Ništa im nije slađe negoli Hrvate proglasiti fašistima

U izjavi kojom su 16. listopada dali potporu Vladinoj politici uvođenja ćirilice u Vukovar, Građanski odbor za ljudska prava (Goljp) i Documenta citiraju neimenovani tekst ili izjavu prof. Ivana Rimca, koji je događaje u vezi s uvođenjem ćirilice u Vukovar iskoristio za povlačenje paralela između današnje Hrvatske i zadnjih dana Weimarske republike.

"Ekonomska kriza, velika nezaposlenost, snažne veteranske udruge, neke od njih radikalne, čiji predstavnici svako malo defiliraju u uniformama, što je više nego jasna poruka kakvoj vrsti društva su skloni, postojanje 'dežurne' manjine na koju se može nezadovoljstvo i strah od postojećih problema uvijek preusmjeriti, političke stranke u opoziciji od kojih su neke uistinu 'opasnih namjera', pravosuđe kojem nije dana šansa da se oporavi od čistke po etničkoj i političkoj podobnosti", sve su to, po Rimčevom shvaćanju, dodirne točke današnjeg trenutka u Hrvatskoj i zlokobnog političkog vrenja koje je iznjedrilo nacizam.

Vlastitom konstatacijom da je društveno okruženje "srećom... barem za sada, bitno drugačije nego što je bilo početkom 30tih u Europi.", Goljp i Documenta još dodaju na težini profesorovu sumornom viđenju stvari.

Srbi: žrtve "hrvatskog fašizma" ili vlastitog velikosrpstva?

Prije nego svi skupa padnemo u očaj zbog opasnosti koja nam prijeti od nadirućeg hrvatskog nacizma, bio bi red upitati se jesu li stvari baš tako crne? Krenimo od sintagme "dežurne manjine" pod čim se podrazumijevaju manjinski narodi u Hrvatskoj, odnosno prednacističkoj Njemačkoj. S obzirom da je u žiži ovdašnje javnosti samo odnos sa srpskom manjinom, izvjesno je da je u slučaju Hrvatske profesor Rimac mislio na njih, dok glede Njemačke očito aludira na početak tragedije koju su Židovi doživjeli jačanjem nacizma.

Iz takvog se postavljanja stvari samo po sebi nadaje pitanje, može li se u ikakvu vezu dovesti položaj njemačkih Židova u predvečerje pojave nacizma, s današnjim statusom Srba u Hrvatskoj? Odgovor je vrlo kratak: nemoguće, jer radi se o dvjema neusporedivim povijesnim situacijama.

SrbiDok su Židovi bili lojalni građani onovremene Njemačke koji svojim djelovanjem nisu dovodili u pitanje njezin opstanak, hrvatski su Srbi sušta suprotnost navedenomu. Još od vremena svog nacionalnog buđenja u drugoj polovici 19. stoljeća, u znatnoj su se mjeri a kasnije i većinom, aktivno suprotstavljali svakom naglašavanju hrvatskih prava, bez obzira je li bila riječ o težnjama ka jačanju hrvatske samouprave u okviru višenacionalnih država, ili o zagovorima potpune hrvatske državne samostalnosti. Da stvari budu gore, (veliko)srpski su političari nerijetko negirali i opstojnost samog hrvatskog naroda.Dok su Židovi bili lojalni građani onovremene Njemačke koji svojim djelovanjem nisu dovodili u pitanje njezin opstanak, hrvatski su Srbi sušta suprotnost navedenomu. Još od vremena svog nacionalnog buđenja u drugoj polovici 19. stoljeća, u znatnoj su se mjeri a kasnije i većinom, aktivno suprotstavljali svakom naglašavanju hrvatskih prava, bez obzira je li bila riječ o težnjama ka jačanju hrvatske samouprave u okviru višenacionalnih država, ili o zagovorima potpune hrvatske državne samostalnosti. Da stvari budu gore, (veliko)srpski su političari nerijetko negirali i opstojnost samog hrvatskog naroda.

Od Khuenova vremena, preko Stojanovićeva pokliča "Do istrage naše il vaše", pa do agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu, teče niz agresivnih čina srpske politike, nakratko prekinut nasiljem za vrijeme NDH, a u razdoblju druge Jugoslavije tek zabašuren mimikrijom - komunističkom režimu dragog - velikosrpskog zalaganja za jedinstvo te države. Cilj im je isti: otrgnuti od Hrvatske što veći dio njezina teritorija.

Unatoč takvom tegobnom naslijeđu međusobnih odnosa, današnja je Hrvatska država ustavno zaštitila prava svih nacionalnih manjina pa i srpske. Shodno tomu, ćirilični su natpisi neometano stajali na pročeljima institucija vlasti u krajevima gdje su se za to stekli zakonski uvjeti, a da nije bilo nerazumnog inzistiranja na ćirilici u Vukovaru, oni bi ostali netaknuti i u onom malom broju mjesta u kojima su ovih dana razbijeni. Srbi osim toga rade u hrvatskim državnim tijelima, a abolicijom su mnogima od njih oprošteni grijesi koje im ne bi oprostila nijedna druga država na svijetu i preko kojih se nije smjelo tek tako prijeći.

Ako netko zanemari sve ove činjenice i hrvatske Srbe pokuša staviti u šablonu bez razloga potlačenog manjinskog naroda gdje ih smješta Rimčeva analiza, tada taj svjesno politički manipulira, a amnestiranjem srpske strane od njezina (odlučujućeg) udjela u poticanju hrvatsko-srpskog sukoba i činjenično neutemeljenim prikazivanjem njihova današnjeg položaja, grubo krivotvori povijest i današnje stanje stvari.

Za svaku, pa i omanju prijevaru poput prepisivanja u školi, potrebna je određena sposobnost, a za krivotvorenje povijesti i činjenica suvremene stvarnosti potrebno je puno više znanja i spretnosti, negoli ih je u svojoj analizi pokazao profesor Rimac.

Mentalni zarobljenici bivše države

Zašto onda na jugofilnom dijelu domaće političke scene, ovakvi prikazi nisu usamljena pojava? Vjerojatno je riječ o tomu da pristaše ovakvih političkih ideja, stvari jednostavno vide na taj način. Oni su "zaglavljeni" u načinu razmišljanja u kojem je hrvatstvo - zbog toga što se branilo od čvrstog zagrljaja jugoslavenske države koju su dvostruko brojniji Srbi koristili kao sredstvo učvršćenja svoje dominacije - bez ostatka definirano kao ksenofobično i loše.

EtiketaNišta im nije slađe negoli Hrvate proglasiti fašistima, nakon čega ih je lako na ovaj ili onaj način ukloniti. Srećom,da preformuliram Goljp-Documentinu tezu kojom su popratili Rimčevu analizu, za sada su stvari još uvijek drukčije nego u drugoj polovici četrdesetih godina prošlog stoljeća. Iako im, što se tiče službeno poticanog neprijateljstva spram hrvatstva i potpore dijela međunarodne zajednice takvim težnjama, začuđujuće nalikuju.Kao što su u tom početnom, za shvaćanje ovdašnje povijesti krucijalnom, političkom promišljanju, apstrahirali od svega što je Hrvate navelo na takvo postavljanje spram jugoslavenskog državnog okvira, tako nastavljaju i u kasnijim političkim prosudbama, nepogrješivo zanemarujući sve ono što Hrvatima ide u prilog, te benigno prelazeći preko svega što Srbima baš i ne služi na čast.

Njima je naprosto plemenito i "tako multietnički" željeti zajedničku državu, (makar joj težili iz šovinističkih razloga), dok je braniti vlastiti identitet od ugroze dominantnog naroda "tako fašistički", makar time čuvali svoju golu opstojnost. U skladu s arhaičnim političkim uvjerenjima koja ih vode, oni hrvatstvo i dalje doživljavaju kao "manjinski" i remetilački čimbenik duhovne Jugoslavije u kojoj i dalje obitavaju.

Moguće je da neki od njih čak i vide kolosalne šupljine Rimčevih i sličnih argumenata, ali držeći se one " ako prođe, prođe", nastavljaju inzistirati na njima. S obzirom da su takve optužbe "prolazile" skoro tijekom pedeset godina vlasti njihove neprežaljene države, računaju da je i danas dovoljno uprijeti prstom u "fašista" i uspješno ga diskvalificirati, što je današnji ekvivalent negdašnjem doslovnom uklanjanju političkih protivnika.

Ništa im nije slađe negoli Hrvate proglasiti fašistima, nakon čega ih je lako na ovaj ili onaj način ukloniti. Srećom,da preformuliram Goljp-Documentinu tezu kojom su popratili Rimčevu analizu, za sada su stvari još uvijek drukčije nego u drugoj polovici četrdesetih godina prošlog stoljeća. Iako im, što se tiče službeno poticanog neprijateljstva spram hrvatstva i potpore dijela međunarodne zajednice takvim težnjama, začuđujuće nalikuju.

Egon Kraljević