Prijepori oko pozdrava „Za dom – spremni!"

Izvikivanje podrava "Za dom - spremni!" koje je nakon nedavne izlučne utakmice hrvatske nogometne vrste poveo nogometaš Josip Šimunić, prouzrokovalo je mnoštvo prijepora. Rasprava se najčešće vodila oko toga je li riječ o starom hrvatskom ili pak o ustaškom pozdravu (što je nekima, neprijateljski raspoloženima protiv Hrvatske PozdravKritičari Šimunićeva ponašanja tvrdili su da je u navedenom obliku taj uzvik bio u uporabi samo za vrijeme NDH, zbog čega ga se ne može dijeliti od ozloglašenog ustaštva. Iza svega je provirila nezavršena i izgleda vječna hrvatska rasprava o Drugom svjetskom ratu i karakteru ondašnje hrvatske države.isto). Zagovornici prve teze navodili su primjere iz prošlih stoljeća, najčešće se pozivajući na Zajčevu uporabu sličnog pokliča.

Nasuprot tomu, kritičari Šimunićeva ponašanja tvrdili su da je u navedenom obliku taj uzvik bio u uporabi samo za vrijeme NDH, zbog čega ga se ne može dijeliti od ozloglašenog ustaštva. Iza svega je provirila nezavršena i izgleda vječna hrvatska rasprava o Drugom svjetskom ratu i karakteru ondašnje hrvatske države.

Za jedne, pa i za simpatičnog Šimunića iz hrvatske dijaspore, navedeni poklič uopće nije sporan. Na značenjskoj razini u njemu zaista nema ničega dvojbenog, jer riječi "Za dom - spremni", izražavaju samo ljubav prema domovini. Za pristaše ovakvog načina razmišljanja problema nema ni na povijesnoj razini. Oni ovaj pozdrav ili u cijelosti odjeljuju od ustaške (zlo)uporabe tog pokliča ili pak ustaše doživljavaju kao borce za nacionalnu slobodu, što ih opet dovodi do bezrezervnog prihvaćanja navedenog usklika.

Što se tiče ustaša, može se reći da nisu u cijelosti u krivu. Činjenica je da nisu svi pripadnici ustaške organizacije bili zločinci, da je priličan broj njih iz čistog nacionalnog idealizma otišao u rat, te da u tom ratu mnogi od njih nisu činili zločine, niti su bili svjesni nedjela koja je počinio pokret kojemu su pripadali. Radilo se o analfabetima ili u najboljem slučaju polupismenim seljačkim sinovima koji su tijekom cijelog rata vjerovali da se bore za željenu hrvatsku državu i koji vjerojatno nisu ni čuli za pojmove poput fašizma i rasnih zakona.

Stepinac i Tuđman o NDH

No postojala je i druga strana Nezavisne Države Hrvatske, koju rezoniranja ovog tipa olako zanemaruju. Ta je stvarnost bila nepoznata znatnom broju suvremenika te državne tvorevine, ali ne i Alojziju Stepincu. Hrvatski je kardinal, unatoč tomu što je podupirao nastanak tadašnje hrvatske države, bio izrazito protivan zločinima njezina režima, pa je TuđmanIspravno shvaćen, čak i ovaj manipulacijom skraćeni dio navedene izjave, znači samo to da su 1941. godine, Hrvati željeli svoju državu, te da je ta težnja bila sasvim legitimna kao i težnja onih koji su je 1991. ostvarili. I ništa više od toga. To je bjelodano, kao što je jasna i Tuđmanova osuda ustaškog režima, koja proizlazi iz preostalih, namjerno ispuštenih predsjednikovih riječi. Oni koji na utakmicama uzvikuju "Ubij Srbina!" trebali bi imati u vidu i ovu stranu NDH.tako izjavio da ustaški logori, napose Jasenovac, predstavljaju "sramotu zbog koje će hrvatski narod ispaštati."

Sličan, odnos prema događajima iz tog vremena pokazao je i Franjo Tuđman. U svojoj, medijski obilato zlorabljenoj izjavi o karakteru NDH, pokojni je predsjednik s jedne strane ustvrdio da ta država predstavlja i izraz "povijesnih težnja hrvatskog naroda", ali istodobno nije propustio priliku naglasiti da se uz nju vežu i brojni zločini.

Iz ove slojevite i nijansirane analize koja predstavlja model koji bi trebalo primijeniti pri istraživanju složenih povijesnih problema kakav je nastanak NDH i naivna desnica i agresivni jugofili, svatko iz svojih razloga, iščitali su samo onaj dio u kojem se naglašava da je država koju su ustrojili ustaše izraz povijesnih težnja hrvatskog naroda. No čak ni ovo izvlačenje dijela Tuđmanove izjave iz konteksta, što su iz oprečnih razloga izvele suprotstavljene političke snage, ne podupire ekstremnu tezu da je prvi hrvatski predsjednik navedenim riječima rehabilitirao NDH.

Ispravno shvaćen, čak i ovaj manipulacijom skraćeni dio navedene izjave, znači samo to da su 1941. godine, Hrvati željeli svoju državu, te da je ta težnja bila sasvim legitimna kao i težnja onih koji su je 1991. ostvarili. I ništa više od toga. To je bjelodano, kao što je jasna i Tuđmanova osuda ustaškog režima, koja proizlazi iz preostalih, namjerno ispuštenih predsjednikovih riječi. Oni koji na utakmicama uzvikuju "Ubij Srbina!" trebali bi imati u vidu i ovu stranu NDH.

Navijački ekstremi

Netko sklon relativizaciji mogao bi navesti da navijači skandiraju i druge slične, jednako neprihvatljive parole („Ubij tovara/purgera!"). Na to bi se onda moglo nadovezati argumentaciju koja tvrdi da u navijanju vrijede neka druga pravila nego u svakodnevnom životu. Na utakmicama se, naime, viče svašta i to valjda predstavlja jedan od razloga zbog kojih ljudi pohode sportske priredbe. U takvom bi se viđenju stvari sve pokušalo svesti na osebujnost navijačke subkulture koja je sklona ekstremnom izražavanju.

Ipak, nešto širi protusrpski repertoar hrvatskih navijačkih skupina (osim „Ubij Srbina", tu je još i „Ajmo, ajmo ustaše!" itd.), kao i učestalost s kojom ga se koristi, navodi na pomisao da tu ima još nečega osim uobičajenog navijačkog folklora te inata, zbog kojeg se izvikuju povici koje je društvo proglasilo neprihvatljivima.

Ajmo, ajmo ustaše!

U jednom dijelu hrvatske javnosti postoji nešto što bi se u najširem značenju moglo nazvati nekritičkim stajalištem prema ustaštvu. Uzrok ovoj pojavi ne treba tražiti u sklonosti Hrvata bilo kojem aspektu nacističke ideologije, nego u sjećanjima dijelova hrvatskog stanovništva na vrijeme NDH. Brojni suvremenici te države jednostavno nisu svjedočili nikakvim neprimjerenim postupcima ustaških vlasti.

U opreci spram kruto nametanih istina komunističkog režima, ovi su se vrlo subjektivni odrazi zbivanja u NDH, kao dio obiteljske baštine prenosili s koljena na koljeno. Ta, parcijalno gledajući, najčešće istinita interpretacija povijesti, čuvala je i spomen na poratna stradanja ogromnog broja nevinih ljudi, koje su komunističke vlasti optužile za suradnju s režimom NDH.

Problem je nastao stoga što toj slici nije pridružen nedostajući dio povijesne slagalice, koji bi u obzir uzeo ustaški udio u povijesti zla, o čemu je jasno govorio još kardinal Stepinac. Jednostranom razvoju ove, u vrijeme Jugoslavije nužno prikrivene privatne povijesne memorije, odlučujuće su pridonijele političke okolnosti od 1945 naovamo.

Već to što je umjesto suđenja relativno malom broju odgovornih za ratna zlodjela NDH, Hrvatska nakon rata iskusila nasumična i masovna ubojstva o čemu se do 1990-te nije smjelo govoriti, predstavljalo je nepremostivu teškoću sučeljavanju s ratnim zločinima ustaške strane. Surovost i brojnost jugoslavenskih NDHZaista je promašeno da zbog prizivanja NDH - iza čega se čak niti ne krije sklonost prema bilo kojem od elemenata nacističke ideologije nego tek jedan, na fragmentarnim povijesnim sjećanjima utemeljen promašeni koncept domoljublja - sebi priskrbimo epitet države koja je leglo nacista i rasista.pokolja, te nasilna diktatura koja je uslijedila, jednostavno su zbrisali preduvjete potrebne za sučeljavanje sa ustaškim zlodjelima, usput stvorivši hrvatski bijes i frustraciju.

Činjenica da nismo imali Nurnberg, nego Bleiburg, većini je onih koji nisu imali neposredna saznanja o ustaškim nedjelima, jednostavno obezvrijedila tvrdnje o ustaškom teroru. Oni su ih smatrali proizvodom titoističke propagande, budući im je bilo teško vjerovati u moraliziranja onih koji su u to vrijeme sami hametice ubijali nevine.

Nevjerodostojnosti jugoslavenske kritike ustaštva obilato su pridonosila i preuveličavanja ustaških zločina koja su redovito korištena za obračun sa svakom hrvatski usmjerenom političkom opcijom. Stoga je dio stanovništva, nasuprot službenoj, izgradio svoju alternativnu povijest u kojoj su njihovi ustaški predci bili tek mučenici borbe za hrvatsku slobodu, a NDH nesretno izgubljeni državni ideal.

Spoznaja da je postojao znatan broj čestitih ustaša nas ipak ne bi smjela dovesti do toga da olako pređemo preko pokolja koje je počinio pokret kojemu su pripadali, barem ne danas u vrijeme dostupnih informacija. Trebali bismo prevladati parcijalna povijesna sjećanja i postati svjesni da ustaška nedjela nisu kompromitirala samo ustaštvo i NDH kao državu, nego su hrvatskom narodu navalila hipoteku zločina i otežala sva zalaganja za hrvatska prava koja su uslijedila od tada do danas.

Razgradnja ovakvih jednostranih uvjerenja je vrlo težak posao, kojemu osim navedenih povijesnih razloga ne pogoduje niti, u današnje vrijeme sveprisutno slavljenje titoizma i bastardna zaštita jugoslavenskih zločinaca zbog kojih se mijenja i Ustav RH. No, kao što je nepravedno Vukovarce traumatizirati ćirilicom, jednako je neprihvatljivo navijačkim uzvicima omalovažavati ustaške žrtve.

Osim toga zaista je promašeno da zbog prizivanja NDH - iza čega se čak niti ne krije sklonost prema bilo kojem od elemenata nacističke ideologije nego tek jedan, na fragmentarnim povijesnim sjećanjima utemeljen promašeni koncept domoljublja - sebi priskrbimo epitet države koja je leglo nacista i rasista.

U tom smislu bi i poklič za dom spremni, trebalo modificirati na način da ga se ne može povezati s ustaškim pokretom, o čemu su na stranicama ovog Portala već izneseni neki konstruktivni prijedlozi. Možda bi se moglo bi spojiti više slogana pa navijati: "Za dom - U boj - Za narod svoj!"

Noviji uzroci ekstremnog navijanja

Dosada izloženo međutim, nije jedini razlog politički motiviranih povika na utakmicama. Sučeljavanje jugoslavenske i hrvatske sastavnice hrvatskog nacionalnog bića izaziva SučeljavanjeSučeljavanje jugoslavenske i hrvatske sastavnice hrvatskog nacionalnog bića izaziva razmimoilaženja vezana i uz suvremena politička događanja. Teški i ogorčeni prijepori ovih dviju struja postali su hrvatska svakodnevica. U novom naletu koji se pojačava još od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća, neojugoslavenska agresija, naočigled većine stanovništva koje se još dobro sjeća događaja posljednjeg rata, nastoji ocrniti proces hrvatskog osamostaljenja od Jugoslavije.razmimoilaženja vezana i uz suvremena politička događanja. Teški i ogorčeni prijepori ovih dviju struja postali su hrvatska svakodnevica. U novom naletu koji se pojačava još od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća, neojugoslavenska agresija, naočigled većine stanovništva koje se još dobro sjeća događaja posljednjeg rata, nastoji ocrniti proces hrvatskog osamostaljenja od Jugoslavije.

U tom razdoblju koje se poklapa s početkom pregovora Hrvatske i EU, ova se politička struja, izigravajući demokratsku oporbu hrvatskim "nacionalistima", uspjela dodvoriti inozemnim centrima moći. Tako je obnovila svoj - početkom devedesetih tek nakratko izgubljeni - položaj nedodirljivih političkih i moralnih autoriteta. S obzirom da su ovu političku opciju nekritički favorizirali sve do afere Perković, briselski su se birokrati pokazali velikim prijateljima jugoslavenske misli u Hrvata.

Posljedica toga je teško podnošljivo lobotomiziranje javnosti vrijednostima Titove države, za današnje demokratske političke okolnosti umotanima u antifašističke, „regionske" i brojne druge obmanjivačke velove. U takvim nastojanjima vlast nažalost ima neograničenu potporu znatnog dijela srpske nacionalne manjine.

Inzistirajući na statusu žrtve Drugog svjetskog ali i Domovinskog rata, pri čemu svjesno zanemaruju svoju ulogu u poticanju nedavne agresije na Hrvatsku, ovdašnji Srbi nastoje povući neprihvatljivu paralelu između NDH i današnje Hrvatske. Po ovoj interpretaciji oni su vječita žrtva krvožednog hrvatstva od kojeg ih štiti jedino jugoslavenski državni okvir, ili nešto slično njemu.

To je vrlo opasna teza s dalekosežnim političkim posljedicama. Glavni cilj je - slijedeći ideološke obrasce bivše države što je vidljivo u suradnji s aktualnom vlasti ("poštenim Hrvatima"), a zadržavajući formalno manjinski status - sebe opet dovesti u položaj da, kao u vrijeme Jugoslavije, nameću svoju volju i vrijednosti znatnom dijelu hrvatskog naroda.

Takva politika izaziva podjele u Hrvatskoj, truje međunacionalne odnose, a najviše šteti Srbima, s obzirom da će stranke koje im daju za pravo u njihovim današnjim nerazumnim postupcima, jednom izgubiti izbore. Rezultat podgrijavanja jugoslavenske lješine, vidljiv je u istrajavanju protusrpskih pokliča na stadionima, umjesto da ih se, s obzirom da je rat završio prije petnaestak godina, čuje sve rjeđe ili nikako.

U situaciji kad jugofili, po Gramscijevu naputku, čvrsto kontroliraju vrh društvene ljestvice, razočarana i dobrim dijelom dezorganizirana nacionalna Hrvatska, koja se u vlastitoj državi pretvara u obespravljenu većinu, bijes iskazuje na ulici, odnosno sportskim, uglavnom nogometnim spektaklima. Na taj način i aktualni događaji odnosno opasne političke stranputice trenutne vlasti, potiču navijački bijes.

Na svako slavljenje (Srb), omalovažavanje (Bleiburg) partizanskih zločina, na bešćutnost spram simbola Domovinskog rata kao što je Vukovar ili na oživljavanje jugoslavenskih obrazaca upravljanja državom, navijači odgovaraju radikaliziranjem svojih parola.

Konačno, ustaška zmija!

No ova logika inata, koja bi se mogla svesti na slogan "ne možete nas povrijediti jugoslavenštinom, koliko mi možemo vas zazivanjem ustaštva", predstavlja dobitnu kombinaciju JugoslavenstvoAfirmiranjem neojugoslavenstva, selektivnim odnosom prema povijesnim tragedijama, aktualna je vlast učinila sve ne bi li isprovocirala radikalan odgovor. Sada kad su ga u vidu stadionskog ustaštva konačno dobili, trijumfalno mogu uskliknuti: Eto, zar vam nismo rekli?upravo za one protiv kojih je navodno uperena. Zamka koju su Josipović i slični postavili zazivanjem ustaštva, sada se pretvara u samoispunjavajuće proročanstvo.

Afirmiranjem neojugoslavenstva, selektivnim odnosom prema povijesnim tragedijama, aktualna je vlast učinila sve ne bi li isprovocirala radikalan odgovor. Sada kad su ga u vidu stadionskog ustaštva konačno dobili, trijumfalno mogu uskliknuti: Eto, zar vam nismo rekli?

Koliko god navijačke reakcije bile emotivno razumljive, toliko su neracionalne i štetne. Takvim se ponašanjem Hrvatsku stalno stavlja u položaj da se mora ispričavati zbog svoje davno i višestruko okajane ustaške prošlosti, a to je upravo ono što aktualnoj vlasti treba. Jer ako postoji "izvanredno stanje" zbog pojave "ustaške zmije", onda moraju postojati i zdrave snage koje će ju zatući. Ako pak nema "fašizma", onda nestaje i tlo na kojem može rasti "antifašizam", a to Milanović i društvo ne žele dopustiti, jer osim ideologije nemaju ništa drugo za ponuditi.

Nisam ljubitelj fraze o okretanju budućnosti, ali ovakvo bavljenje poviješću na stadionima nas vodi ravno u stupicu koju nam je vladajuća koalicija počela pripremati od prvog dana dolaska na vlast. S obzirom da imamo mnoštvo drugih nekontroverznih načina na koje možemo iskazati domoljublje, ustaše bismo, konačno mogli ostaviti prošlosti. To je nužno da bi se ograničio prostor za djelovanje jugofila, čime se stvaraju preduvjeti da na smetlište povijesti konačno uzmognemo preseliti i boljševičke antifašiste.

Egon Kraljević