„Ćirilična događanja" u Vukovaru

S naslovnica najvažnijih javnih glasila vrište naslovi o "fašizaciji" Hrvatske i bujanju ekstremizma, što se novinski ilustrira preoblikovanjem hrvatskog grba u svastiku. One kojima se zbog obrane domovine (kao Vukovarcima) donedavno himbeno odavalo počast, danas se predstavlja kao "malu, ali opasnu skupina radikala" (V. Pusić), u vezi s kojom se postavlja omiljeno pitanje političke paranoje: "Tko stoji iza njih"?

Gotovo svi, pa i neki umjereniji komentatori, čudom se čude otkud baš sada, po njihovu viđenju odjednom i ničim izazvano, razbijanje ćirilićnih ploča po cijeloj zemlji, otkud prosvjedi i povremeni izljevi protusrpstva?

Za razliku od drugih pojava koje se nastoji objasniti, u ovom nam slučaju većina ponuđenih političkih analiza nudi sumanute odgovore. U svezi s navedenim iskazima narodnog nezadovoljstva, dreka provladinog stožera sastavljenog od najutjecajnijih hrvatskih glasila, uvijek istih dežurnih medijskih komentatora i (samo po nazivu) "nevladinih" udruga, nudi nam uglavnom patetične žalopojke o ničim izazvanom hrvatskom šovinističkom divljanju.

Tijekom pristupnih pregovora između Hrvatske i EU-a, navodi se u ovakvim mudrovanjima, desničarski su "divljaci" prisilno glumili europejce, da bi se nakon što im je okončanjem tog procesa europski mač maknut iznad glave, razulareno vratili svojoj iskonskoj prirodi. A ova im, poput prljave podsvijesti govori da je, eto, bilo dosta pa i previše nametnutog petnaestogodišnjeg mira, te da bi bilo vrijeme ponovno popiti malo srpske krvi, što je poriv kojemu se po ovim interpretacijama, Hrvati jednostavno ne mogu oduprijeti. To je "istina" zapjenjenih moraliziranja EPH-ovih izdanja, Index-a i sličnih.

Zajednička točka svih ovih objašnjenja je, kako je u nedavnoj analizi jugofilnog umovanja o hrvatstvu naveo Zoran Vukman, zaključak o iskonskoj, samostojećoj hrvatskoj zloći (perversa voluntas), kao jedinom uzroku međunacionalnih trvenja kojima smo svjedočili posljednjih mjeseci. Većina Hrvata, tvrde ovi veleumnici, jednostavno voli mrziti i to posebno one "druge i drukčije".

Kako je sve počelo

Srećom, ne treba imati slonovsko pamćenje da bismo se sjetili kako su još početkom godine koja je na izmaku, stvari bile potpuno drukčije. Srpska nacionalna prava, bez ikakvih zatezanja i unatoč NerediNeredi nisu dakle izazvani ontološkim hrvatskim zlom nego političkim potezima vlasti. Osnutak i djelovanje Stožera predstavljaju tek reakciju na politikantsko tumačenje Ustavnog zakona koje se prikriva selektivnm pravnim formalizmom ("zakoni se moraju provoditi"), u isto vrijeme dok se pravnu državu uništava u slučaju Perković.povremenim velikosrpskim ispadima (npr. prijetnje ubojstvom koje je novinaru uputio pop četnik u Kistanju ili šovinistički ispadi spram hrvatske obitelji u Gvozdu i sl.), ostvarivala su se diljem Hrvatske. Pomutnja počinje tek najavom uvođenja ćirilice u grad na Dunavu od kada traje ubrzana dinamika političkih događaja.

Prvo je uslijedio zagrebački prosvjed protiv uvođenja ćirilice u Vukovar značaj kojega su mediji svojski umanjivali, a potom je (i to tek nakon lokalnih izbora u Vukovaru) u tom gradu faktički provedena odluka o dvojezičnosti. Od tada pa do danas ne smiruju se manifestacije nezadovoljstva takvim razvojem stvari i samo zlonamjernici mogu preskočiti sve ove događaje, te se kao "pura dreku", čuditi izbijanju hrvatskih frustracija.

Neredi nisu dakle izazvani ontološkim hrvatskim zlom nego političkim potezima vlasti. Osnutak i djelovanje Stožera predstavljaju tek reakciju na politikantsko tumačenje Ustavnog zakona koje se prikriva selektivnm pravnim formalizmom ("zakoni se moraju provoditi"), u isto vrijeme dok se pravnu državu uništava u slučaju Perković.

Tko stoji iza vukovarskog stožera?

Ono što je, međutim, uistinu čudno, je to da je do ovakve situacije uopće došlo. Kad je donosio Ustavni zakon o pravima StožerStoga bi na pitanje o tomu tko stoji iza vukovarskog stožera, najspravnije bilo odgovoriti da je to aktualna vlast, koja je jašući na pravnom formalizmu, pokazala da nema sluha niti za slovo, a još manje za duh navedenog zakona. No nije to bilo spontano ponašanje neukih pravnih štrebera, iza toga se kriju dublji politički razlozi.nacionalnih manjina, zakonodavac njime zasigurno nije želio poticati međunacionalno nerazumijevanje i mržnju, pa je stoga u taj dokument ugradio zaštitne mehanizme poput članka 8., koji omogućuju da se, ukoliko se procijeni da uvođenje manjinskih prava neće voditi razvoju mira i tolerancije, od takvih mjera na neodređeno vrijeme odustane.

Razumna primjena navedenog propisa mogla je, prema tomu, spriječiti upravo ovo što se u zadnje vrijeme događa. U Vukovaru je trebalo napraviti samo jedan jedini, razumljivi i opravdani izuzetak od uvođenja dvojezičnosti i danas ne bismo imali nijednu manifestaciju hrvatskog nezadovoljstva. No umjesto da njima bliskom SDSS-u objasne nužnost takvog presedana, vlasti su odlučile frontalno navaliti na većinski narod.

Stoga bi na pitanje o tomu tko stoji iza vukovarskog stožera, najspravnije bilo odgovoriti da je to aktualna vlast, koja je jašući na pravnom formalizmu, pokazala da nema sluha niti za slovo, a još manje za duh navedenog zakona. No nije to bilo spontano ponašanje neukih pravnih štrebera, iza toga se kriju dublji politički razlozi.

Od izjednačavanja krivnje prema hrvatskoj krivici

Da su - unatoč tvrdnjama Milorada Pupovca kako za ovakvu interpretaciju ne postoje pravni temelji - strukture vlasti bile svjesne toga da im je Ustavni zakon vezi s ćirilicom u Vukovaru nudio i druge mogućnosti, vidjeli smo iz nedavnog priopćenja hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova. Pusićkino je ministarstvo prije nekoliko dana reagiralo na teze o bujanju protusrpskog raspoloženja u Hrvatskoj, što je optužba koju je, osim zdravih "hrvatskih" snaga (u koje spada i Vlada koja se sada od njih "brani"), u međunarodni optjecaj pustila i srbijanska diplomacija.

U nevoljkom proturječenju ovim tvrdnjama, hrvatski su diplomati uz brojna "posipanja pepelom" naveli: "Kada je riječ o ćiriličnom pismu i uvođenju dvojezičnih natpisa, mogli smo i odgoditi provođenje, ali držimo da trebamo poštovati obveze i stoga očekujemo da vlasti u Srbiji podupru naše napore."

Ovakav je odgovor zanimljiv iz dva razloga. Prvo, jer se u pomoć pri pacifikaciji Vukovara, a nadovezujući se na nedavni neuspješni pokušaj internacionalizacije vukovarskog problema pred Europskom komisijom vezan za slučaj Perković, sada priziva vladu zemlje koja je razorila taj grad. Drugo, postavlja se pitanje zašto vlast nije učinila ono što i sama priznaje da je mogla, tj. zašto nije na neodređeno vrijeme odgodila uvođenje ćirilice?

VlastS obzirom da hrvatsku pa ni vukovarsku ratnu tragediju baš i ne osjeća, problem grada simbola otpora velikosrpstvu vlast doživljava uglavnom kroz prizmu sintagme o "konglomeratu loših politika". Ako tako postavite stvari, onda je uvođenje ćirilice sasvim opravdano jer u ratu u kojemu su "svi podjednako krivi", svi su podjednako i žrtve, pa onda zaista nema smisla izdvajati stradale Hrvate. Iz takvog stajališta slijedi i krajnje nerazumijevanje vukovarske situacije oličeno u čuđenju kojim su popraćeni zahtjevi vukovarskih Hrvata za izuzimanjem njihova grada od primjene dvojezičnosti.Odgovor na ovo pitanje leži, nažalost i opet, samo u jugofilnom mentalnom sklopu aktualne vlasti. Oni kojima su 1991. godine u Vukovaru "svi bili isti", ne mogu imati razumijevanja za hrvatske žrtve niti danas. Dapače, vodeći se - iz bivše države naslijeđenom - logikom kojoj je hrvatstvo zbog svog protujugoslavenstva bilo posebno mrsko, oni danas čak odustaju od izjednačavanja krivnje kakvom su inače skloni kad tumače događaje iz vremena Domovinskog rata.

U skladu s tim, za odnedavno pogoršane hrvatsko srpske odnose u Vukovaru krive isključivo tamošnje Hrvate. Sveden na mjeru njihove anacionalnosti, vukovarski im se problem čini uzrokovan iracionalnim hrvatskim radikalizmom, a ne sasvim razumljivom emotivnom reakcijom žrtve na pretrpljeno zlo. Očito je da politika koja nema ni minimuma pozitivnih osjećaja spram države i naroda koje vodi, svojom nesposobnošću poimanja situacija koje nose nacionalni naboj može iznjedriti jedino nakaradna tumačenja stvarnosti, što neizbježno vodi u goleme političke grješke.

Ideja "ravnopravnosti pisama" bi se, u slučaju da zločina u Vukovaru nije bilo, mogla smatrati razumnom. No inzistirati na takvom rješenju nakon svega što se tamo zbilo, znači prelaziti preko mnoštva ljudskih nesreća kao da se nikada nisu dogodile.

S obzirom da hrvatsku pa ni vukovarsku ratnu tragediju baš i ne osjeća, problem grada simbola otpora velikosrpstvu vlast doživljava uglavnom kroz prizmu sintagme o "konglomeratu loših politika". Ako tako postavite stvari, onda je uvođenje ćirilice sasvim opravdano jer u ratu u kojemu su "svi podjednako krivi", svi su podjednako i žrtve, pa onda zaista nema smisla izdvajati stradale Hrvate.

Iz takvog stajališta slijedi i krajnje nerazumijevanje vukovarske situacije oličeno u čuđenju kojim su popraćeni zahtjevi vukovarskih Hrvata za izuzimanjem njihova grada od primjene dvojezičnosti.

Jugofilnim tumačenjima demokracije protiv hrvatstva

Unatoč problemima koje je izazvala svojim postupcima, vlast nastavlja tendenciozno tumačiti demokratske standarde, odnosno zlorabiti ih za produbljivanje sukoba s voljom većinskog naroda. Na taj se način stalno dovode u njima omiljenu dominantnu, ali i opasnu poziciju tlačitelja (oni bi rekli prosvjetitelja) vlastitog "zatucanog" puka. Krijući se iza ove naprednjačke maske, vladajući u stvari daju oduška svojoj protuhrvatskoj mržnji, što bliski im mediji potom predstavljaju kao doprinos Kukuriku koalicije ostvarenju ljudskih i manjinskih prava.

Hrvatsku samomržnju i iz nje izvedenu konkretnu politiku primarno određenu traženjem hrvatskih grijeha i usmjerenošću na regionalni politički okvir, odlikuje posebno stanje svijesti, dionici kojega su istrenirani misliti kako su humanost, pravednost i dobrota iskonski suprotstavljene svemu što ima hrvatski nacionalni predznak.

To da se demokraciju ne mora koristiti kao batinu i zlorabiti je za preodgoj većinskog naroda, tj. da ju se može koristiti za izgradnju harmoničnih a ne konfliktnih odnosa većinskog naroda i manjina, ovom mentalnom sklopu jednostavno ne ide u glavu. Prihvaćanje takvog modela vladavine podrazumijevalo bi da se prethodno spomenute etičke vrijednosti politike barem dijelom nalaze i na strani hrvatstva, a ne isključivo u posjedu onih koji ga ismijavaju. To naši vlastodršci očito ne mogu prihvatiti, jer vlastiti im je narod kriv zbog svoje "zatucanosti", odnosno zbog toga što ne želi, poput njih, odustati od sama sebe.

Opasna lakoća etiketiranja

Sada kad su strasti uzavrele, iz vukovarskog se problema nije baš lako izvući. Jednom kad su osjetili mogućnost da se izbore za ćirilicu u Vukovaru, Srbi od NacionalnoHrvatsku samomržnju i iz nje izvedenu konkretnu politiku primarno određenu traženjem hrvatskih grijeha i usmjerenošću na regionalni politički okvir, odlikuje posebno stanje svijesti, dionici kojega su istrenirani misliti kako su humanost, pravednost i dobrota iskonski suprotstavljene svemu što ima hrvatski nacionalni predznak.svojih zahtjeva neće lako odustati, pogotovo kad su svjesni da u Hrvatskoj imaju još uvijek moćne, stare prijatelje iz vremena bivše države. Savez ovih snaga će učiniti sve da provede svoju političku volju i za tu će se svrhu koristiti raznim sredstvima: od unutarhrvatskog etiketiranja neistomišljenika fašistima, pa do internacionalizacije hrvatskih problema.

U sklopu toga će, kako smo ovih dana imali priliku vidjeti i u vezi s drugim političkim prijeporima, svoja priopćenja i pisma slati svima, od Europskog parlamenta, preko Uefe i Fife, pa do pape Franje.

Iako je peticija Stožera kojom se traži podizanje praga za primjenu manjinskih prava - kao odgovor na nepristajanje Milanovićeva kabineta da od Vukovara napravi iznimku u provedbi dvojezičnosti - sasvim legitimna, ton kojim će ona biti popraćena u javnosti će biti sve više huškački. Unatoč tomu što takva rješenja ima dvadesetak drugih članica EU-a, dok ih još određen broj uopće ne priznaje nacionalne manjine, pa u skladu s tim nema nikakvih zaštitinih mehanizama za njih.

Bit ćemo, dakle, svjedoci opasne i neodgovorne igre onih koji u jugoslavenskom sustavu svoje političke neistomišljenike nisu niti doživljavali kao ljude, nego kao ološ koji treba likvidirati. U skladu s promijenjenim demokratskim okolnostima, danas će to činiti putem javnih glasila.

Egon Kraljević