Od jugoslavenske mržnje do ideologije ljudskih prava
Kako je moguće da je godinu dana nakon početka mandata Kukuriku koalicije, aktualna vlast prema jednoj anketi imala potporu dvostruko većeg broja birača u odnosu na broj onih koji su, godinu dana nakon njezina ustoličenja na vlasti, podupirali vladu Jadranke Kosor? Iako je navedeno mjerenje pulsa javnosti obavljeno početkom prosinca, dakle prije nego nam se kreditni rejting srozao u smeće, stanje u gospodarstvu je već tada bilo znatno gore nego u Kosoričino vrijeme, pa rezultati tim više čude. Neki bi spomenutu anketu lakonski otklonili kao namještenu, što je u izvjesnom smislu točno. No, za mandata prethodne vlasti zabilježene su i druge manifestacije javnog nezadovoljstva.
Sjetimo se masovnih uličnih prosvjeda ili kritičkog pritiska medija (npr. u vezi s uvođenjem privremenog poreza popularno nazvanog harač), koji su bitno pridonosili stvaranju ozračja nužnosti promjene vlade. Kako se ovih dana - unatoč tomu što ima neusporedivo više razloga za nezadovoljstvo - ne događa ništa slično, logično je zapitati se, nije li friziranje anketnih rezultata samo vrh ledenog brijega širega političkog inženjeringa? Inženjeringa koji nije jednokratne, nego sustavne naravi? Zašto dakle mediji, nevladine udruge i inicijative danas ne ogoljuju nesposobnost sadašnjih stanovnika Banskih dvora , nego nasuprot tomu, stanje u zemlji predstavljaju kao da je uvjetovano objektivnim čimbenicima na koje Milanovićeva garnitura ne može utjecati?
Dirigirana demokracija
Odgovori na ova pitanja leže u karakteru političkog sustava koji je u Hrvatsku instaliran pod utjecajem rata i raspada Jugoslavije. U normalnim državama, demokracija kao spontano uspostavljeno ravnovjesje različitih političkih opcija, uvjetuje nastanak pluralne medijske scene i kulture trpljenja (ako već ne uvažavanja) različitog mišljenja. Naravno, parlamentarni sustav nije idealan pa se i u sređenim zemljama znatno više čuju glasovi interesno i financijski snažnijih skupina, no unatoč tomu, u javnom mnijenju ovih država primjetan je manji ili veći stupanj različitosti mišljenja o pojedinim pitanjima. Prema tomu, kao što je uobičajeno da u slobodnim državama ljudi o istoj stvari mogumisliti na nekoliko različitih načina, logično je i da se ta različita viđenja nekog političkog problema odraze u medijima.
U Hrvatskoj koja je dio donedavno aktivnog, a i sada potencijalno kriznog zapadnobalkanskog žarišta, s kojim (kao uostalom i s Hrvatskom) veliki svijet još nije načistu što će i kako će, stvari su unekoliko drukčije. Ovdje ne postoji uobičajena demokratska klima koja spontano stvara, kakve - takve medijske slobode. Naprotiv veliki svijet je Hrvatsku (kao i čitav "srpsko-hrvatski" dio bivše Jugoslavije kao potencijalno najkonfliktniji dio ovog prostora) stavio pod pojačano djelovanje svojih obavještajnih službi.
Cilj ovog projekta - na području Hrvatske dovršenog u godinama nakon 3. siječnja 2000. - je, između ostalog, stvoriti sliku uravnotežene krivnje svih donedavno sukobljenih strana. Koristeći se time, tj. naizmjenično pritišćući slabe, ratnim grijesima opterećene vlade na području regije, velike sile ovaj prostor lakše kontroliraju i na taj način upravljaju neriješenom ex-jugoslavenskom krizom.
Sve je dodatno olakšano općim osiromašenjem čitavog prostora bivše države, što otvara dodatni prostor za ucjene kao glavno sredstvo međunarodne politike prema postjugoslavenskim državama. Tako se ostvaruju i drugi ciljevi koji nisu motivirani namjerom stabilizacije zapadnobalkanskog prostora, nego konkretnijim političkim i ekonomskim interesima pojedinih sila.
Večernja škola ljudskih prava ili kako su marksisti postali liberali
Provoditelje ovakve politike stranih centara moći, u Hrvatskoj nije bilo teško pronaći. Mnoštvo političkih, novinarskih, sveučilišnih i inih jugoslavenskih aparatčika, ali i izvanpartijskih zaljubljenika u Jugoslaviju, nestankom te države ostalo je bez tla pod nogama. Raspad te tvorevine za njih je bio manje materijalni, a puno više emotivni gubitak. Ne smije se zanemariti ni gubitak moći i ugleda koji su, u okolnostima samostalne hrvatske države, nužno morali pretrpjeti. Nužno, jer dojučerašnja elita i službeni tumači istine koji su u ime Jugoslavije bili spremni progoniti i najbezazlenije manifestacije hrvatskih nacionalnih osjećaja, u novim političkim uvjetima nisu mogli zadržati takav položaj.
Njihovo poimanje razloga koji su doveli do raspada zajedničke države dodatno ih je kvalificiralo za ulogu koja im je namijenjena. Kako uz pojmove samostalne hrvatske države i hrvatskih nacionalnih prava nisu vezali ugodne asocijacije nego samo negativne emocije ("hrvatski separatizam"), kolaps Jugoslavije i ratno nasilje oni nisu ni mogli doživjeti kao napad na Hrvatsku. Naprotiv, sudbina zemlje u kojoj su rođeni ih se apsolutno nije ticala. Nasuprot tomu, a sukladno svojim jugoslavenskim sentimentima, rat su doživjeli kao zajednički napad hrvatskih i srpskih šovinista na njihovu pravu domovinu - Jugoslaviju, a to je ništa drugo nego platforma podjednake krivnje.
PrilagodbaTako nas je, sada u formi demokratske kritike nacionalizma s pozicija liberalnog individualizma, ponovno zapljusnuo smrad već poznate jugoslavenske mržnje spram Hrvatske. To što su jugofili preuzeli liberalna načela nije naravno bilo znak iskrenog prihvaćanja ove ideologije, nego tek prilagođavanje trenutku. Trebalo je pronaći novi položaj s kojeg su mogli nastaviti jugoslavenski rat protiv "hrvatskog separatizma", a toj je svrsi dobro poslužio i do jučer omraženi "kontrarevolucionarni" liberalizam.S izuzetkom nekolicine pojedinaca koji su se iz raznih motiva (od ustrajavanja na jugoslavenstvu, preko konvertitstva, pa do iskrene političke preobrazbe u pravcu hrvatstva) priključili političkim strankama u rasponu od krajnje ljevice do krajnje desnice, veći dio pripadnika ove skupine svoj je novi životni smisao pronašao u radu unutar nevladina sektora. Drugi dio se pritajio u medijskim redakcijama koje su iza prividnog prihvaćanja stvarnosti samostalne hrvatske države i dalje baštinile duh starih vremena.
Gnjev koji su osjećali zbog gubitka Jugoslavije, u prvo se vrijeme najlakše manifestirao kroz rad, u početku njihova djelovanja, neafirmiranih i marginaliziranih nevladinih organizacija. Kako je vremenom postajalo jasno da im je i novi politički poredak ostavio punu slobodu inicijative, kritici raznih aspekata nastanka hrvatske države sve otvorenije su se priključivali i većim dijelom nereformirani exjugoslavenski mediji u Hrvatskoj. Tako su negativna stajališta oblikovana u uskim krugovima nevladinih organizacija - što se u javnosti pojavljivalo pod firmom opravdane kritike negativnosti hrvatske tranzicije - preko sklonih im javnih glasila, polako ulazila u javnost.
Na ovoj su se točki susreli interesi privremeno detroniziranih jugoslavenskih vlastodržaca s prostora Hrvatske i stranih političkih poslodavaca. Potonji su, dodjeljivanjem nagrada za dostignuća na polju ljudskih prava pripadnicima (u nevladin sektor preseljenog) jugoslavenskog režima i davanjem demokratskog legitimiteta stajalištima jugofilno orijentiranih medija i pojedinaca, izrugivanje hrvatskoj naciji i nacionalnoj tradiciji, postavili kao standard naprednog i demokratskog ponašanja.
Tako nas je, sada u formi demokratske kritike nacionalizma s pozicija liberalnog individualizma, ponovno zapljusnuo smrad već poznate jugoslavenske mržnje spram Hrvatske. To što su jugofili preuzeli liberalna načela nije naravno bilo znak iskrenog prihvaćanja ove ideologije, nego tek prilagođavanje trenutku. Trebalo je pronaći novi položaj s kojeg su mogli nastaviti jugoslavenski rat protiv "hrvatskog separatizma", a toj je svrsi dobro poslužio i do jučer omraženi "kontrarevolucionarni" liberalizam. Ovom su se trendu priključili i mlađi apatridi globalističkih uvjerenja, koji su devedesetih godina prošlog stoljeća stasali na kritici "Tuđmanova totalitarizma".
Egon Kraljević