Otklon od hrvatskog šovinizma ili šovinistička mržnja prema hrvatstvu?
Osnovna teza koju zastupaju kako Jugoslaveni, tako i globalisti jest da su Hrvati ksenofobni nacionalisti koji nemaju nikakve empatije spram drugih naroda. Nasuprot tomu podrazumijeva se da multietnički Jugoslaveni i globalistički apatridi ne znaju što bi od silne ljubavi i razumijevanja spram drugih i drukčijih od njih. No je li tomu baš tako?
Da bi svoja stajališta učinili prihvatljivima hrvatskom mnijenju, pristaše ovog načina razmišljanja vlastitu kritiku stanja u Hrvatskoj predstavljaju kao svoj doprinos izgradnji bolje i demokratske Hrvatske. Kad se, međutim, sagleda širina ovog negativističkog diskursa u sklopu kojeg se između ostalog tvrdi da je organizacija društva na nacionalnim temeljima amoralna "jer neminovno vodi u diskriminaciju drugog etničkog osjećanja" (Vuk Perišić, Nacionalizam ubija), postaje jasno da njihove namjere ne smjeraju demokratiziranju hrvatske države, nego, kao amoralan i zločinački dovode u pitanje sam koncept države koja nije višenacionalna. Iako se u formalnom smislu negativno određuju prema svim državama nacionalnog predznaka, iz njihovih tekstova koji se bave isključivo hrvatskim nacionalizmom koji im je istoznačan sa šovinizmom, jasno je da amoralnima ne smatraju zemlje poput Italije, Češke ili Njemačke, nego prvenstveno (ili bolje rečeno samo) Hrvatsku.
U svakoj državi na svijetu se vjerojatno može pronaći malen broj onih koji iz nekog razloga mrze zemlju u kojoj žive. Hrvatska je međutim posebna ne samo po brojnosti ovakvih pojedinaca (po čemu vjerojatno i to uvjerljivo, nadmašujemo sve druge države), nego prije svega po njihovu utjecaju u društvu. Francuski građanin koji bi o La Grande Nation napisao tekst sličan onima koje jugoidi pišu o Hrvatskoj, za sva bi vremena bio izopćen iz tamošnjeg političkog i kulturnog života. Dotičnoga bi se smatralo poremećenim marginalcem, osobom koju treba žaliti, moguće liječiti, možda čak i držati pod prismotrom. Nasuprot takvoj praksi, promicatelji ovakvih stajališta o Hrvatskoj kod nas imaju status kultnih književnika, liberala, demokrata, humanista...
Stockholmski sindrom
S obzirom da gaje izrazito negativna stajališta spram naroda, odnosno države u okrilju kojih su se rodili, za dotične se može reći da su svojim svjetonazorima istupili iz kruga pripadnika hrvatskog naroda. Njihovim žilama doduše kola krv zajedničkih nam predaka, ali pripadnost naciji ne određuju geni, nego osjećaj pripadnosti narodnoj zajednici i prihvaćanje temeljnih vrijednosti njezina identiteta. Stoga njihovu negativnu fiksiranost na hrvatstvo ne možemo smatrati pozitivnom unutarhrvatskom kritikom (kako nam se to sugerira iz jugofilnih krugova), nego tipičnim izljevom mržnje prema onom što je drugo i drukčije od njih.
U najboljem slučaju, zbog činjenice da po rođenju ipak pripadaju narodu koji preziru, mogli bismo zaključiti da je riječ o samomržnji, odnosno pojedincima koji su usvojili vrijednosti, kroz povijest brojnih, tlačitelja vlastitog naroda. Na isti način na koji šovinisti izmisle problem s drugim nacijama koje potom neobuzdano progone i mrze, hrvatski apatridi jugoslavenske i globalističke orijentacije imaju problem s vlastitim, hrvatskim narodom s kojim jednostavno ne mogu živjeti u miru. Oni su ogledni primjer onoga što se naziva stockholmskim sindromom.
Sezona lova
SrbiJugoslavija je progonila sve nacionalizme, ali onaj srpski se ipak lakše mogao zamaskirati iza, režimu vrlo dragih parola o jačanju jugoslavenskog državnog jedinstva. Iza toga se krila težnja da se Srbe u različitim republikama bivše države čvrsto poveže, a narode koji se nalaze na prostorima koje se oni smatrali svojima, potčini. Srbi su pri tomu jedino trebali paziti da zalaganja za vlastite ciljeve izreknu ispravnim partijskim rječnikom i ukoliko bi učinili tako, njihovu nacionalizmom nadahnutu politiku državnog (a u stvari velikosrpskog) jedinstva, režim nije niti tumačio kao šovinizam, nego kao domoljublje. Srpski nacionalizam je dakle i u promijenjenim okolnostima komunističke Jugoslavije bio državotvoran.Jugoslavija je progonila sve nacionalizme, ali onaj srpski se ipak lakše mogao zamaskirati iza, režimu vrlo dragih parola o jačanju jugoslavenskog državnog jedinstva. Iza toga se krila težnja da se Srbe u različitim republikama bivše države čvrsto poveže, a narode koji se nalaze na prostorima koje se oni smatrali svojima, potčini. Srbi su pri tomu jedino trebali paziti da zalaganja za vlastite ciljeve izreknu ispravnim partijskim rječnikom i ukoliko bi učinili tako, njihovu nacionalizmom nadahnutu politiku državnog (a u stvari velikosrpskog) jedinstva, režim nije niti tumačio kao šovinizam, nego kao domoljublje. Srpski nacionalizam je dakle i u promijenjenim okolnostima komunističke Jugoslavije bio državotvoran.
Hrvatski nacionalizam, koji za razliku od srpskog nije mogao računati na to da će brojnošću prevladati nad južnoslavenskim narodima "srpsko - hrvatskog" govornog područja, po naravi je stvari bio rezerviran prema Jugoslaviji. Glavni mu je cilj bio temeljitom preobrazbom jugoslavenske države ili otvorenim separatizmom olabaviti jedinstvo (odnosno unitarističko - centralističke elemente) savezne države, ne bi li time ojačao Hrvatsku. Zbog takvih je težnji, bez obzira je li se pojavljivao u obliku jugoslavenskog reformizma ili (rjeđe) separatizma, bio smatran subverzivnim, pa unatoč različitim pravilima političke igre unutar dviju Jugoslavija, nije bio tražena roba ni u Titovo vrijeme.
Posebnosti hrvatskog položaja u Jugoslaviji pridonosio je još jedan čimbenik. Želeći izbjeći ponavljanje hrvatsko srpskih sukoba, druga je Jugoslavija čitav "srpsko-hrvatski prostor" (kao uostalom i jezik), neformalno smatrala teritorijem na kojem se ostvaruje viši stupanj jedinstva, negoli je to bio slučaj npr. na ozemlju Makedonije ili Slovenije. Partijski strah od ponavljanja 1941. je, dakle, uvjetovao nastanak faktički asimetričnog federalizma, u kojem je "srpsko hrvatska" kralježnica jugoslavenskog prostora smatrana prostorom čvršće povezanosti u usporedbi s drugim dijelovima bivše države. Takvo stanje koje je odgovaralo brojčano dominantnim Srbima i njihovim, u državotvorne parole zakrabuljenim hegemonističkim težnjama, istodobno je predstavljalo uteg oko vrata hrvatstvu, zainteresiranom za očuvanje hrvatskih posebnosti na partikularnom hrvatskom prostoru.
To je bila suština međunacionalnih odnosa u drugoj Jugoslaviji sve do njezina raspada, kada je faktična asimetričnost jugoslavenske federacije potvrđena i u ratnoj tragediji koja je uslijedila. Naima Sloveniji je 1991., a 1992. godine i Makedoniji, dopušten gotovo u cijelosti miran odlazak iz Jugoslavije, dok su prostori na koje su aspirirali (veliko)Srbi postali poprištem krvavog rata.
Kada imamo u vidu ovakav odnos prema Hrvatskoj, onda nas ne treba čuditi da su se i npr. praksisovci, jugoslavenska filozofska elita s korijenom u Hrvatskoj, u svojim karikaturalnim zagovorima demokratizacije samoupravne Jugoslavije znali nominalno deklarirati protiv političkih progona, ali nisu imali niti jednu dobru riječ za progonjeno hrvatstvo. Čak ni kada je ono, kao u slučaju Hrvatskog proljeća, izvorno poteklo iz komunističkih redova. Navodno slobodoumni, humanistički i reformirani filozofi jugoslavenskog marksizma bili su spremni oprostiti razne vrste političkih grijeha, ali ne i opačinu hrvatstva.
I oni su podrazumijevali da je onoga tko se drzne preći granicu koja dijeli prihvatljive, ili barem podnošljive svjetonazore od "amoralnog" hrvatskog nacionalizma, normalno i poželjno progoniti, jer tko ne bi bio protiv onoga što je predstavljano, ne samo kao oprečno zakonu, nego i kao, po svojoj prirodi zlo? Ovakvo moralno vrjednovanje hrvatskog nacionalizma u Jugoslaviji, izravna je posljedica straha tadašnjeg režima od, za tu državu subverzivnog karaktera, hrvatske nacionalne ideje.
"Hendikep" hrvatstva
Prethodni, nešto duži izlet u prošlost, bio je potreban da bismo ondašnju društvenu klimu usporedili s današnjim stanjem u Hrvatskoj. Ako ga u skladu s vrijednosnim sustavom naslijeđenim iz Jugoslavije ne karakteriziraju kao amoralnu pojavu što je vidljivo u Perišićevu članku, današnji najutjecajniji mediji hrvatstvo u najboljem slučaju predstavljaju kao ozbiljnu prepreku osobnom razvoju i društvenom napredovanju pojedinca. Brojni su primjeri koje možemo navesti u prilog takvoj tvrdnji.
Prije koju godinu, Žarko Puhovski je za ravnatelja Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata Antu Nazora, rekao da ne može biti dobar znanstvenik, samim tim ni ravnatelj navedene ustanove, zato što Domovinski rat smatra pozitivnim. Dr. Nazor, dakle, ima tu manu da nije apriorno protiv svega što ima hrvatski predznak, a to ga po Puhovskom, čini ograničenim u povijesnim prosudbama. Nedavno smo svjedočili tomu da se i velikanu kakav je Slobodan Novak predbacuje hrvatstvo, jer ono mu navodno predstavlja nepremostivu prepreku na putu do, inače zaslužene, književne veličine.
Odnos prema hrvatskim nacionalnim vrijednostima vidljiv je i na drugim poljima. Izvjesni je zagrebački srednjoškolski profesor povijesti, govoreći o nastavi tog predmeta u školama, izjavio da bi uže hrvatske sadržaje trebalo znatno reducirati a povećati broj sati na kojima bi se izlagala opća povijest. Novinaru HTV-a, svoje je stajalište opravdao time da Hrvati u svjetskim razmjerima nisu igrali bitnu povijesnu ulogu. Lovostaja za odstrjel Hrvata i hrvatstva, očito nema ni u današnje vrijeme.
Egon Kraljević