Kome treba serijal 'Rat za Dubrovnik'?

Uzaludno je bilo protestno pismo upućeno odgovornima s 'naše kratkovidnice': „Tražimo skidanje emisije s programa HTV-a i ispriku hrvatskim žrtvama srpsko-crnogorskog četničkog divljanja nad Dubrovnikom, te suspenziju onih koji su donijeli odluku o emitiranju stranog izdajničkog, za Hrvatsku apsolutno neprihvatljivog programa“, kao stoji u pismu dr. Zvonimira Šeparovića upućenog hrvatskoj javnosti.

Uzalud! 'Yutelica' i dalje 'vrti' taj bizarni, dokumentarni serijal ,a na kraju svake epizode autori, režiseri tog promidžbenog uratka napominju kako suradnju pri njegovu snimanju, eto, nisu prihvatili Milo Đukanović (taj, navodni 'švercer cigareta' bio je i premijer CG 1991.) i Momir Bulatović, predsjednik 'ekološke republike' Crne Gore, od 1990. do 1998.

Zašto su to odbili?  Pa, jednostavno zato jer su i sami bili među hordom barbara, pljačkaša, palikuća, kravo-kradljivaca i 'ekoloških' zagađivača juga Hrvatske. To je to, crnogorsko čojstvo i junaštvo.

'Naša yutelica' nas više ničim ne može iznenaditi niti šokirati, no prikazivanje ovog serijala prešlo je svaku mjeru ljudskog razuma. 'Rat za Dubrovnik' RTV Crne Gore trebao bi se zvati barem adekvatnim imenom 'Divljačko razaranje Dubrovnika', planirano u usijanim glavama velikosrpskih osvajača kojima je Crna Gora bila tek poslušno oruđe u rukama za ostvarenje sna o Velikoj Srbiji; 'Srbija do Tokija'!? Kome to Crnogorci prodaju 'muda pod bubrege' odnosno tko to ima obraza dozvoliti prikazivanje tog PARTNER smeća na ovoj 'našoj javnoj kući'?

Prava istina

Operacija blokade Dubrovnika bila je pomno planirana u vojnom kabinetu vojske Jugoslavije poznata pod kodnim imenom 'Ajkula'. Sama operacija je dio velikog ratnog plana, koji je Kadijevićeva JNA pokrenula nakon blokadi armijskih vojarni po Hrvatskoj s ciljem presijecanja Hrvatske na tri dijela i okupacije dijelova 'Krajine' gdje je živjelo 'vječno ugroženo' srpsko stanovništvo koji je poznat pod imenom 'Ram'. Svatko pismen može to i pročitati u knjizi čiji je autor upravo ratni zločinac sa stalnim boravkom u Moskvi, Imoćanin Veljko Kadijević.  ('Moje viđenje raspada', Politika, Beograd, 1993.)

Tko je naredio napad na Dubrovnik nije sasvim jasno a nije ni bitno. U vremenima poslije rata tadašnje rukovodstvo Crne Gore pokušalo je na sve načine sa sebe skinuti odgovornost za razaranje Dubrovnika pa su često govorili o 'nevoljkom saučesništvu' Crne Gore i njene vojne i političke vrhuške (Momir Bulatović, Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branko Kostić..., generali Pavle Strugar, Radomir Damjanović, Radomir Eremija, Branko Stanković... admirali Miodrag Jokić, Milan Zec....i ina srbo-četnička bagra!). Međutim, tadašnje izjave kao i ponašanje crnogorskog rukovodstva na čelu s Bulatovićem i Đukanovićem mogu se nazvati jedino ratnohuškačkim i sasvim dragovoljnim, a njihovo aktivno sudjelovanje u 'Ratu za Dubrovnik' to i potvrđuje! Pa nisu oni išli na 'frontu' tek toliko, da svojim hrabrim đetićima podignu borbeni moral!?

Posljedice tog, takozvanog 'Rata za Dubrovnik': Tijekom agresije na Dubrovnik poginulo je više od 300 hrvatskih branitelja i civila, 33 tisuća ljudi moralo je napustiti svoje domove, a kroz srbo-crnogorske logore u Bileći i Morinju prošla su 423 zarobljenika s područja Dubrovačko-neretvanske županije, od kojih je njih 292 bilo zatočeno u Morinju, a u Bileći 131. Od tortura i zlostavljanja u tim 'sabirnim centrima', prema riječima predsjednika Udruge dubrovačkih logoraša Zdenka Bulića, preminule su tri osobe, a od njihove razmjene, 12. prosinca 1991. i 1. srpnja 1992. godine, do danas je njih 56 umrlo od posljedica batinanja i psihičkog terora doživljenih u Morinju i Bileći.

Upitajmo se, kako to da nitko nije optužio ili ne daj Bože, osudio ideologe i poslušne sljedbenike Miloševićeve osvajačke i rušilačke politike, Momira Bulatovića i Mila Đukanovića? Ili, kako to da 'rezolutni hrvatski' DORH nije pokrenuo njihov kazneni progon zbog ratnog/ih zločina? Ta, mi s Crnom Gorom nikad nismo ratovali, reći će 'naš' Stevica  30. travnja 2004.!

Damir Kalafatić