jugoslavenski. Potonji, kojeg neojugoslaveni zazivaju kao rješenje naših problema, podmetanjem je bomba na židovsko groblje i općinu, počinio jedine značajne antisemitske ispade u Hrvatskoj. Znači KOS, a ne HOS, gospodine Kraus.zasigurno nije mislio na velikosrpstvo kao uzrok tadašnjim nevoljama, nego na, u njegovim izjavama poslovični, hrvatski ekstremizam kao uzrok kako onovremenih, tako i današnjih hrvatskih problema. No koliko god Kraus i slični još od sloma Jugoslavije zazivali "hrvatski fašizam", on ne dolazi, a niti neće. Jer u Hrvatskoj ne postoji nitko tko bi htio ponoviti NDH-ške zablude, uvesti rasne zakone ili raditi išta slično.

KOS, a ne HOS

Od ekstremnih pojava, ovdje postoji tek nešto uistinu marginalnog ustaškog folklora, a ni njegovi smušeni predstavnici NDH ne slave zbog antisemitizma tadašnjeg režima (od njega se čak ograđuju), nego zbog toga što je to bila “kakva takva hrvatska država”. Koliko god to bilo neprihvatljjivo, posebno potomcima žrtava režima NDH, potrebno je znati da je riječ o brojčano simboličnoj političkoj skupini, koju samo medijska manipulacija uzdiže do važnosti kakvu oni niti imaju niti mogu dosegnuti u hrvatskom društvu. Sve to s ciljem da se jugofilnoj političkoj grupaciji stvore uvjeti za opstanak, jer bez "fašista" ne bi bilo niti "antifašista, a ni potrebe da potonji, u skladu sa svojim vječnim jugofilnim poslanjem, pod firmom obračuna sa šovinističkim ekstremizmom nastave progoniti hrvatstvo.

Gospodina Krausa i sve druge koji su se zabrinuli zbog hrvatskog fašizma svagdašnjeg, bilo bi stoga dobro podsjetiti da su u Hrvatskoj devedesetih bila djelatna dva bratska fašizma, velikosrpski i jugoslavenski. Potonji, kojeg neojugoslaveni zazivaju kao rješenje naših problema, podmetanjem je bomba na židovsko groblje i općinu, počinio jedine značajne antisemitske ispade u Hrvatskoj. Znači KOS, a ne HOS, gospodine Kraus.

Kako je Hrvatska postala “ksenofobna”

U daljnjem je obraćanju, Kraus ipak izrekao suštinu prijepora, kako ga on i njegovi istomišljenici vide. Neprihvatljivo im je, "kada političari osuđuju zločine ustaškog režima i ujedno spominju totalitarne režime (ustaški i komunistički, op. E:K:) što se ne može uspoređivati". Ukratko, ne bi se, prema ovom mišljenju, smjelo pod imenom totalitarizama izjednačavati NDH i Jugoslaviju, jer titoisti ni nakon ratnih i poratnih partizanskih pokolja u toj državi ne vide ništa sporno i usporedivo s NDH. Ovdje već imamo posla s ozbiljnom “antifašističkom” patologijom koja se očituje u nesposobnosti suočavanja sa zločinima koje je počinio komunistički režim. Činjenica da je ta politička opcija tijekom rata spasila njihove pretke, neojugoslavene dovodi do potpune bezosjećajnosti spram žrtava druge strane i do nemogućnosti realnog sagledavanja povijesnih zbivanja. Jasno je i kako oni vide razrješenje sadašnjeg prijepora oko prošlosti. Kraus je u tom smislu rekao da je “ksenofobično” raspoloženje u Hrvatskoj započelo “početkom kampanje Kolinde Grabar Kitarović i Karamarka”. Ono će valjda nestati kad u Hrvatskoj ponovno pobijede “pošteni Hrvati” poput Josipovića i sličnih, a Titova se glava i njegov duh vrate na Pantovčak i u ostale društvene institucije. To se nadamo se, neće dogoditi i protivljenje ovoj neojugoslavizaciji Hrvatske nema veze s fašizmom, ma koliko neki histerizirali o tomu. U Hrvatskoj mora opstati sloboda različitih mišljenja o svemu, pa tako i o Drugom svjetskom ratu.

Egon Kraljević