Što se događalo neposredno pred rat i tijekom travnja 1941.? Počelo je s pokretom za izdvajanje "srpskih" krajeva iz Banovine: "Srbi na okup"!

Ako zanemarimo to da provokacije hrvatskih Srba, poput protivljenja ujedinjenju Banske Hrvatske i Dalmacije, počinju 70-tih godina 19. stoljeća i traju do pada Habsburške Monarhije, ako potom zanemarimo i sva tlačenja i povremena oružana nasilja kojima su Hrvati bili izloženi u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, ne bismo olako smjeli prijeći preko srpskog otpora uspostavi, kolovoza 1939. legalno proglašene Banovine Hrvatske.

Krajem te godine, unatoč tomu što je Mačekova Banovina nedvojbeno bila dio Jugoslavije, dio srpskog stanovništva nacionalno mješovitih krajeva tadašnje Hrvatske započeo je i s manjim ili većim intenzitetom sve do izbijanja rata, travnja 1941., vodio akciju "Srbi na okup", cilj koje je bio izdvojiti većinski srpske kotare iz ozemlja koje je tada dodijeljeno Hrvatskoj. Nije dakle bilo ni naznake negiranja jugoslavenskog državnog okvira, terora ili čega sličnog, iako su nerijetki komunistički autori o tom razdoblju ostavili suprotne tvrdnje.

Izvjesni je pedagog tako ustvrdio da su u Banovini "rukovodeća mjesta u Hrvatskoj imali otvoreni klerofašisti i ustaški antikomunistički elementi", što ilustrira podatkom da je bio pojačan "rad raznih fašističkih organizacija" u koje čak ubraja i Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Napredak!?[1] Besmislenost ove teze je očita jer, premda se HSS tada već uvelike raslojavao na većinsko PitanjePostavlja se dakle pitanje, je li moguće da se ama baš ništa od velikosrpstva pokreta "Srbi na okup" primarno usmjerenog na Srbe iz "sjeverozapadnih područja" - točnije na Srbe "s obje strane Une" - koji je djelovao do samog izbijanja rata, nije "prelilo" u partizanski ustanak koji je srpnja 1941. izbio baš na tom prostoru i u susjednim krajevima Like, Bosanske Krajine i jugozapadne Bosne?anglofilsko i dva manjinska krila (proustaško i prokomunističko), to ni izbliza ne znači da su unutar te stranke prevladale ekstremne tendencije. Ovakve su tvrdnje ipak dragocjene, jer predstavljaju još jedan dokaz rigidnosti s kojom se komunistička Jugoslavija odnosila spram svega što ima hrvatski nacionalni predznak, pa i spram tako benignih tvorevina kakve su Banovina Hrvatska ili HKPD Napredak.

Postavlja se dakle pitanje, je li moguće da se ama baš ništa od velikosrpstva pokreta "Srbi na okup" primarno usmjerenog na Srbe iz "sjeverozapadnih područja" - točnije na Srbe "s obje strane Une" - koji je djelovao do samog izbijanja rata, nije "prelilo" u partizanski ustanak koji je srpnja 1941. izbio baš na tom prostoru i u susjednim krajevima Like, Bosanske Krajine i jugozapadne Bosne? Smije li se u razmatranju razloga koji su Srbe pokrenuli u rat zanemariti ova otvorena mirnodopska pobuna protiv Banovine Hrvatske koja neposredno prethodi ustanku (i očito se nastavlja u njemu) i sve to u trenutku kad samostalne hrvatske države još nije bilo na vidiku?

Prvi masovniji zločini u Drugom svjetskom ratu

Sljedeći pozornosti vrijedan događaj su ubojstva Hrvata koja su krajem prve polovice travnja 1941., dakle prije prvih ustaških zločina, počinili pripadnici raspadajuće jugoslavenske vojske. Najveći broj žrtava zabilježen je u bjelovarskom kraju te u dolini Neretve gdje je ubijeno nekoliko desetaka Hrvata, najvećim dijelom civila, a bilo je i drugih znatno slabije istraženih zločina počinjenih nad Hrvatima. Jugoslaviji sklona historiografija minimalizira značaj ovih zlodjela i tvrdi da je riječ o razračunavanju "uobičajenom za vrijeme prevrata" kada dolazi do rušenja jednog i nastanka drugog državnog okvira. S obzirom da nakon razoružanja jugoslavenske vojske "nije bilo nastavka srpskih nasilja", lijevo orijentirani povjesničari tvrde da se ove "izolirane incidente" ne može tumačiti kao početak velikosrpske pobune protiv NDH.

No i u ovom se slučaju prešućuju bitne činjenice. Navedeni zločini nipošto nisu bili samo posljedica razračunavanja "uobičajenog prigodom prevrata", nego su uvjetovani i velikosrpskim karakterom jugoslavenske vojske koja je, između ostalog i izravno potpomažući osnutak i djelovanje lokalnih četničkih organizacija u Hrvatskoj, u tom smjeru djelovala tijekom čitavog razdoblja prve Jugoslavije! Važno je napomenuti i da navedene pokolje nisu počinile samo postrojbe jugoslavenske vojske, nego dijelom i lokalno srpsko stanovništvo (npr. u Čapljini) koje se dragovoljno priključivalo jugoslavenskim odredima. Osim toga i zapovjednik jugoslavenske postrojbe koja je počinila zločine u Bjelovaru bio je tamošnji Srbin, što ponovno upućuje na to da se domaće srpsko stanovništvo ne može izuzeti od barem dijela odgovornosti za navedena zlodjela.

Iako - s obzirom da u naredna dva mjeseca nema daljnjih srpskih zločina - navedena ubojstva ne možemo smatrati početkom organizirane pobune protiv NDH, ovi su događaji kao i pokret "Srbi na okup" svakako jasan pokazatelj neprijateljskog raspoloženja dijela lokalnog srpskog stanovništva prema uspostavi bilo kakve hrvatske države. NDH do tog vremena nije poduzela, niti je (s obzirom da je tek bila proglašena) mogla provesti nijednu protusrpsku mjeru koju bi se, kao što to lijeva historiografija redovito čini, moglo protumačiti kao opravdani otpor ustaškom teroru. Smije li se u razmatranju razloga srpskog ustanka, prešutjeti ovo očito velikosrpsko vrenje koje, vidjeli smo u opisanim slučajevima, nije prezalo ni od toga da počini prve masovnije zločine u ratu 1941. godine?

Peticija sjevernodalmatinskih Srba za izdvajanje iz sastava NDH od 5. svibnja 1941.

Samo par tjedana kasnije, već 5. svibnja 1941., istaknuti velikosrpski aktivist Niko Novaković Longa, Talijanima je predao, navodi se, sto tisuća potpisa sjevernodalmatinskih Srba za izdvajanje njihova kraja iz NDH i priključenje Italiji. Jugofilna historiografija ni ovom događaju nije posvetila odgovarajuću pozornost.

I ova je akcija značajna zbog vremena u kojem je poduzeta. Zahtjev za izdvajanjem sjevernodalmatinskih PovezanostU komunističkoj se literaturi Longovu akciju tumači kao pritisak srpskih političkih krugova na vlasti u Zagrebu, u trenutku dok one s formalnim saveznicima, Talijanima, vode složene pregovore o razgraničenju dviju država. Ni pristrani komunistički izvori dakle ne spominju nikakvu uzročno posljedičnu povezanost zločina u Gudovcu i ovog velikosrpskog akta.prostora iz tadašnje hrvatske države okupacijskim je vlastima predan faktički prije nasilja kojima su u kasnijim tjednima i mjesecima bili izloženi dijelovi srpskog naroda u NDH. Do tog se vremena dogodio jedan ustaški zločin (strijeljanje Srba 29. travnja 1941. u Gudovcu kao odmazda za opisane bjelovarske pokolje starojugoslavenske vojske), no taj zločin, počinjen na sjeveru Hrvatske samo pet dana prije predaje peticije, očito nije bio poznat pokretačima spomenute inicijative.

Da jest, oni bi u peticiji to zasigurno naveli kao snažan argument u prilog svojim zahtjevima. Čak i jugoslavenska historiografija koja je svaki srpski otpor NDH slavila i prikazivala ga reakcijom na ustaška nasilja, ovu peticiju ne stavlja u taj, njoj omiljeni obrazac. U komunističkoj se literaturi Longovu akciju tumači kao pritisak srpskih političkih krugova na vlasti u Zagrebu, u trenutku dok one s formalnim saveznicima, Talijanima, vode složene pregovore o razgraničenju dviju država. Ni pristrani komunistički izvori dakle ne spominju nikakvu uzročno posljedičnu povezanost zločina u Gudovcu i ovog velikosrpskog akta.

Moglo bi se argumentirati da projugoslavenski povjesničari ovu peticiju nisu htjeli stavili u paradigmu srpske reakcije na ustaške zločine, iz razloga što su njeni pokretači srpski političari rojalističke orijentacije koji su do kraja rata ostali vjerni četništvu, pa ih režimski povjesničari zbog toga nisu htjeli prikazati kao žrtve. Kad bi to i bilo točno, ovdje bi se opet vratili na pitanje zašto sami pokretači peticije nisu u tom dokumentu spomenuli za njih presudan podatak o gudovačkom zločinu, što bi zasigurno snažno potkrijepilo njihove zahtjeve?

No i da su sjevernodalmatinski Srbi za spomenuti zločin nekako doznali a to u peticiji iz neznanih razloga nisu obznanili, postavlja se pitanje jesu li mogli, u roku od najviše 5 dana (od 29. travnja, dana gudovačke odmazde, do 5. svibnja kada su peticiju predali Talijanima) koliko su imali na raspolaganju, skupiti svih sto tisuća potpisa? Odgovor je naravno ne, jer takav opseg posla zahtijeva znatno više vremena, posebice u pasivnom, slabo naseljenom sjevernodalmatinskom kraju s raštrkanim naseljima, koji se nalazi u državi u kojoj u to vrijeme prometnice i općenito komunikacije jedva da postoje i u njezinim razvijenijim dijelovima, a stanje je dodatno i drastično bilo pogoršano ratnim prilikama.

Prema tomu, čak i ako pretpostavimo ono što je gotovo sigurno netočno - tj. da su Longo i suradnici ipak doznali za zbivanja u Gudovcu a nisu to iskoristili sebi u prilog - oni su, da bi skupili sto tisuća potpisa, čitavu inicijativu morali pokrenuti i veliku većinu potpisa kojima odbijaju svaku pomisao na život u hrvatskoj državi prikupiti, znatno prije negoli se NDH ičim ogriješila o njih.

Druga mogućnost je da su, saznavši za teror u Gudovcu, Longo i istomišljenici popis krivotvorili, no i za falsificiranje sto tisuća potpisa u samo pet dana bio bi potreban značajan broj pismenih ljudi, kakvih u uvjetima onovremene masovne nepismenosti (naročito izražene u nerazvijenom kraju kakav je tada bila sjeverna Dalmacija), nije bilo baš puno.

Nije li - s obzirom da je u najmanju ruku započeta i najvećim dijelom, a gotovo sigurno i u cijelosti, provedena bez znanja o gudovačkom pokolju - i inicijativa za izdvajanje sjeverne Dalmacije iz NDH od 5. svibnja 1941. godine, dokaz da su se Srbi u svom određivanju spram te države vodili i nekim drugim motivima, a ne samo zaštitom od ustaškog terora?

Što je u stvari bio antifašizam

Nijedan od opisanih događaja - počevši od pobune lokalnih Srba protiv uspostave Banovine Hrvatske 1939. (!) godine, preko prvih i to masovnijih ubojstava u Drugom svjetskom ratu na području NDH koja su, recimo to otvoreno, počinili Srbi, pa do peticije sjevernodalmatinskih Srba kojima traže izdvajanje iz NDH – očito nema nikakve veze s ustaškim zločinima iz jednostavnog razloga jer su potonji uslijedili kasnije. Navedeni velikosrpski ispadi jasno su naznačili neprijateljsko raspoloženje dijela srpskog stanovništva s hrvatskog područja, prema mogućnosti za uspostavom bilo kakve hrvatske autonomije, odnosno države. Ovaj se otpor kasnije "prelio" u (ustaškim terorom dodatno razbuktani) srpski ustanak protiv NDH kojemu se na čelo stavila KPJ.

Partija je ovim pokretom upravljala u skladu sa svojim internacionalističkim političkim ciljevima, ali je povremeno morala popustiti pod pritiskom, do jeseni 1943. dominantno srpske ustaničke mase, što je najvidljivije u toleriranju masovnih zločina koje su ove postrojbe počinile nad nesrbima. Osim toga, u situaciji kad su pripadnici drugih naroda bili većinom neodlučni u pridruživanju Titovoj vojsci, Partija je, želeći proširiti svoj utjecaj na Srbe i time osigurati opstanak svog pokreta, u partizane nerijetko primala čitave četničke postrojbe koje su se prethodno obilježile masovnim zločinima o čemu najupečatljivije piše SukobiGledajući u cjelini, značajan ako ne i veći dio tzv. antifašističke borbe u NDH sastojao se od međunacionalnih sukoba (Hrvata protiv Talijana i Srba, Srba protiv Hrvata i muslimana) koji svoj korijen vuku iz ranijih vremena. Bilo je tu i paradoksalnih zbivanja, očitih npr. u činjenici da su, slijedeći ista nacionalna uvjerenja, Hrvati završavali u međusobno zaraćenim vojskama: dalmatinski Hrvati kroz sukob s Talijanima pristupaju partizanima, dok znatan dio Hrvata iz unutrašnjosti zbog sukoba sa Srbima odlazi u postrojbe NDH, što ratu daje i karakter građanskog sukoba.bivši partizan Adil Zulfikarpašić u tekstu "Put u Foču".

Tito je, prema navedenom u ovom članku, suprotstavljajući se Zulfikarpašićevim zahtjevima za čišćenjem partizanskih redova od onih koji su sudjelovali u masovnim pokoljima muslimana u Foči, siječnja 1942. hladno rekao:"Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se 95% Srba"[2]

Zbog toga ne bismo trebali divinizirati antifašistički pokret niti u njegovoj ratnoj fazi (revolucionarni teror u poraću da i ne spominjemo) i time zanemariti opisano velikosrpsko vrenje koje se po logici suprotstavljanja svakom obliku hrvatske samostalnosti (od Banovine do NDH-zije), s ovim"stopilo" i postalo njegov značajan dio.

Gledajući u cjelini, značajan ako ne i veći dio tzv. antifašističke borbe u NDH sastojao se od međunacionalnih sukoba (Hrvata protiv Talijana i Srba, Srba protiv Hrvata i muslimana) koji svoj korijen vuku iz ranijih vremena. Bilo je tu i paradoksalnih zbivanja, očitih npr. u činjenici da su, slijedeći ista nacionalna uvjerenja, Hrvati završavali u međusobno zaraćenim vojskama: dalmatinski Hrvati kroz sukob s Talijanima pristupaju partizanima, dok znatan dio Hrvata iz unutrašnjosti zbog sukoba sa Srbima odlazi u postrojbe NDH, što ratu daje i karakter građanskog sukoba. Neki od ovih konflikata, poput srpske netrpeljivosti spram muslimana, već su i prije, tijekom balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata bili prerasli u pogrome muslimana, dok se npr. srpsko tlačenje Hrvata intenziviralo za vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije. Stoga bi čitav Drugi svjetski rat na području NDH ispravnije bilo tumačiti iz perspektive neriješenih međunacionalnih problema naslijeđenih iz ranijih vremena, negoli iz ukočene, crno bijele opreke fašizam – antifašizam, koja prikriva glavne uzroke ovih tragičnih događaja.

Kada bismo navedena zbivanja shvatili kao niz barem pola stoljeća starih, međusobno nepovezanih međunacionalnih sukoba, neke od aktera kojih je - ovisno o njihovu određivanju spram novih državnih realnosti nastalih raspadom Jugoslavije - tek vještina KPJ uspjela okupiti u jedinstven pokret, u njima ne bi ostalo puno antifašističkih projekcija zajedništva i bratstva jugoslavenskih naroda. No u takvom bi prikazu događaja bilo mjesta za realan prikaz kako do danas uglavnom prešućenih ratnih "antifašističkih" pokolja koje su izvršili srpski partizani (ili četnici koji su prešli u Titovu vojsku) nad nesrbima, tako i za već odavna ozloglašena ubojstva koja su izveli ustaše ili oni koji su do kraja rata ostali vjerni četništvu. Ljubiteljima antifašističkog privida to možda ne izgleda privlačno, no jedino uz pomoć ovakvog pogleda na Drugi svjetski rat možemo objasniti kako je bilo moguće da dojučerašnji Jugoslaveni, partizanski prvoborci i antifašisti poput Kadijevića ili Adžića, pola stoljeća nakon uspostave "jugoslavenskog raja", svom snagom navale na "bratski" hrvatski narod.

Iako se velikosrpski radikalizam spomenutih nakon rata morao prikrivati iza jugoslavenstva, velikosrpska je suština koju je ta struja antifašističkog pokreta sadržavala tijekom svog cijelog postojanja, ostala ista.

Ta je dimenzija "jugoslavenstva" punom snagom izbila devedesetih godina kada su Blagoje i Veljko, lišeni svih komunističkih inhibicija, nastavili posao u kojem ih je, nakon Drugog svjetskog rata, zaustavila usmjerenost jugoslavenskih komunista ka klasno socijalnim rješenjima političkih problema.

Egon Kraljević

[1]Pazman, Dragutin: Školstvo i prosvjeta u Hrvatskoj između dva rata (1918-1941), u Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj, Dragutin Franković et. al, Zagreb, 1958, 328.

[2]ZULFIKARPAŠIĆ, Adil, Put u Foču 25. 1. 1942. godine, u: Bleiburg, uzroci i posljedice, Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona, 1988., 50.