Mržnja prema žrtvama Bleiburga

Još 2011. godine, Josip Pavičić, nažalost bivši Večernjakov kolumnist, u jednom se od svojih tekstova pozabavio protivljenjem antifašista dvjema različitim inicijativama za pokopom žrtava poslijeratnog komunističkog terora. Kronološki prva, Tuđmanova ideja TitoistiTitoisti se ne protive samo Tuđmanovom ("miješanje kostiju") ili Bogovićevom prijedlogu koji pozitivno kontekstualno povezuje bleiburške žrtve i hrvatsku domovinu, oni su apriorno protiv bilo kakvog dostojanstvenog odnosa prema tamo ubijenima.da se skupa pokopaju zemni ostatci žrtava ustaškog i partizanskog terora ismijana je kao neprihvatljivi pokušaj "miješanja kostiju" krvnika i žrtava.

Nakon ove, sljedeću je inicijativu pokrenuo biskup Bogović, koji je prije 5-6 godina predložio da se u skupni grob na Udbini pokopa sve one koji su "poginuli za Hrvatsku", što je podrazumijevalo uglavnom, ogromnom većinom nepokopane žrtve jugoslavenskog poratnog genocida. I to je uz zgražanje jugofilnih dušebrižnika odbačeno, a svoje su protivljenje prisnažili doskočicom "A zašto u taj grob ne bismo pokopali i partizane, zar i oni nisu umrli za Hrvatsku"?

Potonje je pitanje ipak poslužilo samo kao spretna diverzija usmjerena protiv Bogovićeve inicijative, jer poznato je da su partizani i to sa svim počastima, već odavna pokopani, a izgrađeni su im i brojni velebni spomenici, na kojima, gle čuda, nema hrvatskih znamenja.

Pavičić je iz svega zaključio da se antifašisti ne protive samo Tuđmanovoj ili Bogovićevoj viziji groba za poratne stradalnike, nego neprihvaćaju ideju o bilo kakvom grobu za poginule ili ubijene pripadnike poražene strane. U tom mi se trenutku ova dijagnoza činila ponešto radikalnom, jer vjerovao sam da su se naši jugofili skandalizirali samo nad konotacijama koje su proizlazile iz spomenutih prijedloga za ukop poratnih žrtava.

Otkud mržnja prema bleiburškim žrtvama?

Nakon ovogodišnjih reakcija na bleiburšku komemoraciju očito je da je opori Pavičić itekako bio u pravu. Titoisti se ne protive samo Tuđmanovom ("miješanje kostiju") ili UbijanjeNeprekidno iznova ubijati one koji su ubijeni 1945., nužno je zbog toga da ideologija koja je te pokolje osmislila ne bi bila barem moralno (kad već nije sudski) sankcionirana. To je preduvjet da praksa monstruoznih zločina koji su u temeljima Titove države bude prikazana kao nebitna stranica u inače svijetloj povijesti jugoslavenskog multietničkog humanizma. A tako bi uljepšan Titov humanizam, osim što predstavlja intimnu istinu ljubitelja jugoslavenskog zla, mogao postati i predložak za neku novu hrvatsku, regionalno usmjerenu budućnost.Bogovićevom prijedlogu koji pozitivno kontekstualno povezuje bleiburške žrtve i hrvatsku domovinu, oni su apriorno protiv bilo kakvog dostojanstvenog odnosa prema tamo ubijenima. Jasno je i zašto: bleiburške je žrtve nužno omalovažiti i dehumanizirati jer to je preduvjet da se njihove ubojice, a s njima i čitav jugokomunistički pokret koji je ta zlodjela naložio i dalje nastavi prikazivati u pozitivnom svjetlu, kao epohalnu, najbolju stvar koja nam se mogla dogoditi.

Neprekidno iznova ubijati one koji su ubijeni 1945., nužno je zbog toga da ideologija koja je te pokolje osmislila ne bi bila barem moralno (kad već nije sudski) sankcionirana. To je preduvjet da praksa monstruoznih zločina koji su u temeljima Titove države bude prikazana kao nebitna stranica u inače svijetloj povijesti jugoslavenskog multietničkog humanizma. A tako bi uljepšan Titov humanizam, osim što predstavlja intimnu istinu ljubitelja jugoslavenskog zla, mogao postati i predložak za neku novu hrvatsku, regionalno usmjerenu budućnost.

U skladu s tim, o Bleiburgu bi se, ako se već mora, govorilo s onom dozom prezrivosti s kojom su o sudbini tamo pobijenih, u svojim, još za vrijeme Jugoslavije tiskanim knjigama ili intervjuima, progovarali neposredni izvršitelji ubojstava poput Koste Nađa ili Milana Baste. Bleiburg bi tako bio stavljen na "zasluženo" mjesto, protjeran na rub naše kolektivne svijesti, na mjesto vrlo slično onom koje su te žrtve zauzimale u vrijeme jugoslavenske diktature kad se o njima samo šaptalo. Antifašističke "vrijednosti", činjenica je, jednostavno ne mogu koegzistirati s odavanjem počasti bleiburškim žrtvama. "Ili mi ili oni", rekli bi neki. Zato im ne daju ni mira, ni groba.

Egon Kraljević