Rehabilitacija Draže Mihajlovića u Srbiji sukladna s revizijom četništva u Hrvatskoj

Sudski postupak za rehabilitaciju Draže Mihajlovića počeo je ovih dana pred Višim sudom u Beogradu, a nastavak je određen za 29. listopada. Zahtjev za rehabilitaciju prije četiri godine podnio je generalov unuk, Vojislav Mihajlović, tražeći poništenje presude kojom je njegov djed 1946. godine pred vojnim sudom osuđen na smrt te vraćanje građanskih prava tom ratnom zločincu. Pa, ako su već partizani odlukom Narodne skupštine RS izjednačeni s četnicima ne bi trebalo biti zapreke da i četnički vođa bude izjednačen s drugom Titom, logično zar ne!?

U tome su ga poduprli Srpska liberalna stranka predvođena SANU-akademikom Kostom Čavoškim, profesorica međunarodnog prava Smilja Avramov te udruga pripadnika 'Jugoslavenske vojske u otadžbini' kao i 'nevinih' žrtava komunističkog režima. S druge strane, Savez antifašista Srbije i druge srodne udruge (tobože) traže odbijanje zahtjeva za rehabilitaciju jer je tijekom rata Draža surađivao s okupatorom i počinio mnoge zločine. Pa nije samo on, Draža, surađivao s fašistima, surađivali su s njima i 'hrvatski četnici-antifašisti' poput Đoke Jovanića (četničkog oficira) i drugih kojima je nedavno hrvatska vlada obnovila, a predsjednik Josipović 'presjekao vrpcu', spomenik u Srbu.

Ali, skočiše ovaj put na noge i slobodoljubivi Fumićevi antifašisti iz udruge SABA-ovaca. «Ideje četništva došle do punog izražaja i 91. godine u Vukovaru, u Srebrenici, u Bjeljinji, 'negdje' kod Zadra i zato je pokušaj rehabilitacije jednog takvog zločinca opasan i može produbiti mržnju među narodima u ovom 'regionu'», kaže Ivan Fumić, predsjednik (nekakve) Komisije za međunarodne odnose. Ipak, najviše nas čudi to što se Dražinoj rehabilitaciji čude upravo srpski 'antifašisti' kad su oni u potpunosti egalizirani s četnicima, i to ne bilo kako nego službenom odlukom njihove, Srpske narodne skupštine. Perverzno licemjerje, i 'jednih i drugih'.

A evo što o toj rehabilitaciji notornog četničkog koljača, Draže Mihajlovića kaže velika hrvatska 'antifašistkinja', dr.sci. Zorica Stipetić: 'Četnički pokret bio je ekstremno nacionalistički, ali ne i fašistički, ali su zato bili fašistički sluge. S druge strane Mihajlović je bio ministar u izbjegličkoj londonskoj vladi s kojom je Churchill računao do posljednjeg trena'. Ne, ne, četnički pokret nije bio ekstremno i isključivo nacionalistički prije bi se moglo reći da je bio 'internacionalistički' jer su najveće masovne pokolje četnici, po nalogu svojih glavešina iz Srbije (ili kralja Pere iz Londona, nap. a.), vršili u tuđim zemljama, nad nedužnim ljudima-civilima, u Bosni i u Hrvatskoj (primjerice pokolj u selima Omiške zagore-Gata ili pokolj hodočasnika svetoj Ani, 27.srpnja 1941.). Kazati da četnički pokret nije bio fašistički jer su četnici bili tek fašistički sluge smiješna je tvrdnja, jer poturica je uvijek bio gori od Turčina, janjičar-izdajica uvijek gori od svog 'poslodavca'.

A sad nešto iz povijesti, to su gole činjenice koje nitko ne može pobiti pa ni jedan profesor hrvatske povijesti poput Ive Goldsteina:

-Četnički pokret bio je osobito jak u Lici, oko Donjeg Lapca i u zapadnoj Bosni oko Drvara i Petrovca. Ali, nakon kapitulacije njihova sponzora-fašističke Italije, četnici popa Momčila Đujića su se razbježali, jedan dio otišao je u partizane, a najveći dio surađivao je s Nijemcima. Momčilo Đujić je uz pomoć Ljotićeve intervencije kod Nijemaca, zajedno sa svojih šest tisuća četnika prešao u Sloveniju pa u Italiju. Krajem rata Đujića su 'zarobili Saveznici', no ni tada nije pristao na borbu protiv Nijemaca nego je uz pomoć 'Saveznika' pobjegao u demokratske SAD-e.

Više od stotinu godina četništvo je nezaobilazna poluga (veliko)srpske politike pa pročitajmo tek dio povijesne istine iz nedavne prošlosti odnosno kako je došlo do velike preobrazbe četnika u partizane....

Ta velika metamofoza dogodila se 1944.godine.

Godine 1943. u užoj Srbiji je bilo tek oko 22.000 partizana, a godinu dana kasnije oko 204.000, ili ukupno u Srbiji 264.000. Tito im je, tražeći njihovu pomoć, nudio amnestiju 17. kolovoza 1944. Mjesec dana kasnije kralj Petar II. iz Londona poziva svoje četnike da se pridruže partizanima. Kad su pod ruskim vodstvom partizani ušli u Beograd, nastao je pravi stampedo prelaska iz četnika u partizane. A u Zagreb su stigli, 8.svibnja 1945. s šajkačama na glavi na brzinu zamijenivši četničku-kraljevsku kokardu s crvenom zvijezdom. Među prvima u Zagrebu bio je komandant 6. ličke, Đoko Jovanić, 'antifašistički' četnik rodom iz Donjeg Lapca. Dogurao je taj krvolok daleko, sve do komandanta ZG-Vojne oblasti od 1967.-1974., tituliran je i narodnim herojem, a 1990. preko noći pobjegao iz Zagreba u Beograd i živio u stanu na čijim vratima nije bilo imena stanara.

Suvremeno četništvo kao nezaobilazna sastavnica velikosrpske politike prilagođava se danas novim 'EU-standardima'.

Da bismo dakle, došli do suvremenih oblika velikosrpstva izraženih u razdoblju od 1990. do 1995., odnosno Srpske autonomne oblasti Krajina i Republike Srpske Krajine, dovoljno je pročitati samo ovu rečenicu: «Obnovljeni su četnici bili važan čimbenik u ratovima protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine 90-ih godina»(Philip J. Cohen: 'Drugi svjetski rat i suvremeni četnici', nakl. Ceres, Zagreb, 1997.).

-I konačno, Srbija je s neznatnom oporbom (24 naprama 250 zastupnika) izjednačila u pravima Titove partizane i Mihajlovićeve četnike, i moralno i materijalno. Srbija je time afirmirala stav kako su komunisti, jednako kao i velikosrpski fašistički kolaboracionisti bili pobjedničke strane u Drugom svjetskom ratu. Treba odmah reći kako je s povijesnog stajališta ta teza točna! No, ta je istina tijekom Titove, komunističke Jugoslavije, premda operativna, vješto skrivana iza paravana 'tekovina revolucije'.

Velikočetnik Vuk Drašković je još 2005.g., u svom euforičnom govoru na Ravnoj Gori podno Dražina spomenika, pohvalio Vladu Srbije i Narodnu skupštinu što je, na inicijativu njegove stranke, velikom većinom glasova donijela gore navedeni Zakon kojim su pripadnici četničkog pokreta izjednačeni s partizanima (odluka je donesena koncem 2004.g.), pa je zatražio i potpunu rehabilitaciju četnika, ukidanje presuda kojima su osuđeni nakon Drugog svjetskog rata i povratak oduzete imovine.

To isto rade i 'naši elitni političari' na čelu s predsjednikom države, počelo je to najprije s Mesićem pa se sada jednako tako nastavlja s Josipovićem. Četnike su skoro u cijelosti abolirali, okorjele ratne zločince preimenovali u benigne buntovnike-balvanaše, podigli im kuće i mole ih za povratak; aboliranim četnicima vraćaju se i stambena prava, priznaje im se čak i rad(t)ni staž za vrijeme okupacije i agresije (kombinat Borovo). Već sutra predsjednik Josipović je spreman povući tužbu za genocid protiv Srbije a naknadu štete procijenit će već nekakav sud i to izvansudskom nagodbom koja može potrajati desetke godina; a ratna šteta je veća od 35 milijardi eura.

I još nešto. Fumićevi SABA-ovci polažu čak i vijence na 'spomen-obelisk' pokojnim rušiteljima grada, zlonamjerno podignut u Vukovaru, groblje 'Šajkača', danas 'Aleja'. Toliko su četnici i JNA taj lijepi grad voljeli da su ga do temelja razorili a svoje dojučerašnje 'komšije', što pobili, što 'zarobili' i u logore odveli, a ostatak protjerali....zauvijek!

Vrhunac svega ipak je obnovljeni spomenik 'antifašističkim' četnicima u Srbu blagoslovljen po predsjedniku ove države koji na taj način poput Vuka Draškovića 'bez stida i srama' priznaje, ali ne istinu nego, povijesnu laž o događajima koncem srpnja 1941.! Apsolutno, i Josipović i 'hrvatska' vlada itekako drže korak sa Srbijom u sramotnoj rehabilitaciji četničkog pokreta.

Post scriptum

«Krajnje je zanimljivo zabilježiti kako se je u medijima Zapada nastojalo na svaki način opravdati srpske okrutnosti (tijekom Domovinskog rata, nap. a.) kao osvetu za prošlost, ili se nastojalo svijetu prikazati današnju Republiku Hrvatsku kao neposrednu nasljednicu ustaške nacističke države, a pritom se zaboravlja srdačna suradnja srpskih četnika generala Nedića s nacistima u lovu na Židove u Srbiji.

Sam general Milan Nedić-nacistički kvisling pisao je Hitleru da se Srbija može smatrati prvom državom u kojoj je postignuto 'konačno rješenje' istrebljenjem 94% srpskih Židova», ili Beograd-Judenfrei, već 1942.g.

(Paolo Frusca: 'Genocid na Balkanu u ime Velike Srbije', Trst 1997.g).

Damir Kalafatić