Antifašistička bajka kao pretpostavka novog bratstva i jedinstva

Ljevica u Hrvatskoj, bilo starija koja je beznadno ex odnosno neojugoslavenska, bilo mlađa anarholiberalna koju se ne može u cijelosti svesti na neojugoslavizam, silno želi ostvariti bolji svijet. Uvjereni su čak da imaju monopol na težnju "boljem sutra", jer smatraju da im njihov, navodno anacionalni habitus, daje osnovu za sveopće čovjekoljublje, koje kod drugih svjetonazora, po njima, ne postoji. Pri tomu zaboravljaju da je ljude moguće voljeti ne samo na način "proleterskog internacionalizma" tj. kao u apstrakciji potpuno izjednačene pojedince lišene svih ovozemaljskih osobina poput nacionalne/vjerske pripadnosti, nego ih se može prihvaćati kozmopolitski, kao različite narode, počevši od vlastitog pa do svih ostalih koji žive na našem planetu.

Prožeti militantnom isključivošću koja izvire iz uvjerenja da ih "anacionalna" pozicija i zagovaranje socijalne jednakosti automatski predodređuju ako ne za vječnu vlast, a ono barem za položaj vječnih moralnih autoriteta, ljevičari bi ljude prosvjećivali i "uzdizali" na svoju razinu. Vjeruju da je to prvi korak i jedini put u bolju budućnost, koju oni za razliku od nas mogu vidjeti i k njoj nas voditi. Što nam je dakle činiti da do tamo dođemo?

Okrenimo se budućnosti

Presudni korak sastoji se u tomu da uvidimo lažnost nacije kao ideološke tvorevine koju su, kako naučava Marx, zbog svojih sebičnih materijalnih interesa izmislili kapitalisti. U današnjoj"hrvatskoj" inačici ove "genijalne" misli, pojam kapitalisti zamijenjenje pojmom "lopovi", jer oni su jednu ruku stavili "na srce" da bi drugom lakše "napunili vlastiti džep".

Po ovom plitkom uvjerenju, ljudi samo trebaju shvatiti pogrješnost nametnutih nacionalno-malograđanskih TlapnjeDa bi tlapnja o regionalnom bratstvu dobila barem naizgled realnu potvrdu, potreban joj je neki konkretan događaj na kojem će dokazati svoju ostvarivost. Ovdašnja ga je ljevica našla u Titovu komunističkom antifašizmu, koji je po tumačenju njegovih zagovornika dokaz da ljudi "s ovih prostora", bez obzira na pripadnost različitim nacijama, mogu biti braća kao što su to bili jugoslavenski narodi ujedinjeni u borbi protiv"fašističkog Zla". Spomenuto okretanje budućnosti sadrži u sebi tako, paradoksalan element povratka u "bolju, jugoslavensku prošlost.zabluda i odmah će im se otvoriti prozor u bolji svijet. Kad im se ispred očiju raziđu nacionalističke magle, Palestinac će odmah odložiti kamen kojim je gađao izraelske vojnike, Izraelace isključiti tenk iz kojeg je na ovoga pucao, nakon čega će lišeni svih identitetskih laži koje su njihove narode tijekom prošlih stotinjak godina tjerale da se međusobno ubijaju, jedan drugom potrčati u zagrljaj. Ista shema vrijedi i za "zapadnobalkanske probleme": svu lošu povijest uvjetovanu "nacionalističkim izmišljotinama" treba izbrisati i tako otvoriti mogućnost da se ljudi, jednom i za svagda, "okrenu budućnosti".

Zanimljivo je da ova hrvatska utopija ipak ne završava u sanjarenju o globalnoj zajednici/državi svih ljudi na svijetu što bi bio njezin logičan završetak. Naprotiv, ovo se naizgled radikalno anacionalno razmišljanje domaćih exjugoslavena i anarholiberala zatvara u okvire omeđene granicama bivše Jugoslavije ("regije"), države koja je tradicionalno odgovarala asimilatorskim težnjama Srba, njezina najbrojnijeg naroda.

Da bi tlapnja o regionalnom bratstvu dobila barem naizgled realnu potvrdu, potreban joj je neki konkretan događaj na kojem će dokazati svoju ostvarivost. Ovdašnja ga je ljevica našla u Titovu komunističkom antifašizmu, koji je po tumačenju njegovih zagovornika dokaz da ljudi "s ovih prostora", bez obzira na pripadnost različitim nacijama, mogu biti braća kao što su to bili jugoslavenski narodi ujedinjeni u borbi protiv"fašističkog Zla". Spomenuto okretanje budućnosti sadrži u sebi tako, paradoksalan element povratka u "bolju, jugoslavensku prošlost.

"Građansko - međuetnički rat ili slavna antifašistička borba?

Poznato je da se ta antifašistička borba gotovo u cijelosti odvijala na području NDH, aogromnu su većinu ustanika na navedenom području u prve dvije i pol godine rata činili hrvatski i bosanskohercegovački Srbi[1]. Unatočnjihovim nedvojbenim ratnim zlodjelima - npr. onima počinjenim u srpanjskom ustanku 1941. i u mjesecima koji su uslijedili nakon toga (poratne pokolje titoista zasad možemo ostaviti po strani) - koja svjedoče da dijelovi partizanskog pokreta ne samo da nisu bili prožeti uzornim međunacionalnim zajedništvom nego su povremeno bili vođeni mržnjom koja je dovela do masovnih zločina nad nesrbima, komunistička je historiografija slaveći NOBto prešućivala i bez zadrške pozitivno prikazivala pobunjeničke snage.

Drukčije nisu ni mogli s obzirom da je KPJ kao predvodnik tog pokreta bila odgovorna i za zla koja su počinile postrojbe kojima se uspjela nametnuti za vođu. Da su postupili drukčije i srpski ustanak prikazali u realnijem svjetlu - ne samo kao reakciju na ustaški teror, nego i kao simbiozu partijske želje za uspostavom boljševičke Jugoslavije i srpske težnje za očuvanjem Jugoslavije kao jedinstvenog državnog okvira u kojem živi srpski narod (a potonja je u prvim godinama rata predstavljala glavno "pogonsko gorivo ustanka"!) što je rezultiralo masovnim zločinima nad nesrbima - to bi srušilo mit o, u ratu iskovanom južnoslavenskom antifašističkom bratstvu.

Osim toga ni drugu se Jugoslaviju, kao partijsko čedo, ne bi tako olako moglo prikazivati simbolom multietničke SrbiKao glavni partijski saveznici i prvoborci, prečanski su se Srbi nametnuli kao čuvari nove države koja je šireći ideologiju bratstva i jedinstva, "zaboravila" na njihov doprinos međunacionalnim pokoljima. U skladu s tim srpske bi se zločine evociralo vrlo rijetko i samo ako su ih počinili oni četnici koji su do kraja ostali vjerni tom pokretu.ravnopravnosti. Naprotiv, takva bi analiza,osim nerijetko šovinističkih motiva dijela srpskih ustanika, ogolila i prikriveni prosrpski i otvoreni totalitarni karakter druge jugoslavenske države kao i marksističkom frazeologijom kamuflirane, stvarne odnose moći među njezinim nacijama. Partiji naravno nije bilo do toga. Njezin je jedini interes bio učvrstiti državu kojoj se našla načelu, a sebe učiniti hegemonom političkog života. Kao glavni partijski saveznici i prvoborci, prečanski su se Srbi nametnuli kao čuvari nove države koja je šireći ideologiju bratstva i jedinstva, "zaboravila" na njihov doprinos međunacionalnim pokoljima. U skladu s tim srpske bi se zločine evociralo vrlo rijetko i samo ako su ih počinili oni četnici koji su do kraja ostali vjerni tom pokretu.

Mora se priznati da je tijekom rata Partija najčešće obuzdavala otvorene (veliko)srpske težnje, no s druge je strane Srbima nerijetko dopuštala i da se "izdovolje", o čemu svjedoče spomenuti pokolji iz srpnja 1941., (npr. u Borićevcu, Drvaru, Grahovu itd.), ali i sudbina koja je u narednih nekoliko mjeseci do godinu - dvijezadesila nesrbe u širem ustaničkom području, točnije, u Udbini, Kulen Vakufu, Krnjeuši, Vrtoči, Gvozdanskom, Zrinu i drugim mjestima koja su poharale i masovne zločine u njima počinile dominantno srpske partizanske snage.

Komunisti, dakle, nisu bili zainteresirani za utvrđivanje historiografske istine, nego su odlučili prikriti svoju krvavu PokoljiHrvatima je pod firmom slavljenja partizanskog ustanka iz srpnja 1941. (kao nacionalnog praznika) i "uzdizanja" Partije koja je, kako se običavalo reći, "riješila nacionalno pitanje i uvela nacionalnu ravnopravnost", nametnuto glorificiranje pokolja nad vlastitim sunarodnjacima, dok je hrvatska potlačenost u bivšoj državi proglašena krajem naše povijesti, odnosno "konačnim oslobođenjem hrvatskog naroda".ratnu popudbinu. U skladu s timfrizirali su prikaze Narodnooslobodilačke borbei u početnim godinama rata dominantno srpskog ustanka obilježenog nerijetkim masovnim zlodjelima protiv nesrba, te su, zaklonivši ih autoritetom antifašizma, ova zbivanja učinili političkim temeljem druge Jugoslavije. Kao takvima, spomenutim je događajima dodijeljena uloga ključnih ideoloških alata nove, Titove Jugoslavije.

Hrvatima je pod firmom slavljenja partizanskog ustanka iz srpnja 1941. (kao nacionalnog praznika) i "uzdizanja" Partije koja je, kako se običavalo reći, "riješila nacionalno pitanje i uvela nacionalnu ravnopravnost", nametnuto glorificiranje pokolja nad vlastitim sunarodnjacima, dok je hrvatska potlačenost u bivšoj državi proglašena krajem naše povijesti, odnosno "konačnim oslobođenjem hrvatskog naroda". Slijedeći ustaničku logiku iz 1941., za čitavo se vrijeme trajanja Titove Jugoslavije megalomanski preuveličavalo zločine NDH i mukom šutjelo, kako o ratnim zlodjelima srpskih partizana (ali i onog dijela četnika koji su kasnije prešli u partizane zbog čega su npr. u potpuni zaborav potisnuti četnički pokolji nad muslimanima u Podrinju ili istočnoj Herceogovini), tako i o poratnim pokoljima združenih jugoslavenskih snaga, najveća žrtva kojih su opet bili Hrvati. Time se s jedne strane demoniziralo i u pokornosti držalo hrvatski narod, dok se s druge strane snažno favoriziralo Srbe kao čuvare Jugoslavije i nositelje "slavnih" (u stvari krvavih) ratnih tradicija. Na takve je temelje "nalegla" politička represija koja je sve do 1990. jugoslavenske nacionalne duhove uspješno držala u boci i usput stvarala privid međunacionalne jugoslavenske ljubavi, iako se u suštini radilo o "ljubavi na silu", odnosno o najobičnijem političkom nasilju.

U skladu s navedenim, nakon Drugog svjetskog rata stvorena je,au posljednjem desetljeću iznova reaktivirana, teza o srpskom otporu fašističkom genocidu u NDH kao jedinom razlogu srpske pobune protiv te države, na čelu kojeg "grandioznog" pokreta je bila "pravdoljubiva" Partija. Posljedica toga je da suu stranu svjesno potisnuti događaji kojinavedenu pobunu oslikavaju i u svjetlu nekih drugih pokretačkih motiva. To je dovelo do potpunog razilaženja između činjenica o Drugom svjetskom ratu na području NDH i jugo antifašističkih interpretacija ovih događaja. Nastala je i danas začuđujuće vitalna, prava paralelna hagiografska stvarnost jugoslavenskog antifašizma ili bolje rečeno čista historiografska izmišljotina koja služi ocrnjivanju hrvatstva kao fašističkog po svojoj naravii "raspirivanju" novog bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda.

Egon Kraljević

[1] Partizanskoj tradiciji i "pohrvaćivanju NOB-e" (što se čini u svrhu čvršćeg uglavljivanja jugoantifašističkih tekovina u izvorišne osnove današnje hrvatske države) skloni Ivo i Slavko Goldstein, teška srca priznaju sljedeću statistiku nacionalne pripadnosti partizanskih postrojba na području današnje Hrvatske: "Među 7000 hrvatskih partizana potkraj 1941. godine, prema procjenama koje su, čini se, dosta točne, bilo je približno 5400 Srba (77%) te po 800 Hrvata i ostalih te nepoznatih nacionalnosti (po 11,5 posto). Tijekom te godine poginulo ih je 1188: Srba 927 (78,0), Hrvata 231 (19,4) te ostalih i nepoznatih nacionalnosti 30 (2,6 posto). Postotak Hrvata u partizanima do kolovoza 1942. raste na 32, a do rujna 1943. na 34 posto tada je, navodno, u partizanima u Hrvatskoj bilo približno 19.500 Srba i 10.500 Hrvata. No, čini se da je procjena o broju potonjih preniska, jer ona, sudeći prema svemu, ne uključuje pripadnike pozadinskih jedinica, naoružan ih seoskih straža, saniteta i drugih pomoćnih službi." Srbi i Hrvati u NOB, Dijalog povjesničara - istoričara, 2002, str.262, 263. Očito je da su Srbi u prve dvije i pol godine rata tvorili između 60 i 77 posto sastava partizanskih snaga na području današnje Hrvatske. Kasnije dolazi do porasta udjela Hrvata što ima veze, kako s razočaranjem Hrvata stanjem u NDH, tako i s kapitulacijom Italije te partizanskom mobilizacijom koja je provedena na etnički hrvatskim područjima hrvatskog juga, gdje se raspala talijanska okupacijska vlast.