Segregacija žrtava kao doprinos kulturi zataškavanja zločina

Selektivnost koju je Haag potaknuo različito intoniranim optužnicama za Vukovar i Oluju, vidljiva je i u djelima njihovih hrvatskih sljedbenika. Najočitija je u jednostranosti s kojom se u Hrvatskoj, tijekom posljednjih nešto više od deset godina, prilazi pojmu zločina u Domovinskom ratu. Gotovo se podrazumijeva da će se u sklopu te teme govoriti samo o zločinima počinjenima s hrvatske strane. Zahvaljujući tomu, neke su srpske žrtve izišle iz anonimnosti i postale sinonimom borbe za ljudska prava, dok su uvjerljivo najbrojnije žrtve posljednjeg rata (one hrvatske) i dalje većinom anonimna, čak i brojčano slabo poznata kategorija.

Osim po ovoj, izvorno Staljinovoj razdjelnici koja žrtve klasificira na tragične (tj. pojedinačne, odnosno one spomen na pojedinačni identitet kojih je očuvan) i statističke (anonimne), razlika između srpskih i hrvatskih žrtava vidljiva je u još jednom aspektu. Srpske žrtve, koje su u neku ruku postale ikone organizacija za zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj, doživljava se "istinskim" žrtvama, jer su stradale u provali hrvatskog divljaštva. S druge strane, hrvatske se žrtve uvijek asocira s proskribiranim hrvatskim nacionalizmom, pa je i njihov viktimološki rang znatno niži. Vidljivo je to i u svakodnevnom političkom životu, kao npr. kada ministrica (i istaknuta feministica!) Pusić, diskriminira silovane Vukovarke time što im poručuje da njezinu pozornost mogu zavrijediti samo ako se priključe gay paradi.

Drugim riječima, hrvatske se žrtve moraju „očistiti" od grijeha svrstavanja na hrvatsku stranu i tek onda (možda) dobiti tretman kakav zaslužuju. S kakvim pijetetom gđa Pusić prilazi srpskim žrtvama, nije potrebno posebno naglašavati. Posljedica ovakvog stanja stvari jest da je produkcija kulturnih dobara vezanih uz srpske žrtve znatno obilnija (npr. film Svjedoci, naziv HHO-ove nagrade za ljudska prava po imenu ubijene Aleksandre Zec), dok se hrvatske žrtve poput Siniše Glavaševića spominje samo kada se njihov predsmrtni očaj pretočen u posljednja javljanja pred slom Vukovara, treba iskoristiti za obračun s Tuđmanovom "prodajom" tog grada. U ovoj apsurdnoj inačici vukovarske tragedije koju je potpisao novinarski dvojac Zovko-Šprajc, nije naravno bilo mjesta za Miloševića i JNA.

Korijeni segregacije

SinekureNo žudnja jugofila za preoblikovanjem hrvatskog identiteta u skladu sa svojim političkim afinitetima je poriv koji se ne smije podcijeniti. Ova je politička skupina od 1990.-te prošla veliki put. U početku su se protivili hrvatskoj državi ili bili ravnodušni prema njoj. Nakon 3. siječnja kada su ponovno iskusili vlast, kod njih se razvila paradoksalna vrsta hrvatstva, koju je prof. Tomislav Sunić definirao kao ljubav prema državnim sinekurama. Naime, činjenica je da struktura samostalne hrvatske države i ovoj skupini omogućava političke koristi kakve nisu mogli sanjati u vrijeme Jugoslavije.Navedena viktimološka jednostranost zasigurno je uvjetovana, između ostalog i suprotnim trendom prešućivanja srpskih žrtava koji je kod nas prevladavao do pred kraj devedesetih. No to ne bi smjelo biti opravdanje onima koji se predstavljaju demokratima i zagovornicima ljudskih, po naravi univerzalnih prava. Istinski zagovornici ljudskih sloboda ne bi suprotstavljali žrtve i stalno inzistirali na pravdi samo za jednu stranu, što nevladin sektor u Hrvatskoj uporno čini.

No, usredotočenost na srpske žrtve u Domovinskom ratu nije jedina njihova jednostranost. Nemoguće je ne primijetiti isključivu fokusiranost ovih skupina na zločine koji su bilo kada počinjeni u ime hrvatske nacionalne ideologije, zbog čega promptno reagiraju na rijetko pojavljivanje ustaških simbola. Nasuprot tomu i sam spomen potrebe jednakog tretiranja komunističkih zločina, kod većine aktivista navedenih udruga izaziva kombinaciju bijesa, podsmijeha, cinizma i sličnih, miljeu koji se zalaže za ljudska prava, neprimjerenih reakcija.

Iz svega je jasno da njihova viktimološka selektivnost seže daleko u prošlost. Točnije ona izvire iz jugokomunističke kulture zataškavanja jugoslavenskih zločina i predstavlja njezinu, suvremenom demokratskom društvu prilagođenu varijantu. U ideologiji ljudskih prava koje baštini duh osuvremenjene Udbe, status žrtve se znatno lakše veže uz Srbe, dok je za Hrvate uglavnom rezerviran, u moralnom smislu znatno niži pojam stradalnika.

Navedena podjela potječe iz vrijednosnog sustava druge Jugoslavije koji je, unutar vladajuće i naizgled nacionalno neutralne paradigme bratstva i jedinstva, podržavao (prikrivene veliko)srpske težnje za što čvršćom središnjom državom jer su bile blagotvorne po jedinstvo Jugoslavije, dok je istodobno pandurskom pozornošću pratio svaku hrvatsku težnju za očuvanjem vlastitog identiteta, smatrajući je po državu subverzivnom i separatističkom.

Tako je i državni okvir druge Jugoslavije, unutar nacionalno neutralnih marksističkih kategorija, iznjedrio sustav nacionalne neravnopravnosti, posljedice čega, u djelovanju jugoslavenskim kadrovima premreženog nevladina sektora, vidimo i danas. Drukčije rečeno, jednako kao što je u Jugoslaviji, pod nacionalno neutralnim marksističkim parolama provođena politika nacionalne neravnopravnosti, danas se odvija sličan proces, ovaj put pod univerzalnim parolama o ljudskim pravima.

Zbog toga nas i ne treba iznenaditi odluka hrvatske vlade da Ured za istraživanje žrtava komunističkih zločina od siječnja iduće godine pripoji Matićevu Ministarstvu branitelja, (što je metoda kojom je nakon 3. siječnja ugašena i Komisija za istraživanje žrtava rata i poraća), kao ni šutnja kojom su, očito provladine, a formalno nevladine udruge, popratile navedeni čin.

Kraj konstrukcije o izjednačavanju krivnje

Mnogi u Hrvatskoj ali i šire, uporno ponavljaju da posljednje haške presude ruše temelje pomirenja u regiji. Posljednji u nizu takvih je Carl Bildt, Šveđanin koji je Hrvatskoj „obećao" Haag istog trenutka kad je saznao za početak Oluje - dakle prije negoli se u toj operaciji dogodio ijedan zločin.

Nameće se pitanje, zašto se podrazumijeva da bi osuđujuća presuda pridonijela boljim odnosima među donedavno zaraćenim narodima, odnosno kako to da nitko nije smatrao da će neutemeljena prvostupanjska presuda Markaču i Gotovini, regiju vratiti u stanje istinskog neprijateljstva? Inzistiranje na osuđujućoj presudi očito otkriva da su u proteklom desetljeću teze haškog tužiteljstva zaživjele kao istina i to kako u domaćoj, tako i u znatnom dijelu svjetske javnosti.

Odgovor zagovornicima takvog mišljenja dao je, već spomenuti, Goffrey Nice, bivši bliski suradnik Carle Del Ponte. Komentirajući fijasko njezinih presuda, jasno je dijagnosticirao da u pitanje nije doveden proces pomirenja među narodima, nego tek karikaturalna konstrukcija po kojoj za velikosrpske ekspanzionističke ratove, krivicu u podjednakoj mjeri trebaju snositi i Hrvati i Srbi.

Pregrupiranje

Ovakvim razvojem stvari, snažno su pogođeni domaći haški saveznici. Njihov glavni cilj – blaćenje Domovinskog rata kao pozitivnog elementa hrvatskog identiteta uz istodobno nuđenje NOB-e i Jugoslavije kao zamjenskih elemenata hrvatskog nacionalnog narativa, što se odvijalo po firmom individualizacije krivnje za zločine počinjene u Oluji- nepovratno je propao.

No žudnja jugofila za preoblikovanjem hrvatskog identiteta u skladu sa svojim političkim afinitetima je poriv koji se ne smije podcijeniti. Ova je politička skupina od 1990.-te prošla veliki put. U početku su se protivili hrvatskoj državi ili bili ravnodušni prema njoj. Nakon 3. siječnja kada su ponovno iskusili vlast, kod njih se razvila paradoksalna vrsta hrvatstva, koju je prof. Tomislav Sunić definirao kao ljubav prema državnim sinekurama. Naime, činjenica je da struktura samostalne hrvatske države i ovoj skupini omogućava političke koristi kakve nisu mogli sanjati u vrijeme Jugoslavije.

Stoga nisu više protivni činjenici samostalne Hrvatske, nego samo njezinoj nacionalno identitetskoj osnovi, koju i dalje preziru jer im ograničava manevarski prostor za slobodno političko djelovanje u skladu s vrijednostima koje zastupaju. Shodno tomu, glavninu svojih napora ulažu u to da Hrvatsku, u što je većoj mjeri učine kompatibilnom svom moderniziranom jugoslavenskom svjetonazoru. To više nije samo stvar uvjerenja, nego i preduvjet njihova političkog opstanka unutar samostalne hrvatske države. Za postizanje tog cilja spremni su učiniti sve, uz pomoć Haaga ili bilo kojeg drugog političkog saveznika koji im se u budućnosti ponudi.

Egon Kraljević