Istinska demokratizacija društva

Prvi potezi Milanovićeve vlade bili su striktno ideološki. Počelo je promjenom imena nekih ministarstava koja su vraćena u"srpsko – hrvatski" jezični standard. To je bilo "zagrijavanje" za veći napad izveden u viduraspuštanja Vijeća za normu hrvatskog jezika. Potom je uslijedio možda najdegutantniji ideološki čin, ukinuto je saborsko pokroviteljstvokomemoracije u Bleiburgu, čime je jasno izvedena ideološka segregacija žrtava. "Nova pravednost" je presudila, a i danas tvrdi, da su na jednoj strani "istinske" žrtve koje treba poštivati, a na drugoj "stradalnici", reklo bi se ljudska nečist, koju je dopušteno omalovažavati jer "nije OZNA ubijala bez razloga". U tu je svrhu upregnut i medijski aparat koji je širiomesić-josipovićevsku laž da se na Bleiburgu ne komemorira žrtve (jer "pravih žrtava tamo nije ni bilo") nego seslavi propalu NDH.

Demokracija za papke, ne za "naprednjake"

Završni udar ovog ideološkog divljanja predstavljalo je ukidanje Ureda za istraživanje zločina komunizma. U vezi s MilanovićMilanović je nesumnjivo "napredniji" od svog prethodnika, jer ukinuo je tijelo s osnivanjem kojeg se, niti godinu dana prije tog čina, bio složio!?? Mora da su on i istomišljenici likovali nad "glupošću HDZ-a" koji je vjerovao u neosporivost dane riječi i postignutog dogovora. Demokratski standardi, očito, vrijede za "stoku sitnog zuba", dok Milanovićevi "naprednjaci", poput mladih grčkih bogova sami određuju pravila igre.potonjim važno je istaknuti da je navedena ustanova ustanovljena i to konsenzusom (!!!) stranaka u zadnjim danima vlade Jadranke Kosor. Stvar je još žalosnija zna li se da je Andriji Hebrangu čijim zalaganjem je formirano spomenuto tijelo, trebalo više od desetljeća mučnih pregovora da jugofilne stranke privoli na prihvaćanje ustrojavanja tog Ureda. No konsenzus - što je u demokraciji gotovo sveti pojam - na koji su, predizborno hineći dosljednost, pristali, "kukurikavci" su nakon dolaska na vlast bez imalo srama razvrgnuli i odali se revolucionarnom zanosu.

Sve dosad navedeno ima crte tragikomedije i farse, jer poznato je da se gotovo ista stvar odvijala prigodom Račanova "trećejanuarskog" preuzimanja vlasti. I tada su naši Jugoslaveni prvo "odstrijelili" Vijeće za normu hrvatskog jezika, a potom i Komisiju za istraživanje žrtava rata i poraća. No Milanović je nesumnjivo "napredniji" od svog prethodnika, jer ukinuo je tijelo s osnivanjem kojeg se, niti godinu dana prije tog čina, bio složio!?? Mora da su on i istomišljenici likovali nad "glupošću HDZ-a" koji je vjerovao u neosporivost dane riječi i postignutog dogovora. Demokratski standardi, očito, vrijede za "stoku sitnog zuba", dok Milanovićevi "naprednjaci", poput mladih grčkih bogova sami određuju pravila igre.

Revolucija koja teče

Nije bilo bolje ni u kasnijim godinama prethodne vlasti. Stvari poput gospodarstva, na kojima klasno materijalistički usmjereni komunisti obično inzistiraju, ostale su nedotaknute. Ali Milanović nije propustio prigodu povremeno ponoviti: "Ne dajte da vas sasvim zaslijepe samo ekonomska pitanja, jer naš život ima mnogo više dimenzija! Naši životi, bez obzira na ekonomsku situaciju, bili bi obezvrijeđeni kada bismo dopustili gaženje vrijednosti antifašizma i sekularizma, kada bismo dopustili diskriminaciju LGBT-zajednice, kada bismo dopustili da bilo koja manjinska grupacija bude ugrožena ili obespravljena." Nitko naravno nije htio povrijediti prava bilo koje manjine, upravo suprotno. Milanović je neopravdanim pokušajem proširivanja prava manjina (vidljivim između ostalog u neumjesnom pokušaju uvođenja ćirilice u Vukovar iako su zakonski akti nudili i drukčiju mogućnost, kao i u pokušaju izjednačavanja ProvokacijeMilanović je neopravdanim pokušajem proširivanja prava manjina (vidljivim između ostalog u neumjesnom pokušaju uvođenja ćirilice u Vukovar iako su zakonski akti nudili i drukčiju mogućnost, kao i u pokušaju izjednačavanja homoseksualnog partnerstva s brakom, iako institut gay partnerstva sasvim dobro i bez diskriminacijeosigurava prava te populacije) htio prije svega provocirati hrvatsku većinu.homoseksualnog partnerstva s brakom, iako institut gay partnerstva sasvim dobro i bez diskriminacijeosigurava prava te populacije) htio prije svega provocirati hrvatsku većinu.

Nakon što je većina građana ili barem njihov znatan dio očekivano odbacio navedene inicijative, Milanović je dobio ono što je htio: povod za obračun s nepostojećom hrvatskom ksenofobijom. Forsiranjem pak jugoslavenskog antifašizma nije htio afirmirati demokratske vrijednosti (jer na jugokomunističkoj antifašističkoj platformi to nije ni moguće), nego je naglašavanjem sjećanja na pokret koji je zločinima iznjedrio totalitarnu jugoslavensku državu, htio uspostaviti još jedan prostor za sukobljavanje s hrvatstvom. Pod firmom antifašizma slavi se u stvari vrijednosti jugoslavenske, navodno nacionalno tolerantne države, samo da bi ih se moglo suprotstaviti, već po svojoj biti, rekli bi milanovićevci, ksenofobnoj, samostalnoj hrvatskoj državi. "Antifašizam" u ovoj viziji ima ulogu kvasca koji će iznutra preoblikovati Hrvatsku prema vrijednostima bivše jugoslavenske države. Nije stoga čudno da je najvažnije ministarstvo u Milanovićevoj eri bilo Ministarstvo kulture, pravi financijski servis lijevih medijskih i kulturnih istomišljenika koji su imali ulogu megafona njegove vlade.

Monopol na javnu riječ

Da su medijski monopol koji su počeli graditi već nakon trećesiječanjske promjene vlasti uspjeli i ostvariti, svjedoči sljedećih nekoliko primjera iz posljednjih petnaestak godina. Svi se sjećamo filma Bože Kneževića, Oluja nad Krajinom, emitiranjem kojeg je, još 2001. godine započela negativna kampanja o Domovinskom ratu i izgradnja kulturnog monopola neojugoslavenske opcije. U tom je uradku između ostalog prikazan prilog koji srpsko stanovništvo Banovine predstavlja kao izrazito mirotvorno, a zaključak tog dijela filma izgovara jedan srpski bračni par koji međusobno se nadopunjujući, izjavljuju: "Mi Srbi smo za mir, mi smo svakako samo za mir. 'Ko je lud da hoće ratovati ako se sve može postići mirnim putem" Reklo bi se, idila.

No pravu istinu otkrivaju Kneževićeve radne, nemontirane snimke objavljene u dokumentarcunaziva Amarcord, koji je njegov autor Pavle Vranjican napravio kao odgovor na Kneževićev uradak.U Amarcorduje prikazana cjelina Kneževićevih materijala pa tako i čitav razgovor s navedenim srpskim parom. Kada se njihove "mirotvorne" izjave stave u kontekst iz kojeg ih je istrgnula Kneževićeva manipulacija, dobivamo cjelovitidijalog koji je tekao ovako: "Ustaše trebaju otići odavde, samo tako mi možemo živjeti dalje. Hrvati trebaju otići u svoju Hrvatsku kad je toliko žele, a mi ćemo ostati u Jugoslaviji i sve je riješeno." Nezadovoljan takvim odgovorom kojim ne može postići što je htio, Knežević postavlja sugestivno podpitanje: "Ali vi ste za mir, zar ne?", našto srpski seljani izgovaraju spomenute riječi omiru koje je Knežević izrezao iz cjeline i stavio u svoj prilog.

Redatelj je tako ne samo manipulirao izrezivanjem snimaka, nego je monstruoznu narav svog novinarstva pokazao i postavljanjem sugestivnih pitanja kojima je iznuđivao željene odgovore pogodne za kasnije "kasapljenje" istine na montažnom stolu. Posljedica takvog pristupa je da je iz Kneževićeva razgovora s banovinskim bračnim parom"ispušten" dio u kojem oni naglašavaju da je preduvjet "mira" etničko čišćenje njihovih susjeda Hrvata. Iako su ovom ogavnom manipulacijom banovinski velikosrbi presvučeni u mirotvorce, Kneževićev je uradak, sve dok nije pao u zaborav, slovio kao vrhunac novinarskog poštenja i djelotvorno sredstvo za "suočavanje Hrvata s prošlošću", iako je zaslužio da ga se izučava kao jedan od najzloglasnijih primjera lažljivog novinarstva. I to ne samo zbog opisane gebelsovštine, nego i zbog još nekoliko drugih laži iz ovog filma, za iznošenje kojih u ovom tekstu nema mjesta. Nasuprot pohvalama Oluji nad Krajinom, Vranjicanovo je minuciozno prokazivanje Kneževićeve podvale proglašeno, naravno, govorom mržnje.

Mediji su i nakon toga nastavili u istom tonu. Dovoljno je sjetiti se načina na koji je popraćen sukob kistanjskih Hrvata i mladih bogoslova iz manastira Krka. Po već uhodanom klišeu, pravoslavni su bogoslovi prikazani kao nevine žrtve hrvatske mržnje, a prešućeno je sve ostalo, počevši od brojnih primjera provokacija koje su izveli ti mladići ali i lokalna srpska zajednica kao i srpski svećenici, JuričNovinar Jurič koji je upozorio na skandal izložen je linču,što unatoč nespretnom i preoštrom pokušaju odjavne provokacije nije zaslužio. Jedini negativac te priče,Porfirije, bez obzira na jasno izraženu sklonost četništvu u javnosti i dalje uživa imidž "čovjeka dijaloga", a epitet mrzitelja i ovaj je put"zalijepljen" na onoga koji se usudio ukazati na velikosrpstvo. Agitprop možda nije pravedan, ali je dosljedan.pa do činjenice da se svećenik koji je u vrijeme incidenta bio starješina navedenog manastira, veselo slikao s kokardom na glavi. Novinaru koji je došao u posjed te fotografije iguman je čak prijetio smrću, a kasnije je "isplivalo" i još nekoliko pikanterija poput facebook profila na kojima bogoslovi slave Ratka Mladića, te brojnih drugih kompromitirajućih stvari. Nakon što su te činjenice izišle u javnost (i to isključivo trudom malih portala kakav je Dragovoljac.com), glavni su mediji čitav slučaj gurnuli u drugi plan, jer više nije bio pogodan da se na njemu secira "hrvatsku mržnju".

Isti obrazac djelovanja vidljiv je i ovih danana primjeru Juričeva prokazivanja poglavara SPC-a u Hrvatskoj Porfirija kao pjevača četničkih pjesama, prema tomu i kao simpatizera te ideologije. Iz cjelovite snimke vidljivo je da je prvi čovjek SPC-a znao kakva će se pjesma pjevati, te da je sa žarom u očima otpjevao pjesmu, pa i njezine inkriminirane dijelove. Povremeno bi doduše prestao micati usnama, ali to je očito bilo zbog nepoznavanja cjelovitog teksta, a ne zbog nelagode u vezi s onim što pjeva. Usprkos više nego očitim činjenicama, agitprop je koristeći se uobičajenim manipulativnim tehnikama, prije svega kraćenjem snimke, uspio umanjiti štetu i "provući" tezu da dobri Porfirije nije znao koja će pjesma biti otpjevana, te da je zašutio kad mu je postao jasan sadržaj napjeva. Nasuprot tomu, novinar Jurič koji je upozorio na skandal izložen je linču,što unatoč nespretnom i preoštrom pokušaju odjavne provokacije nije zaslužio. Jedini negativac te priče,Porfirije, bez obzira na jasno izraženu sklonost četništvu u javnosti i dalje uživa imidž "čovjeka dijaloga", a epitet mrzitelja i ovaj je put"zalijepljen" na onoga koji se usudio ukazati na velikosrpstvo. Agitprop možda nije pravedan, ali je dosljedan.

Hasanbegović "anteportas" i "konzervativna kontrarevolucija"

Kada je smjenom vlasti ovaj nakaradni i nedemokratski monopol na istinu doveden u pitanje, započela je nezapamćena histerija. U nastavku revolucionarnog bunila zaboravljeno je još jedno demokratsko pravilo, ono koje kaže da svaka vlast ima 100 dana poštede da bi se na djelu pokazala njezina (ne)sposobnost.

Nasuprot tomu u Hrvatskoj se, još otkad je izbore izgubio bivši predsjednik Josipović, ustalila praksa da lijevi izborni gubitnici već u izbornoj noći svojim oponentima i izbornim pobjednicima dociraju što smiju, a što ne smiju raditi, u čemu je prednjačila gđa Pusić. Na to se, već i prije negoli je preuzeo dužnost, nadovezala te i dalje traje hajka na ministra Hasanbegovića. Njemu se predbacivalo štošta, počevši od izmišljenog članstva u HOP-u, pa do najveće kletve, one da nije antifašist. Jednako kao i ministrova "ideološka nečistoća", ove je "antidržavne" ljubitelje dotiranih državnih kuna - koji se nisu zamarali time što su novci koji su im doznačeni bili plod očitog sukoba interesa - zaboljelo i to što im je odlukom novog ministra, takva kriminalna praksa onemogućena. To će u konačnici dovesti do urušavanja njihova političkog monopola na javnu riječ što je još jedna stvar koja ih strašno pogađa, jer mišljenje većine koja ne dijeli njihov svjetonazor ne bi se, smatraju ovi samoproglašeni vladari javnosti, ni dalje trebalo čuti.

Za gubitak svojih ničim zasluženih političkih i financijskih privilegija, dežurni su histeričari skovali i ozloglašeno ime. Na djelu je vele konzervativna revolucija, neki kažu i kontrarevolucija koja će zbrisati sva demokratska dostignuća. Kako demokracija međutim nije istoznačna s jugofilnom političkom opcijom i njezinim interesima na što ju oni uporno svode, može se očekivati da će predstojeće promjene ići upravo u smjeru razbijanja ideološkog monopola, jačanja demokracije i otvaranja javnog prostora i drugima, a ne samo dosada favoriziranoj političkoj opciji. Zloglasne "konzervativne kontrarevolucije" ne bi u konačnici niti bilo, da u proteklih petnaestak godina javni prostor nije pretvoren u polje iživljavanjajugoidne političke opcije. Razgradnja plodova ljevičarske kulturne revolucije koja je (revolucija) kulminirala u mandatu Milanovićeve vlade, nije retrogradni politički proces koji će pokopati demokraciju, nego preduvjet istinske demokratizacije društva.

Egon Kraljević