NGO car se ovih dana sam razgolitio

Osnutak nove stranke na razmrvljenoj hrvatskoj političkoj sceni već odavna nije događaj. U proteklih smo četvrt stoljeća tako bili svjedocima raznih ljevičarskih pokušaja od Akcije socijaldemokrata, preko Socijaldemokratske unije pa do Socijalističke radničke partije i inih, sličnih organizacija. Još od neuspješnog oživljavanja Komunističke partije Hrvatske 2005. - u, znakovito je podsjetiti, Vukovaru (mjestu osnutka Socijalističke radničke partije Jugoslavije/komunista, prethodnice KPJ) - pa do njezina uspješnog osnutka 2013. u također znakovitom Umagu u "naprednjačkoj zemlji Istri", nije neobično ni kada se pojavi kakva ekstremistička lijeva stranka poput navedene.

Što je novo u Novoj ljevici

Ipak, pojava Nove ljevice, još jedne ekstremno lijeve stranke, predstavlja značajan događaj nakon kojega će mnoge pojave i procesi koji su se u posljednjih dvadesetak godina odvijali u Hrvatskoj postati još jasnijima. Već sam pogled na njezine vodeće ljude daje naslutiti zašto. Prije su lijeve stranke osnivali i vodili manje ili više poznati pojedinci koji su iza sebe imali profesionalne ili političke karijere poput Silvija Degena, Branka Horvata ili Stipe Šuvara ili je pak bila riječ o ekscentricima poput Vladimira Bebića, "Bombardera s Kvarnera. Novu ljevicu međutim dobrim dijelom pokreću ljudi koji su se sve do okupljanja u spomenutu stranku, u javnosti nastojali prikazati kao stranački nezavisni i objektivni tumači društvenih zbivanja.

"Novi ljevičar" Pusić, nominalno je slovio za zagovornika ljudskih prava, a ova bi trebala biti univerzalna i nepodložna političkim bojama; za stranačku mu kolegicu Vesnu Teršelič vrijedi isto, a Rada Borić, još jedna od perjanica nove stranke, na glasu je kao zagovornica ženskih prava koja bi također trebala biti politički neutralna kategorija. Sada su ovi gospodari nevladinog Ljevica"Novi ljevičar" Pusić, nominalno je slovio za zagovornika ljudskih prava, a ova bi trebala biti univerzalna i nepodložna političkim bojama; za stranačku mu kolegicu Vesnu Teršelič vrijedi isto, a Rada Borić, još jedna od perjanica nove stranke, na glasu je kao zagovornica ženskih prava koja bi također trebala biti politički neutralna kategorija. Sada su ovi gospodari nevladinog sektora, ljudi čija se mišljenja kao politički objektivna desetljećima citiralo diljem svijeta, ušli u politiku na listi radikalno lijeve stranke i time potvrdili činjenicu koju je velika većina ljudi znala, a koju su glavni mediji izgnali iz javnosti frazom o njezinoj političkoj nekorektnosti.sektora, ljudi čija se mišljenja kao politički objektivna desetljećima citiralo diljem svijeta, ušli u politiku na listi radikalno lijeve stranke i time potvrdili činjenicu koju je velika većina ljudi znala, a koju su glavni mediji izgnali iz javnosti frazom o njezinoj političkoj nekorektnosti. Naime sve su nas, koji smo kritizirali hrvatsku nevladinu scenu kao izrazito ispolitiziranu i premreženu kadrovima bivšeg režima nazivali desničarskim paranoicima, dok su razne pusiće i slične, proglašavali legitimnim tumačima demokracije. NGO car se međutim ovih dana sam razgolitio i to nakon pokretanja Nove ljevice ne mogu više prikrivati ni istom svjetonazoru odana, a nažalost vodeća glasila u Hrvatskoj.

Glavne udruge hrvatskog nevladinog sektora: komunistički politički komesari jučer, politkomesari ljudskih prava danas

Navedeno doduše nije hrvatska posebnost, jer i u svijetu su ljudska prava već dobrano zloupotrijebljena u svrhe ekstremnog ljevičarenja i istog takvog liberalizma. Ipak ovdašnje su nevladine udruge zanimljive po još dvije stvari. Kod nas su, za razliku od zapadnog nevladinog sektora gdje to zbog demokratskog ustroja nije bilo moguće, najutjecajnije, a donedavna faktički sve nevladine udruge izrasle ili izravno iz jugoslavenskog komunističkog režima ili iz kadrova koji su mu u nekom aspektu bili bliski. To je pak sa sobom povuklo još jednu značajku koja resi samo ovdašnju školu ljudskih prava. Iako su i nevladine organizacije diljem svijeta nerijetko barem ravnodušne prema "zastarjeloj" instituciji nacionalne države, glavne domaće udruge civilnog društva su - premda se zbog raspoloženja javnosti javno ne smiju tako deklarirati - po naslijeđenom jugoslavenskom refleksu izravno protivne uspostavi samostalne hrvatske države. To je dapače, bio jedan od razloga njihova nastanka koji bi se mogao sažeti u geslo: izgubili smo državu, osvojimo prostor izvaninstitucionalnog djelovanja kao idealan i u početku jedini alat za suprotstavljanje novom državnom okviru.

Ovakav će zaključak naići na oštro negiranje vodećih medija, istih onih koji su kao nepolitičke i objektivne, donedavno branili aktivističke nastupe neojugoslavenskih prvaka nevladine scene. No jugofilna izgubljenost ljudi spomenutih u ovom tekstu, neće dugo moći ostati skrivena od javnosti. Za početak, dovoljno je pogledati intervju u kojem Dragan Markovina, još jedan od ponosnih osnivača nove stranke, između ostalih jezivih stvari, za sebe ponosno kaže da je Jugoslaven ("najveći od svih"!), ili pogledati sliku na kojoj jedan od "otaca ljudskih prava" u Hrvatskoj Z. Pusić grli bistu diktatora Tita. Iz ovih će uvida svima (prije ili kasnije) postati jasno kako su nas varali kad su svoja protuhrvatska politička uvjerenja zamatali u celofan ljudskih prava i plasirali ih naivnim Hrvatima i svjetskoj javnosti kao hrvatsku demokratsku alternativu. Postat će jasno da nas pokušavaju prevariti i danas kad se nazivaju Novom ljevicom, iako je u stvari riječ o staroj i dobro nam znanoj, tvrdoj jugoslavenskojdesnici i pravim fetišistima propale države, koji se po potrebi nazivaju raznim prigodnim imenima: antifašistima, zagovornicima tolerancije, mira, protivnicima mržnje, zagovornicima ljudskih prava itd.

Egon Kraljević