O individualizaciji krivnje

Ne jenjavaju reakcije na hašku presudu hrvatskim generalima. Nije ni čudo, jer upravo su očekivanja onih koji su stalno "vrtjeli" teze o individualizaciji krivnje, daleko nadilazila okvire ove manipulatorske floskule.

Jedina svrha trabunjanja o Haagu kao sudu koji navodno sudi pojedincima, bila je pripremiti javnost na pokorno prihvaćanje nepostojeće krivnje i onemogućiti pomisao da su haške odluke licitirale krivnjama država, odnosno naroda. One koji bi se ipak drznuli na taj način raspravljati o ulozi navedenog suda, diskvalificiralo se, posprdno ih nazivajući pristašama teorija urote i na druge, slične načine. "Osudilo" je generale, ali "to je njihov, a ne naš problem", to su nam, nakon očekivanih osuđujućih presuda, željeli poručiti tvorci ovih teza.

No, po onoj latinskoj (quod licet Iovi, non licet bovi), ono što nije bilo dopušteno "hrvatskim volovima", bijaše sasvim uobičajeno u slučaju "haških Jupitera". Njima je neizravno, ali sasvim jasno, bilo dopušteno prelaziti granice individualizacije krivnje, što je rezultiralo brojnim izjavama i napisima o "pogrešnim politikama vođenima devedesetih godina prošlog stoljeća" ili o "Tuđmanu i njegovu režimu" kao stvarnoj meti haških procesa.

Niti ovo proširivanje pojma krivnje nije, međutim, izražavalo krajnji cilj haške mreže. Oni su smjerali puno šire, željeli su zabiti klin između hrvatskih građana i Domovinskog rata, sve više prikazivanog kao privatni i dogovoreni pothvat Tuđmana (odnosno HDZ-a) i srpskih nacionalista, poduzet s ciljem pljačke i etničkog čišćenja ("naših") naroda. Samim tim ni hrvatska država (kao proizvod omraženog tuđmanizma) nije u ovim prikazima prolazila baš najbolje. Portretirana je doslovno kao beskorisno kopile hrvatskog i srpskog šovinizma, udruženih u zajednički zločinački pothvat uništenja harmonične Jugoslavije.

Domovinski rat kao nastavak povijesti hrvatskih zločina

BorbaOgorčena hrvatska borba za opstanak s početka devedesetih ne bi, međutim, prema ovim planovima bila u potpunosti izbrisana iz hrvatskog identiteta. Hrvatski rat za nezavisnost postao bi, slično kao i NDH, negativni dio hrvatske nacionalne svijesti, nešto čega se treba stidjeti, događaj koji treba stalno imati pred očima, ali ne kao pozitivni primjer, nego kao opomenu. To je bit planiranog hrvatskog "suočavanja s prošlošću".Iz svega navedenog jasni su, kako pedigre, tako i namjere pristaša Haaga. Pedigre je inicijalno jugoslavenski (iako znatno nadograđen mlađim anacionalnim istomišljenicima), a osnovna težnja im je iznutra oblikovati Hrvatsku prema vlastitom ukusu, odnosno prema mjeri političkih snaga koje ovu državu nisu niti željele. Za tu su se svrhu željeli poslužiti Haškim sudom koji je trebao izbrisati pozitivne značajke Domovinskog rata, ishod kojega ih, blago rečeno, nije pretjerano zanimao.

Ogorčena hrvatska borba za opstanak s početka devedesetih ne bi, međutim, prema ovim planovima bila u potpunosti izbrisana iz hrvatskog identiteta. Hrvatski rat za nezavisnost postao bi, slično kao i NDH, negativni dio hrvatske nacionalne svijesti, nešto čega se treba stidjeti, događaj koji treba stalno imati pred očima, ali ne kao pozitivni primjer, nego kao opomenu. To je bit planiranog hrvatskog "suočavanja s prošlošću".

Nedostatak pozitivnih događaja u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća, imala je nadomjestiti, preko svake mjere kroatizirana, epopeja o "lijepoj kapi partizanki", odnosno izmišljena priča o utemeljenju Hrvatske 1945. godine.

Jasno je da je sve navedeno, osim zadovoljavanju najdubljih političkih sklonosti jugoslavenskih recidivista i njihovih anacionalnih suputnika, trebalo poslužiti i praktičnijoj svrsi. Naime u državi tako definiranih vrijednosti, na vlasti bi mogli biti samo "pošteni" Hrvati, odnosno oni koji su sve svoje snage upregnuli u anacionalna kola. Borba za prošlost je, očito, uvijek i borba za budućnost.

Strani mediji o individualizaciji krivnje

Do koje su mjere lažne bile teze o individualizaciji krivnje, vidljivo je na primjeru reakcija stranih medija na oslobađajuću presudu Markaču i Gotovini. U ovim se osvrtima gotovo redovito ponavlja da je na suđenju "na kocki bilo mnogo više od sudbine pojedinaca" odnosno da je to bila "optužba protiv cijelog režima predsjednika Franje Tuđmana", koja je zadirala u "mit o osnivanju hrvatske države: oslobodilački rat" (The Guardian).

Iz napisa stranih novinara (objavljenih i na ovom Portalu) vidljiv je i upravo nevjerojatan negativni odjek koji je po Hrvatsku i njezin ugled u svijetu imao već sam tijek suđenja. U većini komentara koji se bave oslobađanjem naših haških uznika, čak i u nekima koji su spram Hrvatske pozitivno intonirani, i dalje se govori se o "deportacijama", "jednom od najvećih etničkih čišćenja Srba u jugoslavenskim ratovima", kao da oslobađajućom presudom te teze nisu niti dotaknute, a kamoli srušene.

Egon Kraljević