I dalje nemamo odgovor na pitanje "bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu?"

Na slučaju Tomislava Karamarka, u daljoj će budućnosti - kada jednom zamru aktualna politička previranja i minu današnje strasti - biti moguće još jednom zorno pokazati kakve se neslućene mogućnosti manipulacije kriju u divnom novom svijetu javnih glasila. Sve se svodi na pitanje: čemu ratovati i pribjegavati nasilju, kada imate medije, puno učinkovitije sredstvo za oblikovanje svijeta po svojoj volji?

Karamarko i Mesić skupa

Nes(p)retni se Karamarko u hrvatskim političkim previranjima na prijelomu stoljeća (naivno?) pozicionirao uz S. BoljkovacU mjeri u kojoj je Tuđmanov nasljednik na predsjedničkom tronu kroz inzistiranje na antifašizmu polako otkrivao svoj jugoslavenski pedigre, odnosi ove dvojice su se polako hladili, a najnižu su točku dosegnuli 2011. kad je Karamarko, tada već na položaju ministra unutarnjih poslova u vladi Jadranke Kosor, odlučio ostvariti svoju najavu o kažnjavanju partizanskih ratnih zločina zbog čega je uhitio Josipa Boljkovca. Time je najavio temeljnu vrijednosnu crtu svoje nove politike i vjerojatno zapečatio svoju sudbinu čemu svjedočimo danas.Mesića, u vrijeme dok je ovaj još uvijek nastupao pod maskom "demokratizatora" naspram "autoritarnog tuđmanizma". S obzirom na to da su svi relevantni inozemni politički i medijski čimbenici u to vrijeme beskonačno ponavljali istu detuđmanizatorsku priču, kao i to da domaći antituđmanovci poput Mesića - imajući u vidu još uvijek svježe ratne rane nisu otvoreno istupali s neojugoslavenskih pozicija koje su bile u korijenu njihova pokreta - ne čudi da su se mnogi, demokratskim smicalicama tada još uvijek nevični, a dobronamjerni Hrvati, uhvatili u ovu političku zamku. Stvoren je dojam da "samo treba maknuti taj nedemokratski HDZ" i da će pečeni pilići početi padati s neba.

Brojni su građani - imajući pred očima grabež privatizacije i neke druge nedvojbene pogrješke koje se nisu nužno dogodile Tuđmanovom voljom, ali su se svakako dogodile za vrijeme njegove vlasti - stali na stranu onih koji su tvrdili da, nakon Predsjednikove smrti, u unutarstranačkim borbama potpuno paraliziranom HDZ-u nema budućnosti. Među njima je bio i Karamarko, tada bliski Mesićev suradnik. No u mjeri u kojoj je Tuđmanov nasljednik na predsjedničkom tronu kroz inzistiranje na antifašizmu polako otkrivao svoj jugoslavenski pedigre, odnosi ove dvojice su se polako hladili, a najnižu su točku dosegnuli 2011. kad je Karamarko, tada već na položaju ministra unutarnjih poslova u vladi Jadranke Kosor, odlučio ostvariti svoju najavu o kažnjavanju partizanskih ratnih zločina zbog čega je uhitio Josipa Boljkovca. Time je najavio temeljnu vrijednosnu crtu svoje nove politike i vjerojatno zapečatio svoju sudbinu čemu svjedočimo danas.

Antifašist Mesić protiv antikomunista Karamarka

U sljedećim je godinama Karamarko nastavio s istom politikom zbog čega je došao pod udar neprekidnih medijskih napada. Prvo ga je Mesić, zbog najave istraživanja komunističkih zločina nazvao "ministrom rovokopačem", da bi se nakon toga nastavili nizati novi izmišljeni "slučajevi". Kampanja protiv Karamarka, kao uostalom ni neke druge likvidatorske harange iz jugoslavenske komunističke povijesti (npr. protiv Hebranga starijeg) nije bila ideološki dosljedna. Kao što su Andriju njegovi partijski drugovi prvo optužili da je ustaški špijun, a potom da je Staljinov agent što je po sebi nespojivo i besmisleno, tako je i Karamarko optužen da je ne samo kriptofašist, nego i udbaš što isključuje jedno drugo. Za potonju se potvoru pobrinuo sveučilišni profesor Ante Barišić (kojemu je glavna preporuka za taj posao bilo njegovo članstvo u jugoslavenskoj političkoj policiji), bivši udbaš i to ne administrativnog tipa, nego batinaš čijih se udaraca i "metoda" i danas sjećaju mnogi živi svjedoci koji su o tomu govorili u javnosti.

U napadima na Karamarka sekundirao mu je Josip Manolić, što je optužbama dalo dodatnu dozu "uvjerljivosti", jer htjelo se sugerirati, tko bolje zna vlastito članstvo nego sami udbaši? No pravo je pitanje zašto bi oni htjeli pokopati jednog od navodno svojih, ili obrnuto, zašto bi „udbaš Karamarko“ krenuo razobličavati zločinačku narav jugoslavenskog komunizma kad zna da bi tako neminovno raskrinkao i samog sebe? I ove su optužbe, prema tomu, više nego klimave.

Glavni mediji protiv Karamarka

Zanimljivo je i to da je u progonu Karamarka i u optužbama za "desničarenje u HDZ-u" prednjačio, Mesiću i MetodaAnacionalni je korpus pribjegao omiljenoj metodi, optužbama za krađu, što u ovako osiromašenoj zemlji, nažalost uvijek pali. Karamarko je kroz nategnutu aferu "Konzultantica", uz sve nabrojano, postao i lopov koji se, "kao i Sanader želi omastiti u Ini", što je optužba koja se savršeno "lijepi" na već odavna, medijski brižljivo izgrađeno uvjerenje o HDZ-u kao lopovskoj stranci.neojugoslavenskim krugovima, bliski Nacional, a "čerečenju" su se pridruživali i ostali glavni nacionalni mediji nedvojbeno iste političke orijentacije. Kako je, u međuvremenu i unatoč silnoj medijskoj agresiji, HDZ pod Karamarkom (doduše jedva) pobijedio na izborima, histerija se dodatno pojačala. Osim prema Karamarku, ona se usmjerila i prema ministru Hasanbegoviću koji je na taj položaj došao kao osobni izbor još uvijek aktualnog potpredsjednika Vlade i kao dokaz da njegova demokratska protukomunistička i protujugoslavenska nastojanja nisu bila tek predizborni trik. O akcijama i sada već pravim diverzijama medijskog čopora spram ministra kulture nije potrebno trošiti riječi. Glavna značajka ove staljinističke hajke je agresivnost, a prevladavajuće metode su diskvalifikacija, laž i podmetanja, kako u zemlji tako i u inozemstvu.

Kada sve to nije dovelo do željenog rezultata, anacionalni je korpus pribjegao omiljenoj metodi, optužbama za krađu, što u ovako osiromašenoj zemlji, nažalost uvijek pali. Karamarko je kroz nategnutu aferu "Konzultantica", uz sve nabrojano, postao i lopov koji se, "kao i Sanader želi omastiti u Ini", što je optužba koja se savršeno "lijepi" na već odavna, medijski brižljivo izgrađeno uvjerenje o HDZ-u kao lopovskoj stranci.

Hrvatska inačica "Rata svjetova" Orsona Wellsa

Na taj je način Karamarko proglašen i nacionalnim izdajicom, nekom vrstom novog mađarona, a vrhunac medijskog izobličavanja stvarnosti vidjeli smo na prosvjedu protiv "miješanja vlasti" u reformu školstva. Tako je novi kurikul, iako je izašao ravno iz Milanovićeva laboratorija, predstavljen nadstranačkim i nadpolitičkim, a pokušaj da ga se stručno uravnoteži, proglašen je političkim zadiranjem u školstvo. Mediji, posebice CNN-ov balkanski projekt N1 s jakom zagrebačkom podružnicom, neprekidnim su pozivanjem na otpor „miješanju politike u obrazovni proces“pokazali da je i nakon "Rata svjetova" Orsona Wellsa (koji je Amerikance doveo u stanje masovne histerije zbog navodnog izvanzemaljskog napada na Zemlju) ljude moguće napraviti potpunim budalama, a da toga uopće ne budu svjesni. S tim što su ulogu „malih zelenih“, preuzela hrvatskom podneblju prikladnija, stara dobra "klerofašistička" strašila.

U normalnim se zemljama pitanja odgojno obrazovnog sustava rješavaju što je moguće širim dogovorom svih bitnih čimbenika u društvu, nakon čega izabrana vlast provodi dogovoreno. Kod nas i vjerojatno u Sjevernoj Koreji sve se provodi u uskom krugu stručnjaka – istomišljenika, koje je postavila Partija koja će svoj model školstva i primijeniti. Sve one koji se usude imati primjedbe (kao npr. HAZU, Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar za istraživanje Domovinskog rata, Hrvatski institut za povijest, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, katedre za povijest nekoliko hrvatskih sveučilišta), milostiva će Partija, za razliku od Kim Il Sunga koji bi ih uklonio, slijedeći "light" totalitarne obrasce ipak samo izvrijeđati i marginalizirati. I kao izravna posljedica nedemokratske provedbe školske reforme, eto nam, na radost anacionalnih djelitelja, još jedne pukotine u ionako podijeljenom društvenom tijelu.

Hrvatska povijest kao vječno vraćanje istog (jugoslavizma)

I tu je izgleda kraj Karamarka, aktualne vlasti, i vjerojatno početak još jednog pokušaja jugofila, da preko PitanjeVeć više od četvrt stoljeća nakon osnutka samostalne Hrvatske i skoro stoljeće i pol nakon što su napisane te riječi, izgleda da i dalje nemamo odgovor na pitanje "bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu?".medijske harange utječu na potpuno uništenje Tuđmanove stranke ili barem na stvaranje "jednog civiliziranijeg HDZ-a", koji bi, kao u Sanaderovo vrijeme, bio poslušna pudlica udbaških, pardon, antifašističkih struktura. Time bi, a to je jedini cilj višemjesečnog zazivanja hrvatskog fašizma i dugogodišnje kampanje protiv Tomislava Karamarka, jugoslavenski komunistički zločinibili legalizirani kao omanje i nebitno skretanje s pravog puta i kao takvi gurnuti na marginu. A bez tereta Titovog genocida iz 1945. moguće je opet početi jugoslavizirati Hrvatsku.

Zato Karamarko i Hasanbegović moraju otići ne samo s vlasti nego i iz HDZ-a, a unutarstranačke"pobune" protiv njih u vezi s čim i pojedini "desni" novinari pišu o antikomunizmu kao o "dobrom HDZ-ovom predizbornom manevru", ali ga smatraju i "radikalnim desničarenjem koje šteti stranci", svjedoče da se radi i na tomu. Tako već više od četvrt stoljeća nakon osnutka samostalne Hrvatske i skoro stoljeće i pol nakon što su napisane te riječi, izgleda da i dalje nemamo odgovor na pitanje "bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu?".

Egon Kraljević