Haška mreža o haškoj presudi ili vuk ni dlaku ne mijenja, a kamoli ćud

Nije trebalo dugo čekati da se, još dok traje euforija zbog oslobađajuće presude Markaču i Gotovini, jave prvi glasovi „razuma“, odnosno komentari onih koji žele zauzdati spontano slavlje na hrvatskim trgovima. Ovima su frustracije i zebnje Hrvata izazvane radom Haškog suda, što se pretočilo u katarzično slavlje diljem zemlje, nešto najblaže rečeno strano. Bitno je, naglašava se u ovim analizama, kazniti zločine počinjene u Oluji i time afirmirati načelo vladavine prava.

Udruga za ljudska prava Documenta ovom se prigodom oglasila čak dva puta. Prije donošenja haškog pravorijeka naveli su da predstojeću presudu smatraju iznimno važnom zbog utvrđivanja „činjeničnog konteksta inkriminiranih događaja i doprinosa suočavanju s prošlošću, i to 'neovisno o pravnim dilemama i kontroverzama koje presuda nosi“. Iz navedenog je jasno da su očekivali kako će žalbeno vijeće potvrditi nalaze prvostupanjskog sudbenog vijeća, te su unaprijed stali braniti očekivanu ili bolje rečeno željenu kvalifikaciju, koja je Oluju predstavljala kao zločinački pothvat. Kada su ostali bez „haškog vjetra u leđa“, izdali su drugo priopćenje u kojem tvrde da se „ne smije dopustiti da zločini počinjeni u vojno-redarstvenoj akciji Oluja ostanu tragedija bez epiloga“.

Documentu više ne zanima „činjenični kontekst inkriminiranih događaja“ na kojem su inzistirali

Slažemo se, zločini moraju biti kažnjeni, ali nije li uistinu nakazno da udruga koja se navodno zalaže za iznošenje istine o ratu, tako olako pristaje na tvrdnje iz prvostupanjske presude hrvatskim generalima? Nije li zaista tragično da nas ljudskim pravima uče oni koji, očekujući drugostupanjsku presudu po vlastitoj mjeri, poručuju kako treba poštivati buduću hašku presudu jer ona predstavlja „činjenični kontekst inkriminiranih događaja i doprinos suočavanju s prošlošću“, da bi, nakon što konačna presuda bude mimo njihovih očekivanja, bili prvi koji će svojim novim priopćenjem taj kontekst zanemariti jer im ne ide u prilog? Pošteno i dosljedno bi bilo da se Documenta, ma kako teško im to bilo, suočila s prošlošću i priznala da je čak i Haag, od kojeg su toliko očekivali, utvrdio kako etničkog čišćenja i općenito ničega što su proteklih godina zdušno propagirali, nije bilo. No, u ovoj su se uglednoj kući očito odlučili za pristup zanemarivanja „činjeničnog konteksta“ (na prihvaćanje kojeg su, očekujući po Hrvatsku negativnu presudu, prvotno inkvizitorski pozivali) koji je utvrdio Haški sud i za hladnokrvni prelazak na plan B, tj. na zalaganje za kažnjavanje zločina počinjenih u Oluji. Kako već rekoh protiv kažnjavanja zločina koje su počinili pojedinci u Oluji nitko u Hrvatskoj nikada nije imao nikakvih prigovora. Pitanje je međutim, zašto Documenta od početka nije inzistirala na takvom pristupu, nego je zdravo za gotovo prihvaćala teze koje nisu prošle čak ni na takvom sudu kakav je Haški? Greška je očito u pogrešnoj političkoj dioptriji kojom se služe u ovoj udruzi.

Doživotni bivši predsjednik doživotno će mrziti Tuđmanovu i našu Hrvatsku

Sljedeći autoritet koji se sa sličnih pozicija obratio hrvatskoj javnosti je doživotni bivši predsjednik Mesić. Kroz usta svog glasnogovornika Tomislava Jakića iznio je uobičajenu mješavinu nebuloza o tomu da oslobađajuća presuda hrvatskim generalima dokazuje ispravnost i političku neovisnost tog suda koji, navodi se dalje, sudi pojedincima, a nipošto državama i narodima. Mesić ne bi bio to što jeste da svemu nije dodao i pokoji vic, poput onoga da je njegov ured pružio maksimalnu pomoć u prikupljanju dokumenata koji su mogli poslužiti obrani. Pri tomu zasigurno nije mislio na epizodu s „dilanjem transkripata“ koji su postali glavni materijal slabašne haške optužnice ili na puštanje engleskih novinara u „bivši Tuđmanov arhiv“.

Doživotni je osim toga, kao pohvalno naglasio da se ni u jednom trenutku nije upuštao u kvalifikaciju optužnice, niti je na bilo koji način sugerirao kako bi sudski postupak trebao završiti. Kao da posao predsjednika države nije zaštita nacionalnih interesa, što predsjednici brojnih država shvaćaju na način da brane vlastitu zemlju čak i kada je u krivu. Mesićev je posao, nasuprot ovima, bio neusporedivo lakši. Od njega nitko nije zahtijevao da postupa po načelu „wright or wrong, my country“, nego da kao politički visoko pozicionirana osoba koja je nedvojbeno znala da u slučaju Oluje nema nikakvih elemenata koji bi govorili u prilog tvrdnji o zajedničkom zločinačkom pothvatu, dosljedno zastupa svoju zemlju, bez ograničavanja pravnog načela za kažnjavanjem pojedinačnih zločina počinjenih u toj akciji. No on se nažalost vodio mješavinom iracionalne mržnje prema Tuđmanu i kompleksom manje vrijednosti kojemu su godile pohvale „velikih bijelih kolonizatora“, dobivene nakon svakog zadatka koji je za njih uspješno obavio.

Pupovac kao da je komentirao prvostupanjsku presudu

Haškom se presudom na koncu pozabavio i Milorad Pupovac. Nakon što je ostao bez očekivane potpore haške presude i on se, slično Documenti, dohvatio pitanja odgovornosti za zločine počinjene u Oluji. Pri tomu je pretjerao, pa je, aludirajući na odgovornost hrvatskih snaga, govorio o progonu Srba, iako je činjenica njihova samovoljnog i organiziranog odlaska prije dolaska HV-a nepobitno utvrđena. Ovakvim je svojim umovanjem Pupovac, kao i svi prethodno opisani akteri iskazao nesposobnost prihvaćanja činjenica, ili još bolje, nespremnost „suočavanja s prošlošću“ kada ova nije ocrtana tonovima koji su bliski njihovu mentalnom sklopu. Međunarodnim potporama dugo vremena hranjene taštine pojedinih političkih krugova, jednostavno teško pristaju na to da je koncept „etničkog čišćenja na daljinsko tj. topničko upravljanje“, nepovratno propao. Iz brzine i brojnosti ovakvih reakcija vidljivo je da će se o Domovinskom ratu još dugo vremena govoriti bez pokrića, logike i činjenica, odnosno samo u skladu s vlastitim željama i projekcijama formiranim na protuhrvatskim vrijednostima, naslijeđenima još iz vremena Jugoslavije.

Egon Kraljević