Tko su kradljivci ikona?

'Ikonomanija' je počela još 29. srpnja 2010. godine Boris Tadić je simbolično predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću predao ikonu svete Bogorodice ukradenu iz crkve Svetog Dimitrija u Dalju, u okviru programa vraćanja kulturnih dobara otuđenih iz Hrvatske tijekom rata. Umjesto izraza 'rat' trebalo je izreći pravu i od obojice prešućenu formulaciju-agresije na Hrvatsku!

Tadić je istaknuo da poseban značaj pridaje pitanju zaštite kulturnih dobara i kulturnog identiteta na prostoru bivše Jugoslavije, gdje je tijekom rata došlo do ugrožavanja kulturnih dobara, devastacije i rušenja manastira i crkava.

Što je previše, previše je, makar to dolazilo iz usta jednog samodopadnog predsjednika jer, primjerice u Dalju nije bilo nikakvog razaranja pravoslavnih bogomolja. U Dalju se 'desilo' nešto sasvim drugo a to je bio teški ratni zločin nad zarobljenim pa pobijenim hrvatskim redarstvenicima.

Sasvim precizno rečeno na Dalj je izvršena brutalna agresija uz pomoć oklopno-mehaniziranih jedinica tadašnje JNA pristiglih preko mosta na Dunavu, upravo iz Tadićeve Srbije! Nakon toga to mjesto je okupirano, Hrvati u njemu pobijeni ili iz njega protjerani, ostavši u progonstvu sve do trenutka takozvane mirne reintegracije. Punih sedam godina na tom prostoru nije bilo nikakvih 'ratnih dejstava'. Svejedno ikona je otuđena (ukradena!) i tek 'danas' se vraća-kojeg li samo cinizma-u znak dobre volje i pomirbe. 'Saga' o ikonama nastavlja se i dalje pa je ovih dana Tadić donio na poklon Josipoviću još dodatnu 31 ikonu i tako ih vratio na mjesta odakle su tijekom rata 1991.−1995. ukradene i odnesene u Srbiju.

Najveći dio umjetnina koje su vraćene Hrvatskoj, njih ukupno dvadeset i šest, pripada manastiru Uspenja Bogorodice u Krupi. Frapantno zvuči slijedeće: Ovih tridesetak pokradenih umjetnina koje donosi Boris Tadić samo su jedan posto kulturnoga blaga koje potražuju razni manastiri, crkve i samostani te pojedinci u Hrvatskoj. Ukupan broj takvih potraživanih predmeta veći je od tri tisuće.

Priču ispričanu o Dalju mogli bi prenijeti i na područje oko manastira Krupa koji je nakon 'balvan-revolucije' potpao pod ingerenciju Martić-Babićeve paradržave, SAO-Krajine, još u kolovozu 1990. g. i ostao pod srbo-četničkom čizmom sve do 'Oluje'-1995. g. Stoga se postavlja logično pitanje: tko je i zašto pokrao to vrijedno kulturno blago?

Jer, ako je nešto ukradeno to je onda učinjeno zbog vlastite koristi kradljivaca a ne zbog nekakvog plemenitog 'filinga' u svrhu očuvanja spomenika kulture i kulturnog blaga. Tim više što ni manastir Krupa nije 'Olujom' razoren a pogotovo ni 'ogrebana' nije bila crkva Svetog Dimitrija u Dalju! Za razliku od, primjerice crkve Gospe od Utočišta u Aljmašu potpuno sravnjene sa zemljom iz čijih ruševina je pukim slučajem-čudom sačuvan tek kip Bogorodice, pa Tadić i nema više što vratiti! A to isto vrijedi i za do temelja srušenu prelijepu crkvu Svetog Mihovila u Kijevu koja je služila JNA-avijaciji kao meta za uvježbavanje 'bojevog' raketiranja. Ili, crkvu Svetog Ante u Kninu koja je srušena iz pukog šovinističkog iživljavanja, daleko od bilo kakvih 'ratnih dejstava'! Svakako, prije razaranja crkve su temeljito 'očišćene'.

Bilo kako bilo krađu ikona nisu izvršili Hrvati niti hrvatski vojnici nego upravo pripadnici srpskog naroda, svejedno jesu li to učinili kao civili, pripadnici JNA ili četnici, pa je i povrat tog blaga ustvari priznanje Tadića za sramotnu pljačku njegovih sunarodnjaka. A bilo bi daleko bolje glede pomirbe da nam je Tadić ponudio obeštećenje za onu silnu kolonu opljačkanih traktora, kombajna, stoke sitnog i krupnog zuba kao i tvorničkih strojeva koji su nakon pada Vukovara i drugih mjesta Istočne Slavonije, masovno, kao ratni plijen, odneseni u Vojvodinu i nikad nisu vraćeni vlasnicima u Hrvatsku.

Pa, sjetimo se samo mnoštva ukradenih drvenih skulptura iz okupiranog Ernestinova, kiparske kolonije 'Petar Smajić' ili lipičkih lipicanaca! Pljačkala je banda doslovno sve čega se dočepala bez ikakve milosti...Ne samo da je krala 'svoje' ikone nego i krave-muzare iz Konavala, crepove s krovova, trgali su parket i vrata iz 'štokova', radijatore, pipe sa sudopera. Ukrali su Bukovčeve slike iz mauzoleja Račić u Cavtatu, zlatne kaleže iz tisuća porušenih, ali katoličkih crkava. Devastirali su i mauzolej obitelji velikog Ivana Meštrovića u Otavicama pretvorivši ga u vojni WC, čak su Terezi Kesoviji i klavir 'otuđili' a sve je to bilo neprikosnoveno, mahom privatno vlasništvo!

Jedino što nisu ukrali to su minska polja smrti diljem lijepe naše, koja su Hrvatima za dugo sjećanje ostavili a branu hidrocentrale Peruča nisu mogli ukrasti pa su je stoga u divljačkom bijesu s 20 tona TNT-a pokušali razoriti, u siječnju 1993.g.!

Ipak, vrhunac je zasigurno bio nastup predsjednikova savjetnika za frankofoniju Predraga Matvejevića, koji je, poklonivši se Tadiću na „predsjedničkom tulumu" nostalgično izjavio, parafr.: «Naše Jugoslavije nažalost više nema pa stoga njegujmo njenu veliku stečevinu: vječno nam bratstvo i jedinstvo.»

Po njemu, svi oni koji su hrvatskom narodu donijeli dugo očekivanu slobodu i neovisnost krvavo je iščupavši iz ralja 'fašističkog' komunizma i sami su fašisti.

Tuđmana on stavlja u istu ravan s Miloševićem a sve zlo 'njegovom', većinski hrvatskom gradu, Mostaru učinili su, da se parafrazirajući poslužimo njegovom metaforom, 'ustaški talibani' sa Zapadne obale Neretve...

Damir Kalafatić