Je li pokušaj dokidanja jugofilnog medijskog monopola i iz njega proizašlih dvostrukih kriterija vrjednovanja u javnom životu, uvod u totalitarizam i medijski mrak?

U jugofilnoj javnosti koja je okupirala i zagadila prostor socijaldemokracije i liberalizma u Hrvatskoj, sve pršti od licemjerja. S obzirom da na njihova jednostrana tumačenja događaja nema dovoljno glasnog medijskog protuodgovora, dvostruka mjerila ove političke grupacije figuriraju kao objektivna slika stvarnosti, posebice kod ljudi koji nisu vični probijanju kroz šumu medijskih podvala i dezinformacija.

Primjera ovakvih diverzija je mnoštvo, a neke su toliko priglupe i prozirne da njihovi autori zaslužuju ući u anale novinarskih gluposti. Boris Rašeta, bivši feralovac, danas zaposlen u novinama 24 sata, napisao je tekst o "brutalnom jurišu Tome i Hase" na medije, u kojem je Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića optužio za "neviđene" čistke na HTV-u. U članku je međutim sam priznao kako je nova vlast na HTV samo vratila one koji su „pometeni u prošlom preslagivanju karata“, tj. kada je Kukuriku metla micala nepoćudne. Time je Rašeta sebi skočio u usta i negirao vlastiti bombastični naslov o „neviđenim čistkama“ na HTV-u. Usput je otkrio da su njemu i sličnima smjene neprihvatljive („neviđene“) kad ih provodi vlast kojoj je nesklon, dok je sasvim „simpa“ i normalno kad njegovi „čiste“ druge. Tragično je da smo društvo koje je podijeljeno do te mjere da nam se pod profesionalnim novinarstvom u nekim dnevnim novinama prodaje politički aktivizam Rašetinog tipa.

Rasklapanje Montiranog procesa

U isti koš pripadaju i žalopojke zbog ukidanja "satiričkog" magazina Montirani proces, što se također proglašava sigurnim znakom nadolazećeg medijskog mraka. Prije negoli je najavljeno gašenje spomenutog tv sadržaja, iz znatiželje i ljubavi prema humoru odgledao sam dijelove dviju njihovih emisija. Nakon prvog gledanja bio sam silno razočaran jer, što reći nego, očekivao sam nešto smiješno. Umjesto toga vidio sam loše i usiljene skečeve koji bi možda, podvlačim možda, mogli zasmijati djecu vrtićke dobi. Kasnije se ispostavilo da su autori navedenog medijskog projekta veliki štovatelji satire feralovskog tipa, što je objasnilo političku tendencioznost njihovih nazovi šala. I dalje je međutim ostala nedoumica oko potpunog odsustva smisla za humor koji je Feral, unatoč tragičnoj političkoj jednostranosti, barem ponekad znao imati.

Nakon što je obznanjena politička pozadina njihova djelovanja, a želeći vidjeti hoće li im se barem jednom MrakNavedena emisija izgleda kao donekle modernizirani komad kakve narodno-frontovske diletantske kazališne družine u kampanji KPJ za izbore 1945. godine. Uklanjanje Montiranog procesa s HTV-a nije, kako se u iskrivljenoj ljevičarskoj stvarnosti želi prikazati, dokaz predstojećeg razdoblja neslobode. Naprotiv, činjenica da je tako jednostranaa i debelo preplaćena emisija uopće mogla postojati na javnoj televiziji, svjedoči kako o mogućoj korupciji tako i o medijskom mraku u kojem smo živjeli.omaknuti naznaka "šale" na račun bliske im političke opcije, prisilio sam se i pogledao veći dio još jedne epizode. Rezultat je bio isti, redanje tupastih doskočica nepogrješivo usmjerenih prema "klerofašistima". Zanimljivo je i to da je za autore ovog projekta "desničarsko" spominjanje udbaških i komunističkih zločina predmet sprdnje, što predstavlja očiti hommage pokojnom Feralu. Da zaključim, Montirani proces su stvarali silno nenadareni, ali bolesno ambiciozni i politički jednostrano "nasađeni" pojedinci koji su umislili da imaju smisla za humor. Rezultat je medijski proizvod koji kao da dokazuje zlobnu srpsku uzrečicu koja tvrdi kako Hrvati nemaju smisla za humor, što je u slučaju spomenutog društva nedvojbeno točna dijagnoza.

Navedena emisija izgleda kao donekle modernizirani komad kakve narodno-frontovske diletantske kazališne družine u kampanji KPJ za izbore 1945. godine. Uklanjanje Montiranog procesa s HTV-a nije, kako se u iskrivljenoj ljevičarskoj stvarnosti želi prikazati, dokaz predstojećeg razdoblja neslobode. Naprotiv, činjenica da je tako jednostranaa i debelo preplaćena emisija uopće mogla postojati na javnoj televiziji, svjedoči kako o mogućoj korupciji tako i o medijskom mraku u kojem smo živjeli. Ako i ne krene s promjenama na HTV-u u smjeru javne televizije, nova vlast od HTV-a u najgorem slučaju može napraviti svoju politiziranu ispostavu što neće biti ništa gore od onoga što su od ovog navodno javnog servisa, napravili milanovićevci. No po dvostrukim mjerilima domaćih jugofila, "rasklapanje" Montiranog procesa je grubo prekinulo demokratsku zoru na radmanoviziji (šmrc, plač, rid, rid), dok je - prisjetimo se samo jednog ispada radmanovizije - svojedobno neprikazivanje posljednje epizode pod nazivom "Tito zauvijek" serijala "Zločini komunizma, bilo sasvim normalno. To i jest normalno za "zaštitnike ljudskih prava" koji se slikaju grleći Titovu bistu.

Jadovanka za Tomićevim šeširom

Sve što se događa oko Ante Tomića spada u vrh dvoličnosti, hipokrizijom opterećene domaće političke scene. Dotičnom se tako tolerira sve od uvrjeda pa do prozivanja, što se, kad to oružje upotrijebi netko od "desničara", naziva govorom mržnje. Anti je međutim dopušteno sve, a kad "malo" pretjera onda ga se brani argumentom umjetničke veličine i slobodom koja je takvim besmrtnicima svojstvena, ili se kritičare njegova ahilovskog bijesa (bolje bi bilo reći mahnitanja) naziva glupanima koji ne razumiju profinjenu satiru. Ima Ante jednu veliku komparativnu prednost, naime od oštrine njegova pera strada isključivo većinski narod, a kod nas se već odavna uvriježila navada da se sve koji se iživljavaju na Hrvatima automatski trpa u demokratski pretinac. Ima Tomić još nekoliko olakotnih okolnosti, prije svega onu da se rodio kao Hrvat od čega se kasnije "emancipirao". Zbog toga ga se, tvrde njegovi sljedbenici, kad udara po Hrvatima (a jedino po nama i tuče), ne može smatrati ksenofobom.

Osim toga, njegovi napadi nisu nikada izravno usmjereni na hrvatski identitet, nego on izokola i uvijek s masi AnteIma Ante jednu veliku komparativnu prednost, naime od oštrine njegova pera strada isključivo većinski narod, a kod nas se već odavna uvriježila navada da se sve koji se iživljavaju na Hrvatima automatski trpa u demokratski pretinac. Ima Tomić još nekoliko olakotnih okolnosti, prije svega onu da se rodio kao Hrvat od čega se kasnije "emancipirao". Zbog toga ga se, tvrde njegovi sljedbenici, kad udara po Hrvatima (a jedino po nama i tuče), ne može smatrati ksenofobom.prihvatljivim razlogom mlati po istaknutim simbolima hrvatske državnosti. Pa su mu tako branitelji krivi jer su" lažni", jer su "lopovi i paraziti", jer su "zločinci" kao što je "zločinačka" i hrvatska vojska koje se Ante također često "sjeti". U negativnom kontekstu naravno, za razliku od partizana čiji umirovljenici se suprotno biološkim zakonima neprekidno umnažaju, što mu ipak nije povod za pravednički komentar usmjeren protiv njih. Ponekad mu pobjegne i neka misao koja - za razliku od napada na branitelje jer su "lopovi koji nam uzimaju od usta" - nema širu potporu siromaštvom izluđene javnosti. Tako je o Vukovarcima napisao da oplakujući svoje mrtve "izopačeno uživaju u svojoj boli" iz čega je očito da smatra kako Hrvati nisu u stanju normalno niti tugovati, nego to čine onako perverzno, šovinistički, prikrivajući iza tuge mržnju spram Srba. Za razliku od dostojanstvene antifašističke tuge, iste one koja je izmislila barem 90 posto od donedavno službene brojke od 700 tisuća jasenovačkih žrtava.

No, koliko god se trudio svojoj mržnji dati racionalna opravdanja, već sam izbor objekata njegova spisateljskog divljanja (branitelji, vukovarski stradalnici, hrvatska vojska, Domovinski rat) otkriva političku jednostranost koja ne zaostaje za onom kakvu su iskazivali "humoristi" iz Montiranog procesa. I književniku i "razmontiranim" satiričarima može se poručiti da mržnja prema "drugom i drukčijem" nije samo mržnja prema drugim narodima ili seksualnim manjinama. Naprotiv, nekima su oni "drugi i drukčiji" upravo pripadnici vlastite nacije. Nema kvalitativne razlike između šovinističke mržnje i bilo čije, pa i Tomićeve nacionalne samomržnje. Ima međutim razlika u njihovu (ne)prihvaćanju: prvu se s razlogom osuđuje, drugu sramotno slavi, šovinizam mediji progone, dok se svaki pokušaj ukazivanja na neprihvatljivost nacionalne samomržnje žigoše kao napad na slobodu javne riječi.

Partizanski dernek u Jasenovcu

U prije nekoliko mjeseci emitiranom Otvorenom, Vesna Pusić je, između ostalog uspoređivala bleiburške i jasenovačke žrtve, te komemoracije koje se odvijaju na ovim tužnim poljima hrvatske povijesti. Osim skandalozne tvrdnje da nisu svi koji su stradali na Bleiburgu nevini, iz čega slijedi da samim tim ni u viktimološkom rangu nisu jednaki stradalima u Jasenovcu, Pusićka je govorila, bolje rečeno upućivala nas neuke, u to kako je sve što se odvija na Bleiburgu politizacija, dok je u Jasenovcu na djelu decentni pijetet. Politizacija se očituje u tomu što se jugoslavenske komuniste s bleiburške pozornice često proziva za zločine, što je po njoj nedopustivo. Ta činjenica u kombinaciji s nekoliko ustaških kapa svjedoči, veli Pusićka, o prisutnosti fašizma tijekom odvijanja navedenog događaja. U svezi toga postavljaju se dva pitanja. Prvo, o čemu gđa Pusić misli da bi trebalo govoriti na Bleiburgu, drugo, zar potomci žrtava nemaju pravo prozvati krvnikekoji su ubijali njihove pretke? Po bivšoj ministrici očito ne, jer ona bi "klerofašistima" i danas namijenila barem brnjicu, kad već opći demokratski okvir društva isključuje neko "primjerenije" sredstvo. U njezinu scenariju prisutni na Bleiburgu bi imali pravo samo šutjeti, kao što su šutjeli tijekom cijelog trajanja Jugoslavije i kao što šute grobovi njihovih predaka.

Nasuprot tomu, po donedavnoj predsjednici HNS-a, na jasenovačkoj je komemoraciji sve u najboljem redu. Iako se tamo, nasuprot ustaškim znamenjima na Bleiburgu, pojavljuju "lijepe kape partizanke", (što bi u oba slučaja trebalo prestati), te iako se kao suprotnost bleiburškim govorima o zločinima jugoslavenskog komunizma, u Jasenovcu proziva zločinački režim NDH, što bi u oba slučaja trebalo biti sasvim razumljivo. Jer tko je odgovoran za ove dvije tragedije ako ne dva susljedna totalitarna režima?

No u Jasenovcu se osim toga vrijeđa i institucije današnje hrvatske države, samim tim i hrvatski narod. Prof. Mario Jareb s Hrvatskog instituta za povijest, donedavno član Savjeta (hrvatski bi bilo Vijeća) Spomen područja Jasenovca, gostujući prije izvjesnog vremena u emisiji Marka Juriča, ispričao je zanimljivu dogodovštinu. Rekao je da je prisustvujući jasenovačkoj komemoraciji - na što ga je osim moralnih i ljudskih razloga obvezivala i pripadnost navedenom tijelu – svjedočio da je dio tamo okupljenih, prolazak počasne postrojbe Hrvatske vojske koja sudjeluje u tom događaju, popratio glasnim negodovanjem i PusićPo donedavnoj predsjednici HNS-a, na jasenovačkoj je komemoraciji sve u najboljem redu. Iako se tamo, nasuprot ustaškim znamenjima na Bleiburgu, pojavljuju "lijepe kape partizanke", (što bi u oba slučaja trebalo prestati), te iako se kao suprotnost bleiburškim govorima o zločinima jugoslavenskog komunizma, u Jasenovcu proziva zločinački režim NDH, što bi u oba slučaja trebalo biti sasvim razumljivo. Jer tko je odgovoran za ove dvije tragedije ako ne dva susljedna totalitarna režima?komentarima: "Evo stižu ustaše". Toliko o decentnosti jasenovačkog okupljanja ili možda ni to nije govor mržnje nego je, s obzirom da je riječ o uvrjedi upućenoj Hrvatima i ovdje riječ o nekoj satiri?

Nije to ni izbliza sve, sjetimo se prošlogodišnjeg zviždanja izaslaniku Kolinde Grabar Kitarović, što je uvrjeda, kako instituciji predsjednice Republike, tako i Branku Lustigu, jednom od rijetkih zatočenika koji su preživjeli užas nacističkog logora. Ovogodišnje pak prenemaganje oko odlaska u Jasenovac zavrjeđuje čitav članak. Ovdje samo ističem to da nezadovoljnicima između ostalog smeta trenutni postav u jasenovačkoj spomen ustanovi, isti onaj koji im nije smetao u četiri godine Milanovićeve vlade... Sve oko Jasenovca se, da parafraziram misao "doživotnog bivšeg" Mesića o Bleiburgu, pretvara u pravi partizanski dernek, za razliku od bleiburške komemoracije na kojoj sve, osim nekolicine pojedinaca kojise pojavljuju s ustaškim obilježjima, prolazi decentno.

Sve glasnije optužbe za uvođenje "medijskog mraka", za "političke čistke" i "bujanje fašizma" nisu ništa drugo nego nastavak pokušaja destabilizacije aktualne vlasti na što oporba ima pravo. Kad ne bi bile izrečene ovako ekstremnim jezikom, bile bi čak smiješne, s obzirom da se temelje na licemjerju koje je mirno prelazilo preko čistki, cenzura i ideoloških divljanja kad su ih izvodili njihovi politički ljubimci. No ovako zaoštrena politička borba koja izmišlja i bez osnove optužuje druge za sklonost fašizmu i totalitarnoj kontroli medija, predstavlja opasnu, demokraciji nesvojstvenu igru, koja može dovesti do ozbiljnijih sukoba. Antifašistički ustanak koji i dalje traje, nije baš uobičajena metoda demokratske borbe.

Egon Kraljević