Stvari su danas jasnije

Karakter javnih glasila u Hrvatskoj najbolje opisuje aforizam Marka Twaina koji tvrdi: "Ako ne čitaš novine, onda si neinformiran; ali ako čitaš novine, onda si dezinformiran". Na našu nesreću, nisu samo mediji izvorišta svjesno krivih tumačenja dnevnih događaja. Tim se poslom kod nas vrlo uspješno bave, kako brojne domaće udruge koje na papiru slove za zaštitnike ljudskih prava i demokracije, tako i pojedini znanstvenici.

S obzirom da apsolutna objektivnost ne postoji, barem potonji bi po naravi svog posla trebali težiti što višem stupnju neutralnosti. Istupi pojedinih društvenih analitičara, međutim, sve više otkrivaju njihova politički obojena stajališta, reklo bi se prave ideološke "busije", pri čemu postaje očito da se autoritetom znanosti koriste samo kao sredstvom za prikrivanje vlastite političke angažiranosti .

U vrijeme najžešće detuđmanizacije, kada je stvorena priprosta, ali vrlo učinkovita promidžbena slika po kojoj je onovremeni HDZ najcrnji vrag i krivac za sve, ova su ekstremna stajališta imala dobru prođu. Zahvaljujući ustrajnoj demonizaciji "mračnih devedesetih", takva razmišljanja u javnosti sve donedavno nisu bila percipirana kao radikalna (što ona itekako jesu), nego su postala mjerilo demokracije. Svatko tko je (opravdano ili ne) odapeo strjelicu u Tuđmana, bio je osuđen na uspjeh, na status nekonvencionalnog, buntovnog, razbarušenog, intelektualca i naravno humanista.

Borba protiv temeljnih hrvatskih nacionalnih vrijednosti

Sve to ne bi bilo katastrofalno da iza svake kritike navodno loših poteza onovremenog HDZ-a, nisu provirivale skrivene, ekstremne namjere detuđmanizatora. Najveći dio JasnijeProtokom vremena stvari su ipak postajale jasnije. Brojni primjeri licemjerja stranaka okupljenih u vladajuću koaliciju polako su rastočili detuđmanizacijske temelje. Postalo je jasno da onaj tko odobrava i potiče sučeljavanje sa zločinima hrvatske strane u Domovinskom ratu, a istovremeno štiti Perkovića, ne može biti baš čist.izrečenog u obračunu s tuđmanizmom nije, kako se to voli reći, predstavljao zalaganje za demokraciju i bolju Hrvatsku. Radilo se tek o - milozvučnim demokratskim parolama zakrabuljenoj - borbi protiv temeljnih hrvatskih nacionalnih vrijednosti koje je, s manje ili više uspjeha, pokušao ostvariti Tuđmanov HDZ.

Protokom vremena stvari su ipak postajale jasnije. Brojni primjeri licemjerja stranaka okupljenih u vladajuću koaliciju polako su rastočili detuđmanizacijske temelje. Postalo je jasno da onaj tko odobrava i potiče sučeljavanje sa zločinima hrvatske strane u Domovinskom ratu, a istovremeno štiti Perkovića, ne može biti baš čist.

Ne može se nepristranim i demokratski nastrojenim smatrati one koji ukidaju državno pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom, a istovremeno organiziraju srpanjske partizanske derneke na kojima se ne komemorira žrtve, nego se slaveći davni ustanak, omalovažava njegove žrtve. Ukratko, ideološka provenijencija većine detuđmanizatora, vremenom je sve više provirivala iza obrazine demokratske maske kojom su se služili kao krinkom. Detuđmanizacija se tako gotovo u cijelosti svela na rejugoslavizaciju Hrvatske. Na radost jednih, zaprepaštenje naivnih i ravnodušnost neukih.

Egon Kraljević