BiH

Činjenica je da u BiH nije bilo, niti danas ima političke opcije koja želi multietničku državu. Svi tamošnji narodi htjeli su, a i dalje žele svoj ekskluzivni prostor, s tim da to izražavaju na različite načine. Hrvati i Srbi separatizmom, Bošnjaci unitarizmom, jer potonji čitavu BiH vide kao ekskluzivno bošnjačku državu, državu "temeljnog" naroda. Još je početkom devedesetih bošnjački ideolog Muhamed Filipović sanjario o bošnjačkoj većini do koje će doći logikom jačeg demografskog prirasta, a rezultati posljednjeg popisa stanovništva prema kojemu pripadnici tog naroda tvore natpolovičnu većinu stanovništva susjedne države, daju mu za pravo. Unatoč takvom hegemonizmu, Bošnjake se, kao svojedobno Srbe na razini bivše Jugoslavije i danas doživljava kao stranu koja želi "multi-kulti" BiH.

Pred izbijanje rata u susjednoj državi, još smo najmanje nacionalistički isključivi bili mi Hrvati, jer objektivne su nas okolnosti prisiljavale na nekakav oblik sporazuma s drugim narodima.

Radi se o tomu da smo živjeli razbacani u više enklava u BiH, a za razliku od Srba nismo imali ni brojnost ni vojnu silu zbog kojih bi nekomu iz redova hrvatskog naroda, ne daj Bože, moglo pasti na pamet da jednostavno "počisti" druge koji su se nalazili na putu zaokruživanja i povezivanja zamišljenog nacionalnog prostora. Stoga je hrvatska politika znatnim dijelom išla za tim da se uspostavi unija triju republika, s tim da hrvatska jedinica, iz navedenog razloga, nije bila planirana kao prostorno homogen, jedinstven entitet, nego kao zajednica "razbacanih" hrvatskih prostora u BiH.

Kasnije je pod pritiskom ekstremizma drugih dviju politika, te srpske agresije koja je potom izazvala bošnjačko-Stanje"Bosanskohercegovački mir“ je, nasuprot tomu, stanje u kojem je politika samo nastavak rata, odnosno rat koji se vodi drugim sredstvima. Kaosu odlučujuće pridonosi međunarodna zajednica koja nikada nije poduprla niti danas podržava "švicarski" model, nego zagovarajući unitarnigrađanski multikulturalizam karakterističan za zemlje Novog svijeta (tj. obje Amerike) - koji ne funkcionira u Europi kao kontinentu tradicionalnih, teritorijem određenih zajednica - ohrabruje bošnjački unitarizam, a ovaj povratno "hrani" druge nacionalizme.hrvatski rat i s hrvatske strane došlo do zaoštravanja stajališta. Rezultat ratnih sukoba koji su uslijedili je da hrvatski prostori u BIH nisu više razbacani, nego većim dijelom "razbucani", tj. Hrvati su iz njih protjerani.

Dugotrajno umiranje multietničke BiH

Za BiH bi jedino pravedno bilo da se problem riješi na način kako je to zagovarala hrvatska strana do izbijanja rata, po modelu koji bi se mogao nazvati švicarskim. Svakom bi narodu trebalo dati njegov dio BiH i na taj način sačuvati minimum suživota i multietničnosti. Nažalost, očito je da neće biti tako. Ovo je prostor u kojem se tradicionalno ide na krajnja rješenja pa zato i daytonski mir u susjednoj državi nije ništa drugo nego tek prigoda da se tamošnji narodi, jedni protiv drugih nastave boriti drugim (političkim, diplomatskim, medijskim, gospodarskim, kulturnim, znanstvenim, administrativnim i inim) mirnodopskim sredstvima.

Stanje u BiH se stoga najbolje može definirati kao obrnuto od poznate Clausewitzeve izreke da je "rat nastavak politike drugim sredstvima. "Bosanskohercegovački mir“ je, nasuprot tomu, stanje u kojem je politika samo nastavak rata, odnosno rat koji se vodi drugim sredstvima. Kaosu odlučujuće pridonosi međunarodna zajednica koja nikada nije poduprla niti danas podržava "švicarski" model, nego zagovarajući unitarnigrađanski multikulturalizam karakterističan za zemlje Novog svijeta (tj. obje Amerike) - koji ne funkcionira u Europi kao kontinentu tradicionalnih, teritorijem određenih zajednica - ohrabruje bošnjački unitarizam, a ovaj povratno "hrani" druge nacionalizme.

Međunarodni protektori očito nisu ništa naučili iz neuspjelog Kallayeva pokušaja stvaranja jedinstvenog "bošnjačkog" naroda i čudom se čude što se to događa s tim "divljim narodima" u BiH, kao da bi se ovi trebali prilagoditi rješenjima iz međunarodnih političkih laboratorija, a ne obrnuto, da se bi rješenja trebala prilagoditi političkom realitetu postojanja triju BH naroda. Takvim svojim stavom, umjesto da čuvaju multikulturalnost, oni potpomažu nestanak Hrvata kao najmanjeg naroda u BiH i pretvaranje te države iz multietničke u dvoetničku. To pak vodi u novo, za Hrvatsku vrlo nepovoljno i potencijalno opasno preslagivanje strateških odnosa u našem susjedstvu koje će dovesti ne samo do gubitka povijesnih hrvatskih prostora u BiH, nego će zaprijetiti i hrvatskoj teritorijalnoj cjelovitosti, posebice obali od Makarske do Prevlake.

Egon Kraljević